online

nulla dies sine XVL lineae




30.11.2005., srijeda

"In nome di Dio e del Popolo"


Angelo Saso, kolega s RAI-a boravio je u Hrvatskoj za vrijeme mog ladanja u Švicarskoj tako da nisam bio u prilici izravno suradjivati na njegovou projektu o odnosu Katoličke Crkve u Hrvata spram skrivanja Ante Gotovine. Ovih je dana RaiNews24 emitirao Sasovu reportažu. Za one koji razumiju talijansku prenosim tekstualnu najavu:

pubblicato il: 27 novembre 2005

"In nome di Dio e del Popolo"
reportage di Angelo Saso

La caccia al superlatitante e' poco piu' di un pretesto. Il generale croato Ante Gotovina ha fatto perdere le sue tracce quasi cinque anni fa, quando la procura del Tribunale dell'Aja ha reso pubblici i 7 capi di accusa nei suoi confronti per crimini di guerra e violazione delle consuetudini belliche.
Da allora, grazie a una solida e apparentemente inattaccabile rete di coperture Gotovina e' diventato un fantasma, un fantasma segnalato ovunque, anche in Italia.


Il generale Ante Gotovina con il Papa Giovanni Paolo II


A settembre la procuratrice presso il Tribunale dell'Aja ha indicato i monasteri francescani croati come possibile rifugio del suo ricercato numero uno, dopo Mladic e Karadzic. La Chiesa di Zagabria e il Vaticano hanno negato con sdegno.
Dare la caccia al fantasma di Gotovina nella Croazia di oggi vuol dire fare un viaggio nel tempo, indagare i meccanismi del Paese profondo, capire come e' nato il mito nazionalista di un Gotovina "Difensore della Patria e della Fede", tanto forte soprattutto negli ambienti ecclesiastici..
Il nostro viaggio parte da Visovac, uno dei monasteri piu' belli della Croazia, e si snoda attraverso i luoghi in cui fu combattuta l'Operazione Tempesta che e' costata a Gotovina l'incriminazione all'Aja fino all'incontro con Boris, il fratello del generale, che vive in un villaggio sull'Adriatico, affittando camere ai turisti.


I meni koji ne znam talijanski, al' poznam tematiku, gledajući reportažu (ovdje), Sasov se uradak učinio zanimljivim. Pored ostalih sugovornika, Saso je intervjuirao i kratkotrajnog ravnatelja HIS-a prof. dr. sci. Ozrena Žuneca, sociologa vojske, koji, od kako ga je Tomislav Karamarko kao predstojnik UNS-a dao smijeniti 2000-e, nije nastupao u hrvatskim medijima.

- 15:00 - Komentari (2) Isprintaj #

Večera kod rizničara Atlantskog vijeća Hrvatske


Sinoć sam večerao s prijateljem i kolegom njemačkim novinarom Norbertom Mappes-Niediekom u legendarnom restoranu Baltazar na Novoj Vesi. Da će večer biti zanimljiva (osim u gastronomskom smislu) dalo se naslutiti dok sam se kretao prema restoranu. Na skretanju prema Degenovoj ulici zaustavio se crni jeep, a vozač me veselo mašući propustio da prijeđem cestu. Osvrnem se, a kad ono Ljubo Ćesić Rojs i dalje smijući se i odobravajući kima glavom u mom smjeru, te nešto komentira osobama koje su se vozile s njim. Kako se s Rojsom osobno ne družim, pomislim, moguće je da je vozač jeepa gledao predzadnju Latinicu u kojoj sam govorio o generalu Vladimiru Zagorcu i mogućnosti da je otmica njegova sina bila, zapravo, svojevrsni reket za financiranje skrivanje Ante Gotovine, pa da je ta teza razveselila velikog prijatelja odbjeglog generala. Druga pretpostavka koja mi je pala na pamet zašto bi mi Rojs mogao biti veselo uljudan prema meni jest da je redoviti čitatelj 45 lines.

A kod Slobodana Bobe Čimbura, vlasnika restorana Baltazar, samo su se redali likovi, koji mi na sreću nisu mahali, jer Norbert i ja ne bismo stigli uživati u bunceku i razgovarati o hrvatskoj politici i EU.

U stilu kakvog državnika, s povećom svitom u pratnji do rezerviranog stola ušao je Željko Kerum, najbogatiji Dalmatinac. Savjetnik Predsjednika Stjepana Mesića, Budimir Lončar jedno se vrijeme muvao u kaputu i s šalom oko vrata kao da je zakasnio ili uranio, pa ne može pronaći one s kojima se dogovorio u Baltazaru. Vlasnik Školske knjige Ante Žužul prošao je kraj mene okrznuvši me kao da se u životu nismo vidjeli, a bio mi je gazda 1995. kad sam uređivao unutarnju politiku u njegovom tjedniku Panorama.

Bivši premijer BiH, poptredsjednik SDA, veleposlanik BiH u RH i aktualni rektor Univerzitata u Sarajevu Hasan Muratović bio je ozaren što se ponovo našao u svom omiljenom zagrebačkom restoranu.

Norbert mi je ispričao da je on osobno "Baltazar" otkrio kad je bio savjetnik šef UN-ovog povjerenika za bivšu Jugoslaviju Satisha Nambijara. Kaže Norbert da je na Novoj Vesi na večeri znao sretati i današnjeg premijera RH Ivu Sanadera.

Vlasnik restorana Slobodan Bobo Čimbur, veliki je prijatelj Predsjednika RH Stjepana Mesića i rizničar Atlantskog vijeća Hrvatske, kojem je na čelu prof. dr. Radovan Vukadinović. Legenda kaže da je Vukadinović u Baltazaru obavezno održavao postdiplomantske proslave sa osobama kojima je bio mentor na FPZ-u - između ostalih sa sadašnjim savjetnicima Predsjednika RH doc. sci. Vlatkom Cvrtilom i prof. dr. Sinišom Tatalovićem, te bivšim šefom POA-e. Spomenuta trojica su i članovi Upravnog odbora AVH-a.

Baltazar je mjesto za koje se može reći da je zadužilo hrvatsku politiku. Predsjednik Stjepan Mesić potvrdio je brata vlasnika restorana Željka Čimbura za veleposlanika RH u Maleziji.

- 08:44 - Komentari (18) Isprintaj #

27.11.2005., nedjelja

Štedulovci Lekić i Drviš za kriminal u MORH-u okrivljavali Željka Maglova


Početkom 1999-e dobio sam neke dokumente MORH-a o ratnim zločinima i kriminalu u MORH-u (SIS-u i Vojnoj policiji), u kojima se kao nosioci tih aktivnosti spominju Željko Maglov, ali i bivši suborci Mire Barešića: Tvrtko Pašalić, Ivica Drviš, Antonio Lekić. Među svom silom dokumenata pronašao sam i dopise iz MORH-a potpisane od Josipa Perkovića, pomoćnika, pa savjetnika ministra obrane Gojka Šuška u kojima on piše vojnim istražnim organima da je Tvrtko Pašalić prevozio vojnu opremu, a ne švercao odjeću za svoje butike kako su utvrdili carinici,:

U dopisu Zapovjedništvu operativne zone Split, Sigurnosno-infomativnoj službi ("na ruke načelnika"), tadašnji zamjenik vojnog državnog odvjetnika iz Splita Željko Žganjer kaže:

Dostavljam vam u fotokopiji zamolbe Ministarstva obrane RH za slobodan prijelaz preko granice, izvješće djelatnika Carinarnice Rijeka od 17. 12. 1991. g. kao i dvije fakture za kupljenu robu u Italiji.
Iz dostavljenog materijala proizilazilo bi zasad da je Tvrtko Pašalić, kao djelatnik vaše ispostave u Šibeniku, zloupotrijebio položaj na način da je dobiveno odobrenje za slobodan prijelaz preko državne granice radi dopreme uniformi iskoristio za uvoz raznih odjevnih predmeta u većoj količini i vrijednosti namijenjenih prodaji u buticima 'Blue Line' u Šibeniku i 'Scorpion' u Vodicama, bez plaćanja odgovarajućih carinskih pristojbi.
Radi prikupljanja potrebnih podataka potrebno je, u smislu čl. 153. st. 3. preuzetog Zakona o krivičnom postupku (N.N. 53/91), da se u da se u razgovoru s Tvrtkom Pašalićem i Josipom Perkovićem, a eventualno i s drugim osobama koje o tome imaju određenih saznanja, utvrdi:
* kako je, i pod kojim okolnostima, došlo do upućivanja zamolbe od strane višeg savjetnika Mininistarstva obrane Josipa Perkovića MUP-u RH - Operativnom dežurstvu za osigurnnje slobodnog prijelaza preko granice na graničnom prijelazu Pasjak-Rupe dana 16.12.1992. godine za vozilo reg. oznake ST 281 BR s vozačem Tvrtkom Pašalićem u kojem su se trebale nalaziti uniforme
* da li je vozilo kombi plave boje, reg. ozn. ST 281 BR. službeno vozilo Ministarstva obrane RH, odnosno odgovarajuće službe unutar tog ministarstva, HV, ili se pak radilo o privatnom vozilu određenog vlasnika
* da li je Tvrtko Pašalić imao nalog za službeno putovanje u inozemstvo
* ako se, u konkretnom slučaju, ipak radilo o dopremi uniformi, kojoj su službi, odnosno postrojbi, bile namijenjene, jesu li i predane, kome i uz koji prateći dokument o zaduženju, koji bi, ako postoji, trebalo izuzeti i dostaviti.
Molimo da nas o traženom čim prije pismeno izvijestite


ZLOČINI U MORH-u O KOJIMA JE BIO OBAVIJEŠTEN I PREDSJEDNIK TUĐMAN, Globus, 05. ožujka 1999.


te odobrava mobilizaciju dviju skupocjenih jahti u Zadru koju su koristili Tvrtko Pašalić, Antonio Lekić, Nikola Krišto, Željko Maglov i drugi :

Iz službene bilješke od 11. rujna 1993. - zbog koje je 13. rujna u Upravi SIS-a poručnicima Jošku Goviću i pokojnom Tomislavu Matiću (T. M. poginuo je u prometnoj nesreći pod sumnjivim okolnostima 1998., a 1993. zajedno je s Mariom Barišićem bio kod predsjednika RH. op. Ž. P.) Josip Perković, tadašnji viši savjetnik u MORH-u, uputio prijetnju, izdvajamo ove ulomke:

U proljeće 1993. god. pukovnik Tvrtko Pašalić odvozi Sinišu N. i Borisa D. u marinu Sukošan kod Zadra kako bi prevezli u marinu Kremik kod Primoštena motornu jahtu "Michel" tipa 'Byliner', serijskog broja 761125, strane proizvodnje. Dvojica spomenutih to su i napravili. Brod je prethodno nasilno bio otvoren (brava na staklenim vratima kabine bila je razbijena) prije nego što su na njega stupili Siniša N. i Boris D. u marini Kremik bijelom bojom prebojano je ime broda, ali se pažljivim gledanjem i sada može pročitati. Sada se taj brod nalazi unutar morskog prostora Kuline i privezan je uz brod koji koristi 73. bojna V.P. 2. vod, Šibenik. Brod nema nikakvih isprava, a za vlasnika se iskazuje Tvrtko Pašalić. Brod se snabdijeva gorivom po zapovijedi Tvrtka Pašalića i Željka Maglova (zapovjednik 73. bojne V.P.) preko radnih naloga VP-a.
Po našim spoznajama, brod održava, po zapovijedi Tvrtka Pašalića, pripadnik 73. bojne 2. voda Šibenik Miljenko Jurković Periša. Jednom tjedno Jurković proveze brod samo unutar šibenske luke kako bi regenerirao akumulatore.
Poznato nam je da kod službujućeg u 2. vodu 73. bojne postoji pohranjena kuverta u kojoj se nalazi sljedeći tekst: 'Predmet': Zapovijed za vožnju 'Byliner' pukovnika Tvrtka Pašalića. Vožnja se može dozvoliti samo na pokaz dokumenta pukovniku Antoniu Lekiću i Nikoli Krišti. U potpisu je strojem napisano 'Pukovnik Tvrtko Pašalić', ali nije osobno potpisano.
Dana 28. srpnja 1993. god. Tvrtko Pašalić osobno je doveo dvojicu muškaraca u civilnim odijelima, koji su otplovili spomenutom motornom jahtom i vratili se nakon osam dana. Službujući u 2. vodu tom prigodom nije otvorio kuvertu, jer je dvojicu osobno doveo Tvrtko Pašalić. Nakon njihova povratka u skrivenim dijelovima broda oko motora pronadena je trava, među kojom se nalaze i djelići listova indijske konoplje, marihuane.
Za potrebe 73. bojne VP-a Željko Maglov koristi motornu jahtu tipa 'Seerey'. Tim brodom upravlja, uglavnom, on i vrlo često ga koristi u privatne svrhe. Često isplovljava zajedno sa svojom tajnicom Dragicom Z., te sa svojim prijateljima, s kojima pravi ispade u raznim lokalima (nered u Pločama). Pouzdano se zna da su česti gosti Siniša Nimac, Ante Tanfara zvani Mujo i Goran B. zvani Žera.


isto kao gore


Između ostalog, tim otkrićima sam dokazao povezanost između „poštenih boraca protiv kriminala u MORH-u“, autora glasovite Predstavke, s njihovim bivšim šefom i pokroviteljem Josipom Perkovićem. Time sam, pred šest godina, pokazao da sukob između predstavkaša i Josipa Perkovića nije sukob „poštenih SIS-ovaca“, u čiju zaštitu su svojedobno stali: Čičkov HHO, saborski zastupnici Jozo Radoš, Đurđa Adlešić, Damir Kajin, kolumnist Nacionala Srećko Jurdana (zagovarao je da Nikola Krišto nakon smrti Gojka Šuška treba postati ministar obrane), s bivšim „udbašem i kriminalcem“ Josipom Perkovićem, kako su Drviš, Krišto i Lekić voljeli da ih se doživljava.
Ni njima, ali ni Josipu Perkoviću nije odgovaralo što sam otkrio navode o njhovoj međusobnoj povezanosti u kriminalu i ratnim zločinima. Jasna Babić je krenula dezavuirati krunskog svjedoka tadašnjeg šibenskog slučaja, a kasnije procesa za ratne zločine u Lori Maria Barišića, a Igor Vukić je u Novom listu, napravio nekritički intervju s Lekićem i Drvišom, pitajući ih o manje važnim pojedinostima iz mojih tekstova, sugerirajući u uvodu i pitanjima da ja, odnosno Globus, (Vukić se kasnije zaposlio u Europapress holdingu, izdavaču Globusa, a ja sam, između ostalog, po neslužbenim optužbama menagmenta morao napustiti tu firmu, jer sam navodno svojim pisanjem izdavaču prouzročio brojne milijunske tužbe) provodim nekakvu političku kampanju protiv „poštenih“ SIS-ovaca.
Čime su Lekić i Drviš zadužili Igora Vukića nije mi poznato.


Dopis Josipa Perkovića kojim se štiti Tvrtka Pašalića


IVAN DRVIŠ I ANTONIO LEKIĆ, BIVŠI PRIPADNICI SIS-a, AUTORI "PREDSTAVKE", KOJE NOVINARI POVEZUJU S KRIMINALNIM RADNJAMA U ŠIBENIKU:

NAĐU LI ZRNCE KRIMINALA, NEKA NAS PEDESETEROSTRUKO KAZNE

U ponovo aktualiziranom "šibenskom slučaju", usput se spominju i bivši pripadnici SIS-a, autori poznate "Predstavke", Ivan Drviš i Antonio Lekić. Iako se, primjerice, u jednom članku u "Globusu" na samo jednom mjestu, objavljena je njihova fotografija pa izgleda kao da se na njih odnosi zvučan, optužujući naslov na vrhu. Kako su sami više puta ukazivali na protuzakonite postupke u vojsci i Ministarstvu obrane i tražili istrage o njima, stalo im je da se raščiste glasine i njihova imena prestanu koristiti u krivom koontekstu. Oni su sada aktivisti Nacionalno demokratske stranke Nikole Štedula, a pristali su se prisjetiti vremena u kojem su bili aktivni vojnici i iznijeti saznanja o akterima događaja u Šibeniku.
* Kada su do vas došle prve informacije o nedoličnom ponašanju i eventualnim kriminalnim radnjama Željka Maglova? Na kojoj ste dužnosti tada bili?
DRVlŠ: Bilo je to u ljeto 1994. godine, bio sam načelnik protuobavještajnog odjela u Upravi SIS-a. Bila je to, praktički, operativa: k meni su dolazili svi predmeti prema kojima je trebalo djelovati. Tijekom cijele godine stizale su glasine i usmene informacije o Maglovu. Među prvima stigle su informacije Tvrtka Pašalića. Dojave su kulminirale nakon incidenta što ga je Maglov izazvao u šibenskom restoranu »Barun«, u srpnju 1994. Slaveći rođenje sina okupio je ondje veće društvo. Kad se napio, gađao je bocom konobara, udario šakom vlasnika restorana, vrijeđao osoblje i prijetio da će razbiti lokal i dići ga u zrak. Skinuo se gol pred svim gostima, među kojima je bilo i stranih državljana. Kad je stigla civilna i vojna policija, Maglov je patroli vojne policije naredio da se udalji, što je ona i učinila. Zatim je napao civilnog policajca riječima: "Što ti hoćeš, meni nitko ništa ne može..." Počeo je gurati policajca, poderavši mu uniformu.

Minimalna sankcija

* Što ste poduzeli kad je do vas došao izvještaj o tom događaju?
DRVlŠ: Ništa se nije dogodilo ni nakon što sam Upravi vojne policije i zapovjedniku Mati Laušiću podnio nekoliko izvještaja. Tek kad sam jedan izvještaj poslao izravno ministru Šušku, i o tome obavijestio Laušića, stvari su se pokrenule. Laušić je tada predložio da se protiv Maglova povede stegovni postu-o pak. Istraga je provedena temeljito, i utvrđeni su svi detalji njegova ponašanja. Maglov je, ipak, dobio najblažu kaznu - odbijeno mu je deset posto plaće! To mu je, očito, bio znak da može ići dalje, bez velikih posljedica. Još za vrijeme istrage, iako formalno suspendiran s dužnosti, Maglov se ponašao kao da nema nikakve istrage. Minimalna sankcija koju je dobio, samo ga je potaknula da nastavi s takvim ponašanjem.
*Jeste li nešto znali o mučenju zatvorenika u zatvoru Kuline, za što je u novinama također optužen Željko Maglov?
DRVIŠ: Ne, o tome ništa nisam čuo, niti sam službeno - dobio ikakav papir. Do mene su još prije došle informacije kako je u ratu Maglov bio "dobar vojnik", ali to su bile neslužbene informacije. Ni o tome, niti o eventualnom mučenju u zatvoru, ne mogu ništa kategorički tvrditi.
LEKlĆ: Dobar vojnik bio je 1990. svaki onaj koji se uključio u vojsku. Te godine bilo ih je jako malo koji su to željeli. Neki ljudi u Šibeniku govorili su da je hrabar, da ima ugled u gradu, itd. Što se kasnije s njim događalo, utvrdit će, vjerujem, istraga koja se sada protiv njega provodi i, na kraju. sud. Mi smo uskoro izgubili izravna saznanja o njegovim poslovima, jer smo potkraj 1994. priaktički uklonjeni iz službe.

Puštanje prekršitelja greška MORH-a

*Mislite li da je i »slučaj Maglov« tome pridonio?
LEKIĆ: On je bio najmanja karika u kriminalnim radnjama na koje smo naišli u ministarstvu.
DRVIŠ: Da je tada određena primjerena kazna, koja bi bila signal i njemu i podređenima i okolini, možda Maglov ne bi kasnije završio u švercu ukradenim automobilima, za što ga se sada optužuje. Greška onih što su vodili MORH i jest u tome što su dopustili da prekršitelji discipline i zakona budu preblago kažnjeni. lli su puštani, ostavljani na svojim pozicija, čak su i napredovali... To im je davalo poticaj da nastave s većim stvarima, što je državu i porezne obveznike puno koštalo.
* Otkad poznajete Tvrtka Pašalića?
LEKIĆ: Upoznali smo ga 1991., kad se uključio u našu postrojbu. Tako je počelo naše, suboračko, prijateljstvo.
* Što znate o stvarima za koje ga se optužuje: primjerice, o švercu robe za vlastite butike, pokrivenom vojnim papirima?
LEKIĆ: Koliko znam, Poašalić će sam izaći u javnost sa svojim odgovorom i stavovima, te demantirati sve netočne informacije. Ja mogu ponuditi jedno od objašnjenja i opisati kako se u to doba uvozila oprema za potrebe Hrvatske vojske. Bilo je to doba embarga i nije se moglo uvesti ništa od uniformi do opreme za tajne službe ili naoružanja. Zato su prilikom uvoza takvih stvari često izdavani papiri u kojima je pisalo da se radi o tekstilu za butike, deterdžentima, madracima, stolariji, namirnicama... S tim se prolazilo kroz granice zapadnoeuropskih i susjednih država. Bilo je dogovoreno da MUP obavijesti naše carinarnice, pa bi do njih došlo policijsko vozilo i pratilo takvo vozilo. Ako je roba bila manje vrijednosti ili nije bila osjetljiva, vozilo bi prošlo bez pratnje. Ljudi koji su prevozili tu opremu, a naročito za upravu SIS-a, nisu je mogli pokazivati hrvatskim carinicima. Kako je došlo do greške u komunikaciji u slučaju Tvrtka Pašalića, to ne znam. To će vjerojatno biti utvrđeno, bude li novih istražnih radnji. No jedna je istraga o slučaju koji se spominje već napravljena i krivnja Tvrtka Pašalića nije utvrđena! Pokazalo se, naime, da je on doista prevozio vojnu opremu.
DRVIŠ: Mi ne kažemo da nekoga treba amnestirati od kaznene odgovornosti: ako se u poštenoj istrazi utvrdi da je netko kriv, neka odgovara. Ali, kad vidite da tajkuni prolaze nekažnjeno otuđujući milijune maraka, smiješno je kako nama traže dlaku u jajetu, izmišljajući nekakve prekršaje.
LEKIĆ: Pa ne bi valjda Tvrtko Pašalić riskirao probleme za robu deklariranu u vrijednosti 3.000 njemačkih maraka, za koju bi carinu platio najviše 500 maraka. Ako je i učinio takvo nešto, onda je riječ o utaji tih 500 maraka. Kako je moguće od toga iskonstruirati aferu koja eto već dva tjedna trese državu, uza sve drugo što se zbiva u državi?
* A što je s optužbom da je uoči izbora organizirao da vojnici lijepe plakate za HDP i tjerao ih da se učlane u tu stranku?
LEKIĆ: Ne mogu sto posto tvrditi, ali ne vjerujem da je to istina.

Pašalić član NDS-a

* Je li Pašalić član vaše Nacionalne demokratske stranke?
LEKIĆ: Jest. Stranka je već dala izjavu o tome. Naši članovi podliježu svim sankcijama i zakonima ove zemlje, ako su učinili kakvo kazneno djelo. Tražimo od nadležnih institucija da sve procesuiraju, ako ima i zrnce sumnje.
DRVIŠ: Upravo tu želimo biti prepoznatljivi, za razliku od dosadašnje prakse. Naša stranka cijeni sve svoje članove, ali neće štititi nikoga ako učini kakvo kazneno djelo. Želimo da se sve raščisti kako ne bi ostale glasine. I ja i Lekić smo na raspolaganju, u svako vrijeme.
* Evo, Lekiću, onda objasnite zašto ste htjeli oduzeti dva čamca u Vodicama, u svibnju 1992. Iz članka u Globusu, gdje je otkriven taj slučaj, dobiva se dojam da ste učinili nešto protuzakonito? (Igor Vukić, koji se proslavio feljtoniziranjem izvještaja o zločinima HV-a nakon "Oluje", prešutio je da su šibenski djelatnici SIS-a ustanovili da su se Antonio Lekić i Nikola Krišto po odobrenju Tvrtka Pašalića koristili i jahtom op.ž.p.)
LEKIĆ: Čamce je mobilizirala 134. šibenska brigada. Mobilizacija automobila, plovila, i drugih stvari, čak i nekretnina, bio je uobičajeni, zakonom dopušteni postupak za nabavljanje sredstava potrebnih HV-u.
Nama su čamci bili prijeko potrebni za obuku. Tih smo dana, u suradnji s Fakultetom za fizičku kulturu, imali obuku u ronjenju jedne desetine specijalaca kojoj sam bio zapovjednik, i za to su nam trebala ta dva čamca. Dopis o tome upućen je 134. brigadi. Uzeli smo čamce u Vodicama, i počeli s obukom. Nakon tri dana, došli su ljudi iz 134. brigade, i neovlašteno i nelegalno nam uzeli čamce. Oni su nam ih, zapravo, oteli, jer smo ih imali pravo koristiti prema odluci MORH-a. Ali, ne zaboravite da je to bila 1992. godina, još "divlje" vrijeme, dopisi su često kasno ili naknadno stizali, pa je 134. brigada čamce uzela natrag.
DRVIŠ: Ne vidimo u čemu je problem s mobiliziranjem čamaca. Pa jednom smo mobilizirali i četiri kuće za spavanje vojnika, kao i dva agregata za struju. Da su pronašli, te papire, zar bi nas i za to i optužili?

Jahte, kojima su se koristili Željko Maglov, Tvrtko Pašalić, Nikola Krišto i Antonio Lekić, službeno je mobilizirao Josip Perković


Tužba protiv Globusa

* Koji bi bio motiv tih, kako tvrdite, montaža na vaš račun?
LEKIĆ: Dugo smo razmišljali o tome. Možda je riječ
samo o želji da članak izgleda bolje, senzacionalnije. Ali, nama to nanosi štetu. Uputili smo brojne demantije, tužili novine sudu, ali rasprave se odgađaju i nemamo priliku objasniti svoju stranu priče.
DRVIŠ: Protiv Globusa, smo, primjerice, podnijeli tužbu za naknadu štete od 1,25 milijuna kuna zbog jednog teksta (mog o projekciji filma Povratak i pogibija Mire Barešića op. ž.p). Možda nas žele kompromitirati kako bismo lošije stajali u toj parnici, kako bi šteta koju su nam nanijeli ranijim člancima izgledala manja. U tom ranijem članku novinar Globusa (Željko Peratović op ž.p.) brani tezu, posuđenu od Nikole Majstrovića, autora filma o pogibiji Mire Barešića, da smo mi krivi za Barešićevu smrt, pa nas i kasnije, na svaki način, želi pokazati negativcima.
LEKIĆ: Osim toga, Mario Barišić, jedan od aktera "šibenskog slučaja«, rođak je Ante Barišića, bivšeg Tuđmanova savjetnika za tajne službe, koji je po vlastitom priznanju umiješan u neke psihološko-propagandne akcije protiv Tuđmanovih političkih protivnika. Znamo da su neke akcije Ante Barišića usmjerene prema nama.
DRVIŠ: Mi želimo raščistiti mnoge sumnjive kriminalne radnje o kojima smo pisali u »Predstavci«. Vjerojatno nas i zato netko želi uvaljati u blato i javno kompromitirati. Gradimo NDS, stranku, koju želimo ustrojiti od čistih i poštenih članova, pa nam se i zato želi napakostiti. Upravo ovih dana u više jadranskih gradova osnivamo ogranke, pa je možda i zato kampanja protiv nas tempirana baš sada.
LEKIĆ: O našim namjerama neka govore činjenice: mi smo zatrožili istragu o indicijama da se štošta radi protuzakonito još u doba dok je i vojska bila moćnija, dok je Šušak bio živ i u snazi, a civilno društvo, javnost i sudovi, vrlo slabi. Napisali smo "Predstavku«, opisali što se događa, naveli konkretna imena i sve to poslali Saboru.
Spremni smo svjedočiti bilo gdje, i izaći na bilo koji sud. Ako nam nađu samo zrnce kriminala, neka nam se odredi pedesetorostruka kazna.

Igor VUKIĆ, Novi list, Subota, 06. ožujka 1999.


- 16:52 - Komentari (2) Isprintaj #

26.11.2005., subota

Zašto suborce Mire Barešića ne zanima njihova Predstavka protiv Josipa Perkovića



Autori Predstavke protiv Josipa Perkovića i sudionici akcije u kojoj je ubijen Miro Barešić: Ivica Drviš i Antonio Lekić


Je li Gojko Šušak 1994. uhodio Josipa Perkovića?

No, mnogi su već zaboravili da je Hrvatsku tada (1994. op. ž.p.) potresla i famozna "Predstavka" trojice časnika SIS-a Nikole Krište, Antonia Lekića i Ivana Drviša, u čijemu je nastajanju sudjelovao i Miro Laco, koji je na kraju ipak nije potpisao. "Predstavka" je upozorila na teške kriminalne radnje unutar vojske, bila je poslana svim saborskim klubovima zastupnika, ali ubrzo su svi njezini primjerci zaplijenjeni te je bunkerirana kao državna tajna.
...

Njezin cjelovit sadržaj nikad nije došao do javnosti, a u ovom trenutku je i te kako zanimljiv, kao i tadašnji događaji, u slučaju Josipa Perkovića, bivšeg šefa Udbe u Hrvatskoj, pa šefa SIS-a i pomoćnika ministra Gojka Šuška, a zatim i njegova savjetnika, zapravo "sive eminencije" hrvatskih obavještajnih služba. "Predstavka" je sada zanimljiva jer je, kako tvrde tadašnji djelatnici SIS-a, nastala upravo zbog Perkovića. No, prava istina, čini se, nije ni na jednoj strani.

Večernji list prvi donosi dio "Predstavke" koji se odnosi na Perkovića, a njezin je sastavni dio i velika kaznena prijava protiv njega koju je podnio SIS, odnosno potpisao je Antonio Lekić, tada jedan od načelnika SIS-ovih odjela. Neki od onih koji su upućeni u njezino nastajanje, danas tvrde kako je sve zapravo počelo te 1994. kad su tadašnji časnici SIS-a, njezini autori, uhvatili časnika Uprave SIS-a Ivicu Šanka u nezakonitim radnjama, a koji je bio Perkovićev čovjek. Šanek je nakon obrade pristao na suradnju, pa su ga ozvučili te tako počeli prisluškivati Perkovića i pratiti ga.
....

Lekić danas o tome više ne želi puno pričati. Kaže da ga to više ne zanima.

Bilo je kako je bilo, a do danas se ništa na bolje nije promijenilo. Mi smo poštovali zakonsku proceduru, ali sve je na kraju završilo u ladicama. Danas imamo Sabor, Vladu i premijera koji valjda najbolje znaju što će učiniti kratko je prokomentirao Lekić.

Zvonimir Despot Večernji list, 25. 11. 2005.


Antonio Lekić, koji je nedavno izjavio da su svi koji su dovedeni u Loru (mučeni i ubijeni op.ž.p.) bili pripadnici KOS-a, pretpostavljam danas više ne želi govoriti protiv Josipa Perkovića jer je, kako neslužbeno čujem Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, naložio županijskom državnom odvjetniku iz Zadra Ivanu Galoviću da intenzivira predistražne radnje o smrti Mire Barešića, koje su pokrenute 2003. kada je Nikola Majstrović, autor filma o Barešićevom ubojstvu Glavnom državnom odvjetniku ustupio svoj dokumentarni film.

Evo kako sam ja prepričao projekciju tog filma u Globusu pred sedam godina:


Faksimil video presnimke zabrinutog lica Mire Barešića neposredno pred akciju u kojoj je ubijen (autor Ante Barešić, pokojnikov bratić)


Ekskluzivno iz Ljubljane: Reporteri "Globusa" prisustvovali su troipolsatnoj projekciji dokumentarnog filma "Povratak i ubojstvo Mire Barešića", u kojem autor, na temelju svjedočenja gotovo svih osoba s kojima je Barešić kontaktirao nakon dolaska u Hrvatsku i koje su sudjelovale u spornoj akciji u kojoj je poginuo, teško optužuje hrvatsku vlast:

Nikola Majstroviću dokumentarnom filmu optužuje Gojka Šuška, Josipa Perkovića i Vicu Vukojevića da su organizirali ubojstvo Mire Barešića kako bi spriječili da ih prokaže kao udbaše!

Piše Željko Peratović
Snimio Hrvoje Dominić

Na prvoj projekciji filma "Povratak u domovinu i pogibija Mire Barešića", u srijedu. 29. listopada 1997., u restoranu "Park" u Ljubljani, bila su samo tri hrvatska novinara: dopisnik "Slobodne Dalmacije" Goran Ivanović i dvojica iz "Globusa".
Nakon troipolsatne filmske rekonstrukcije dolaska u Hrvatsku i pogibije Mire Barešića, promrzli novinari - jer grijanje u prostariji nije radilo - mogli su samo čestitati autaru filma Nikoli Majstroviću na vrlo uspjelom profesionalnom pathvatu, realiziranom uz minimalan budžet.
Obilje činjenica što ih je autar skupio u četiri godine svoje istrage i njegov zaključak - da je ubojstvo Mire Barešića organizirala hrvatska vlast - na gledatelje su ostavili potresan dojam. To šokantno Majstrovićevo otkriće svima koji su vidjeli njegov film ni danas ne dapušta miran san.
Kad "Povratak u domovinu i pogibija Mire Barešića" 6. prosinca bude opet prikazan u Sloveniji, za pedesetak predstavnika svih hrvatskih stranaka te osoba iz javnog života i medija, mnogi će u Hrvatskoj patiti od nesanice ili imati noćne more.
Sastavljajući "mozaik zavjere" protiv Mire Barešića, Nikola Majstrović razgovarao je s dvadesetak osoba, s većinom onih koji su Miru sreli nakon povratka u domovinu 12. srpnja 1991. te s onima koji su sudjelovali u akciji 30. srpnja kod Miranja Donjih, u kojoj je poginuo.
Majstrović kaže da je na kaže da je na kraju otkrio kako je Barešić žrtva zavjere, ali i tko su njezini organizatori, pomagači te počinitelji tog ubojstva. Uz prvu kariku tog lanca upisao je ime Gojka Šuška, danas ministra obrane a tada ministra iseljeništva. Slijede: Vice Vukojević, pomoćnik ministra unutarnjih poslova, Josip Perković, načelnik SIS-a, Antonio Lekić, Nikola Krišto, Ivica Drviš, Tvrtko Pašalić, djelatnici SIS-a, Zrinko Šarić, koji je vodio Barešićevu grupu kad se dogodila pogibija, Martin Dražina, načelnik PU Zadar, Đuro Župan, šef specijalne jedinice policije u Zadru, te Marinko Klapan, vlasnik restorana "Borik" u Zadru.
Za prikrivanje istine o Barešićevoj pogibiji Nikola Majstrović također optužuje Nikolu Štedula, predsjednika HDP-a, i Slavicu Barešić, suprugu pokojnog Mire. Oni su, po autorovom mišljenju, nekoliko puta izjavili da znaju kako je, i od čije ruke, Miro poginuo, ali da nije vrijeme da se istina objelodani.
Kao svjedoci optužbe u filmu su prikazani: Martin Špegelj, tadašnji ministar obrane, Josip Manolić, predstojnik Predsjednikova ureda za zaštitu ustavnog poretka, Zvonko Popović, dopredsjednik HDP-a, Ante Barešić, rođak Mire Barešića, Joško Barešić, pokojnikov brat, te sudionici kobne akcije Ivica Krišto, Boris Prebeg i Ilija Babić.
U filmu govori i dr. Dominis, ravnatelj zadarske ratne bolnice koji je identificirao pokojnikovo tijelo, iako u životu nije vidio Barešića. Možda najpotresniji iskaz dala je majka Mladena Mustača, Barešićeva vojnika, koji je samo 12 dana nakon Barešića poginuo blizu Zagreba, navodno u automobilskoj nesreći. Po njezinu svjedočenju, hrvatska je vlast odgovorna i za smrt njezina sina koji je, čini se, "previše znao,

Kontroverzne izjave

Već na samom početku filma redaju se kontroverzne izjave o dolasku Mire Barešića u Hrvatsku. Po Antonia Lekića, koji je 10 lipnja 1991. otišao u Barcelonu - po Barešića koji je ondje bio u kući jednog Hrvata, nalog da se Miro dovede u Hrvatsku izdao je Josip Manolić. Sam Manolić to opovrgava i tvrdi da nije imao pojma o tome ni gdje je Barešić ni da bi trebao doći u Hrvatsku, te da Barešića i Antonia Lekića uopće nije poznavao!
Kad je Miro došao u Hrvatsku, po tvrdnjama Nikole Krište, njegova je grupa, u kojoj su još bili Lekić, Drviš i Tvrtko Pašalić, dobila zadatak da ga smjesti u konspirativni stan, a tadašnji ministar obrane Martin Špegelj izdao je nalog da Miro ode na biogradsko bojište organizirati obranu.
Martin Špegelj niječe tu tvrdnju i napominje da su njemu Barešića predstavili ministar Šušak i Josip Perković, da je on Miru dao zadatak da u Zagrebu obučava buduće časnike i dočasnike ZNG-a, te mu dopustio da na nekoliko dana ode u svoju rodnu kuću blizu Biograda kako bi pozdravio rodbinu. Špegelj tvrdi da je bio protiv toga da se Barešića drži u konspiraciji, jer za to nije bilo razloga. Ne zna kako je Barešić poslan u biogradsko zaleđe, u akciju koja nije imala nikakva vojnog značaja. Dodao je da je u to vrijeme bilo sličnih akcija, koje su samo iritirale Srbe.
Nikola Krišto potvrdio je da je za grupu, odnosno za njezinu logistiku u Zagrebu, osobno bio zadužen Josip
Perković, bivši visoki djelatnik SDS-a, a u novoj vlasti čovjek koji je ustrojio sve hrvatske obavještajne službe pa je danas glavni savjetnik Miroslava Tuđmana, šefa HIS-a, krovne obavještajne organizacije u Hrvatskoj.
Ilija Babić također je u Mirovoj grupi otišao iz Zagreba u biogradsko zaleđe. On svjedoči:
- Večer prije odlaska na teren Josip Perković odveo nas je na večeru u 'Stari Puntijar' u Gračanima. On nam je pripremio i lažne dokumente koje smo ponijeli sobom."
Kad je grupa stigla na teren, ustanovili su da nemaju dovoljno oružja i materijala za akcije. Nikola Krišto tvrdi da su se za pomoć obratili Josipu Perkoviću u Zagrebu te da im je on poslao kombi s oružjem, u kojem, međutim, nije bilo pušaka, samo pištolji.
Tada su se za pomoć obratili Đuri Županu, zapovjedniku specijalne policije u Zadru. On je, u povodu susreta s Barešićem, organizirao večeru u zadarskom restoranu "Borik", vlasnika Marinka Klapana, na koju je pozvao i Ivana Brzoju, šefa zadarske policije, te Martina Dražinu, bivšeg predsjednika Izvršnog vijeća općine, čovjeka koji je, po vlastitu svjedočenju, prije radio u SUP-u, a na zadarskom je području zajedno sa Županom, bivšim niškim specijalcem, organizirao jedinice specijalne policije MUP-a.
To je još jedna od kontroverznih pojedinosti na samom početku priče, jer se pokazalo da je već tada prekršeno pravilo o konspirativnom djelovanju Mire Barešića. Iz izjava nekih svjedoka pokazat će se da su te osobe iz Zadra, saznavši da je Barešić stigao na to područje - a mnoge indicije govore i da su znali koje su namjere njegove grupe, uvelike utjecale na njegovu pogibiju. Antonio Lekić i Nikola Krišto prozvat će ih, poimence Đuru Župana, kao odgovorne za Mirinu smrt.

Amaterska video-snimka

O posljednjim danima Mire Barešića svjedočio je i Ante Barešić. U njegovoj je kući, u Dragama, rodnom mjestu Barešićevih, bila baza cijele grupe.
- Stekao sam dojam da Miro nije zapovjednik te grupe. Naredbe su izdavali Lekić i Ivica Drviš, a ostali su ih samo slušali. Nije bilo nikakve rasprave.
Njegovo je svjedočenje podupro i Joško Barešić, Mirov brat. Oni su ustvrdili da je naredbu za tragičnu akciju izdao Antonio Lekić. Vrativši se iz izvidnice, rekao je da je primijetio šestoricu četnika kako oko šest sati popodne automobilima dolaze na barikadu kod Miranja Donjih, gdje su držali stražu, te da ih treba likvidirati.
Po iskazima svjedoka, Miro mu se usprotivio kazavši da je to apsurdno jer, ako je već primijetio tu šestoricu, zašto ih sam nije likvidirao, a ne da se zbog njih organizira specijalna akcija. Tada je Lekić rekao da je dobio nalog iz Zagreba da se Srbima treba osvetiti za Borovo Selo, da borci trebaju
osjetiti borbeno djelovanje i miris srpske krvi.
U film Nikole Majstrovića ukomponirana je i amaterska video-snimka, koju je neposredno prije akcije snimio Ante Barešić.
- Rođak Miro spremao se za akciju odijevajući hrvatsku uniformu koju je donio iz Paragvaja. Izgledao je neraspoloženo. Neprekidno mu je ispadao okvir za metke iz puške, pa sam poslije zaključio i da je njegova puška bila neispravna. U jednom se trenutku Antonio Lekić izderao na mene da prestanem snimati, a Miro me branio i rekao da snimam. Medutim, više mi nije bilo do snimanja, iako mi je danas krivo što nisam snimio sve što se događalo u mojoj kući, jer vjerujem da bi se tako mnogo brže otkrilo tko je odgovoran za smrt mojeg rodaka.

Tvrtko Pašalić, sudionik akcije u kojoj je ubijen Miro Barešić i bliski suradnik Josipa Perkovića, prema izjavama Maria Barišića, u ratnim zločinima u splitskoj luci Lora i Derventi


Nikola Majstrović naratorski komentira i informacije, koje su se provlačile u javnosti, o tome da je Miro sudjelovao u nekoliko prethodnih akcija u zadarskom zaleđu:
-To je neistina koju nitko od svjedoka nije potvrdio. Takve su informacije lansirane da bi se stekao dojam kako nije ni čudno što je, nakon niza akcija, u jednoj i poginuo. U dvije prethodne akcije sudjelovali su Antonio Lekić i Ivica Drviš, ali s njima nije bio Barešić.
Otkrivena je još jedna mistifikacija, o kojoj je govorio Ilija Babić, stručnjak za eksplozive u grupi. On je izjavio da Zdeslav Turić, Frano Bokan i Milan Pandžić, najmlađi suborci Mire Barešića, nisu poginuli istoga dana kad i Miro.
- Mi smo ih poslali dan ranije da osiguraju cestu od Miranja prema Pristegu, kako nam četnici ne bi došli sa strane. Oni su bili najmlađi i zato su poslani na taj, zapravo bezopasan. zadatak, kaže Babić.
Narator tumači da je i ta mistifikacija smišljena kako ne bi bilo sumnjivo to što je od svih boraca u neobičnoj akciji poginuo upravo zapovjednik grupe Miro Barešić.
Majstrović je u filmu pokazao i fotografije ubijenih - Turića, Bokana i Pandžića, za koje kažu da su ih Srbi snimili neposredno pošto su ubijeni, a slike su otkrivene u policijskoj stanici Benkovac, nakon "Oluje". Stručnjak za patologiju na Kraljevskom karolinškom institutu u Stockholmu, na osnovi tih fotografija rekao je kako sumnja da su trojica mladića ubijena metkom u potiljak iz neposredne blizine.

Grafički prikaz akcije

U filmu je pokazan i grafički prikaz same akcije, izrađen na temelju iskaza svih sudionika. Taj grafički prikaz, uz informaciju da su Srbi na grupu ispalili samo jedan rafai u trajanju od 10 do 15 sekundi, jedine su činjenice s kojima su se suglasili svi sudionici akcije Na tom se prikazu vidi da su Mirini suborci bili raspoređeni u polukrugu širokom 15 metara, a da je Miro stajao četiri metra iza njih. Samo je njega metak iz tog rafala pogodio u kuk. Nakon rafala zapovijeđeno je povlačenje, koje je, opet po izjavama dvojice boraca, unaprijed bilo dogovoreno kao jedna od varijanti ponašanja, ako štogod krene po zlu. Znao se i pravac povlačenja, kao i mjesto na kojemu su se svi trebali naći: pedeset metam udaljeno od linije borbenog rasporeda.
Na kraju su se svi onamo povukli, a Miro Barešić nestao je u smjeru suprotnom od mjesta povlačenja i od onoga gdje je prvo lakše ranjen.
Ključni je svjedok Barešićevih posljednjih trenutka Zrinko Šarić, vodič u akciji. On tvrdi da ga je ranjeni Barešić zamolio da mu pomogne u izvlačenju. S njima se trebao povući i Mladen Mustač, borac koji je po Šarićevim riječima, stajao blizu. Šarić zatim napominje kako je u jednom trenutku novi rafal ranio Barešića po trbuhu a njega po leđima, te da je Mustač kazao kako će otići po pomoć. Šarić, gledajući ispod očiju, tvrdi kako ga je Miro zamolio da ga ubije, te da se potom sam izvuče. Šarić ga, navodno, nije mogao ubiti, a kad se povukao nekoliko koraka, začuo je najprije jedan hitac, a potom kratki rafaI, po čemu je zaključio da je Barešić počinio samoubojstvo.
U nekoliko intervjua koji potom slijede tvrdi se da Šarić uopće nije bio ranjen. Kazao je da mu se to onda učinilo, jer da ga je u to uvjerio Mladen Mustač. Kad su nakon "Oluje" otkrivene fotografije mrtvog tijela Mire Barešića, na mjestu gdje je pronađen, ustanovilo se da nije imao nikakve rane po trbuhu od rafala, nego samo jednu izlaznu u predjelu prsnog koša.
Autor filma, Nikola Majstrović, ne vjeruje da je tijelo koje počiva na Mirogoju uopće tijelo Mire Barešića.
- Sve izjave koje sam prezentirao u filmu upućuju na takav zaključak. Ponajprije, identifikaciju je organizirao Marinko Klapan, šef restorana "Borik" u Zadru. Za to ga je ovlastio Đuro Župan, šef specijalne policije. Klapan je pozvao zadarske liječnike dr. Dominisa, šefa bolnice, i patologa dr. Duila. Ti ljudi nikad u životu nisu vidjeli Barešića živog, ali su ga identificirali na osnovi Klapanova opisa. Vlasnik restorana dobio je opis od Joška Barešića, pokojnikova brata koji nije smio biti nazočan identifikaciji. K tome, liječnici tvrde da nije obavljena obdukcija, ali dr. Dominis kaže da je na tijelu vidio jednu ulaznu ranu, deset centimetara ispod lijeve prsne bradavice, a da je Barešić bio odjeven u crnu majicu. Doktor Duila pak tvrdi da je tijelo vidio bez majice.


Fotografija koju je Boris Prebeg pronašao u stanici bivše milicije tzv SAO Krajine u Benkovcu, a za koju Prebeg i Nikola Majstrović tvrde da prikazuje mrtvog Miru Barešića


Tijelo u zakovanom kovčegu

- Antonio Lekić kaže kako uopće nije vidio Mirovo tijelo jer je, nakon razmjene sa Srbima, stigao u zakovanom limenom kovčegu, ali da je za godinu dana, kad je tijelo premješteno iz groba na Miroševcu u grob na Mirogoju, gdje je pokopan pod pravim imenom, primijetio na raspadnutom tijelu veliki zlatni lančić koji je pripadao Miri. Lekić je nagovarao nagovarao druge Mirove suborce, prvi put kad je tijelo stiglo u Zadar, da ga ne idu gledati jer loše izgleda i u stanju je raspadanja, govori Majstrović.
On zaključuje kako je Lekić u Zagrebu, preko Josipa Perkovića, Vice Vukojevića i Gojka Šuška, ishodio da Srbi pošalju neko tijelo u Zadar kako bi se cijela priča brzo stavila ad acta i obavila velom državne tajne.
U filmu je iznesen još niz kontradikcija i infomacija koje optužuju Antonia Lekića, Nikolu Krištu, Ivana Brzoju, Đuru Župana, ali je svakako najpotresnije svjedočenje majke Mladena Mustača, borca koji je nakon završetka akcija od svih sudionika bio najviše potresen.
Mustačeva je majka rekla da joj je sin, pošto se vratio s terena, kazao kako zna da je nekome ponuđeno 100.000 DEM za njegovu glavu. Dvanaestog dana od akcije u kojoj je poginuo Barešić, u sedam sati ujutro, Mustačevu majku nazvali su iz policijske stanice u Ilici 45 i samo joj rekli neka dođe po Mladenove stvari. Nisu joj čak htjeli reći ni da je njezin sin mrtav. Iako joj je poslije priopćeno kako je poginuo u prometnoj nesreći, koja se dogodila kad se automobilom iz Samobora vraćao u Zagreb, obiteljski odvjetnik nije dobio na uvid ni službeni nalaz istrage ni obdukcijski nalaz. Majka se sjeća da je nekoliko dana nakon sahrane u njihov dom došao Nikola Krišto i napomenuo im da ne šire priču kako je Mladen ubijen, jer bi se isto moglo dogoditi i njima, a kuća bi im mogla poletjeti u zrak.
Nikola Majstrović majčinu je iskazu dodao i infonnaciju o tome da je jedna medicinska sestra u Traumatološkoj bolnici u Zagrebu vidjela Mustačevo tijelo na patologiji, te da se na njemu, u predjelu glave, nalazila rana od metka. Majstrović napominje kako ima svjedoke koji su tu informaciju spremni posvjedočiti i na sudu.


Nikola Krišto, za kojeg Mile Dedaković Jastreb tvrdi da ga je mučio u pritvoru Vojne policije na Lašćini i za kojeg majka Mladena Mustača kaže da je njenoj obitelji prijetio da će im kuća letjeti u zrak budu li istraživali Mladenovu smrt


Tražeći motive koji bi potkrijepili njegovu tezu da je ubojstvo Mire Barešića organizirala hrvatska vlast, Majstrović izriče šokantnu optužbu po kojoj su Gojko Šušak i Vice Vukojević bili suradnici Udbe u prošlom sustavu, te da su se bojali da bi Barešić jednog dana to mogao otkriti.
- Barešić je bio častan hrvatski borac kojemu se takvo što ne bi moglo pripisati, a znalo se da su njegovi stavovi beskompromisni kad je posrijedi borba za Hrvatsku. Vukojević i Šušak, po mišljenju autora filma, "bojali su se da će s Mirom imati problema i zato su angažirali Josipa Perkovića, čovjeka koji je u bivšem sustavu organizirao ubojstva Hrvata u emigraciji, da operacionalizira njihov naum. On je zatim pronašao druge suradnike i tako se stvorio konspirativni lanac, a Miro je ubijen. to je pouzdano.
Da su Šušak i Vukojević radili za Udbu, može posvjedočiti Josip Majerski, bivši Udbin agent on je tu tvrdnju i njezino obrazloženje izrekao također pred mojom kamerom, i u svako je doba spreman pojaviti se na hrvatskome sudu da to i dokaže
, zaključuje Majstrović.

Globus, 07. studeni 1997.


- 20:03 - Komentari (2) Isprintaj #

25.11.2005., petak

Tomislav Karamarko: Političku optužnicu protiv Gotovine trebalo je odbaciti

Dan Službi: Tomčić, Mesić, Račani i Karamarko
Kad je novinar Novog lista Boris Pavelić, koncem 2004., primijetio da je teško očekivati od Tomislava Karamarka da će kao novoimenovani šef POA-e (umjesto Joška Podbevšeka udaljenog zbog slučaja Puljiz) loviti Antu Gotovinu, jer je javno rekao da je Haaška optužnica protiv Gotovine politička, Predsjednik Stjepan Mesić, koji je tada imao razloga okajavati grijeh što je dvije godine prije Karamarka nogirao, izjavio je da "samo budala ne mijenja mišljenje". Naravno, Mesić je tu želio reći da se Karamarko spreman baciti u lov na Gotovinu.

Danas je Olli Rehn u Sarajevu izjavio da Hrvatska mora što prije transferirati Antu Gotovinu u Haag, pa ćemo vrlo brzo biti u prilici vidjeti je li se Tomislav Karamarko opametio.

A evo i Karamarkova intervjua Josipu Joviću iz 2002., na osnovu kojeg je Boris Pavelić izrazio svoju primjedbu, a koji je mene, kad sam ga još jednom pročitao, osnažio u uvjerenju da je aktualni šef POA-e čovjek čvrstih političkih uvjerenja i da ih za razliku od Predsjednika Mesića ne mijenja baš tako često, pa makar ga smatrali budalom

teme dana

RAZGOVOR: TOMISLAV KARAMARKO, BIVŠI ČELNIK UNS-a, PRVI PUT NAKON OSTAVKE GOVORI ZA SLOBODNU:

Političku optužnicu protiv Gotovine trebalo je odbaciti

Piše Josip Jović


Tomislav Karamarko, donedavno šef Ureda za nacionalnu sigurnost, krovne službe obavještajne zajednice, trenutačno koristi šeslomjesečni plaćeni godišnji odmor i razmišlja o novome radnome mjestu, koje neće biti u Europapress holdingu (kasnije su njegove firme Soboli i Ippon security, preuzele sigurnosnu i fizičku zaštitu Ninoslava Pavića, suvlasnika EPH op. ž.p.) kako se spekuliralo, jer o tome naprosto nikada ni s kim nije ni riječi prozborio. Na dopustu je, jer UNS-a u novoj organizaciji obavještajne zajednice nema, a i sam je, odmah nakon što je njegov prijedlog odbačen, podnio ostavku i prije formalnih promjena. Zašto njegov prijedlog nije prošao, iako je imao prvobitnu podršku Predsjedrnka države i čak bio dogovoren sa zamjeikom premijera Goranom Granićem? Karamarko o tome kaže:

- Meni je duže vrijeme bilo jasno da bi rasplet mogao biti upravo ovakav. Svojedobni razgovori u Vili Weiss na kojima se predsjednik Mesić priklonio Vladinu prijedlogu, bili su samo završni čin. Jasno je to zbog ukupnoga političkog konteksta koji je uspostavljen u posljednje dvije godine, u kojem je apsolutna politička prevaga u svemu otišla na stranu Vlade. No čekao sam da novi zakon bude donesen jer sam smatrao da svoj prijedlog moram zastupati do kraja. Kao što je poznato, u tome nisam uspio, sve ostalo nakon toga je potpuno logično.

Vlada ima prevagu

* U čemu su bitne razlike dvaju spomenutih prijedloga?
- Moj koncept je polazio dosljedno od ustavne definicije ovoga područja, koja kaže da predsjednik i Vlada sudjeluju ravnopravno u usmjeravanju rada obavještajnih službi, u nekom otprilike odnosu fifti-fifti. Želio sam predsjednika države i Vladu kao dva dijela izvršne vlasti dovesti u ravnotežu, a mislim da je i bivši zakon bio na tragu spomenute ustavne definicije, tako da je moje rješenje bilo modifikacija starog zakona. Ono na čemu sam ja inzistirao jest neovisna kontrola, koju bi vršilo jedno neovisno državno tijelo izvan Vlade, odgovorno ponajprije Saboru, zatim predsjedniku države i Vladi.
U konačno usvojenom zakonu prevaga je otišla na stranu Vlade, bez definiranog nadzora. Predsjednik je, po prihvaćenom zakonu, samo supotpisnik rješenja o imenovanju šefova službi i svih drugih akata, te supredsjedatelj Vijeća za nacionalnu sigurnost. Medutim, apsurdno je da nad zor može vršiti neko Vladino tijelo, ako je i izvršenje samog posla u Vladi. To je kao u građevinarstvu, nadzorni organ ne može biti sam izvođač radova. To su loša rješenja, to više što smo imali iskustvo sa SZUP-om nad kojim UNS-u nije bio dopušten nadzor, iako je UNS za to zakonom bio ovlašten. Kako je u ovom primjeru prošla često spominjana "pravna država"? .
* Sad, pitanje je što je uzrok, što je posljedica. Možda vaš prijedlog nije prihvaćen baš zbog vas?
- Možda. Nije tu bitna osoba, nije bitan pojedinac, pa ni ja, već načelo, struka, zanat, legitimitet. Taj zakon već sad doživljava kritiku u samom Saboru, gdje je i donesen prije manje od mjesec dana.
* U radu tajne policije postoji jednaa kontradikcija. S jedne strane one moraju biti tajne, s druge mora postojati nekakva javna kontrola. Kako to dvoje pomiriti?
- Kontradikcija je tu samo prividna. Ona se lako prevladava uz malo dobre volje i odricanja od uskih egoističnih pristupa i želja pojedinaca i stranaka da imaju potpunu kontrolu nad službama. Ponajprije, ponavljam, mora postojatI profesionalni nadzor jer je upravo on najbolji pokazatelj stanja demokracije u jednoj zemlji. Ako je nadzor farsa, onda od demokracije nema ništa, ma koliko o njoj neki govorili. Nadzor mora, dakle, biti realan i kvalitetan, što ne znači da se njegovi rezultati mogu pojavljivati u medijima.

Zloupotrebe i optužbe

* Bilo je u proteklom razdoblju, posebice prije 3. siječnja, a i poslije, očito da se medusobno kontroliraju tajne službe i pojedinci u njima, ne radi državnih, nego radi nekih drugih Interesa?
- Bilo je sigurno i takvih pojava, pa i drugih zloporaba službi, ali u odnosu na stvarnu pozitivnu ulogu što su je službe imale u obrani i stvaranju drižave, to što spominjete, bile su marginalne pojave. Tvrdim da nije bila narušena prava uloga tih službi.
* Posebno je bilo uočljivo da povjerljivi materijali tajnih službi lako nalaze put do novina. Kako to objasniti?
- U pravu ste. Držim da su za to najviše krivi političari. Rijetko kad neka državna ili vojna tajna dolazi od samog proizvođača, od službe. Dolazi od adresata, od onih kojima su službe dužne servisirati informacije. I onda oni u svojim stranačkim, osobnim ili ne znam kakvim obračunima zloupotrebljavaju takve informacije.
* Najnoviji slučaj su snimke Miloševićevih razgovora? Kako su oni ugledali svjetlo dana i kakve su posljedice toga?
- Uglavnom putem koji sam upravo opisao. Neodgovornost, glupost, nepromišljenost, zla tendencija? Sigurno je jedino da je objavljivanje tih dokumenata nanijelo veliku štetu hrvatskoj obavještajnoj zajednici, ali i državi u cjelini. Zabrinjava pri tome nedosljednost i neprincipijelnost onih koji su trebali reagirati u tom slučaju. Primjer je to kako nacionalni interesi mogu biti podređeni stranačkim interesima ili interesima pojedinaca.
* Vaša odluka da dokumente Ureda za nacionalnu sigurnost predate Državnom arhivu bila je žestoko kritizirana, a posebno ju je kritizirao Predsjednikov savjetnik Željko Bagić koji je otvoreno posumnjao da ste neke dokumente otuđili.
- Točno, reakcije su bile žestoke, ali moram još jednom reći da sam postupio u skladu sa zakonom. I ovaj je slučaj posljedica neprofesionalnosti i brzine kojom je novi zakon donesen. U prijelaznim i završnim odredbama precizno je navedeno tko od Ureda koji se gasi preuzima namještaj, mobitele, automobile, a nitko ne spominje arhiv, iako je iako je on trebao biti na prvome mjestu.
Do Velikog petka sam čekao da me netko iz Vlade obavijesti tko će preuzeti arhivsku građu UNS-a. Kako se to nije dogodilo, predao sam to jedinoj ustanovi koja se bavi čuvanjem arhivske grade, tako da građa bude potpuno zaštićena. Što se tiče sumnji i optužbi da su otuđeni neki dokumenti, a spominjalo se i da bi državni odvjetnik trebao sa mnom razgovarati, mogu samo reći da te izjave govore jedino o onom tko ih je izrekao, a ne o samom slučaju.
Neki su čak tvrdili da je smisao predaje dokumentacije UNS-a Hrvatskome državnom arhivu stavljanje te dokumentacije na raspolaganje obrani generala Ante Gotovine. Sve da je i tako, što je tu problematično?

Sukob sa SZUP-om

* Imate li spoznaja da su iz UNS-a izvučeni neki dokumenti prije nego ste ga vi preuzeli?
-Ne, nemam takvih spoznaja.
* U doba HDZ-a smijenjeni ste zbog nekih malverzacija koje ste počeli otkrivati?
- Kao načelnik Policijske uprave zagrebačke radio sam svoj posao po zakonu što je rezultiralo nekim kaznenim prijavama.
Takav rad je, po svemu sudeći, ugrozio nečije materijalne interese. No to je prošlost.
* Na početku rada u UNS-u izbio je vaš sukob sa SZUP-om. O čemu se tu radilo?
- O tome je već dosta toga rečeno. Ali, ukratko: u redovitom nadzoru SZUP-a - Centar Zagreb, nadzornoj službi UNS-a zaprijećen je uvid u mjere tajnog prisluškivanja i praćenja. Iako je potvrđeno da je naš nadzor bio zakonom utemeljen, taj slučaj nikad nije riješen. Najviše državne institucije, uključujući i nadležni saborski odbor, nisu reagirale.
* Je li bila korektna odluka, i sam način SZUP-a da neke dosjee, očito izabrane po nekom nerazumijivom ključu, da na uvid prisluškivanim osobama i javnosti?
- Bez obzira koje su pobude bile posrijedi, mislim da to nije bila dobra odluka i da je to posve nepotrebno. Čim ste dali taj materijal u javnost, učinili ste ga bezvrijednim, iako u nekima od njih možda ima nešto indikativno za nacionalnu sigurnost.
Osim toga, nejasni su i kriteriji po kojima su neki dani na uvid, a neki su zadržani. U svijetu se puno opreznije barata takvim dokumentima. No i ovdje su očito prevagnuli dnevnopolitčki motivi.

Politički policajci

* Što biste uopće kazali o famoznim prisluškivanjima i koliko toga ima danas? .
- Načelno, to se provodi u mjeri koju zahtijeva određena razina nacionalne sigurnosti. Kad se identificiraju ljudi koji bi mogli ugrožavati sigurnost, onda je logično da se prema njima primijene zakonom dopuštene i propisane takve metode. Uvijek su moguće zloporabe, a na nama je da ih smanjimo na najmanju mjeru ili da ih anuliramo. U tom je pravcu išao i moj prijedlog.
* Jesu li pojedinci u Slobodnoj Dalmaciji u vrijeme kad je ona bila vrlo kritična prema vlasti na ikoji način bili praćeni?
- Jeste li mislili da se vas prisluškuje?
* Mene to ne zanima, ja napišem ono što mislim.
- Upravo tako. No da vam odgovorim na pitanje. Iskreno se nadam da niste bili prisluškivani. Zašto bi neki novinar zbog svojih tekstova bio praćen? lako, ne treba praviti razlike između profesija. Svatko može biti praćen ako ugrožava sigurnost zemlje.
*Zauzimate se za profesionalizam, protiv politizacije. Kako to postići?
- Dok to postignemo, mora proći neko vrijeme adaptacije. U našim sluzbama ipak smo naslijedili mnoge pojedince iz jugoslavenskoga, komunističkog sustava, koji su navikli raditi ponajprije kao politički policajci.
* Nedugo nakon što je Mesić postao predsjednikom, na njegovu su adresu i na još neke adrese stizale čudne prijetnje "generala HOP-a". Jesle li došli do bilo kakvih informacija o tome tko bi mogao slajati iza toga?
- Ne, time su se bavili krimlnalislička policija i SZUP. Ali po mojoj procjeni, to je neka neozbiljna i infantilna provokacija.
* Bili ste u Mesićevoj Izbornoj kampanji, šef njegova izbornog stožera. Je li vaš razlaz zbog različitih koncepcija ustroja obavještane zajednice bila samo kap preko pune čaše?
- Među nama je nama je dugo postojala dobra komunikacija i zajednička crta još od 1989. godine kad smo se našli zajedno U HDZ-ovoj baraci. Našli smo se na zajedničkoj liniji i na kritici tadašnje politike prema Bosni i Hercegovini kao i prema privatizaciji. Uključio sam se u njegovu predsjedničku kampanju, vodio izborni stožer, nismo se poslije u svemu slagali, a ovo moje ostavljanje na ledu, na neki način, tumačim kao njegov svojevrsni politički pragmatizam.

Ivankovićevi dokumenti

Odnos s njim imao je dvije razine. Jedna je ljudska, koja ostaje unatoč političkom udaljavanju. Općenito, ne želim da politički neistomišljenici budu ljudski neprijatelji.
* A druga razina?
- Druga je razina politička i profesionalna. Tu sebi ostavljam pravo na vlastito opredjeljenje i izbor.
* I vas neki nazivaju desničarom?
- U pravilu, to svoje desničorenje ne bih ni komentirao, lako je lako objašnjivo. Osjetljiv sam prema vremenima kad se stvarala država i prema ljudima koji su je stvarali. Živio sam i radio s njima i ostao s mnogima prijatelj.
* Dovedeni ste, međutim, u dosta neugodan kontekst u vezi s navodnim planovima likvidacije generala Gotovine, o čemu je govorio Nenad Ivanković, predsjednik HONOS-a?
- Riječ je o dva očito krivotvorena dokumenta koje je prezentirao Nenad Ivanković. Jedan je dokument navodno Izvješće Sfora o planovima hrvatskih vlasti da likvidiraju generala Gotovinu, a drugi je izravno povezan s mojim imenom u kojemu ja tobože obavještavam Mesića da "akcija Gotovina" uredno teče., itd. Tu je i moj potpis, naravno, krivotvoren, kao i cijelo pismo.
Zanimljivo je da se to pismo pripisuje baš meni, koji sam u ovim strukturama smatran desničaram, čija su stajališta o hrvatskoj nezavisnosti i Domovinskom ratu jasna i poznata.
* Kako zapravo osobno gledate na suradnju Hrvatske s Haaškim sudom?
- Prije dvije godine sam upozorio na famozno Blewitovo pismo u kojemu se govori kako su hrvatske snage napale "Republiku Srpsku Krajinu". Upozorio sam na neprimjerenu tehnologiju i kvalifikacije iznesene u tom pismu. To pismo je, kako se ubrzo pokazalo, najavilo optužnicu protiv generala Gotovine, koja ima politički karakler i na optuženičku klupu ne stavlja samo generala Gotovinu već i cijeli Domovinski rat. Tu moramo biti krajnje osjetljivi.
I zbog svijeta i zbog nas samih, moramo detektrati zločine sami i sami im suditi. Pravna država jednostavno mora funkcionirati. Problematična je politička dimenzija tih optužnica. Takve optužnice treba odbaciti. Haag ne razlikuje žrtvu od agrasora.
* Postoji, čini se, suprotno od takvoga gledanja, jedna čak ne samo sklonost nego i naklonost dijela vlasti i javnosti kod nas da se generale stavlja pod znak pitanja, da ih se izruči, da im se sudi?
- To tumačim kao posljedicu političke regresije gdje se pojavljuje trend afirmiranja vrijednosnog sustava od prije 1990. godine. Naravno to je u koliziji s vrijednostima koje su afirmirane u Domovinskom ratu. Nedopustivo je tvrditi da je 10 godina HDZ-ovske vlasti izgubljeno vrijeme, jednostavno stoga jer je u to vrijeme stvorena neovisna hrvatska država.

Vrhunac povijesti

Naravno da je mlada država bila puna problema i devijacija, ali upravo zbog tih devijacija je sadašnja vlast pobijedila na izborima i dobila mandat da obračuna s kriminalom i da oživi gospodarstvo. U isto vrijeme, zadaća joj je da čuva postignute vrijednosti Domovinskog rata i da ne relativizira najvažniju vrijednost, a to je pomirba hrvatskog naroda. Upravo kroz tu regresiju - afirmacijom podjela, pričama o antifašizmu ili fašizmu, ugrožava tu pomirbu. Apsurdno je još jednom, u ovom vremenu, proglašavati pobjednike nekih davnih ratova. Domovinski rat i njegov rezultat vrhunac su hrvatske povijesti. Domovinski rat je događaj s kojim se ništa što se događalo u našoj povijesti ne može uspoređivati. Oko toga ne bi trebalo biti dilema. To bi trebalo predstavljati nacionalni konsenzus, zajedničku uporišnu točku svih: desnih, lijevih i ostalih.

Razvlašćivanje Mesića

* Zašto se Mesić priklonio Račanu? Je li to odnos dviju funkcija ili dvojice ljudi?
- Ne znam. Znam da to neprekidno traje od izbora 2000., to razvlašćivanje Predsjednika države i Sabora. Stvorena je jedna apsurdna situacija: bitne se odluke donose u Vladi, a Sabor ih mehanički provodi. Izvršena je, zapravo, transmisija jakih ovlasti s jednoga zagrebačkog brda na drugo. Ovo o čemu mi govorimo, samo je jedan od segmenata. Podsjetimo se, predsjednik je države po Ustavu obvezan brinuti se o nacionalnoj sigurnosti, teritorijalnom integritetu itd., a zakonski mehanizmi koji su usvojeni ne omogućuju mu da izvršava svoje ustavne obveze.
Ove teme ne mogu biti predmetom stranačke ili dnevne politike. Na žalost, na kraju sve završi kao interesni kompromis stranaka ili čak pojedinaca.

Ljudi s Pantovčaka

* Čuje se kako se niste najbolje osjećali među ljudima koji su poslije vas angažirani u Uredu predsjednika?
- Shvatio sam koliko ljudi vole vlast, koliko vole taj sjaj. Ljudi se tako nađu na mjestima na kojima ni po čemu ne bi trebali biti. Zbog mog odnosa sa Stipom Mesićem, zbog moje uloge u njegovoj predizbornoj kampanji i zbog moje uloge u njegovoj predizbornoj kampanji i zbog moje pozicije u postizbornom razdoblju, mnogi koji su htjeli biti što bliže Predsjedniku u meni su valjda vidjeli konkurenciju i prepreku da mu se približe. Ta vrsta blizine me ne zanima. Zbog toga sam i prepustio to mjesto da budu moćni. Mene jedino zanima koliko sam pošteno i uspješno radio svoj posao predstojnika UNS-a.

Kadrovi Udbe i KOS-a

* Kakva je zapravo uloga kadrova iz Udbe, odnosno KOS-a?
-Nama je bio značajan svaki čovjek koji je htio raditi za Hrvatsku u vrijeme njezina osamostaljivanja. Jer, bilo je različitih pobuda. Mnogi su vidjeli da je došlo vrijeme kad moraju pomoći domovini, neki su bili pragmatici jer nisu imali gdje, poneki su opet bili zlonamjerni, ali nisu mogli doći do izražaja, jer je tijek događaja bio prejak u pravcu stvaranja neovisne države. Ipak, u toj naslijeđenoj profesionalnoj strukturi bio je zamjetan sindrom političke policije. Do pravih kadrova doći ćemo tek uz uvjet da službe zaštitimo od politike.

Slobodna Dalmacija, 29. travnja 2002.


- 20:21 - Komentari (1) Isprintaj #

24.11.2005., četvrtak

Tomislav Karamarko žali se na T-HT i VIP jer ne surađuju dovoljno dobro u špijuniranju hrvatskih građana



Organizacijska shema prisluškivanja hrvatskih građana po Večernjem listu


Ne krijući da joj je izvor u POA-i (Tomislav Karamarko) novinarka Večernjeg lista Tanja Božić obrušila se na Mesićevog savjetnika Sašu Perkovića da je krivo informirao Predsjednika o Karamarkovom preustroju tajnih službi po kom bi (i prema mojoj ocjeni) sva špijunska moć bila skoncentrirana u rukama samog predlagača zakona.

Mesića razvlastio njegov savjetnik

Na nedavno održanom sastanku Savjeta koordinacije sigurnosnih službi, na kojem je predsjednik imao, uza svog savjetnika Sašu Perkovića, još tri ravnatelja čije je imenovanje supotpisao Tomislava Karamarka, Veselka Grubišića i Gordana Čačića zauzet je jasan stav da predsjednik države ne treba imenovati načelnike operativno-tehničkih tijela. S time su se služili svi, pa i savjetnik Perković mlađi (izravna aluzija da je riječ o sinu Josipa Perkovića starijeg, od njemačkog pravosuđa optuženog za sudjelovanje u jednom i nagovaranju na dva ubojstva op. ž.p.). Predsjednik se požalio da ga tretiraju kao fikus, a sada ustraje na tome da imenuje zamalo šefa RTV servisa, a sve zato što mu nije jasno rastumačen prijedlog zakona pa se, zato što će nekoga u sustavu imenovati Vlada, osjetio zaobiđenim objašnjava naš sugovornik.

Tanja Božić, Večernji list, 24. studeni 2005.



Često spominjani Mesićevi savjetnici Tomislav Jakić (dobar prijatelj Željka Bagića) i Saša Perković (sin Josipa Perkovića)


Nisam još potpuno siguran je li došlo do pucanja ljubavi između Tomislava Karamarka i obitelji Perković (Karamarko je od 2000-e do 2002-e Josipa Perkovića držao za svog tajnog savjetnika u UNS-u i upriličio je susret između njega i Predsjednika Mesića u jednom kafiću kod Doma sportova u Zagrebu), ili je i Božićkim tekst samo dio obavještajne magle koju zajedno proizvode Karamarko i Perkovići.

Ali potpuno sam siguran nakon okvira u Božićkinom tekstu o davateljima telekomunikacijskih usluga da je Tomislav Karamarko ljut na njih optužujući ih da nedovoljno surađuju s POA-om u prisluškivanju hrvatskih građana.

Snimanje samo uz odobrenje

Telekomunikacijski operateri jednostrano tumače nedorečeni zakon, no oni su, bez obzira na dosadašnje izbjegavanje suradnje, dužni poštovati traženja SOA-e. Sučelja koja će omogućavati nadzor komunikacaija već su postavljena, a službe neće morati operaterima objašnjavati razloge zašto i na koji način se primjenjuju mjere nad komunikacijama. Vrhovni sud odobravat će tajno snimanje razgovara, a ravnatelj će imati ovlasti i bez suda dobiti podatke o lokaciji i pozivima s pojedina broja. Svaki takav zahtjev nadzirat će Ured vijeća.

ista novinarka


Pred nekoliko tjedana i Gordan Malić koji se znade pohvaliti da s Tomislavom Karamarkom ide na ručak u Globusu je napisao da je Karamarko nezadovoljan teleoperaterima jer uzimaju za ozbiljno pritužbe građana da ih se prisluškuje.

Ne samo da sam se ja, već se i dio moje šire obitelji koji živi u Švicarskoj, pomirio da nas se prisluškuje, što vidimo golim kad jedni druge nazivamo, jer se na displejima naših telefona ne pokazuje broj onog tko je nazvao već neki treći, za koji nam, kad ga kasnije biramo kažu Birali ste nepostojeći broj.

Naravno da nam teleoperateri kad im se žalimo kažu da je to nemoguće ili da je riječ o tehničkoj pogrešci.

Sličnu pojavu opisali su pred nekoliko brojeva i u Hrvatskom listu i najavili da će pokrenuti širu kampanju protiv POA-e, koja je pak izostala jer su Ivica Marijačić i Markica Rebić, ipak u obvezatnim odnosima s Tomislavom Karamarkom.

Međutim, jednu osobu koju jako dobro poznajem uhvatila je panika jer kad god uključi svoj mobilini uređaj dobije SMS da o propuštenom pozivu s broja 0917118031. Kad je nazvala broj niko joj se nije javio, a u VIP-u su joj rekli da je riječ o nepostojećem broju. Ni njen teleoperater T-HT joj nije znao objasniti o čemu se radi. Obzirom da je riječ o osobi koja poznaje i ljude koji su nekada radili sigurnosnim službama jedan joj je stručnjak rekao da se može prisluškivati preko tzv konferencijskih veza koje se aktiviraju kad ih se nazove s tzv nepostojećih telefonskih brojeva.

Dakle, Karamarko je ljut na VIP i T-Com jer nisu tehnološki usavršili prisluškivanje tako da građani ne mogu dobiti nikakav pokazatelj (u oblkiku SMS-a, ili broja na displeju) koji ih upozorava da su prisluškivani.

Zato će, kako najavljuje Tanja Božić SOA (o kojoj novinarka Večernjeg lista piše kao da je Karamarkov zakon usvojen u Saboru) će na raspolaganju imati vlastita sučelja koja će omogućavati nadzor komunikacaija koja su već postavljena. Već i vrapci znaju da je Karamarko u svojoj firmi Soboli d. d. koju je finacijski osnažio znatnom svotom na ime avansa za fizičko-sigurnosnu zaštitu suvlasnika EPH-a Ninoslava Pavića imao takva sučelja i zaposlenike, uglavnom iz NSEI-a, prdovđene Ivanom Baketom. Nagradna pitanje za čitatelje 45 lines: Je li oprema Sobolija prodana POA-i? (Za ključni stručni kadar već znamo da je prebačen iz Sobolija u POA-u). Koristi li POA tu opremu već na po Božićki opisani način, iako Karamarkov zakon Vlada još nije uputila u saborsku proceduru?

Upozorenje!

Tko točno odgovori na postavljena pitanja može očekivati da će se uskoro i sam postati meta POA-e.

Jedan anonimac jučer mi je postavio pitanje: A tko si ti da si tako mudaR i sve znaš? ( 23.11.2005. 14:09.

Voljom Tomislava Karamarka, kom se nije sviđalo moje pisanje rukovođeno zdravim razumom, ja sam nezaposleni novinar.

- 00:59 - Komentari (5) Isprintaj #

23.11.2005., srijeda

Udarni tandem OTV-a Tihomir Jurčević i Josip Jurčević zamagljuje istinu o Vukovaru



Posveta koju predsjednik Vlade demokratskog jedinstva Hrvatske napisao autoru 45 lines darujući mu svoju knjigu: Cijenjeni gospodine Peratović / Ozbiljan list za koji radite traži i od Vas odgovoran i nepristran pristup. Njegujte iskreno i objektivno informiranje za našu dobrobit. / Hvala Vam / 13. X 98 / Franjo Gregurić


"Opasne veze" Tihomira Dujmovića o Vukovaru, s gostima endehazijsko-revizionističkim povjesničarem Josipom Jurčevićem i herojima obrane Vukovara Brankom Borkovićem i Miletom Dedakovićem, naprasno sam prestao gledati u jer mi je digla tlak kao rijetko koji tv uradak.

Neprestanim inzistiranjem na tezi da se mediji bave kontroverzama oko obrane Vukovara umjesto da se bave vukovarskim žrtvama Dujmović je zapravo optužio Dedakovića i Borkovića ili da su maloumni ili da su kosovci i udbaši jer su upravo njih dvojica ove otvorila problem prešućivanja vukovarskih heroja i iznijela svoja iskustva s maltretiranjem od strane MORH-a i Manolićeve Komisije nakon pada grada.

Da bi čovjek povjerovao Dujmoviću kako se do sada uopće ili nedovoljno govorilo o razaranjima i zločinima neprijatelja u Vukovaru, nego se samo tražilo krivnju za pad grada i stradanje Dedakovića i Borkovića, morao bi imati razinu inteligencije jednak sobnoj temperaturi.

S druge strane, Branko Borković i Mile Dedaković mu se ne suprotstavljaju, već se pridružuju u napadima na Josipa Manolića, koji je istina, bio na čelu Komisije koja je se bavila njihovom odgovornošću za događaje u Vukovaru, ali obojici je dobro poznato da su bili zatvoreni, a Dedaković i mučen po nalogu ministra obrane Gojka Šuška i njegova pomoćnika Josipa Perkovića.

Borković je u subotu Vladi Vurušiću u Jutarnjem listu priznao da ga je Josip Perković i osobno ispitivao o njegovim namjerama da ubije Franju Tuđmana.

Druga je stvar što Manolić koji je na udaru Borkovića i Dedakovića jer je bio na čelu Komisije i jer je kod Merlića izjavio da je Borković pobjegao iz Vukovara, danas ne smije uprijeti prstom na MORH, odnosno Šuška i Perkovića.

Manolić to ne smije učiniti jer bi Josip Perković, ako ništa drugo, medijima dostavio sve o pregovorima u Grazu od 27. veljače 1992., dakle nepuna tri mjeseca od zauzimanja Vukovara, na kojima su u ime RH bili Josip Manolić i Zvonimir Lerotić, a u ime, u Banjoj Luci 24. veljače 1992. proglašene "Republike Srpske", Nikola Koljević i Radovan Karadžić.

Evo kako je taj događaj u svojoj knjizi notirao tadašnji predsjednik Vlade dr. Franjo Gregurić:

27. veljače

U Grazu održani preliminarni razgovori između Hrvata i Srba kao svojevrsni "politički pokus" za eventualne buduće političke razgovore o razrješenju hrvatsko-srpskog spora na lokalnoj ali i globalnoj razini. U razgovorima su sudjelovali Zvonimir Lerotić i Josip Manolić, s hrvatske strane, te Nikola Koljević i Radovan Karadžić, sa srpske strane. Srpski su prijedlozi bili: potpuna konfederalizacija BiH, priznanje Hrvatske bez okupiranih krajeva i mogućnost da se Hrvatskoj "ustupi" sada od Srbije okupirani dio teritorija oko Obrovca. Hrvatska je kao osnovni uvjet ozbiljnih razgovora postavila zahtjev da Srbija i Crna Gora prihvate Haašku konvenciju o nemijenjanju granica i priznaju međunarodno priznatu Hrvatsku, te ponudila specijalni status za 11 općina u Hrvatskoj u kojima Srbi čine većinu. Glede BiH hrvatsko je stajalište - postizanje cjelovitosti i nezavisnosti BiH.

Franjo Gregurić, Vlada demokratskog jedinstva Hrvatske, Naklada Zadro, 1998.


Iza ovog službenog objašnjenja krije se puno opasnija rabota koju su Manolić i Lerotić u ime hrvatske Vlade i Predsjednika dr. Franje Tuđmana dogovarali s glavnim vođama tek oformljene Republike Srpske, a o kojoj bi mogao posvjedočiti ne samo Josip Perković, već i najtraženiji haški bjegunac Radovan Karadžić. Zbog toga, vjerojatno ni sam Manolić, a kamoli Tihomir Dujmović i Josip Jurčević nebi voljeli da se Karadžić nađe u Haagu.

Prvi ministar hrvatske policije Josip Boljkovac kojeg neznalice i zlonamjernici često svrstavaju u isti koš s Manolićem, potonjem nikada neće oprostiti što je za Tuđmana s Koljevićem i Karadžićem dogovarao u Grazu. Boljkovac je to ove godine na međunarodnom skupu o lustraciiji u zagrebačkom hotelu Palace u prisustvu dr. Dušana Bilandžića i svog bivšeg zamjenika Perice Juriča, ljutito spočitnuo u lice.

Ali, knjiga dr. Franje Gregurića, kad je riječ o napadima Dubravka Merlića i Josipa Manolića na Branka Borkovića za ranije napuštanje Vukovara ide u prilog napadačima:

Republika Hrvatska, Zapovjedništvo Operativne grupe Vukovar, Vinkovci i Županja, Vladi Republike Hrvatske, predsjedniku Vlade, Glavnom stožeru Hrvatske, Živku Juzbašiću, Zona Osijek.

Odlazak i posljednje grupe branitelja Vukovara. Oko 4 sata 17. 11. 1991. obavijestio nas je gospodin Vidić Marin, povjerenik Vlade Republike Hrvatske, da su branitelji Vukovara, na čelu s mladim Jastrebom (Branko Borković, op. ž.p.), napustili Vukovar tako da su tamo ostali samo on i gospođa dr. Bosanac, od necivilnog dijela pučanstva Vukovara...

Zapovjednik dopukovnik Vinko Vrbanac

Tuđman i Šušak u Gospiću - Vukovar pao, 45 lines, 17. 11. 2005.


Dakle prema dokumentima koje je predsjednik Vlade u vrijeme pada Vukovara objavio u svojoj knjizi Branko Borković je napustio Vukovar prije nego li je Vlada ovlastila Marina Vidića Bilog da pregovara s okupatorima, što je u suprotnosti s aktualnim Borkovićevim izjavama da je Vlada prvo ovlastila Bilog za pregovore, pa je on napustio grad. Ovo Borković, Dujmović i povjesničar Jurčević osim u navedenoj knjizi mogu provjeriti i kod Tomislava Karamarka, aktualnog šefa POA-e koji je u to vrijeme bio šef Kabineta premijera. To pak ne znači da ja mislim kako je Borković trebao ostati u Vukovaru i pregovarati s vojskom i četnicima kao što kaže Manolić, jer bi Mali Jastreb zasigurno prošao puno gore od Bilog. Njega bi zasigurno ubili, a povjerenik Vlade se ipak izvukao živ nakon višemejesečnog zatočeništva. Ali, ako se zalaže za punu istinu o događajima u Vukovaru, Borković bi se morao osvrnuti na ovdje citirane navode, a ne ih zaobilaziti. Isto tako, u intervjuu Vladi Vurušiću Borković je izjavio da ne vidi zašto bi mu se premijer Ivo Sanader imao ispričavati za poniženja koja je doživio nakon pada Vukovara, jer da tadašnja Vlada koje je Sanader sljednik s tim nije imala ništa. Borković stvarno, ili nije čitao Gregurićevu knjigu ili ju namjerno prešućuje jer je Franjo Gregurić, predsjednik Vlade na citiranoj sjednici od 17. studenog 1991. za Borkovića izrekao optužbu, pod kojom su, između ostalog Šuškovi i Perkovićevi ljudi, Malog Jastreba držali u pritvoru:

DR. FRANJO GREGURIĆ: »Mislim da opća rasprava pokazuje da vojno ne možemo učiniti ništa. Ako je ta konstatacija jasna, onda moramo spašavati građane koji su unutra. Mi ne znamo čak ni da li je ostalo što vojske ili nije ostalo. Ja ne želim govoriti o vojnim aktivnostima, to nije naš problem. Međutim, kada se radi o Vukovaru, i ovih petnaest tisuća ljudi, onda nije svejedno jesu li ti vojnici jednostavno napustili grad, povukli se iz grada, jer to je ravno izdaji, i to treba pošteno reći.

isto


Gojko Šušak bio je ministar obrane, dakle član Vlade, a stvarno je, barem u vojnim pitanjima bio utjecajniji od Gregurića, pa ako Borković već traži isprike od današnjih sljednika tadašnje hrvatske vlasti trebao bi je zatražiti i od premijera Ive Sanadera i od ministra obrane Berislava Rončevića.

Najveća glupost je što Tihomir Dujmović, Josip Jurčević, Branko Borković i Mile Dedaković prešućuju da je Gojko Šušak u intervjuu Aleksi Crnjaković rekao da je spreman odgovarati na sudu ako se utvrdi da su njegovi ljudi iz SIS-a pretukli Dedakovića. Kao što rekoh, nisam gledao Dujmovićevu emisiju do kraja, pa se unaprijed ispričavam ako je netko od sudionika ovo spomenuo:

* I Dedaković je, nakon tromjesečne obrane potpuno opsjednutog Vukovara, zahvaljujući vašem ministarstvu, postao unutarnji neprijatelj.
- Jesu li Dedakovića vojni policajci istukli, ili je ozljede zadobio u prometnoj nesreći - to će se pokazati i dokazati na sudskom procesu. Ja samo mogu reći da nikoga nisam poslao da ga tuče... Ali, molim vas, kakav je to način da on snima svoje razgovore s predsjednikom države i onda ih javno objavljuje? U kojoj to zemlji, čak i u miru, možete doživjeti?

* Dopustite da se malo s vama svađam. Točno je to što kažete, ali točno je i to da nema zemlje na svijetu koja bi na takav način dočekala svoje najuspješnije ratnike kao što je Hrvatska dočekala Dedakovića i Vukovarce.
- Mislim da su oni dočekani dostojanstveno, da su dostojanstveno i dan-danas tretirani. A od Dedakovića ste vi, novinari, napravili vukovarsku metaforu. Zašto niste pisali o Blagi Zadri koji je bio u Vukovaru sasvim svjestan situacije. Znao je nazvati i pitati: "Ministre, ima li. . . Ako ima - ima, ako nema - otet ćemo!" I to ie bila naša realnost. A Dedaković je zvao svakodnevno po petnaest puta. Kad je vodio operacije? Ja ga. međutim. ne krivim ni za to. Ali otkud mu pravo da čini to što čini?

* Činjenica je, međutim, da je on krivično gonjen, da je optužnica u tjedan dana nekoliko puta mijenjana i da je naposljetku pretučen. Činjenica je da je u svemu tome sudjelovala Sigurnosno-informativna služba vašeg ministarstva.
- Ne bježim od toga, ne želim pravdati SIS. Neka sud u svom redovnom postupku utvrdi odgovornost. Ako sud utvrdi da ke doista bilo tako, spreman sam odgovarati.

Gojko Šušak u razgovoru s Aleksom Crnjaković, Globus, 03. travnja 1992./ 45 lines


Kad je već povukao vraga za rep Mile Dedaković bi trebao reći je li točno kao što je rekao Gojko Šušak da je snimao razgovore sa svojim vrhovnim zapovjednikom Franjom Tuđmanom i proslijedio ih Slobodnom tjedniku, pa je broj tih novina sa stenogramom razgovora Dedaković -Tuđman odlukom tadašnjeg ministra informiranja Branka Salaja zabranjen?

Još...

Dedaković u zadnje vrijeme neprestano ponavlja da je 13. listopada 1991. proboj obruča oko Vukovara bio moguć, a Borković ga dopunjuje da bi hrvatske snage ne samo probile obruč nego protjerale neprijatelja preko granice. Dedakoviću je drago da je to potvrdio tadašnji načelnik Glavnog stožera ZNG-a Anton Tus. Jastreb veli da je on morao izdati zapivjest o povlačenju braniteljskih snaga iz Marinaca jer mu je to zapovijedio Karl Gornišek, zapovjednik Operativne zone Osijek, što je on kao vojnik morao poštovati. Dubravko Merlić je rekao da je njemu Anton Tus kazao da je tu zapovijest Franjo Tuđman izdao načelniku Glavnog stožera, pa kad ju je on odbio prenijeti Dedakoviću da je Tuđman osobno nazvao Gorinšeka da to kaže Jastrebu. To nije demantirao ni Tus, ni Gorinšek, pa je očito da je Franjo Tuđman prekinuo akciju kojom se po Borkoviću i Dedakoviću moglo spasiti Vukovar.

Još mogu razumjeti Dedakovića i Borkovića da zbog svega što su prošli kako bi uopće dobili priznanje statusa 204. brigade ne žele izravno optužiti utemeljitelja HDZ-a, čiji je sljednik Sanader, da je žrtvovao Vukovar, ali mi nisu jasni Tihomir Dujmović i Josip Jurčević koji se uopće nisu potrudili pogledati istini u oči, nego su se uhvatili jedne Jastrebove rečenice kako je za sve kriv humanitarni konvoj koji je krenuo iz Đakova. Po Dujmoviću i Jurčeviću taj je konvoj dio međunarodne zavjere.

Osobno znam da takva teroija ne drži vodu jer sam 13. listopada 1991. krenuo tim konvojem iz Đakova u Nuštar, ne sluteći uopće da je u toku proboj. Konvoj je organizirala hrvatska Vlada. Vozio sam se u drugom automobilu od čela konvoja s ljudima Bernarda Jurline iz ministarstva rada, socijalne skrbi i obitelji kada je JNA raspalila iz Henrikovaca iz vebeera, pa su i EZ promatrači morali poskakati po nuštarskom groblju. Večer prije u Đakovu sam na sastanku s ljudima koji su organizirali konvoj vidio doktora Josipa Husara koji se predstavljao kao bitan čovjek iz vinkovačkog zapovjedništva. Taj dan kad su nas zasule rakete Husara sam vido u Nuštru, a nekoliko dana kasnije viđao sam ga i u hotelu Slavonija u Vinkovcima gdje je inače noćivao Mile Dedaković Jastreb.

Pa ako Dedaković još ne smije govoriti o ulozi hrvatske Vlade i dr. Franje Tuđmana u sprečavanju probijanja obruča oko Vukovara, neka kaže kakvu je ulogu u priči o famoznom konvoju imao dr. Josip Husar.

O konvoju i kontroverznom Husaru nedavno je svjedočila u Glasu Slavonije i Novom listu Cecilija Glavašević, majka najpoznatije vukovarske, novinarske žrtve:

Slika i knjiga

Siniša je već tamo u trećem-četvrtom razredu osnovne pokazivao smisao za pisanje, posebno stihova. Puno je toga ostalo u našoj kući koja je bila zapaljena, pa nažalost ništa od toga danas nije sačuvano. On je iznad svega volio istinu, pravdu i ljubav. Sve što od njega danas imam je ova njegova zadnja slika koju je snimio dr. Josip Husar kada je doveo konvoj u Vukovar i knjiga njegovih pisama koju znam napamet.

Dražen Boroš



Tihomir Dujmović je i kolumnist Glasa Slavonije, pa mu ovaj tekst nije smio promaći i ne bi se smio praviti lud i prodavati priču o nekom famoznom konvoju kojim je međunarodna zajednica spriječila spašavanje Vukovara iz obruča.

Obećavam da više neću gledati Dujmovićeve emisije, a zapravo, kad bolje razmislim, možda bih se manje živcirao i kad bih prestao pratiti što još izjavljuju, odnosno prešućuju, Jastrebovi Branko Borković i Mile Dedaković.

- 02:11 - Komentari (7) Isprintaj #

22.11.2005., utorak

Skoro svi susreti Tuđman - Milošević



Franjo i Sloba u Karađorđevu


Još se ponosim donjim tekstom.

EKSKLUZIVNO: Analiza 2 200 primjeraka dnevnih novina iz posljednjih šest godina pokazuje da je predsjednik Tuđman na putu proveo 354 dana, obišao 30 zemalja, posjetio 78 stranih i 104 domaća grada, a u inozemstvo su ga pozivali uglavnom da bi rješavali probleme rata u Hrvatskoj i BiH

Predsjednik dr. Tuđman susreo se sa Slobodanom Miloševićem čak 47 puta tri puta bio na hrvatskim ratištima po jedan dan, nikad u Posavini, a službeno je posjetio samo 12 stranih zemalja!

Željko Peratović
analizirao je putovanja
predsjednika Tuđmana
od 1990. do danas



U upornosti kojom su dužnosnici Predsjedničkih dvora u siječnju 1996. nastojali uvjeriti hrvatski puk u važnost posjeta američkog predsjednika Billa Clintona Zagrebu, zrcali se sadržaj svekolikih medunarodnih napora hrvatskog Predsjednika.

Objašnjavajući tada »Nacionalovu« novinaru kako je sasvim sporedno što je Clinton na Pleso sletio po povratku iz Tuzle sportski odjeven, jedan je visoki službenik Ureda predsjednika napomenuo:
-Ovo je prvi put da je on posjetio Hrvatsku i da se mnogo, sadržajno, raznoliko i opušteno razgovaralo. A ne kao do tada, da bi pozvao našeg Predsjednika k sebi, i stalno mu prijetio prstom.

Trenutno isticanje važnosti posjeta američkoga trgovinskog izaslanstva također podupire priču o diplomatskim povijesnim pobjedama dr. Tuđmana. Dolazak Clintona i potpisivanje
ugovora o priljevu američkoga kapitala u Hrvatsku, doista su najveći diplomatski uspjesi našeg Predsjednika. Zaključak je to "Nacionalove" analiza sadržaja tekstova u "Večernjem listu" koji su se odnosili na sva Tuđmanova putovanja po zemlji i svijetu otkako je postao hrvatskim poglavarom, dakle u posljednjih šest godina.

Istraživanje »Naclonalova« tima (istraživao sam dva tjedna u [I]Vjesnikovoj novinskoj dokumentaciji, a zadnji tjedan su mi pomagala dva arhivara kojima je Ivo Pukanić platio tek pola dogovorenog honorara[/I], naknadana napomena ž.p.) bilo je naporno: trebalo je prelistati oko 2200 primjeraka "Večernjeg lista" kako podatak o nekom putovanju ne bi promaknuo.

Obrađena su sva Predsjednikova putovanja za koja je htio da se zna. »Večernjak« je čak zabilježio i kontroverzni susret Milošević - Tuđman u Karađorđevu 28. ožujka 1991., iako se u samom tekstu kaže da se razgovaralo u međugraničnom području dviju republika. Taj će pak događaj kod mnogih analitičara ostati i zabilježen kao najveći Tuđmanov diplomatski promašaj: tada se nije samo, kako se tvrdi, »s Miloševićem počela dijeliti Bosna«, nego je to bio i prvi put da su se rukovati nakon »burnoga beogradskog ožujka«.

Suhe brojke, najopćenitije kažu da je naš Predsjednik na putu proveo 354 dana, a tome valja pridodati da je 27 puta na Brijunima primio neko izaslanstvo, o čemu su se također objavljivala priopćenja.

Dvaput s Bushom

Više je putovao po svijetu (207 dana) nego po Hrvatskoj. U ovoj analizi, cjelokupno područje BiH obrađeno je kao jedinstvena cjelina i tretirano kao druga država. Tako je dobiven i podatak da je obišao 30 stranih zemalja te posjetio 78 gradova i mjesta izvan Hrvatske. U državi je izvan Zagreba
bio u 104 grada i sela. Ukupno je u svoj itinerer hrvatski predsjednik mogao upisati 182 odredišta.

Karakter državničkih posjeta imalo je 17 putovanja, a na taj način obišao je 12 država. Takvi podaci se na prvi pogled doimaju impresivnima, poglavito oni koji se odnose na međunarodne aktivnosti. Krene li se u njihov sadržaj, ta krasna slika poprima nešto drukčije oblike.

Tako se ni iz čega ne da zaključiti kako je Predsjednikova međunarodna aktivnost bila usmjerena na nešto drugo doli na očuvanje suverenosti i teritorijalnog integriteta RH te razgovore u vezi s razrješenjem krize u BiH. Primjerice, četiri susreta s Clintonom u SAD-u i jedan u Budimpešti, bila su ponajprije vezana za rješenje krize u Hrvatskoj i BiH, bilo da se radilo o pripremi »washingtonskih i daytonskih sporazuma", ili njihovoj provedbi. Nijednom glavna tema nisu bila bilateralni odnosi dviju država.

S predsjednikom Bushom dr. Tuđman se, kako je to zabilježio "Večernjak", dva puta susreo. Jednom za vrijeme svoga prvog boravka u SAD-u i Kanadi od 20 rujna do 02. listopada 1990., kada je obilazio iseljenike, držao predavanje na Yaleu te se susreo s kongresmenima i nakratko s Bushom; i drugi put za vrijeme konferencije KESS-a u Helsinkiju 10. srpnja 1991., kada se, također neslužbeno, susreo i s tada budućim premijerom tzv. SRJ Milanom Panićem.

lako je Njemačka jedno vrijeme bila najveći hrvatski saveznik, predsjednik Tuđman se s kancelarom Kohlom susreo samo tri puta. Posljednji susret u Bonnu održan je 16. svibnja 1995.
nakon akcije »Bljesak«. U izjavi za tisak, hrvatski je predsjednik napomenuo da su prije svega vođeni razgovori o odnosima dviju država, a njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel naglasio je raspravu o stanju u Hrvatskoj nakon akcije u zapadnoj Slavoniji. Doduše, dodao je kako će Njemačka poduprijeti da EU Hrvatskoj odobri PHARE program.

François Mitterand i Franjo Tuđman sastali su se dva puta službeno na Francuzov poziv i jednom neslužbenom ručku u povodu Dana pobjede koji se 7. svibnja slavio u Parizu. Novi predsjednik Jacques Chirac 25. je rujna 1995. službeno ugostio dr. Tuđmana, a taj posjet ocijenjen je kao do tada najvažniji u odnosima dviju zemalja. Razgovaralo se ponajprije o ratu i o BiH. Novinski izvjestitelji opširno su hvalili »veličanstvenost ceremonijalnog dijela susreta". Kao kruna događaja ocijenjeno je sklapanje ugovora s jednom francuskom tvrtkom o gradnji »Istarskog ipsilona". No, kako se nedavno otkrilo, ta poslovna suradnja s Francuzima pravi je poslovni fjasko za našu zemlju.

Predsjednik je iznova, na brijunskoj, 3. konvenciji Hrvatskoga svjetskog kongresa, ponovio svoj euroskepticizam i ukazao na razvijanje odnosa sa »zvijezdom vodiljom" SAD-om, te stoga ne čudi da je prvim gospodarskim sporazumima sa SAD-om dana tolika važnost. Valja se nadati da se u budućnosti neće pokazati kako su i oni imali sličan karakter kao ugovori s Francuzima (da je došlo do [I]Enronove "kupovine" HEP-a u zamjenu za Tuđmanov susret s Clintonom u Washingtonu što je trebala "srediti" Zdenka Gast taj bi fjasko nadmašio "Istarski ipsilon"[/I] - naknadna napomena ž.p.).

Ženeva, Haag i New York

Po učestalosti dolazaka u jedan strani grad izvan protstora bivše Jugoslavije, na prvome mjestu u dnevniku Predsjednikovih pohoda stoji Ženeva s 18 bodova. Isključivo je riječ o raznim sesijama Konferencije o bivšoj Jugoslaviji ili pregovorima o BiH. Drugo mjesto dijele Haag i New York s po sedam bodova. U Haagu je dr. Tuđman boravio iz razloga boravio iz razloga sličnih kao i u ženevi, a u New Yorku u obilasku iseljenika, primanju u UN, kasnije zbog zasjedanja Glavne skupštine UN - a. Tamo se redovito sretao s Boutrosom Boutrosom Ghallijem. Slijede: Pariz - 5, Washington, Bonn i Bruxelles po 4, London, Rim i Dayton po 3, Moskva, Graz, Vatikan, Beč, Davos, Budimpešta.

Prvi maratonski, i k tome čisto bilateralno državnlčki posjet, odigrao se od 5. do 10. lipnja u Kini, što je tada ocijenjeno kao najveće dostignuće hrvatske diplomacije od prosinca 1991., kada je u Bonnu dr. Tuđman dobio čvrsta uvjeravanja da će Njemačka priznati Hrvatsku. Kako je stanje u zemlji i susjednoj BiH stalno bilo nemirno, Predsjednik je boravak u Kini skratio za jedan dan. Hrvatske izbjeglice Iz Travnika preplavile su Hrvatsku, a istoga dana kada se vratio kući, dr. Tuđmana u Zagrebu je dočekao Alija Izetbegović.

Zatim je u studenom i prosincu 1994. uslijedio državnički posjet Čileu i Argentini u trajanju od 8 dana. Bila je to i izvrsna prigoda za susrete s brojnim pripadnicima dijaspore te je Predsjednik, među ostalim, odlikovao Ivu Rojnicu "Veleredom Kneza Trpimira s ogrlicom«. »Odličje Kneza Trpimira« uručio je Andronicu Lukšiću koji je kasnije uložio novac u Hrvatsku kupivši "Karlovačku pivovaru". U Latinskoj Americi vole primati i davati odlikovanja, pa je tako i dr. Tuđman od čileanske države primio "Veliki križ zasluga za Čile« te su mu u kao počasnom građaninu Santiago de Chilea uručene plaketa i ključevi toga grada.

Australija i Novi Zeland

Prošle godine hrvatski je predsjednik imao najveću turneju u povijesti mlade hrvatske države. U 11 dana u državničkom posjetu obišao je Australiju i Novi Zeland. To je putovanje ipak važnije stoga što je iznova učvrstilo političko jedinstvo tamošnjih hrvatskih iseljeničkih organizacija, nego zbog toga koliko je i kakvih veza razvilo između tih zemalja i Hrvatske.

Ove je godine najviše hrvatsko izaslanstvo - od država izvan prostora bivše Jugoslavije - u državničkom posjetu bilo jedino u Turskoj, od 19. do 20. lipnja. Doduše, to je drugi posjet službenoj Ankari, ali razumije se da su ovdje u prvom planu bilirazgovori o budućnosti BiH.

Ne bi se smjelo izostaviti ni jačanje veza Hrvatske s Rumunjskom i Albanijom koje je naš državni poglavar učvrstio u veljači 1994. Dakako, barem jednom posjetivši čelne ljude Mađarske, Italije i Austrije, dr. Tuđman je njegovao i tradicionalne dobrosusjedske odnose.


dr. Franjo Tuđman i drug Slobodan Milošević


Mnogima će zvučati kao otkriće da je prva zemlja koja je dr. Tuđmana promovirala kao pradsjednika Hrvatske, tada još u sastavu Jugoslavije, bila Slovenija. Dogodilo se to 5. lipnja 1991., samo nekoliko dana poslije prvog Dana državnosti. Predsjednik Tuđman otvorio je 18. međunarodni sajam opreme i sredstava civilne zaštite u Kranju te s predsjednikom Slovenije Milanom Kučanom obišao tunel Karavanke. Te, 1990., još je dva puta boravio u Sloveniji - 23. studenoga u Novom Mestu te 7. prosinca u Celju, gdje se službeno sastao s Kučanom i slovenskim vodstvom. Slovenci su ga zvali i na sportska natjecanja, pa je 23. ožujka 1991. na Planici pratio finale Svjetskoga kupa skijaša - letača. Od rata u Sloveniji do danas, hrvatsko - slovenski odnosi su u statusu quo.

Kad je riječ o bivšoj Jugoslaviji, na prvome je mjestu po broju puta koliko je dr. Tuđman obilazio neko mjesto izvan Zagreba - Split, sa 18 bodova. Odmah iza njega je Beograd, sa solidnih 11. U prijestolnicu bivše Jugoslavije išao je tijekom 1990. i 1991. zbog sastanaka proširenog Predsjedništva SFRJ, ili samo sa srbijanskim vodstvom, ili pak s američkim ministrom vanjskih poslova Jamesom Bakerom.

Slobodan Milošević je, ne računajući Aliju Izetbegovića, jer u ovom istraživanju nisu
obrađeni lzetbegovićevi posjeti Zagrebu, najviše kotirani svjetski političar po broju susreta s dr. Tuđmanom. Njih su se dvojica, što u Karađorđevu, Beogradu, Splitu, Ohridu, što u Ženevi, Haagu, Washingtonu itd., sastali ukupno 47 puta. Neki izvori tvrde da je došlo i do sastanka u Tikvešu kod Osijeka 15. travnja 1991., ali "Večernjak" je tada zabilježio da se Predsjednik tamo našao s osječkim gradonačelnikom Zlatkom Kramarićem te s pokojnim šefom PU Osijek Josipom Reihl - Kirom.

Sarajevo je negdje u visokoj sredini po broju dolazaka hrvatskoga predsjednika, s čvrstih pet bodova. Isprva srdačni odnosi zabilježeni su 21. veljače 1991. u vrijeme održavanja proširene sjednice Predsjedništva SFRJ, i uske suradnje s Muslimanima, pa onda posjeta šefu HDZ-a Stjepanu Kljujiću, no ta je srdačnost, očevidno izblijedjela do 14. lipnja 1994. kada
su našega državnog poglavara građani Sarajeva izviždali, usprkos kasnije potpisanom "Washingtonskom sporazumu".

Prvi posjet Hercegovini u svojstvu "predsjednika svih Hrvata" dr. Tuđman je napravio nakon međugorskog sastanka s Alijom Izetbegovićem o prekidu vatre, obišavši 19. svibnja 1993.
Široki Brijeg, Grude, Posušje, Tomislavgrad i Livno. Iste večeri bio je i na nogometnoj derbi - utakmici između »Hajduka« i »Croatije«. Taj put su i »Hajdukovi« navijači, »Torcida«, slično kao u većini prilika »BBB«, reagirali na, njegovu nazočnost - zvižducima. Drugi put je Hercegovinu pohodio na povratku sa spomenutog boravka u Sarajevu. Bio je i u Mostaru, a nije zaobišao ni srednju Bosnu - Vitez, Busovaču i bolnicu u Novoj Biloj. Došao je i na svečanu inauguraciju Hansa Koschnika 23. srpnja 1994., ali za razliku od razdraganog dočeka u zapadnom dijelu grada, u istočnom su ga dočekali zvižducima.

Nikada u Posavini

Nije se hrvatski predsjednik mnogo kretao po Hercegovini. Posjetio ju je još jednom, i to Međugorje 24. lipnja. Uživao je u umijeću svjetski poznatih glazbenika u povodu Gospina ukazanja.

U bosanskoj Posavini bio je još manje. Odnosno, novinske kronike nisu nijednom zabilježile da je bio u dijelu BiH koji su nekada u najvećem broju nastavali Hrvati.

Malo tko će se danas sjetiti da je prva hrvatska regije u koju je dr. Tuđman otišao kao državni poglavar bila Baranja. U Dardi, 8. kolovoza 1990., razgledao je kombinat "Belje«. Prigodom
obilaska žitnih polja u Kneževu, pokazujući na visoka žitna polja; rekao je šaljivo: "Pogledajte kako ovo žito napreduje, a rekli su da će i žito uvenuti ako HDZ dođe na vlast«. Tog dana otišao je i na jednu kultumu manifestaciju tradicionalne "Đakovačke vezove« u slavonsko Đakovo.
Inače, osim "Vezova", posjećivao je i »Vinkovačke jeseni«, a bio je i na »Dubrovačkom ljetnom festivalu«, kao i ove godine, kada mu je bio pokrovitelj. Nekoliko puta bio je i na "Sinjskoj alci", kojoj je također bio pokroviteljem. No, prema podacima kojima raspolažemo, od kulturno - umjetničkih priredaba diljem Hrvatske najredovitiji je bio na krapinskom festivalu »Kajkavske popevke«. Njega je propustio samo 1990. i 1993.

Hrvatsko zagorje je redovito obilazio, i to ne samo kada je bila riječ o nekoj općedržavnoj temi, izborima ili potpori za neku važnu odluku. U Krapini, kao i u Varaždinu, bio je šest puta. Tu su i Klanjec, Lobor, Hum na Sutli, Trakošćan, Tuheljske Toplice, Zlatar, Zabok, Bedekovčina te, naposljetku, rodno Veliko Trgovišće s po jednim zabilježenim posjetom.

Da bismo ilustrirali njegove nastupe u Zagorju, zgodno je prepričati neke dijelove onoga što se zbilo 27. travnja u Zlataru, kada je govorio pred nekoliko tisuća ljudi. Upozorio je Zagorce da paze na sve pojave koje bi htjele Hrvatsku odvesti ponovno u Jugoslaviju i na Balkan. Založio se za veću urbanizaciju Hrvatske, posebice Zagorja "kako bi se riješili neki komunalni problemi". Predsjednik nije potpuno odbacio ni zamisao da se baš u Zagorju počne s hrvatskom automobllskom industrijom. Izložio je i ideju kako bi državna uprava, vojska, policija, ali i taksisti trebali voziti istu vrstu automobila. Tada održani »Istarski sabor« usporedio je s okupiranim područjima i zajamčio kako se u Hrvatskoj komunisti nemaju šanse vratiti na vlast (kad nikada nisu ni silazili s vlasti- naknadna napomena ž.p.). Dočekale su ga svečano postrojene jedinice Hrvatske vojske, što je gotovo uvijek bio slučaj kada bi se zaustavio i govorio u nekom hrvatskom gradu od 1992. godine naovamo.

Na ratištima

Mnogi se ne sjećaju da je dr. Tuđman 1991. obilazio ratišta. Prvi put je to učinio na Baniji, 25 kolovoza 1991., obišavši postrojbe MUP-a i ZNG-a u Sisku, Petrinji, Peckima i Hrvatskoj Kostajnici.
Drugi put se to dogodilo u zapadnoj Slavoniji 20. rujna. Novinar »Večernjaka« zapisao je da je Predsjednik "nenajavljeno" boravio na novljanskom ratištu, u Kutini i u Daruvaru. Najznačajniji i posljednji obilazak ratišta dogodio se 17. studenoga 1991. posjetom Gospiću i Otočcu. Svi se sjećaju da ga je tada i njegova osobna pratnja štitila pancirnim plaštem, što je izgledalo pomalo komično. Rijetki su, pak, datum tog događaja povezali s posljednjim danima obrane Vukovara, koji se sljedećega dana prestao braniti. Podrobnije gledajući, dade se zaključiti kako je, predsjednik Franjo Tuđman htio odvući pozornost hrvatske javnosti, koja je polagala, zadnje nade u obranu Vukovara, i ukazati na »tešku i pogibeljnu situaciju i na drugim ratištima".

U telefonskoj anketi što smo je proveli na manjem uzorku zagrebačkoga stanovništva, nitko od upitanih nije znao da je dr. Tuđman, kao Predsjednik, ikad posjetio Vukovar. Uvid u novinsku dokumentaciju ipak donosi vijest da se 17. srpnja 1991., obišavši Osijek i Vinkovce, u Vukovaru sastao s tamošnjim predsjednikom HDZ-a i općinskim sekretarom za narodnu obranu, Tomislavom Merčepom.

Kako nam ovom prigodom novinski prostor ne dopušta opsežniji prikaz Tuđmanovih posjeta hrvatskim regijama, za sada ćemo navesti samo neke zaključke. Slavoniju i Dalmaciju obilazio je
da bi govorio kako treba još izdržati do konačnog oslobođenja svakog milimetra Hrvatske. Primjerice, u Dalmaciju je nakon Masleničke akcije hrlio na otvaranje pontonskoga mosta na
Novskom Ždrilu te »Vlakom slobode« u sklopu predizborne kampanje. U Slavoniji je boravio rjeđe, sve do otvaranja autoceste u studenome 1994., što se zbilo kao rezultat dogovora s lokalnim Srbima, kada je prvi put posjetio Slavonski Brod, što je kasnije učinio i nakon "Bljeska" i »Oluje«.

No, budući da je još jedan dio Hrvatske neoslobođen (tek 2,82 posto, uzevši u obzir i morski teritorij - tako su su dr. Tuđman i Vladimir Šeks za vrijeme mirne reintegracije objašnjavali udio istočne Slavonije, zapadnog Srijema i Baranje u odnosu na ukupni teritorij Hrvatske - nakošeno je naknadna napomena ž.p.), te kako u Slavoniji ima jaku stranačku infrastrukturu, na čelu s osječkim županom Branimirom Glavašom, dr. Tuđman tome hrvatskom području i nije trebao posvećivati posebnu skrb.

Istra i Rijeka

Slično je i s Likom, u kojoj je bio tek tri puta. Ipak, pokazao je kako će Lika imati značajno mjesto u razvoju Hrvatske, te je 16. kolovoza 1993. na Velebitu postavio kamen temeljac za tunel Sv. Rok. Taj kamen je još na svome mjestu, a radovi su stali.

Budući da mu Istra i Rijeka nisu bile osobito naklonjene, dosta se trudio da ih pridobije, što mu začudo ni do dana današnjeg nije uspjelo. U Puli je bio šest puta, a u Rijeci pet. Tu su i obilasci manjih mjesta, recimo Poreč - tri puta, i niz drugih u kojima je bio samo jednom, od kojih valja kao zanimljivost istaknuti otok Susak. Te je podatke zgodno usporediti s onima iz krajeva gdje Predsjednik još uživa jaču podršku. U Zadru i Dubrovnlku bio je pet puta, u Šibeniku četiri, u Imotskome tri, u Osijeku sedam, u Vinkovcima pet, u Sisku i Karlovcu četiri puta. Iz tog nesrazmjera popularnosti u odnosu na podjednaki broj posjeta, dade se zaključiti da će dr. Franjo Tuđman u mirnodopskom razdoblju morati radikalno promijeniti retoriku i pristup rješavaju unutarnjih problema u državi, namjerava li i dalje uživati dovoljnu potporu hrvatskih birača da vodi zemlju.

Zagreb je grad u kojemu hrvatski predsjednik provodi većinu vremena, kako radnog tako i neobaveznog, kada ide na izložbe ili utakmice, a to zabilježe kamere državne televizije. Na prošlogodišnjim izborima Zagreb je dao punu potporu tezi o potrebi promjene ponašanja.

Za kraj ovog istraživanja, što smo ga iznijeli tek u najosnovnijim crtama, spomenimo da i radni boravak predsjednika Tuđmana na Brijunima zaslužuje posebnu pozornost. Ne samo da je ondje organizirao prve pregovore s armijskim vodstvom 1991. te zatim uveo običaj branja mandarina s diplomatskim zborom, nego je 15. srpnja 1993. u šahovskoj partiji, koju je »Večernji list« nazvao »Brijunskom ljepoticom«, pobijedio ministra obrane Gojka Šuška (fotoreporter Vjesnika Zlatko Kale i ja smo tog dana skoro poginuli od minobacačkih granata u Novigradu gdje smo se čekali Tuđmana da dođe otvoriti pontonski most na Novskom Ždrilu - naknadna napomena ž.p.).

Nadalje, 29. kolovoza 1993. primio je "političara iz zapadne Bosne Fikreta Abdića", ali je i 5. srpnja ove godine, pred sudionicima "3. konvencije Hrvatskoga svjetskog kongresa" govorio o unutarnjim neprijateljima - "nezavisnim novinama i Udruzi zagrebačke oporbe«.

Nacional, 19. srpnja 1996.



Dayton 1995-e: Izetbegović, Tuđman i Milošević


- 21:15 - Komentari (3) Isprintaj #

Špijunska sapunica


Tomislav Karamarko, aktualni šef POA-e silno bi želio da se njegov Prijedlog izmjena Zakona o sigurnosnim službama usvoji što prije, pa je iz njemu bliskog kruga lansiran balon kako su premijer Sanader i Predsjednik Mesić, isti već supotpisali, a Vlada samo što ga nije pustila u saborsko proceduru. Kao senzacionalnu novost Jutarnji list od ponedjeljka navodi da će biti osnovana Agencija za prisluškivanje, špijunsko tijelo koje b i trebalo biti na usluzi i policiji i drugim tajnim službama. Dematiraju se dosadašnje glasine, iz istog kruga, da bi djelatnici POA-e imali policijske ovlasti. Dodaje se da je i Predsjednik Mesić s Prijedlogom suglasan jer je njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Saša Perković podržao isti.

Predsjednikov tabor uzvratio je već danas, pa Večernji list donosi naslov "Udar na Predsjednika" i Mesićevu izjavu kako još ništa nije supotpisao. Mesiću se najmanje sviđa Agencija za prisluškivanje, za koju se boji da ju po izmijenjenom Zakonu nebi bio u mogućnosti nadzirati.
Diskretan strah od koncentracije moći u rukama Tomislava Karamarka koji bi trebao postati šef objedinjenih civilnih službi POA-e i OA-e pod zajedničkim imenom SOA, oprimjeren je spominjanjem slučaja Dračevac kada je ukinuti UNS na čijem je čelu do 2002. bio Karamarko, sve znao o primpremama sramoćenja Predsjednika Mesića u splitskoj vojarni, a Predsjednik nije bio o istom unaprijed obaviješten.

Packa s Pantovčaka Tomislavu Karamarku kojeg bezrezervno podržavaju izdanja Europapress holdinga ( primjerice, Denis Kuljiš u Globusu u tekstu o Josipu Perkoviću napominje da će Tomica srediti stanje u Službi) , s kojim je do preuzimanja POA-e bio u poslovnoj vezi, i premijer Ivo Sanader, dokaz je da Mesića vezano za preustroj tajnih službi samo zanima koliko će moći ostati u njegovim rukama. Je li Karamarkov Prijedlog u suštini demokratičan, to mu nije bitno.

I Mesićev lobi, kao prethodno Karamarkov, na zub je uzeo trenutnog ravnatelja OA-e Veselka Grubišića, koji da se jedini u cjelini protivi Karamarkovu Prijedlogu.

Budući je Grubišić do dolaska u OA-u radio kao diplomat u Bruxellesu, promatrači pretpostavljaju da je njegov otpor Karamarkovoj ideji posljedica stava da međunarodna zajednica neće dobronamjerno gledati na usvajanje preustroja hrvatske špijunske zajednice, odnosno da će ju ocijeniti kao povratak na komunistički špijunski model. Najvjerojatnije svjestan da u konačnici preustroj špijunske zajednice neće zaživjeti po Karamarkovim idejama, donedavni visoko rangirani obavještajac OA-e, bivši blsiki suradnik Josipa Perkovića u SIS-u koji je Branka Borkovića na prevaru izveo odveo sa sastanka kod generala Tusa, Ivan Ivanković, nedavno je prešao u POA-u, i to na visoko mjesto načelnika centra Zagreb. Što je sigurno, sigurno je, misli si oprezni Ivanković.

- 08:13 - Komentari (4) Isprintaj #

21.11.2005., ponedjeljak

Kastavskog župnika Franju Jurčevića, netflamera prvi je otkrio 45 lines


Čitam nedavno u Novom listu, pa sad u Slobodnoj Dalmaciji da se kastavski župnik Franjo Jurčević internetom služi za izražavanje svojih ekstremnih političkih stajališta:

Naslovima poput "Gotovina ponovno brani Hrvatsku", "Carla del Ponte napokon gola", "Hrvatske žrtve koje nitko ne spominje" ili "Župniku se prijeti fizičkom likvidacijom" plijeni pažnju hrvatskih surfera koji njegovo (ne)djelo već proglašavaju vrhunskim remek-djelom "trasha"! Svećenikovi su omiljeni izrazi "politički Haaški sud" i "heroj Ante Gotovina", antifašiste naziva "spretno preobučenim četnicima", a Carla del Ponte vodi Hrvatsku na uzici kao psa ... Sve željne ulaska u Europsku uniju naziva drogiranima, jer će se time "uništiti duša hrvatskog naroda", a za slučaj Brezovice po njemu su zaduženi masoni i novinari - u paketu!...

Ivan Kaštelan, Slobodna Dalmacija, 21. studeni 2005.



Marko Perković Thompson s vlč. Franjom Jurčevićem na Čikoli


Moram ovdje primijetiti da je 45 lines objavio prvi novinarski osvrt na ovog osebujnog crkvenog djelatnika:

Zahvaljujući generalu Gotovini Hrvatska je nedavno dobila nekoliko terenskih vozila, a da stvar bude do kraja šmiješna: vozila su namijenjena da njega negdje ulove ako se kreće po brdima. Drago mi je da ga toliko Zapad cijeni da ga hvata sa desetak novih terenskih vozila! Trebao bi to biti razglog da ga onda i mi više cijenimo...

To i jest razlog poradi kojega Tuđmana ni oni niti njihovi hrvatski izdajnici ne mogu smisliti pa mu bezočno podmiću sve moguće smicalice od kojih je najveća: Tuđman je dijelio Bosnu, hrvatska je vojska ratovala u Bosni. Zna se koga je hrvatska vojska branila u Bosni a koga ste vi branili Nikaragvi, u Vijetnamu, Bijafri, Somaliji, Iraku... Gospodo sa Zapada i svi hrvatski izdajnici možete li se prisjetiti tko je i kada Srbima u Bosni davao 51%, a Hrvatima i Muslimanima 49% teritorija Bosne? Drugarice Pusić, sjećaš li se toga? Mesiću, dali Ti je to jasno? Sanaderu, što si sve zaboravio? Tko u Bosni danas drži okupacione trupe? Za čiji račun oni rade? Najvjerojatnije Vam to nije stoga jasno jer ste bili u skrovištima ispod zemlje čekajući da HRVATSKI GOTOVINE, NORCI, BOBETKE, ČERMAKI, MARKAČI, ROJSI i tisuće drugih (koji se sada ubijaju) obrane Hrvatsku pa da se Vi pojavite i zaposjednete vlast. Svaka Vam čast krtice!...

Generale, i dalje čvrsto stoj na braniku Hrvatske jer sada je trenutak kada se moramo braniti sami protiv sebe! To je pak najteže!

(poštivano je pravo dr. Franje Jurčevića da mu se ne dira u pravopisne pogreške i tipfelere)

Suradnja Crkve i države oko Gotovine, 45 lines, 30.04.2005., 18:23



- 11:54 - Komentari (5) Isprintaj #

Ujediniteljski kongres u Vukovaru



Predsjednici HCSP-a i SI-a zajedno u novu budućnost iz vukovarskog pepela


Koliko god je Anto Đapić bio iskren u Izraelu, toliko su predsjednici HCSP-a Lovro K. i SI-a Tomislav Č. bili neiskreni u Vukovaru.

- 04:31 - Komentari (2) Isprintaj #

19.11.2005., subota

Cenzurirani Vukovar - Zašto su Jastrebovi i danas ljuti



Vjesnikov novinar u Nuštru, studeni 1991.
(photo by Romeo Ibrišević)


Istraživačkim novinarstvom bavim se ponajviše zbog svega što sam doživio kao ratni reporter Vjesnika 1991.

Prvi put sam u Vukovaru bio 28. 08. 1991. Na autocesti od Zagreba prema Županji kod Kutine, zaobišli smo dugu kolnu JNA koja se povlačila iz Slovenije. Vozili su par kilometara na sat. Sreli smo ju na istoj cesti kad smo se vraćali. Stigli su već do Babine Grede. Ušli smo u Vukovar preko Bogdanovaca kroz kukuruze. Na punktove branitelja žene i djevojke donosile su hranu. Idilično kao da se radilo o žetvi. Tri dana ranije, Vukovar je tučen s tri strane. Mina je ubila portira u gradskom muzeju. U razbijenim kućama ljudi u čudu i strahu. Jedna žena pokazivala mi je antiktni sat koji je stao kad je avionska bomba odnijela polovicu kuće. Scene koje će se ponavljati na svim ratištima kroz čitav rat. Kod policijske stanice parkiran neki majušni topić i nada da će pravo oruđe braniteljima tek stići, čim kasarne po Hrvatskoj padnu. Stekao sam dojam da će se grad kojem je objektivno fizički prijetila najveća opasnost, herojski braniti. Da su branitelji puni elana i organizirani. Moglo se čuti: "samo da smo se riješili Merčepa i njegovih".

Već 01. rujna bio sam u Gospiću. Tamo slika potpuno drukčija. Ostao sam duže. Prespavao jednu noć u Smiljanskoj ulici. Bio u hotelu Lika kad su Merčepovci zarobili šefa garde Pajtla. Spriječio odmazdu nad Vjesnikovim vozačem Mirkom Stankovićem. Upoznao Antu Karića, Ivicu i Tihomira Oreškovića. Vidio mrtvog gardistu na ulazu u hotel Lika kojeg su kako je rekla Merčepovka Snježana Živanović "ubili naši".

Cenzurirali su mi reportažu iz Gospića. Nisam se previše bunio. Bio sam honorarac koji je kao novinar radio tek treći mjesec. Zadovoljilo me što se Vjesnikov vozač vratio živ u Zagreb i vjerovao da "naši" neće postati kao "oni", da će se situacija u Gospiću srediti. Nisu me slali u Gospić sve do sredine siječnja 1992. Nisam bio u tom gradu kada su Tihomir Orešković i Mirko Norac "sređivali stanje" ubojstvima ratnih zarobljenika iz kasarne i lojalnih civila iz podruma. No, svaka glasina, tekst u novinama o pokolju koji su "u ime Hrvatske" organizirala spomenuta dvojica padala je kao kap u čašu gorčine koju sam okusio za svog prvog boravka u Gospiću. Ta mi je gorčina prouzročila nesanicu nakon svakog novog mračnog detalja koji bih i godinama kasnije pročitao, a zadovoljstvo što ju iz sebe mogu izlijevati na papir, osjetio sam tek 1999. kad sam upoznao Milana Levara.

Josip Manolić koji je u emisiji Dubravka Merlića ostao dosljedan konceptu obrane kakav je provodio Franjo Tuđman na riječkom suđenju Tihomiru Oreškoviću lijepo je rekao: Oreškoviću, da nije bilo Vukovara, zbog onog što si ti učinio Hrvatska nikad ne bi bila priznata. Bilo bi pošteno da je Manolić tu izjavu ponovio i u Kotraplanu.

Nisu me u rujnu 1991. slali ni u Gospić, a u Vukovar mi nisu dali. Obilazio sam zapadnu Slavoniju, Karlovac, Sisak, Pokupsko. Sve na brzinu - u jednom danu. Državnim novinama bilo je najvažnije da imaju sliku s ratišta na prvoj strani i neki cenzurirani tekst, da im se ne bi odveć prigovaralo da vjerno slijede politiku dr. Franje Tuđmana o zanemarivanju obrane na račun političkog lobiranja.

Početkom listopada našao sam se Nuštru, ali tada se već nije moglo do Vukovara. Išao sam na vukovarsko ratište po cijenu da mi daju otkaz i bio spreman olovku i kameru zamijeniti puškom - vjerovao sam da ću se osjećati časnije.

No, obruč oko grada heroja bio je već stegnut. Iz grada se do Vikovaca s grupom ljudi probio Mile Dedaković kako bi po zapovijesti načelnika GS-a Antona Tusa organizirao proboj. Bio sam 13. listopada u konvoju kojeg je Vlada uputila prema Vukovaru baš kad su se dijelovi 1. brigade ZNG-a nalazili u Marincima. Četnici su ispalili nekoliko punjenja prema konvoju koji se zaustavio kod Svetog Ante na izlazu iz Nuštra. Evropski promatrači zalegli su po nuštarskom groblju, a ja sam ih slikao. Poslao sam film autobusom u Zagreb, a sam ostao u Vinkovcima. Tako sam i saznao da je proboj morao biti prekinut kako bi se dala šansa humanitarnom konvoju, odnosno politici. Najviše je naših poginulo upravo pri povlačenju.

Gledao sam iz Nuštra zlokobni silos Đergaj i za nekog vedrog dana nebodere u Borovu Naselju. Ratište kojim je zapovijedao Mile Dedaković Jastreb bilo je jedino u vojničkom smislu organizirano kako treba koje sam vidio te ratne 1991. Na ulazu u Nuštar postavio je rampu da bi spriječio pljačkaše koji su iz kuća boraca na prvoj borbenoj crti pljačkali televizore i ostale vrijednosti...

Nitko tko nije iz Nuštra ili se nije tamo borio ili nije imao propusnicu iz Jastrebovog štaba nije mogao ući u to mjesto.
Napravio sam i prvi intervju (prepričani, bez fotografije s Miletom Dedakovićem Jastrebom). Tek poslije mene s njim je razgovarao Luka Mitrović s HTV-a, pa je doživio stavljanje na led od strane Antuna Vrdoljaka, direktora "dalekovidnice".

Napravio sam i drugi intervju s Jastrebom, sa njegovom slikom, nakon konferencije za novinare o kojoj je bilo riječi U Merlićevoj emisiji.

Razgovarao sam 16. 11. telefonom iz Zagreba, na traženje urednika sa Sinišom Glavaševićem koji mi se potužio na plinsku gangrenu u bolnici, na očaj, vapio je za pomoći. Nisu mi objavili taj razgovor. I to me progoni.

Bio sam rijetki hrvatski novinar koji je razgovarao s prvom grupom vukovarskih prognanika koja je autobusima iz Vojvodine preko Posavine smještena u Đakovo, a kasnije raspršena po čitavoj Hrvatskoj, kako bi se spriječilo da Vukovarci shvate što im se dogodilo, da se njihovom nesrećom dalje, lakše može manipulirati. Ivan Zvonimir Čičak, kasnije je na jednom skupu , u sebi svojstvenom stilu slagao, da je on bio jedini hrvatski novinar koji je dočekao prvu grupu prognanika iz Vukovara u Đakovu.

Bio sam i u hotelu Internacional gdje je smještena grupa u kojoj je bio sin doktorice Vesne Bosanac, bili su tu i neki Borkovićevi borci. Razgovor s njima nisu mi objavili.

Razgovarao sam s Miletom Dedakovićem Jastrebom u prosincu nakon što su ga pretučenog pustili iz vojnopolicijskog pritvora na Lašćinskoj cesti. Razgovor je naručio, a nije objavio Hidajet Bišćević, tada glavni urednik Vjesnika, danas državni tajnik u MVP-u.

Skraćenu veziju intervjua s Dedakovićem objavilo mi je ljubljansko Delo pod naslovom "Mučili su me v kotlarni".

To su samo neke od pojedinosti iz mog ratnoreporterskog iskustva 1991. koje mi ne daju spavati dok ne pronađem (istražim) svaku (skrivenu, zamagljenu...) bitnu kockicu za popunjavanje mozaika o Domovinskom ratu 1991.

P.S. Zašto u Merlićevoj emisiji Josip Manolić, ali ni Branko Borković i Mile Dedaković nisu željeli reći da je zatvaranje i mučenje vukovarskih heroja bilo u nadležnosti ministra obrane Gojka Šuška i njegova pomoćnika Josipa Perkovića, njihov je problem. Ja sam tu kockicu stavio na njeno mjesto.

- 10:21 - Komentari (6) Isprintaj #

17.11.2005., četvrtak

Tuđman i Šušak u Gospiću - Vukovar pao


Na današnji dan pao je Vukovar. Po meni, to je najvažniji dan Domovinskog rata. Zasjedala je Vlada demokratskog jedinstva, a nitko nije znao gdje su Vrhovnik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak. Čudno jer je Predsjednik Vlade dr. Franjo Gregurić na istoj sjednici kazao da je večer ranije razgovarao s dr. Tuđmanom o Vukovaru i pitanjima Marina Vidića Bilog. Kako to da Vrhovnik nije izvijestio predsjednika Vlade da će sutradan s ministrom Gojkom Šuškom posjetiti Gospić, kako bi upozorio Tihomira Oreškovića da se treba prekinuti s ubijanjem civila Srba i nepoćudnih Hrvata, jer padom Vukovara njegovi zločini past će u sjenu i dobit ćemo priznanje?

Dr. Franjo Tuđman i ministar Gojko Šušak svjesno su najvažniju ratnu odluku o sudbini 15 000 vukovarskih civila dali su na rješavanje Vladi koju se inače skoro ništa nije pitalo o vojnim stvarima. Po meni to je eklatantan dokaz da su dr. Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak bešćutno žrtvovali Vukovar.

Ni na kraj pameti nije mi tom tvrnjom umanjivati odgovornost Slobodana Miloševića, četnika i Armije za pokolj na Ovčari, logore..., ali istina nije istina, ako nije cjelovita.


Gospić, 17. studenog 1991.: novinar HTV-a Željko Korpar (djelomično zaklonjen), povjerenik Vlade RH za Liku Ante Karić, ministar obrane Gojko Šušak i Vrhovnik dr. Franjo Tuđman


Iz stenograma sa sjednice Vlade demokratskog jedinstva održane na današnji dan 1991., kojeg je 1998. u knjizi Vlada demokratskog jedinstva publicirao dr. Franjo Gregorić dade se zaključiti još štošta. Uostalom, evo tog poglavlja iz knjige:

Odluka Vlade o Vukovaru

Na sjednici Vlade 17. studenoga 1991. godine predložio sam, nakon uvodnih napomena, da krenemo s prvom točkom - odlukom o Vukovaru. Zamolio sam kolege u Vladi da mi dopuste reći nekoliko riječi o tome što se dogodilo, makar je većina to dobro znala. Govorio sam o iznimno teškom stanju u kojemu je bila obrana Vukovara već nekoliko mjeseci, o tome da se u proteklih petnaestak dana nekoliko puta pojavila vijest, prvo na stranoj televiziji, zatim u beogradskom tisku itd., da je Vukovar pao. Rekao sam da su se ljudi hrabro borili i držali; da smo pokušavali organizirati pomoć i dostaviti materijal, ali na žalost bezuspješno; da su napadi tijekom protekloga dana i pošto je JA obustavila vatru postali još žešći; da i izvješća Marina Vidića Bilog i naših zapovjednika, s kojima sam dva puta razgovarao dan prije, govore o napadima poglavito četnika i Srba; da su naši zapovjednici već dva puta tražili da im se omogući napuštanje Vukovara zbog građana koji su se ondje zbili; da je Borovo Naselje palo, prije dan-dva, i da u njemu više nema nikoga.

Pročitao sam i brzojav koji je stigao tog jutra u 7 sati:

Republika Hrvatska, Zapovjedništvo Operativne grupe Vukovar, Vinkovci i Županja, Vladi Republike Hrvatske, predsjedniku Vlade, Glavnom stožeru Hrvatske, Živku Juzbašiću, Zona Osijek.

Odlazak i posljednje grupe branitelja Vukovara. Oko 4 sata 17. 11. 1991. obavijestio nas je gospodin Vidić Marin, povjerenik Vlade Republike Hrvatske, da su branitelji Vukovara, na čelu s mladim Jastrebom (Branko Borković, op. ž.p.), napustili Vukovar tako da su tamo ostali samo on i gospođa dr. Bosanac, od necivilnog dijela pučanstva Vukovara.
Gospodin Vidić Izvješćuje da on i njegovi suradnici potpuno vjeruju u ono što rade i da to rade smireno, bez panike, jer rade na jedini mogući naćin koji osigurava da se izbjegne klanje nevinih i bespomoćnih, a to je:
Prvo, da Vlada Republike Hrvatske u ime 15 tisuća života pogne glavu i pristane da na pregovore zakazane za nas po gospodinu Juzbašiću pošalje i svog predstavnika kao i predstavnika Europske misije.
Drugo, shvaćajući da je to jedini načln da se spase životi, gospodin Vidić je prihvatio da danas ide na pregovore s gospodinom Hadžićem. Gospodina Vidića će na pregovore odvesti vojnim helikopterom.
Treće, s obzirom na to da smo pripremni, odmah s tim treba upoznati međunarodnu Europsku misiju, lorda Carringtona, jer samo to sada može pomoći civilima Vukovara. To treba podržati jer je to ovaj put najučinkovitlje što se u Hrvatskoj može učiniti za te ljude.
Četvrto, svaka komunikacija između zapovjedništva OG Vinkovci i Vlade mora teći na ovaj I baš ovaj način, znači samo šifrirano, sve mora biti hitno.
Peto, molimo hitan odgovor što dalje činiti.

Zapovjednik dopukovnik Vinko Vrbanac


(Vinko Vrbanac je bio zamjenik Miletu Dedakoviću Jastrebu sve do ovog brzojava, pa se iz ovog dokumenta dade zaključiti da je 17. 11. 1991. Jastreb bio smijenjen, te da se nije nalazio u Vinkovcima op. ž.p.)

Pročitao sam i poruku Marina Vidića Bilog koja je stigla preko Zapovjedništva Operativne grupe Vukovar, Vinkovci i Županja:

NOĆAS ĆE NAROD PANIČNO BJEŽATI IZ GRADA. HITNO POŽURITE S ODLUKAMA. SIGURNO JE VEĆ KASNO. BILI
U dodatku poruke stoji:
NOĆAS SVI BORCI ODLAZE. OSTAJE SAMO DOKTORICA I POVJERENIK VLADE BILI.

Prepričao sam posljednji razgovor koji sam večer prije, između 11 i 12 sati, vodio s povjerenikom Vlade Marinom Vidićem Bilim i jednim zapovjednikom. Iz razgovora sa zapovjednikom shvatio sam da je Vidić na kraju snaga. Pitao je što je s pomoći. Objašnjavao sam mu da smo u Vukovar uputili visoke časnike iz stožera koji čine sve da se probiju s ljudima, ali da o pojedinostima ne možemo govoriti jer je to vojno pitanje. Vidić mi je još rekao da je vojska stala, da više ne puca, da on pokušava s četnicima dogovoriti prekid vatre. Tražio je vezu s Hadžićem. Objasnio je da je ta veza trebala biti uspostavljena dva puta, ali da je to Armija onemogućila još na početku ratovanja.

Nakon razgovora s Marinom Vidićem Bilim, s njegovim sam zahtjevom upoznao Predsjednika Republike. Na Predsjednikovo pitanje što o tome mislim ja osobno, odgovorio sam: » Vojska ostaje tamo, pregovarati nikada nije loše. Ovdje mi razgovaramo s generalom Rašetom, i s ovom vojskom non-stop, bez obzira na to što se ratuje. Prema tome, ne mislim da bi bilo loše pregovarati.« Predsjednik se s tim složio, a zatim smo zamolili gospodina Živka Juzbašića - koji je kao član Komisije za razmjenu zarobljenika, zajedno s Draženom Budišom, već imao kontakte s neprijateljskom stranom - da on pokuša indirektno, preko drugih ljudi, uspostaviti tu vezu. Gospodin Juzbašić je to pokušavao cijelu noć i, čini se, kontakt uspostavio. (Zamolio sam ga da sam vrlo kratko objasni o čemu se radi.)

Nastavio sam ovim riječima:

»Gospodo, želim napomenuti da se odluka ne može donijeti osobno, jer na to nitko nema pravo. Tražio sam jutros Predsjednika Republike. I, Predsjednika Republike nema u Zagrebu. Prema tome, ne mogu izvršiti nikakvu konzultaciju, da i hoću. S obzirom na to da su ovdje i predstavnici Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova, a Vidić se obraća i Vladi, mi bismo odgovarajuće odluke trebali donijeti. Ali, prije nego što donesemo bilo kakvu odluku, molio bih generala Tusa i pukovnika Agotića da dadu vojnu procjenu. Jer, ako se može vojno pomoći, onda je to jedna stvar. A ako se ne može pomoći, onda ja na duši neću nositi 15 tisuća stanovnika. Takvu hrabrost nemam. Vi ćete se poimenice izjasniti o tome što ćemo učiniti.«

Izjašnjavanje je, prema zapisniku sa sjednice, teklo ovako:

ANTON TUS: »Gospodine predsjedniče, ja bih se samo vratio unatrag, ali bez zadržavanja, na neki slijed događaja. Mi smo 10. studenoga planirali odlučujući prodor i u tom je cilju sve pripremljeno za jače snage, jedna taktička grupa, oko tisuću i petsto ljudi, jedan bataljun, i da ne nabrajam artiljeriju, i sve ono što prati, i ostalo, itd. Zrakoplovima je prebacivana pomoć i bolnici i braniteljima svake noći. Sve to nije bilo dovoljno. Operacija osvajanja Vukovara od strane većeg broja teritorijalaca i dobrovoljaca, posebno studenata, koji osobito vikendom dolaze u većem broju iz Beograda, kao što je bilo i prošloga i ovoga vikenda, u subotu i nedjelju - trajala je već četvrti dan, a danas je to već sedmi dan. Put je presječen između Borova Naselja i Vukovara. I, na taj je način jača grupacija, koja brani Vukovar iz toga pravca, preko Vuke i obale Dunava, odsječena. Jučer je unutrašnji dio obrane po našem naređenju u Vukovaru trebao deblokirati taj put, i povezati te snage, da se spoje. Ta deblokada nije uspjela, jer su tenkovi, ne samo srpski, četnički, nego i armijski, došli na taj put i spriječili deblokadu. Iz Borova Naselja su prve grupe došle u Vinkovce, oko dvije stotine ljudi koji su bili odsječeni. Bilo je predviđeno da ova ofenziva počne petnaestoga, a počela je šesnaestoga, tako da su aktivnosti prema Vukovaru već tekle skoro pet dana. Zatim se produbila ofenziva ispod Osijeka. Pokušaj proboja na tim je pravcima odbijen, ali najintenzivniji proboj traje i sada južno od Vinkovaca. Borbe su i u Nijemcima. Ofenziva JNA i TO Srbije, odnosno svih tih snaga koje smo i očekivali, u toku je. Mi smo tu novu jedinicu iz drugog ešalona morali prebaciti da zaustavimo ofenzivu u pravcu Županje.
Hoću da kažem da je neprijateljska operacija zauzimanja u istočnoj Slavoniji i dalje u toku. Nama je glavno zadržati neprijatelja na čitavom prostoru, spriječiti prodore... Sada ostaje zadatak prihvata ovih koji se izvlače i pokušaj probijanja na onim pravcima gdje se može. Mislim da je najvažnije dovesti Europsku misiju u grad i na taj način s njima zajedno razrješavati ovo pitanje.«

U raspravi je nekoliko ministara pokušalo pronaći način da se pomogne ugroženome stanovništvu Vukovara, ali to više nije bilo moguće.

DR. FRANJO GREGURIĆ: »Ipak bih Vas, gospodine generale, morao zamoliti da nam date pravu ocjenu poruke. Mi ćemo tražiti europske promatrače, ali od toga nema puno vajde, jer ako je stanje takvo da su se vojne jedinice povukle iz Vukovara, da budemo iskreni, onda znamo što može biti.«

ANTON TUS: »Vojnom opcijom u ovom trenutku, nekim prodorom, to se ne može riješiti, nema takvih snaga koje bi mogle savladati snagu neprijatelja. To se ne može. Trebalo bi grupirati jake snage i samo to činiti, ali vam govorim, ofenziva je na širem frontu. Mi branimo cijeli prostor. U cjelini, Vukovar je dio cijelog obrambenog prostora u ovoj strategiji. Ne može se obraniti samo Vukovar, svi smo onda opkoljeni, odsječeni. Neprijatelj bi prošao Podravskom magistralom i dolje k Našicama, Požeškoj Slatini. I to je Predsjednik Republike znao i mi smo tako odlučili da branimo u cjelini Vukovar, jer se Vukovar sam za sebe nije mogao braniti, nego samo s cjelinom obrane...«

Poslije generala Tusa javio se ministar Ivan Milas, koji je rekao da ne želi govoriti o vojnom aspektu, ali vidi da je »izgubljena situacija za Vukovar«.
Upitao je kakve ovlasti ima Marin Vidić Bili za pregovore? Može li on
»ustupati dio hrvatskog teritorija«. Može li on, ako nastupi kao povjerenik Vlade, obvezati Vladu na nešto što ona ne želi. Ta je Milasova teza izazvala ozbiljnu raspravu.

ZVONIMIR ŠEPAROVIĆ: »Ja sam noćas razgovarao s tim zapovjednikom. On kaže: grad gori kao Rim u vrijeme Nerona. Imao je duha za ovu metaforu. Rekao je da nema više cigle na cigli, da se umire od žeđi i gladi, da nemaju ni jednog metka. Tuže se zašto nije proglašeno ratno stanje, da im se nije pomoglo, kad ih se moglo spasiti. To je sve vapaj očajnika. Poslao sam onaj Vidićev apel Bushu, Kohlu i drugima. Poslije ove sjednice učinit ću potez prema lordu Carringtonu. Tu dramu mi moramo podijeliti ovdje. Ja se slažem s vama, gospodine predsjedniče. Ako je stvar vojnički izgubljena, ostaju ljudi, koje ne smijemo žrtvovati. Ja mislim da gospodin Vidić može samo govoriti o tome kako spasiti ljude. I njegov razgovor o tome s Hadžićem razgovor je očajnika koji pokušava spasiti 15 tisuća ljudi koji su tamo. Tako ja to shvaćam. Ja dijelim mišljenje kolege Milasa da je nezamislivo trgovati i predavati teritorij. Ali, mislim da to Vidiću i nije nakana, niti bi njegova izjava u tome smislu imala ikakav učinak, kao što nije imala ni u Baranji. Treba se bojati da ti četnici, nabijeni mržnjom u dugoj opsadi toga našeg Vukovara, doista ne iskasape, ne pobacaju bombe u te podrume, ne poubijaju tu očajnu masu ljudi. Zamislimo se dobro što da učinimo, ubrzajmo posao oko svih ovih drugih stVari. Ovo je dramatičan trenutak ove Vlade.«

ZVONIMIR BALETIĆ: »Gospodine predsjedniče, ja mislim da je gospodin Milas postavio točku od koje treba početi raspravu. Tko se tu kome predaje? Ako smo izgubili vojnički, onda to treba po mojem sudu vojnički i riješiti. Gospodin Vidić ide u pregovore s nekim po svojim aspiracijama, s civilnim šefom koji hoće da bude nekakav predstavnik nekakve nove države ili nekakve nove autonomije, ili bilo što. Trebalo bi ići na vojničku predaju, da se vojni komandant preda vojnom komandant i to da traži da se preda Armiji.«

(Zvonimir Baletić kao da je na ovoj sjednici sjedio na ušima, pa nije čuo da je vojni zapovjenik Vukovara Branko Borković tog jutra napustio Vukovar op.ž.p.)

IVAN VEKIĆ: »Sve naše kombinacije tko će s kim i kako pregovarati, gospodo moja, padaju u vodu pred našom dužnosti da spasimo ljude. Cilj ove Vlade, cilj Hrvatske ovoga trenutka treba biti spasiti ljude. Ja ću vam reći još nešto, a mislim da se to vrti u glavama sve gospode: budu li masakrirani civili u Vukovaru, gospodo moja, ni za jednog Srbina u Republici Hrvatskoj unutarnji poslovi više ne jamče. Nikome život zajamčiti više ne možemo, da budemo kratki. Meni je žao što to moram reći.«

ZDRAVKO TOMAC: »To treba javno reći

(Ne čudi da je Ivan Vekić prijetio odmazdom nad lojalnim srpskim civilima, ali da je to podupro SDP-ovac Zdravko Tomac, hm?! op. ž.p.)

PETAR KRISTE: »Mada u teškoj i osjetljivoj situaciji, umjesto svega, reći ću da mi je doista jako žao što je ova Vlada dopustila da bude dovedena u ovako izuzetno tešku i osjetljivu situaciju. Iako mislim da bismo iz svega toga morali izvući i određene dugoročnije zaključke, sada je prvenstveno pitanje kako spasiti ljude, i tu se slažem sa svima onima koji to također stavljaju u prvi plan.«

DR. VLADIMIR PAVLETIĆ: »Trebalo bi sada s armijskim vrhom najozbiljnije razgovarati, nagovijestiti što se sve nakon toga može dogoditi, da smo mi, ako tamo počne pokolj djece i žena i tih petnaest tisuća ljudi, onda zapravo na pragu kaosa iz kojega više nitko ne zna kako će ne samo Hrvatska nego cijela Jugoslavija izaći. Mi ne branimo u ovom trenutku taj dio Hrvatske, nego spašavamo taj dio Hrvata, a ovo što kaže kolega Vekić, kada ojačamo i kada budemo mogli, mi ćemo onda učiniti ono što tada budemo mogli. Više nitko ne bi mogao zaustaviti osvete ljudi. Ova Vlada bi snosila i veliku moralnu odgovornost za to, ako se desi nešto i ako počne tamo pokolj.«

DRAŽEN BUDIŠA: Ja se slažem da treba sve učiniti da se spase ti ljudi, ne gledajući sada puno s kim ćemo razgovarati. Najvažnije je da ih se spasi. Ne samo što nisam zadovoljan, nego bih mogao reći da sam i pomalo ogorčen što smo se kao Vlada doveli u situaciju da najtežu političku odluku u ova četiri mjeseca donosi ova Vlada. A ja postavljam sada pitanje: zašto ova Vlada nije bila u situaciji da u ova četiri mjeseca donosi sve ključne odluke? I, postavljam drugo pitanje: gdje je predsjednik države sada? Zašto mi tu odluku donosimo, a do sada nismo bili u prilici donositi najvažnije odluke? Rekao sam članovima Vlade da sam se jutros o ovome želio konzultirati s Predsjednikom Republike, jer je to isključivo njegovo pravo. Međutim, Predsjednika Republike nema. Možemo još zvati predsjednika Sabora, da i on sudjeluje u ovome radu, da zna o čemu se radi. To bi bilo čak i u redu.«

(Dražen Budiša je ovime najizravnije posvjedočio da je Gregurićeva Vlada bila tek demokratski paravan Tuđmanu i Šušku. op. ž.p.)

DR. FRANJO GREGURIĆ: »Pozovite predsjednika Sabora.«

DRAŽEN BUDIŠA: »Pa vas molim, dajte odmah pozovite predsjednika Sabora, neka dođe.«

DR. FRANJO GREGURIĆ: »Mislim da opća rasprava pokazuje da vojno ne možemo učiniti ništa. Ako je ta konstatacija jasna, onda moramo spašavati građane koji su unutra. Mi ne znamo čak ni da li je ostalo što vojske ili nije ostalo. Ja ne želim govoriti o vojnim aktivnostima, to nije naš problem. Međutim, kada se radi o Vukovaru, i ovih petnaest tisuća ljudi, onda nije svejedno jesu li ti vojnici jednostavno napustili grad, povukli se iz grada, jer to je ravno izdaji, i to treba pošteno reći.

Predlažem nekoliko stvari:

Prvo, da gospodin Granić, Budiša i Agotić upoznaju centralu
Europske misije također o ovome i zatraže da ona uputi ljude koji će ići u Vukovar. U svakome slučaju da se nađu tamo, da spriječe pokolj, da tako kažem.
Drugo, da ministar vanjskih poslova o tom katastrofalnom stanju naših građana koji se nalaze u Vukovaru, na koje se puca i nakon primirja, uništava i ubija, upozna i Carringtona i Europsku misiju, i sve europske važnije političare, i zatraži da interveniraju kod Jugoslavenske armije radi prekida barbarstva. Jugoslavenska armija je okupator, ona je agresor, ona je poticala agresiju i ustrojavala ove jedinice. Ona je tamo prisutna. Mora se postaviti kao zaštitnik građana Republike Hrvatske koji se tamo nalaze i spriječiti bilo kakav zločin. Ona bi trebala sada napraviti tampon-zonu između naših građana i preostale vojske i policije i tih militantnih četnika, koji su stvarno nabijeni mržnjom pa mogu napraviti svih mogućih zala koliko god hoćete.
Treće, razgovore ja neću nikako sprječavati. Vidić je predstavnik ove Vlade, on može biti nepriseban, ali nakon toliko vremena, to je sasvim jasno, nikome nije tamo lako. Prema tome, ja bih bio skloniji da, ako već dođe taj, bilo tko, crni vrag u Vukovar, da u Vukovaru sjedi, da u Vukovaru pregovara, da u Vukovaru probaju izvršiti razdiobu, prekid vatre, kao što smo to radili na svim ostalim područjima. Tu je i Ante Marković, bez obzira na to što ga nitko ne priznaje. Još uvijek je u kabinetu, nije smijenjen. U njegovu je kabinetu i savezni sekretar za narodnu obranu Kadijević, i admiral Brovet. On se mora službeno oglasiti i zatražiti sprječavanje zločina.«

ZDRAVKO TOMAC: »Odgovornost vojske.«

DR. FRANJO GREGURIĆ: »Da, odgovornost vojske, za eventualne događaje koji se mogu desiti u tom periodu u gradu Vukovaru. Možete postavljati pitanja koliko god puta hoćete, ali ne možemo umanjiti odgovornost ove Vlade. Ova Vlada je svoj posao radila dobro i odgovorno i vrlo kvalitetno. Ona nije vojni zapovjednik, i to treba znati. Vrhovni zapovjednik je Predsjednik Republike, a njega ovoga časa nema. Ove odluke koje mi donosimo idu u smislu zaštite građana Republike Hrvatske na tome području. Ne mislim, gospodine Milas, da mi bilo što izdajemo ili bilo što prodajemo. To nije točno. Mi smo odgovorni za te građane, ali moramo biti realni. Mi možemo pričati o integritetu, o cjelovitosti, o zaštiti naših ljudi, sve je to lijepo i dobro, međutim, mi smo vojno poraženi u Vukovaru. To je točno i to treba shvatiti. Prema tome, treba građane spašavati.«

IVAN MILAS: »Gospodo, ja sam rekao, vojna je situacija izgubljena, ali sada je pitanje kako pomoći civilnom pučanstvu, a ne nanijeti dalju štetu Republici Hrvatskoj. Hadžić preuzima vlast od Vidića kao civilna vlast prema civilnoj vlasti. Isto bih tako molio da se pokuša uspostaviti kontakt s Predsjednikom Republike ako je on u zemlji ili u inozemstvu. To je naša obveza, ali nezavisno od toga uspostavljanja vlasti možemo zatražiti hitan sastanak Europske misije s predstavnikom vojske, gdje on mora preuzeti neke obveze, jer se radi o zločinu po međunarodnom pravu.«

ANDRIJA HEBRANG: »Ja bih samo par riječi nakon svakodnevnog kontakta s Vukovarom. Zadnji je bio jutros u šest sati, i ljudi koji su najčvršći u Vukovaru u šest sati su u paničnom tonu rekli da je situacija izgubljena i da nas mole da spasimo živote. Prema tome, svi smo tu složni da to treba učiniti. Pitanje je načina. Ja mislim da bi bio gubitak vremena računati na bilo kakvu pomoć Europske zajednice ili bilo koga, jer mi smo u zadnjih sedam dana kada smo vidjeli da vojni prodor nije moguć obavijestili i Van den Broeka, i NATO, i ministra Europske zajednice. Bili smo osobno u Europskoj zajednici u Bruxellesu. S Rašetom razgovarali sate i sate. Od toga je rezultat ravan nuli. Čak nijedan odgovor nismo dobili. Jedino smo u Bruxellesu dobili obećanje da će organizirati konvoj u roku 72 sata Dunavom itd. To je sada, naravno, čista utopija. Prema tome, mislim da na direktne dogovore treba ići odmah, bez ikakva čekanja Europe, jer Europa to shvatiti neće, niti može. Treba spasiti petnaest tisuća ljudi, od čega je dvije tisuće mlađih od petnaest godina, dakle, djece. Mislim da treba ovlastiti Vidića da učini najbolje kako može, jer odavle to procijeniti nije moguće. To će, vjerojatno, biti kompletna evakuacija, ali ja mislim da moramo i na to pristati, jer važnije je spasiti te ljude, nego li pokušati oprati obraz kada je već kasno.«

MATE GRANIĆ: »Jučerašnji razgovori s Rašetom i Crvenim križom, uz prisutnost Misije, ukazivali su da će se prekid vatre praktički svagdje poštovati, a da neće u Vukovaru. Mi smo sve upoznali s ovim što je gospodin general Tus kazao i bili u kontaktima s Vukovarom i vidljivo je bilo da Rašeta zateže situaciju. Uvijek su bili novi tehnički problemi oko rješavanja toga pitanja. Završetak je bio ono što smo dogovorili - da će danas ići jedan kamion pomoći, a da će u ponedjeljak ići konvoj, s tim da nam je bilo jasno da se to neće ostvariti, pogotovo zato što su u sedam sati napade nastavili četnici, a ne vojska. Ja sam od jutros pet puta razgovarao. Podržavam ono što je kazao ministar Hebrang. Mi definitivno moramo donijeti preciznu odluku Vlade, a nakon toga ja sam zato da se o tome obavijeste i predsjednik Sabora i Predsjednik države. Predsjednik Vlade je pokušao to učiniti, ali nije bilo moguće. Ovo je težak operativni zadatak, užasno težak. On zahtijeva posebni stožer za izvlačenje s precizno utvrđenim zadacima. To nije jednostavno.«

Predložio sam da prekinemo raspravu i s preostalim točkama dnevnog reda nastavimo u 8 sati, kako bismo odmah donijeli zaključke i podijelili posao. Zatražio sam da svi budu na svojim mjestima, jer će možda biti potrebno da se aktivira veći broj ljudi tijekom dana, uključujući i odlazak prema tom terenu. Upozorio sam da je ostalo otvoreno još jedno pitanje o kojemu se moramo izjasniti: informiranje javnosti o situaciji, ako je doista takva kako piše u papirima. Imali smo papir, znali smo ono što su nam rekli general Tus i pukovnik Agotić, znali smo ono što su nam rekli u telefonskim razgovorima, ali nam je trebalo još informacija, jer je svaka informacija vezana za Vukovar, spašavanje građana ili njihovo izvlačenje mogla izazvati vrlo teške posljedice, ono o čemu je govorio ministar Vekić, a i drugi.

Zamolio sam Ivana Vekića da pokuša pronaći ministra obrane i Predsjednika, koji su bili negdje na terenu u Republici. Ja sam ujutro razgovarao s Predsjednikovom suprugom, ali ona nije znala gdje su. Dan prije, navečer, rečeno mi je da Predsjednika neće biti prije podne, da će biti negdje u Republici. Rekao sam da moramo s njim uspostaviti kontakt, jer i on za to mora znati.

Otišao sam u kabinet da bih ondje sa Šeksom i Domljanom napisao službeni zahtjev Saveznom sekretaru za narodnu obranu da spriječi pokolj i upozorio ga na posljedice koje mogu nastati u slučaju da ti građani ondje stradaju.

Što se tiče Vidića i ostalih, smatrao sam da ne treba osporavati ništa što je vezano za pregovore - neka se nađu s Hadžićem i neka razgovaraju. On nije imao pravo pregovarati o predaji, ali je imao pravo pregovarati o humanitarnoj pomoći i sprečavanju uništavanja ljudskih života. Predložio sam da malo pričekamo s informacijom za javnost.

ZDRAVKO TOMAC: »Mislim da je sada prilika da ministar informiranja, što se tiče Vukovara i vojne situacije, uvede cenzuru do konačne odluke. (U padica ministra informiranja: Oprosti, nisam čuo.) Da uvedeš cenzuru što se tiče izvješća s ratišta, iz Vukovara, iz Vinkovaca. Drugo, da vojni stožer pripremi informaciju o ukupnoj vojnoj situaciji na tom području. (Upadica: Točno.) I da onda navečer, kad sve budemo imali, bude izvješće, priopćenje Vlade o toj situaciji. Opasno je i nedopustivo da počne širenje panike. Situacija je tako teška za Hrvatsku da vojni stožer mora nametnuti cenzuru na radiju i na televiziji, i uopće o tim izvješćima, i o primirju, vojni stožer mora prikazati ukupnu vojnu situaciju, a ne da svaki novinarčić govori svoje. Novinar ne daje izvještaje, nego svoje moralne poglede, je li to ovako trebalo ili onako.«

(Zdravko Tomac je ovdje očito mislio na dopisnika HRT-a iz Vukovara Sinišu Glavaševića koji je u izviještajima iz Vukovara optuživao vlast u Zagrebu da nedovoljno pomaže obrani. Glavaševićeva su izviješća cenzurirana. Nedavno je Nova TV objavila cjelovito jedno od tih izvještaja. Četnici su ubili Sinišu Glavaševića, a isti licemjeri koji su tražili da ga se cenzurira danas ga veličaju kao heroja. op. ž.p.)

BRANKO SALAJ: »Gospodo, budimo svjesni toga da svjetske agencije vijest o padu Vukovara imaju već dva ili tri sata. Prema tome, ne igrajmo se skrivača. Mi moramo izaći van s jednom izjavom kojom ćemo priopćiti istinu i u određenoj mjeri smiriti javnost. Mi je možemo sročiti tako da pripravimo javnost na to da situacija tamo nije dobra, ali da su u toku razgovori oko toga, itd.«

(Ministar informiranja Branko Salaj kasnije je zabranio broj Slobodnog tjednika sa stenogramom razgovora Vrhovnika Franje Tuđmana i Mileta Dedakovića Jastreba. Ministar obrane Gojko Šušak u intervjuu Aleksi Crnjaković u travnju 1992. optužio je Dedakovića zbog snimanja tog razgovora. op. ž.p.)

MILAN RAMLJAK: »Sadržajno se nema što, gospodine predsjedniče, dodati ovome što ste zaključili. Međutim, pri obraćanju i svjetskoj javnosti i međunarodnim forumima, pa i vojnom vrhu, mora u prvom planu stajati: da smo mi pod ultimatumom međunarodne javnosti pristali na prekid vatre, a da nakon prekida vatre dolazi do pada Slunja i Vukovara. I da civilnom pučanstvu tamo prijeti genocid. Međunarodna zajednica na to nas je natjerala, i sada to mirno promatra. To mora stajati u prvom planu.«

ŽIVKO JUZBAŠIĆ: »Sada sam razgovarao s Vidićem, pozdravio
vas je puno, nalazi se u Vukovaru, još se naše snage brane. On je prihvatio sve ovo što sam mu prenio iz ovog razgovora, ali nikakve kontakte s drugom stranom nije mogao uspostaviti. I on čeka, ako je moguće uz pomoć Promatračke misije, da netko dođe i pomogne uspostaviti vezu, ili odavde ili na drugi način, s armijskim jedinicama, koje moraju preuzeti svu odgovornost, o čemu smo mi ovdje govorili.«

DRAŽEN BUDIŠA: »Gospodine predsjedniče, budući da smo dobili vijest da se Vukovar još brani, ja bih ponovio ono o čemu smo i sinoć govorili. Dvije tisuće naoružanih ljudi imamo u zapadnoj Hercegovini, u Čapljini. Naše su procjene da vojska neće više napadati Dubrovnik. Ja vas molim, generale, da razmislite - ako ima vremena - o prijedlogu da se te jedinice prebace u istočnu Slavoniju. Koliko ima informacija, radi se o potpuno opremljenim jedinicama.«

(Ako je Budišina izjava bila točna, to znači da su Tuđman i Šušak umjesto na vukovarsko ratište, dvije tisuće hrvatskih vojnika poslali da čuvaju zapadnu Hercegovinu. Od koga? Dubrovniku nisu išli pomoći. Udarni neprijateljski napad na Dubrovnik bio je 06. 12. 1991., a tih 2000 hrvatskih vojnika iz Čapljine nije se uključilo u pomoć Gradu. I onda kažu Deklaracija o Domovinskom ratu, hm!!! op. ž.p.)

Raspravu sam završio riječima: »Mislim da bi sada bilo svrsishodno da svaki ide na svoj posao«.

Na kraju je utvrđeno sljedeće:

U situaciji kad je pod pritiskom međunarodne javnosti Republika Hrvatska zaključila sporazum o apsolutnom prekidu vatre, međunarodna zajednica mirno promatra kršenje primirja od strane JA, posljedica čega je pad Vukovara i Slunja, i dosada najveća moguća stradanja civilnog pučanstva. Upozoravajući na navedenu činjenicu, Vlada Republike Hrvatske donijela je ove zaključke:

1. potpredsjednik Vlade dr. Mate Granić, član Vlade Dražen Budiša I član Glavnog stožera Hrvatske vojske pukovnik Imra Agotić osobno će, neposredno po završetku sjednice Vlade:
- Izvijestiti Promatračku misiju EZ-a o situaciji u Vukovaru i zatražiti hitno upućivanje promatračkih ekipa u grad Vukovar radi sprečavanja stradanja civilnog pučanstva;
- zatražiti od generala Andrije Rašete da se snage JA odmah postave između snaga TO Srbije i četnika, te civilnog pučanstva Vukovara, kako bi se spriječio genocid.
2. Ministar vanjskih poslova dr. Zvonimir Šeparović odmah će o situaciji u Vukovaru i prijetnji stradanja civilnog pučanstva izvijestiti Ujedinjene narode, EZ, ministarstva i vlade stranih zemalja te predsjedatelja Mirovne konferencije o Jugoslaviji lorda Carringtona.
3. Član Vlade Živko Juzbašić pokušat će se dogovoriti da povjerenik Vlade Republike Hrvatske za Vukovar Marin Vidić Bili pregovara u Vukovaru o spašavanju civilnog pučanstva.
4. predsjednik Vlade Republike Hrvatske dr. Franjo Gregurić izvijestit će Savezni sekratarijat za narodnu obranu o mogućim posljedicama eskalacije rata u Republici Hrvatskoj i stradanja civilnog pučanstva u Vukovaru. Posebno će predstavnike štaba Vrhovne komande oružanih snaga SFRJ, generala Veljka Kadijevića i admirala Staneta Broveta, upozoriti da će biti osobno odgovorni ako dođe do genocida.
5. O stanju u Vukovaru I mjerama koje će poduzeti Vlada Republike Hrvatske Izvijestit će se Predsjednika Republike Hrvatske.
6. Pošto Glavni stožer Hrvatske vojske procijeni trenutačnu situaciju u Vukovaru te nakon pribavljanja točnih podataka o snazi i broju neprijateljskih snaga koje napadaju Vukovar, Ministarstvo informiranja izdat će priopćenje za javnost o situaciji u Vukovaru i mjerama koje poduzima Vlada Republike Hrvatske.

Radi hitne provedbe ovih zaključaka, Vlada je prekinula sjednicu u 11,20 sati, a nastavila ju je u 20 sati. Obavijestio sam Vladu da je situacija na vukovarskom bojištu mnogo mirnija, jer se ne puca iz teškog oružja, i da Vukovar, unatoč dezinformacijama Radio-Beograda, nije pao.

Dr. Franjo Gregurić, Vlada demokratskog jedinstva Hrvatske 1991. - 1992., Naklada Zadro, 1998.


P.S. Državni list Vjesnik najbolje je shvatio stav dr. Zdravka Tomca o cenzuri vijesti iz Vukovara i Vinkovaca, i zaključak dr. Franje Gregurića,
pa je još četiri dana nakon pada grada, na naslovnoj stranici donosio vijesti kako se u Vukovaru još vode borbe, odnosno da Vukovar nije pao.

- 21:30 - Komentari (6) Isprintaj #

16.11.2005., srijeda

Martin Špegelj uzeo Josipa Perkovića u zaštitu



Što Martin Špegelj duguje Josipu Perkoviću


Veliki protivnik pokojnog Gojka Šuška, prvi hrvatski ministar obrane umirovljeni general Martin Špegelj ovih se dana zauzeo kod nekih svojih bivših kolega da se obustave medijske analize ratnog djelovanja Josipa Perkovića, bivšeg pomoćnika obrane, spomenutog Šuška.

Martin Špegelj se u svojoj knjizi Sjećanja vojnika oštro postavlja prema Gojku Šušku i njegovim kadrovima iz emigracije i Legije stranaca: Anti Gotovini, Milenku Filipoviću, Milenku Filipoviću...

Spremao se Špegelj kritizirati i Josipa Perkovića, odnosno posvetio mu je sočno poglavlje u rukopisu. No, nakon što je umirovljeni general Ivo Prodan posredovao u susretu Špegelja i Perkovića, to je poglavlje ispalo iz knjige. Špegelj je kasnije objašnjavao suborcima da ga je Josip Perković uvjerio kako ga je Franjo Tuđman htio isporučiti šefu KOS-a Aleksandru Vasiljeviću, ali da je to sam Perković spriječio i spasio ga.

Navodno da se ovaj put kod Martina Špegelja za Josipa Perkovića založio Predsjednik RH Stjepan Mesić osobno.

Kako Tomislav Držić koji je zadnji javno razgovarao s Josipom Perkovićem nije naveo mjesto ili način njihova razgovora, ostaje za vjerovati do sada nedemantiranim vijestima da je POA bivšeg šefa UDbe smjestila u neku sigurnu kuću.

Od obznanjivanja njemačke optužnice Josip Perković nije viđen na mjestima gdje ga se redovito, osobito subotom moglo sresti: u Paladiumu, u Tkalčićevoj, u Clubu 10, u Staroj Vlaškoj 10, pa ni u konobi Čiho, gdje je redovito marendao s prijateljem, odvjetnikom Miroslavom Šeparovićem.


Mjesto gdje je Josip Perković svake subote ispijao kavicu



Kafić s ulazom iz Stare Vlaške i stražnjim prozorom s pogledom na Gradsku kavanu, gdje je Josip Perković održavao popodnevne sastanke



Konoba Čiho s korčulanskim specijalitetima u koju je Perković zalazio s prijateljem Miroslavom Šeparovićem


- 20:48 - Komentari (2) Isprintaj #

Približava se obljetnica torture nad zapovjednicima obrane Vukovara Miletom Dedakovićem i Brankom Borkovićem



Nadležni za slamanje bunta Vukovaraca 1991-e: Mate Laušić, načelnik Uprave vojne policije, Gojko Šušak, ministar obrane i Josip Perković, pomoćnik ministra za sigurnost


Na uvodnim stranicama Globusa Mile Dedaković i Branko Borković veselo lebde kao Jastrebovi ususret 14-oj godišnjici okupacije Vukovara.

A evo što je o njima par mjeseci nakon pada Vukovara izrekao ministar obrane Gojko Šušak u Globusu novinarki Aleksi Crnjaković:

* I Dedaković je, nakon tromjesečne obrane potpuno opsjednutog Vukovara, zahvaljujući vašem ministarstvu, postao unutarnji neprijatelj.
- Jesu li Dedakovića vojni policajci istukli, ili je ozljede zadobio u prometnoj nesreći - to će se pokazati i dokazati na sudskom procesu. Ja samo mogu reći da nikoga nisam poslao da ga tuče... Ali, molim vas, kakav je to način da on snima svoje razgovore s predsjednikom države i onda ih javno objavljuje? U kojoj to zemlji, čak i u miru, možete doživjeti?

* Dopustite da se malo s vama svađam. Točno je to što kažete, ali točno je i to da nema zemlje na svijetu koja bi na takav način dočekala svoje najuspješnije ratnike kao što je Hrvatska dočekala Dedakovića i Vukovarce.
- Mislim da su oni dočekani dostojanstveno, da su dostojanstveno i dan-danas tretirani. A od Dedakovića ste vi, novinari, napravili vukovarsku metaforu. Zašto niste pisali o
Blagi Zadri koji je bio u Vukovaru sasvim svjestan situacije. Znao je nazvati i pitati: "Ministre, ima li. . . Ako ima - ima, ako nema - otet ćemo!" I to ie bila naša realnost. A Dedaković je zvao svakodnevno po petnaest puta. Kad je vodio operacije? Ja ga. međutim. ne krivim ni za to. Ali otkud mu pravo da čini to što čini?

* Činjenica je, međutim, da je on krivično gonjen, da je optužnica u tjedan dana nekoliko puta mijenjana i da je naposljetku pretučen. Činjenica je da je u svemu tome sudjelovala Sigurnosno-informativna služba vašeg ministarstva.
- Ne bježim od toga, ne želim pravdati SIS. Neka sud u svom redovnom postupku utvrdi odgovornost. Ako sud utvrdi da ke doista bilo tako, spreman sam odgovarati.


Aleksa Crnjaković, Globus, 03. travnja 1992.



Branko Borković i Mile Dedaković


Kao što je poznato, Mile Dedaković Jastreb bio je po dolasku u Zagreb iz Vinkovaca iz kojih je zadnjih mjesec dana opsade Vukovara zajedno s Vinkom Vrbancem zapovijedao pokušajima probijanja obruča oko Vukovara, nekoliko dana proveo u kotlovnici tadašnje zgrade Vojne policije na Lašćinskoj cesti gdje su ga pripadnici SIS-a zvjerski premlaćivali, što je prema pisanju Jasne Babić u knjizi "Urota Blaškić", jedini priznao legendarni SIS-ovac iz kontigenta Nikole Štedula, Nikola Krišto, prethodno sudionik akcije u kojoj je poginuo Miro Barešić, kasnije sudionik operacije Lora, pa jedan od pisaca ranije spominjane Predstavke protiv svog bivšeg šefa Josipa Perkovića.

Kožul me tukao isključivo po desnoj potkoljenici (pokazuje i danas otečenu nogu, na koju hramlje), Gaćina se bio specijalizirao za prijetnje nožem, a boksač Krišto tukao me šakama po rebrima i pojasu... Udiljak se bavio imbecilnim ispitivanjem, pitao me, tako "imam informacije da si u ratu imao 31 ljubavnicu... a ja mu na to odgovorim nije istina, imao sam ih 37! ... Vidim, križa on nešto u papirima i dopisuje brojku 37... pa shvaća da sam ga nasadio i onda opet kreće ručna obrada...

Mile Dedaković Jastreb, Večernji list


Gotovo da je nepoznato kako je i Mali Jastreb Branko Borković tri dana bio zatvoren, i nešto manje fizički obrađivan od Dedakovića, u prostorima Vojne policije na Lašćinskoj cesti.

Prema svjedočenju brigadira Dragutina Frančiškovića, u studenom 1991. načelnika sigurnosti u Glavnom stožeru, Branko Borković je sa skupinom Vukovaraca 20. studenog primljen na razgovor kod načelnika GS HV-a generala Antona Tusa. Razgovor još nije ni započeo, a u prostoriju gdje su Tus i Frančišković htjeli razgovarati s Borkovićem i Vukovarcima uletio je Ivan Ivanković, djelatnik SIS-a i bliski suradnik Josipa Perkovića tražeći da Borković hitno pođe na u MORH.

Bojeći se incidenta koje bi privođenje Borkovića od strane SIS-a moglo izazvati među Vukovarcima, Frančišković je Ivankoviću zapovijedio da napusti prostorije Glavnog stožera.

Ivanković je potom izvijestio Josipa Perkovića da nije uspio privesti Borkovića pa je pomoćnik ministra obrane za sigurnost u Glavni stožer poslao kurira koji je nakon razgovora Tusa s Vukovarcima ušao u prostoriju s porukom da se Branko Borković hitno javi na telefonski poziv iz MORH-a. Samo što je Mladi Jastreb napustio prostoriju uhitili su ga vojni policajci i SIS-ovci i sproveli do lašćinskog pritvora.

Branko Borković se te epizode vjerojatno nerado prisjeća, jer je kasnije upravo on pristao povesti svoje Vukovarce na ratište Kupresa, gdje ih je veliki broj izginuo u borbi s JNA tenkovima. (Pa sad nek netko kaže da HV nije ratovala u BiH!)

Kako je potvrdio sam ministar Šušak, u operacije na Kupresu bio je uključen i legionar Milenko Filipović, koji se nalazio u postrojbi Zrinski koja je po priznanju samog Josipa Perkovića bila pod njegovim zapovjedništvom. 45 lines je više puta izvijestio da je, vozeći se s Milenkom Filipovićem u automobilu na Kupres poginuo bliski suradnik Josipa Perkovića, Zoran Udiljak, brat Stipana Udiljaka, SIS-ovca koji je u slučaju Blaškić po nalogu Markice Rebića radio na opstrukciji obrane.

P.S. Gojko Šušak nikada nije sudski odgovarao zbog premlaćivanja Mile Dedakovića Jastreba.

P.S.S. Ivan Ivanković se nedavno iz Obavještajne agencije prebacio u POA-u kod Tomislava Karamarka.

- 18:05 - Komentari (0) Isprintaj #

Markica Rebić sredio intervju Josipu Perkoviću u Hrvatskom listu


Naslovnica Hrvatskog lista u kom je objavljen do sada jedini intervju Josipa Perkovića od kad se skriva od njemačke tjeralice


Nijedan državotvorni site nije prenio intervju Josipa Perkovića Hrvatskom listu od 03. studenoga o.g., a novinar Tomislav Držić, progonjen u socijalizmu, koji je potpisao dobronamjerni razgovor s ozloglašenim šefom Udbe, u sljedećem broju Hrvatskog lista nije imao teksta.

Iako je riječ o prepričanom razgovoru, u kom su obilato korišteni dijelovi ranija dva Perkovićeva intervjua (ST Exluzivu - 1995. i Vjesniku - 1998.), te nije priložena svježa fotografija od njemačke traženog špijuna, neke svježe izjave i redakcijski stav: naslovnica i sedam unutarnjih stranica; naprosto zaslužuju da prenesem intervju u cijelosti.

Kako se može doznati iz određenih odvjetničkih krugova, nasljednik Josipa Perkovića na mjestu pomoćnika obrane za sigurnost, Markica Rebić zadovoljan je objavljivanjem razgovora i oštro odbija sve prigovore glavnog urednika Hrvatskog lista Ivice Marijačića da je ta ekskluziva odbila vjerne čitatelje prodornog državnog tjednika, koji kao što je poznato veliča ustaštvo (intervju s Milivojem Ašnerom...), dosljedno medijski suportira bijeg Ante Gotovine...

Aktualno/Ekskluzivno

JOSIP PERKOVIĆ, BIVŠI DUŽNOSNIK UDBE I HRVATSKIH TAJNIH SLUŽBI, ZBOG UHIDBENOG NALOGA NJEMAČKE POLICIJE OVIH DANA U SREDIŠTU MEDIJSKE JAVNOSTI:

"Nikakav nalog za likvidacije nisam dao ni potpisao"

Prvih dana rata predsjednik Tuđman me uključio u poslove oko uvoza oružja koje je u to vrijeme nedostajalo Hrvatskoj. Shvatio sam da je to jedini način da smanjim krvoproliće koje se spremalo. Dobio sam čin brigadira u studenom 1991., a jedan sam od prvih dobio Spomenicu Domovinskog rata koju mi je osobno uručio predsjednik Tuđman

Piše: Tomislav Držić

Tko je zapravo umirovljenik Josip Perković, koji je ovih dana u hrvatskim medijima podigao prašinu zbog internetske stranice njemačkog «Saveznog kriminalističkog ureda» prema kojoj je za njim raspisan uhidbeni nalog, a u svezi sa saslušanjem zbog davnog ubojstva hrvatskog emigranta, bivšeg direktora INE i disidenta Stjepana Đurekovića?

U medijima danas, oglašen je bivšim visokim dužnosnikom Udbe, stvarateljem prve Hrvatske tajne službe iz 1990., nazivan i 'hrvatskim Jamesom Bondom', 'super špijunom br. 1' i slično. Da bismo objasnili njegove zasluge u stvaranju nove hrvatske države, ali i njegovo nekadašnje djelovanje prije rata, protiv tih istih ljudi koji su stvorili Hrvatsku, moram se sjetiti jednog događaja iz 1991. godine.

Po novinarskom zadatku uputio sam se tada u novo sjedište Ureda za zaštitu ustavnog poretka u Jurjevskoj ulici, u bivšoj Bakarićevoj vili, Josipu Manoliću. Na stubištu sam se susreo s jednim policajcem u odori iza koga se spuštao Franjo Vugrinec, moj bivši isljednik i do prije nekoliko godina šef zagrebačkog SDS-a, odnosno Udbe na Zrinjevcu. Zlurado, sjećajući se njegova udbaškog rada u istražnom postupku 1975. protiv mene, s veseljem sam mu dobacio da je i on konačno 'dolijao' . Odgovor koji sam dobio zapanjio me.

Taj bivši i poznati udbaški isljednik mnogih hrvatskih intelektualaca i domoljuba iz 70-ih odgovorio je da je u toj zgradi zaposlen, ali i 'dugog pamćenja' podsjetio me kako mi je u jednom našem verbalnom sukobu u istrazi prije dvadesetak godina rekao da je policija, pa i politička - 'za sva vremena'.

Samozatajni obavještajac

Danas, sjećajući se tih događaja, jasnije mi je zašto Hrvatska, jedina od zemalja u tranziciji, nije nikada provela lustraciju, ali i zašto je, danas 'osumnjičenik', Perković zaslužan za stvaranje Hrvatske. Jer, da se provela lustracija, mnogi bi, od Sabora, Banskih dvora do Pantovčaka, ministara, policije, novinara i drugih suradnika nekadašnje Udbe, a koji djeluju i danas u vlasti, naime, ostali obični građani.

Neki dan, prije objavljivanja inkriminirajuće potjernice iz njemačkog MUP-a, dogovarajući intervju za naš list s Josipom Perkovićem, još sam se jednom uvjerio u istinitost Vugrinčeve izjave.

- Već sam krajem 80-ih vidio što se sprema pa sam bez ikakve dileme odlučio pomoći svojoj domovini. Tako sam se koncem 1989. godine uključio u stvaranje hrvatske države, priznao mi je umirovljeni 60-godišnji SIS-ovac Josip Perković.

Perković je bio jedan od ključnih ljudi Službe državne sigurnosti (SDS) u komunističkoj Hrvatskoj, a poslije pomoćnik pokojnog ministra obrane Gojka Suška. Do danas objavljena su samo dva intervjua tog samozatajnog obavještajca, kojega prije svega krasi profesionalizam. Koliko god se trudili, mediji do danas nisu uspjeli saznati detalje iz njegova privatnog života. Josip Perković, danas otac dvoje djece, sina i kćeri, diplomirao je na Ekonomskom fakultetu. Otac mu je bio slavonski kovač. Svoju policijsku karijeru započeo je u Osijeku 1972. godine kao inspektor u Službi državne sigurnosti. Od 1979. godine živi i radi u Zagrebu. Zatim je imenovan načelnikom II. odjela koji je prikupljao informacije o aktivnostima političke emigracije i o djelovanju stranih obavještajnih službi u Hrvatskoj. Godine 1986. imenovan je pomoćnikom ministra unutrašnjih poslova.

-S nekim kolegama iz tadašnjeg SUP-a dogovorio sam se da nakon izborne pobjede HDZ-a osiguramo već stvoreno povoljno stanje u policiji i drugim njihovim službama. Od tada radio sam pošteno za novu hrvatsku državu sve do danas, rekao je jednom prije par godina.

- Nikakav nalog za likvidacije prije 90-ih nisam nikada potpisao, postoje dokumenti, postoje živi ljudi, nastavlja on.

Fascinirale su me Tuđmanove prosudbe

U ožujku 1991. Josip Perković postaje pomoćnik ministra obrane, a glavni zadatak mu je bio osnivanje hrvatske protuobavještajne službe. Prvi je stigao te godine s gardistima postrojbe 'Zrinski' u Ilok. Na toj dužnosti ostaje do kraja 1992. kada nastavlja raditi kao viši savjetnik. U mirovinu odlazi 1996. godine, ali i dalje je honorarno zaposlen u obavještajnim službama. Danas predaje na policijskoj akademiji.

Dobio je čin brigadira u studenom 1991. godine, a jedan je od prvih dobio Spomenicu Domovinskog rata, koju mu je osobno uručio Predsjednik Tuđman.

- Prvih dana rata predsjednik Tuđman me uključio u poslove oko uvoza oružja koje je u to vrijeme nedostajalo Hrvatskoj. Shvatio sam da je to jedini način da smanjim krvoproliće koje se spremalo, sjeća se danas Josip Perković.

- Tuđmana sam upoznao nakon što je postao predsjednik države. Mnogo sam naučio kroz kontakte koje sam s njim imao, s obzirom na prirodu mojeg posla. Fascinirale su me neke njegove prosudbe. Tih dana, kad se stvarala obrana Hrvatske od srpskih agresora nedostajalo je oružja, a svijet nam je uveo embargo na uvoz. Snalazilo se na svakakve načine. Dobro se sjećam jednog sastanka prvih dana rata kod predsjednika kada smo raspravljali s Tihomirom Oreškovićem o događajima u Gospiću. Tijekom sastanka javili su mi da su Slovenci zaplijenili brod s tajnom pošiljkom oružja za Hrvatsku koji je zbog ratnih okolnosti pristao u luci Koper. Više nisam mogao pratiti taj važni sastanak i usredotočio sam se na problem u toj slovenskoj luci, sjeća se Perković i nastavlja:

- Netko mi je rekao neka predsjednik Tuđman nazove predsjednika Kučana i da će se to lako riješiti. Naravno da je to bilo podmetanje jer bi takav prilaz tomu izazvao javni međunarodni skandal. Zato sam napustio sastanak i krenuo odmah u Sloveniju. Uspio sam još iste večeri putem svojih veza i kanala iz prošlosti izvući u tišini to oružje. Svih 16 šlepera s kalašnjikovima drugog jutra stiglo je u Hrvatsku. Možete misliti kakva je to bila pomoć slabo naoružanoj našoj vojsci koja se tek stvarala. Služili smo se lukavstvom da izigramo KOS koji nas je vrebao na svakom graničnom prijelazu.

Privatni obrambeni rat sa svojim neprijateljima

Ratnih godina, osim što je i savjesno obavljao državotvome zadatke, istovremeno je vodio privatni obrambeni rat sa svojim neprijateljima koji su mu bacali klipove pod noge. Malo se znade za takvu ulogu bivšeg djelatnika Udbe Miroslava Studena. On je 1991. pokušao smijeniti svojeg kolegu Perkovića izmišljajući klevete kako bi dobio njegovo radno mjesto. Nije to uspio učiniti zajedno sa svojim prijateljem Hrvojem Šarinićem, kojemu je za uslugu navodno ustupio njegov dosje iz kojega je bilo vidljivo da je tadašnji šef kabineta predsjednika Tuđmana, prije rata bio suradnik Udbe i KOS-a i to u vrijeme dok je bio predstavnik francuske nuklearne industrije sa sjedištem u zagrebačkom hotelu Intercontinental. Studen je potom zauvijek napustio Hrvatsku i odselio se u Njemačku, gdje je svoje usluge ponudio BND-u predajući im detalje o obrambenim pripremama Hrvatske vojske i ulozi Josipa Perkovića.

Zatim su na red došle poznata 'Predstavka' protiv njega, zatim optužbe za likvidaciju Bruna Bušića, te razni falsifikati kojima se preko Perkovića htjelo kompromitirati Gojka Šuška i Vicu Vukojevića.

Najteže optužbe dolazile su od bivših Udbinih agenata koji mu nisu mogli oprostiti ulazak u obranu Hrvatske. Poznata je i optužba generala Bobetka da je iza jednog atentata na njega stajao Josip Perković. No, sva ta podmetanja pala su u vodu, tvrdi Perković.

Malo se znade i o pokušaju dvaju atentata na Perkovića. Jedan je bio 1991. u Bihaću, a dokazano je da ga je organizirao KOS s nekoliko svojih agenata. Drugi put je grupa nepoznatih počinitelja postavila kilogram i po eksploziva na donji postroj njegova službenog automobila. Imao je sreću jer je žica do upaljača pukla prije eksplozije.

Pripisuju mu se zasluge za dvije uspješne akcije hrvatskih obavještajaca, 'Labrador' i 'Barakuda' .

Posmrtni ostaci ubijenih emigranata prevoze se na račun poreznih obveznika

Na naše pitanje o dosjeima na osnovu kojih se sada u njemačkoj policiji dižu optužbe protiv njega, kaže:

- Nije točno da su kopije svih SDS-ovih dosjea hrvatskih političkih neprijatelja tadašnje Jugoslavije u Beogradu. Svi suostali u Zagrebu i danas se po potrebi njima trguje, a neke su 'nestale'. Svašta se događalo poslije Domovinskog rata. Mnogi obični građani koji su u doba Jugoslavije stradali u Njemačkoj u međusobnim obračunima emigranata, nemaju veze s Udbinim egzekucijama. Danas se njihova tijela na račun Hrvatske i njenih poreznih obveznika, pod izlikom da su žrtve Udbe, prevoze u njihova rodna mjesta i tamo ih uz državne počasti pokapa. Nedavno su na taj način preneseni ostaci Ante Đapića, strica političara Đapića, koji je pokopan u BiH."

Svojevremeno su mnogi nekadašnji hrvatski politički emigranti, poput Frane Gorete i Stjepana Bilandžića, u svojim intervjuima po dolasku u Hrvatsku isticali mnoge Perkovićeve zasluge u stvaranju i naoružavanju Hrvatske. Zanimljivo je da i bivši ministar policije i tajnik HDZ-a Ivan Jarnjak, iznenađen da se tek sada pokreće istraga o Đurekoviću, ali dodaje da je to očito posljedica dosadašnje medijske kampanje.

Josip Manolić, i sam nekada bivši iskusni Udbin kadar, danas opravdava dolazak Perkovića 90-ih u stvaranje hrvatskog ustroja jer, kaže, da je to bila pragmatična odluka pred ratom te da se nije uzimalo ljude koji su radili u bivšoj službi protuzakonito, a provjeravanjem, njegov posao nije bio kompromitirajući. I neki bivši Perkovićevi kolege danas tvrde da je čitava priča u medijima previše napuhana.

Dokumente o Perkoviću u München donio Anto Đapić

Međutim, li općoj medijskoj hajci ovih dana nitko ne postavlja pitanje što je s Perkovićevim partijskim i državnim nalogodavcima o kojima detaljno opisuje slučaj Đureković u svojoj knjizi 'Ubij bližnjega' svoga' beogradski Udbin kroničar Marko Lopušina, a kojega, pak, citira u dijelovima Bože Vukušić u 'Udbinim zločinima'. Osim toga, Vukušićeva knjiga je prema njegovim riječima i jedan od dokaznih materijala u njemačkoj istrazi 'Đureković' . Vukušić je svojedobno tvrdio da je u 80-im godinama u Njemačkoj bio žrtva sudske montaže koju je Perković izveo u suradnji sa svojim saveznicima u njemačkom BND-u.

Prema našim saznanjima, predsjednik Hrvatske stranke prava Anto Đapić osobno je odnio njemačkoj policiji 2003. godine niz dokaza i dokument o likvidaciji Đurekovića koji je dobio od državne Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih zločina, odnosno Vijeća za utvrđivanje državnog terora SFRJ u inozemstvu, a koje mu je dao član Komisije Bože Vukušić.

Perković je svojevremeno kao šef SIS-a često svojim bliskim suradnicima govorio da je nekada u SDS-u surađivao s njemačkim slUžbama po pitanjima emigracije i terorizma te isticao kako je u njemačkim tajnim službama na tim pitanjima bilo zaposleno više ljudi koji su se bavili hrvatskom emigracijom nego u samoj Hrvatskoj. Zato mnogi ovih dana postavljaju pitanje kako to da se tek sada nakon 22 godine, a ne odmah kad su mnogi sudionici zločina poput Krunoslava Pratesa bili već dostupni njemačkoj policiji, otvaraju pitanja likvidacija i zločina među hrvatskom dijasporom.

Neki pak sumnjaju da je došlo do globalnih podjela među tajnim službama te da Perković ovoga puta nije bio poslušan njemačkim službama jer navodno njegov sin Saša, trenutno zaposlen u redu Predsjednika Mesića kao savjetnik za nacionalnu sigurnost, odbio je špijunirati u korist njemačkih službi. Drugi, pak, poznavatelji obavještajnog podzemlja iznose još smjeliju hipotezu tvrdeći da je mladi Perković sa svojom ekipom na Pantovčaku naslonjen na britansku službu M-6 te Nijemci sada kažnjavaju Perkovića starijeg što je to sinu dopustio.

Međutim, jedno pitanje ostaje otvoreno: je li Josip Perković bio poslušan policijski dužnosnik koji je u svako vrijeme slušao svoje nalogodavce, ili je na vrijeme shvatio da se treba pridružiti pobjedničkoj strani.

Hvatski list, 03. studenog 2005.


- 01:29 - Komentari (0) Isprintaj #

15.11.2005., utorak

Gojko Šušak objašnjava smrt Mire Barešića


Američki ministar obrane William Perry i njegov prijatelj i kolega Gojko Šušak (izvor Markica Rebić, Hrvatski list)


Ekskluzivno:
Gojko Šušak, ministar obrane, nakon deset mjeseci stroge šutnje, napkon progovorio u „Globusu“: kako je, zapravo, ubijen najpoznatiji specijalac Hrvatske

Miro Barešić leži na Miroševcu!

12 srpnja 1991. Miro Barešić ušao je u svoju zemlju. 19 srpnja sa skupinom specijalaca krenuo je u prvu borbenu akciju na području Knina. 31. srpnja, u četvrtoj akciji, jedan stražar JNA slučajno je nabasao na jednog njihovog specijalca. U tom trenutku počeo je pakao: Miro Barešić pogođen je rafalima u noge, onda u leđa...

Jednu od najdulje čuvanih vojnih tajni, u razgovoru s ministrom Šuškom, rasvjetljava Aleksa Crnjaković:

Ni danas, kad je nakon desetomjesečne šutnje i službeno potvrđeno da je jedan od najpoznatijih Hrvata iz iseljene Hrvatske ubijen lani, u srpnju, u vrletima nadomak, Knina, boraveći tek devetnaest dana u zemlji koju je toliko voljela, mnogi neće prihvatiti istinu. Prijatelji zato što su ga voljeli, neprijatelji iz straha da to ipak nije "zamka". Na Dan državnosti, u Vili »Zagorje«, upoznali smo suprugu Mire Barešića, i njihovo troje troje male djece. Najstarijoj djevojčici tek je šest godina, drugoj četiri, a dvogodišnji sin neće ni pamtiti oca. Gospođa Barešić, primila je, još uvijek zavijena u crno, posmrtno odličje iz ruku predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana. Slika je bila vrlo potresna i nije ostavljala dvojbe: Miro Barešić je mrtav. Njegovi ostaci sahranjeni su na zagrebačkom groblju Miroševcu. O tome smo razgovarali s ministrom obrane Gojkom Šuškom.

* Počet ćemo, gospodine ministre, od kraja: kako je i gdje ubijen vaš osobni prijatelj, čovjek kojega ste pozvali u domovinu i pomogli mu pri povratku?

* Stigao je u Hrvatsku vrućeg lanjskog ljeta, sjećam se točno i datuma, 12. srpnja 1991. Nakon nekoliko dana,
točnije 19. srpnja, odlučio je krenuti sa svojom, posebno odabranom grupom momaka u prvu akciju. Sam je odabrao najteže područje, krenuo je u "četničko armijsko" gnijezdo, tamo gdje je niknula balvan revolucija, na teren Knina, Obrovca i Benkovca. Akcija je zamišljena s dva cilja: izvući stanovništvo iz opkoljenih hrvatskih sela, i uništiti barikade, odnosno one koji su ih postavili i čuvali.

* Je li uspio u nakani?
Nažalost, nije bilo vremena. Izveo je tek tri akcije, vrlo uspješno, ali je u četvrtoj, kod sela Vrane, 31. srpnja, nakon samo dvanaest dana borbe ubijen.

* Znate li detalje?
- Da. Njegova je grupa odlučila krenuti na barikade, nakon što je izvidnica ispitala teren i broj neprijateljskih snaga, četnika i vojnika na barikadama. Njegovoj su se grupi priključila još tri hrvatska borca, među kojima je bio i sin saborske zastupnice Gordane Turić. Ta manja grupa nije bila obučena za specijalne zadatke, pa je stoga imala zadatak čuvanja odstupnice, na mjestu sedam, osam kilometara udaljenomod onog odabranog za akciju. Oboružani minama, trebali su zaustaviti eventualan dolazak i prolazak tenkova. Nažalost, zbila su se dva nepredviđena događaja. Neprijatelj je na dan akcije pojačao svoje snage s još desetak vojnika, što Miro Barešić nije mogao znatii. No, kako se radi o
vrhunski, za specijalne zadatke občenim ljudima., možda to i ne bi bio nesavladivi problem. Iako su već opkolili baridu, bili bi se, u krajnjoj liniji povukli iz akcije kad su shvatili da imaju posla s brojčano jačim neprijateljem.

* Oni tu nisu učinili?
- Ne, zbog jedne nepredvidivosti. Jedan vojnik JNA otišao je malo podallje, da obavi nuždu. U tom je trenutku naišao momak iz Mirine grupe i iznenađen počeo pucati. Ubio ga je. No. u toj pucnjavi ranjen je i Barešić, u koljeno. Njegov prijatelj stavio ga je na leda i počeli su se povlačititi, no tada su već bili upozoreni ostali četnici i vojnici. Jedan metak pogodio je u leđa Miru Barešića, koji je, umirući, svojima naredio da se bez njega povuku. Ipak, dvojica momaka ostala su s njim. Kad je izdahnuo, počeli su se povlačiti, ali nisu mogli nositi njegovo tijelo.

*Ostalo je tamo zauvijek? Što se dogodilo s ljudima koji su čuvali odstupnicu?
- Sva trojica su ubijena. Bili su opkoljeni, cijeli su se dan
borili, i tek predvečer, prema nekim svjedočenjima, prestala je pucnjava. Ni danas ne znamo sve detalje. Pronašli smo njihova tijela. Tijelo Mire Barešića ostalo je na neprijateljskom teritoriju, ali očito da neprijatelj nije znao o kome se radi. Pet dana grupa Mire Barešića pokušavala je izvući tijelo. Uspjeli su. Preneseno je u Zadar, gdje je obavljena obdukcija.


Fotografija koju je u štabu tzv TO Benkovac nakon Oluje pronašao Boris Prebeg, jedan od sudionika akcije u kojoj je ubijen Miro Barešić. Autor filma o Miri Barešiću, Nikola Majstrović tvrdi da se na slici nalazi tijelo Mire Barešića koje nije identificirano u Zadru, niti pokopano kao Ante Katić, niti kao Miro Barešić, u Zagrebu


* I proces identifikacije? Jeste li bili tamo?
- Naravno, stigli su otac, brat i supruga. Osobno nisam tome prisustvovao.

*Nitko o tome ništa nije znao, tajilo se da je umro, u tišini je pokopan. Zašto se tako dugo šutjelo?
- Dugo smo razmišljali gdje da ga pokopamo i, uz pristanak obitelji, odlučeno je da to bude u Zagrebu, na groblju Miroševac, pod tuđim imenom i prezimenom. Bilo je to 12. kolovoza. Pokopan je kao Ante Katić. A šutjeli smo zbog dva razloga. Vi znate što je za neprijatelja značilo ime Miro Barešić i možete misliti kako bi se podigao moral neprijatelja da su saznali koga su ubili. Prisjetite se kako se to dogodilo. A s druge strane, Miro je bio pojam među našim borcima, pa bi na takvu vijest pao njihov borbeni moral. Zato je procijenjeno da je bolje šutjeti, s čime se složila obitelj.

* Jeste li bili na pogrebu?
- Kakva bi to tajna bila da sam se pojavio na groblju? Ne, tada nisam bio, ali sam nakon toga, kad je prošlo neko vrijeme, sam, i sa Zdravkom Bušić, nekoliko puta posjetio grob, zapalio svijeću, prisjetio se tog hrabrog čovjeka. I preuzeo sam brigu o obitelji. Pronašli smo im stan, njegova žena, zajedno s troje djece, živi u Zagrebu pod svojim djevojačkim imenom. Ona je iz Livna, ako niste znali, a udala se za Barešića u Švedskoj, dok je bio u zatvoru. Imala je neko vrijeme neugodnosti jer su se neki ljudi iz znatiželje propitkivali, a KOS se umiješao. UZbog toga smo je nekoliko puta selili

* Odlučili ste progovoriti ove godine 30. svibnja. Zašto baš tada?
- Hrvatska je postala postala ravnopravna članica svjetske organizacije. Na Dan državnosti trebalo se prisjetiti svih koji su branili domovinu i dali joj ono najvrednije, nenadoknadivo, te im posthumno uručiti odličje. Mislim da je to bio najteži dan u životu predsjednika Republike dr. Tuđmana, barem otkad ga ja poznam.

* Je li predsjednik osobno poznavao Miru Barešića?
- Ne.

* Ni vama nije lako, vidim kad se toga prisjećate. Pretpostavljam, stoga, da vas ljute priče koje vjerojatno i do vas dopitu da je država smislila smrt čovjeka koji je bio najsposobniji i najobučeniji za specijalne zadatke.

- Kamo sreće da su istinite. Nažalost, previše je svjedoka, ako hoćete možete i s njima poprićati kad se vrate s fronte., tu je i boitelj, a i svi dokumenti. Pitali su me često gdje je Miro Barešić. Malobrojnima sam otkrio, većini sam odgovarao da je na specijalnom zadatku. Njegovi suborci vrlo su teško primili Barešićevu smrt, zbog njegova iskustva, ali i zbog utjecaja na moral ljudi. Ti su momci naprosto vjerovali kako im se, uz njega, ništa ne može dogoditi. To me brinulo. Teško mi je pala smrt i mladog Turića (Zdeslava), tim više što poznam njegovu obitelj, majku i oca, ujake (Gordanu i Marka Turić, Leona Sulića... op. ž.p.) Vi znate da je njegov otac zagrebački liječnik (danas i saborski zastupnik HDZ-a op. ž.p.). Zamislite oca koji, pozdravljajući se sa sinom, uz pozdrav: »Zbogom« daje cijankalij: "Da ti se nađe sine, ako ne hude izlaza«. Daruje mu smrt!

*Hoće li posmrtni ostaci Mire Barešića, sad kad se zna da je mrtav, biti preneseni na Mirogoj?
- Nadam se da ćemo na Mirogoju podići spomenik »Našem iseljeniku«, da ćemo u zajedničku grobnicu prenijeti kosti svih Hrvata koji su ubijeni
izvan domvine boreći se za domovinsku stvar. Gospođa Barešić bi htjela da njena djeca posjećuju očev grob. Ali, njeovo ćemo ime upisati na spomen ploču.

* Hoće li popis biti dug?
- Mislim da su udbaši ubili oko 170 Hrvata, od ranih šedesetih do danas.

*Ne smatrate li čudom što vi i niste na tom popisu?
- Da. svi smo mi mogli biti ubijeni jer smo za omraženi jugoslavenski režim bili jednostavno - ustaše. Ali kad odete, vrlo brzo se u vama nešto prelomi. Nestaje straha. Prisjećam se svoga povratka. Tada sam razmišljao: mogu me privesti na »informativni razgovor«, dakle »namjerno« skačem kroz prozor. Može me »strefiti« srčani udar. Ili mogu hiti pozvan u vojsku, gdje sam se čisteći pušku »slučajno« ubio. Tako »slučajno« mnogi su moji prijatelji stradali. Te tri »opcije" bile su otvorene svakom Hrvatu, biu u domovini ili izvan nje, ako se borio za suverenu Hrvatsku, ako je bio pobornik državotvorne ideje. Zato, kad sam se noć prije odlaska u zemlju pakirao, bio sam svjestan što me, možda, čeka. Moj, tada trogodišnji sin, kao da je osjetio taj strah. Kad sam se ujutro u pet probudio, već me čekao u sobi. Imao je pokraj sebe koferčić. Pitao sam ga: "Što je, Tomislave, kamo ćeš?" "U Hercegovinu", odgovorio je. Moja je žena tada snimila fotografiju koju stalno držim na stolu, jer tako fatalno pokazuje kako je teško odlučiti se izmedu dvije obitelji, vlastite male, i one velike, domovinske. Na slici dva kofera, jedan veliki i jedan mali - dva čovjeka, veliki i mali. Znate li da ja i moja supruga godinama nismo kupili jedači stol, čekajući na odluku: otići ili ostati.

*Je li danas napokon razbijena fama o hrvatskom iseljeništvu kao ustaškom, endehazijskom, terorističkom?
- Te etikete ionako nikad nismo prihvaćali. Uostalom, dolazile su od režima koji nismo priznavali. Bilo je među nama različitih razmišljanja, ali svi smo prihvaćali ideju pomirdbe. Mi smo prihvaćali, a predsjednik Tuđman jedini je bio ustanju da je provede.

*Što vi kažete na ideju da se za mjesto pomirenja odabere Jasenovac?
- Treba postojati zajednički spomen bezumlju, spomen na sve žrtve, bez obzira kad su pale, od koga i s kojim nacionalnim predznakom. Da se pripadnici pojedinih naroda mogu pomoliti u kapelici, da ne postoje posebna mjesta - za »njihove« i za »naše«.

* Vi ste bili inicijator da se u zemlju, u obranu domovine, pozovu svi pripadnici hrvatskoga naroda, bez obzira na političko opredjeljenje i svjetonazor. Među njima bili su i oni označeni kao teroristi. Možete li objasniti pozadinu te ideje koja je na kraju i ostvarena? Niste li se bojali njihove usporedbe s »arkanovcima«? .
- Da najprije pojasnimo pojam »terorist«. Znate li da je George Washington u Velikoj Britaniji bio proglašen teroristom i da je za njim upućena službena tjeralica? A on je najveći sin Amerike! Znate li da je i Begin, izraelski premijer, bio prvi na listi terorista u Britaniji? A 20 godina kasnije, došao je, koračajući crvenim sagom, u Veliku Britaniju. Morate odvojiti pojam »terorist« i »borac za slobodu«. Washington je bio heroj u Americi, a terorist u Britaniji. Što je Arafat Palestincima, a što Izraelcima? I zato nemojte uspoređivati Brunu Bušića i Barešića, koji su borci za slobodu svoje domovine, s, nedaj bože, Arkanom, koji je došao u tuđu zemlju, među tuđe ljude, da bi im oteo zemlju, ubijao, pljačkao. Kad bi Zvonko Bušić, koji sad čami u američkom zatvoru, došao na neko gradilište i ubio Srbina, to bi bio terorizam i to bih strašno osudio. Protivim se terorizmu kao metodi borbe, ne odobravam čin ubojstva, Ali razumijem pobude koje mogu dovesti do toga, naprimjer, pobude koje su natjerale Barešića da ubije ambasadora Rolovića, hrvatoždera. Znate li da se na hrvatskoj fronti bori Frane Goreta, Hrvat, kojemu je jugoslavenski konzul donio u neki i
njemački restoran pištolj, htijući da ubije tri Hrvata, ali je Goreta ubio njega? Taj Goreta nema kriminalni dosje ni u jednoj policiji, za razliku od Arkana.


Njemačko pravosuđe sumnjiči Josipa Perkovića da je 1977. nagovarao Josipa Milera da ubije Franu Goretu (na slici) i Stjepana Bilandžića


*Koga ste i kada pozvali u zemlju?
- Bilo je to davno, pred sam početak rata, Bio sam tada ministar iseljeništva i tijesno povezan s iseljenicima, kulturno, znanstveno, politički. A s barikadama stvorio se još jedan razlog za povezivanje. Pozvao sam da dođu svi oni koji su voljni obraniti domovinu, bez obzira na političko opredjeljenje ili prošlost, tražeći od njih da, dok traje rat, ostave stranačku podijeljenost i stanu u red Hrvatske vojske. Dakle, i one koji su u jugoslavenskom režimu nazivani teroristima, jer za mene oni su bili borci za slobodu. Uglavnom su se vraćali, a oni najsposobniji, s posebnim iskustvom, primjerice, članovi Legije stranaca, formirali su posebnu, specijalnu jedinicu s posebnim zadacima. Među njima bio je i Barešić. Ali, tu su i Daidža. general Ante Roso, pukovnik Fillipović (Milenko), brigadir Kapular (Ivan, jedan od Šuškovih kumova op. ž.p.). Svi su oni vrhunski profesionalci koji su nauk stjecali vani; Kapular, primjerice, u kanadskoj vojsci, Filipović i Roso u Legiji stranaca. Od prvih su dana uključeni u Hrvatsku vojsku, čak i prije formiranja Zbora narodne garde, i svi su još, hvala Bogu, živi. Filipović i Roso vode specijalne, interventne jedinice. Bili su u Iloku i Vukovaru, u Gospiću i na cijeloj južnoj fronti. Filipović je branio i rodni Tomislavgrad. Hercegovci čine 80 posto tih specijalnih jedinica. Nisu to velike brojke, radi se o stotinjak ljudi, ali vrhunski obučenih. Takvih je posebnih brigada sad nekoliko u cijeloj Hrvatskoj. Među njima poseban je status uživao Barešić, kojem sam baš ja uputio, u proljeće prošle godine, poruku u Paragvaj da se vrati, ako hoće. Nije to hilo lako, bila je tad nezavidna situcija u Paragvaju, a on se stalno morao skrivati od KOS-a. Uspio je, uz našu pomoć, tek u srpnju.
* Hoćete li objaviti dokumente koji dokazuju smrt Mire Barešića?
- To je stvar njegove obitelji, ali nema razloga da ne budu
objavljeni.

Globus, 12. lipnja 1992.



Na obilježavanju godišnjice pogibije Mire Barešića našao se i Ante Gotovina (drugi s lijeva), kojeg Gojko Šušak ne spominje u ovom intervjuu kao sposobnog borca koji se došao iz Legije stranaca boriti za Hrvatsku. Drugi s desna je Tvrtko Pašalić, osoba koja se u trenutku Barešićeve smrti nalazila u njegovoj neposrednoj blizini


- 16:04 - Komentari (0) Isprintaj #

14.11.2005., ponedjeljak

Gosti Tihomira Ladišića u Zatvorenom: Aleksandar Stanković, Denis Latin, Zoran Šprajc, Mislav Bago...?


Prvobitno postano u 14:52


Pruža li Mirko Galić ruku ususret svakoj nailazećoj vlasti?


Hoće li tiha, ali uočljlivo znakovita podrška koju je Aleksandar Stanković dao Tihomiru Ladišiću odjavljujući svoje jučerašnje Nedjeljom u 2 listom papira na kom je pisalo ZATVORENO nagnati čelnike HTV-a da (prije svega direktora Mirka Galića) da ga pozovu na ribanje baš kao i Denisa Latina koji je ispred redakcije svoje emisije Latinice priopćenjem za javnost pružio podršku Ladišiću?

Izjava Vladimira Rončevića, HTV-ovog urednika informativnog programa - koji nije gledao emisiju, ali je čuo za Stankovićevu gestu - da je riječ o neprofesionalizmu, daje naslutiti da će urednik Nedjeljom u 2 biti izriban na ovaj ili onaj način.

Update:

Evo, kao što sam i rekao:

Stanković novčano kažnjen zbog javne podrške Ladišiću

Uredniku i voditelju HTV-ove emisije "Nedjeljom u dva" Aleksandru Stankoviću biti će oduzeto 30 posto od plaće za studeni jer je u jučerašnjoj emisiji javno podržao smijenjenog kolegu Tihomira Ladišića, doznaje se danas na HTV-u.

Odluku o uskrati dijela plaće donio je glavni urednik Informativnog programa Vladimir Rončević na temelju HRT-ovog Pravilnika o sistematizaciji i plaćama.

"Odluku sam donio jer je Stanković zlouporabio položaj urednika i voditelja emisije i privatizirao ekran", kazao je Hini Rončević.


Zanima me samo hoće li revnosni Rončević, nekadašnji glavni urednik Šarinićevih riječkih dnevnih novina, uvesti i retroaktivnost u svoje odluke, pa kazniti i Zorana Šprajca jer je revoltiran saznanjem da ga je POA uhodila po nalogu bivšeg ministra zadravstva Andrije Hebranga jedan Dnevnik odjavio sa : Pozdrav svim djelatnicima POA-e ma gdje bili!


Sve me strah da bi Latinica na temu hrvatske mafije, koja se treba emitirati u slijedeći ponedjeljak, a u kojoj sam gostovao kao stručni gost u prilogu, mogla završiti kao i Zatvoreno.

A ako je istina da su Zoran Šprajc i Mislav Bago, kolegijalno hrabro, odbili preuzeti mjesto Tihomira Ladišića, ni njima se ne piše ružičasto.

Mirko Galić, u drugom mandatu direktor HRT-a, pao je pod pritiscima na jako niske grane svoje samopredstavljajuće karijere objektivnog, nepotkupljivog i nesalomivog profesionalca. U istoj maniri kakvom je veleposlanik SFRJ u UN-u objašnjavao da ne postoje dokazi o zlostavljanju političkih zatvorenika na Golom otoku, tako Mirko Galić tvrdi da ne postoje dokazi da je Tihomir Ladišić smijenjen zbog političkog pritiska.

Mene je iskreno začudilo kako su se odjednom probudile određene skupine za obranu medijskih prava, kada su do sada uglavnom svi domaći profesionalni čuvari slobode medija, čvrsto branili stajalište da je nakon mirne predaje vlasti s početka 2000-e, bitno oslabljen politički pritisak na HRT (toliko da ga nisu bilježili ni oni koji su na međunarodnim skupovima govorili o slobodi medija, poput porofesora Gordane Vilović i Stjepana Malovića)

Ključna osoba koju je i političkoj oporbi i nevladinim organizacijama i medijskim stručnjacima, te OESS-u jamčila pojavljivanje HRT-a bio je Mirko Galić.

Istina Galić je 2000-e imao manjih problema sa Predsjednikom Stjepanom Mesićem jer je ovaj ocijenio da se direktor HRT-a stavio na stranu njegova predsjedničkog protukandidata Dražena Budiše.

No, Mesić i Galić su taj nesporazum razriješili razgovorom u Uredu Predsjednika, a bliskost između njihovih stajališta doživjela je svoj vrhunac za vrijeme afere sa Prezentacijom ravnatelja POA-e Franje Tureka o izdajničkoj ulozi petoro novinara.

Govorilo se da Galić čeka da Mesić potvrdi Sanaderov prijedlog da Mirko Galić ode za veleposlanika RH u Francusku, i direktor se svim silama potvrdio da ni jedan prilog na HTV-u ne dovede u pitanje najizravniju odgovornost Predsjednika RH zbog nadziranja i klevetanja novinara od strane POA-e.

Sada se pak desnica osjetila povrijeđenom, a i Andrija Hebrang promijenio taktiku, pa više izravno ne naziva novinare i urednike HTV-a i prijeti im, nego se najvjerojatnije čuo samo s Mirkom Galićem, i Ladišić odletio kao neprofesionalac.

Hloverka Novak Srzić u karikaturi (preuzeto s osijek-online.com)


Uopće ne čudi da je Tihomira Ladišića, izjavom da mu je emisija o Ivici Rajiću bila neuravnotežena, lopatom po leđima raspalila njegova kolegica s kojom je suuređivao Otvoreno, Hloverka Novak Srzić.

Svojedobno se Hloverka Novak Srzić 1994. potrudila raspaliti u svom državotvornom tjedniku Danas po HTV-ovom novinaru Damiru Matkoviću jer se drznuo na međunarodnom skupu o medijskim slobodama u Dubrovniku u organizaciji njemačke liberalne zaklade Friedrich Naumann (tada je zakladu u Hrvatskoj predstavljala Vesna Cvjetković-Kurelec, nedavna veleposlanica RH u Berlinu), kazati da je prilikom izvještavanja o posjeti Franje Tuđmana Sarajevu, HTV izbrisao zviždanje koji su se čuli kao rekacija Sarajlija na Tuđmanovu šetnju njihovim gradom.

Nakon par sličnih zahvata po svojim kolegama s HTV-a u Danasu, a kako se svojedobno vidjelo iz Tuđmanovih transkripata i u Uredu Predsjednika, Hloverka Novak Srzić dobila je posao na HTV-u.

A onda je zajedno sa Obradom Kosovcem, Nenadom Ivankovićem i Dunjom Ujević raspaljivala tuđmanoljublje na HTV-u i raspirivala tuđmanovske paranoje s HTV-a.

Dolaskom Mirka Galića na čelo HRT-a gore nabrojeni javno deklarirani tuđmanovci nekako su izgubili uticaj na televiziji, a Hloverka Novak Srzić, zahvaljujući upravo samom Galiću, koji se ipak držao nekih obaveza prema Draženu Budiši - drniškom zemljaku, ostala nas je do danadanašnjeg s malih ekrana podsjećati da je duh Oca Domovine dr. Franje Tuđmana vječan.

Jedini koji je svojedobno zagovarao svojevrsnu detuđmanizaciju HRT-a, povjesničar Ivo Goldstein, prilično razočarano može pogledati na učinke svojih napora dok je bio član Vijeća HRT-a.


Razočarani Ivo Goldstein


- 19:08 - Komentari (6) Isprintaj #

Slike s njemačko-švicarske granice


U pravom indijanskom ljetu uživao sam nedavno boraveći u gradu blizu švicarsko-njemačke granice.

U jednom od ovih gradova - pogodite kojem - snimljene su donje slike





- 16:30 - Komentari (4) Isprintaj #

Vjesnik piše najuravnoteženije


Tako Vjesnik izvještava sam o sebi u tekstu Antuna Hauswitschke:

Vjesnik je i prije dobivao dobre ocjene, pa je tako u prošlogodišnjem istraživanju koje je na području hrvatskog juga, Crne Gore i dijela BiH provela hrvatska podružnica Udruge europskih novinara ocijenjeno da je naš list najviše i najobjektivnije pisao o manjinama, nevladinim organizacijama, ratnim zločinima, problematici Haaga i NATO-a u regiji. O stanju medija govorili su i Stjepan Malović, Michael Kunczik, Goran Popović, Thomas Bauer, Gordana Vilović, te Zdravko Kedžo.


Stjepan Malović


Naravno da je autor teksta zaboravio spomenuti da je Goran Popović, komunikolog, koji je govorio na skupu, istodobno i pomoćnik direktora Vjesnika, zadužen za redakciju, osoba koja u ime Uprave svakodnevno sudjeluje u kreiranju sadržaja novina. Naravno, to profesori s FPZ-a Stjepan Malović i Gordana Vilović, koji se bave etikom u novinarstvu, neće ocijeniti uplitanjem vlasnika (Vlade - Goran Popović je član Uprave Vjesnika koju je imenovala Vlada op. ž.p.)

Postoji i jasan materijalan interes zbog kojeg profesor Stjepan Malović takvo što nikad ne bi rekao. Naime, Goran Popović je u ime Vjesnika od Stjepana Malovića sredinom ove godine naručio analizu prvih desetak brojeva redizajniranog Vjesnika. Naravno analiza je bila pozitivna, a Malović je za nju dobio pristojan honorar. U isto vrijeme i bliska suradnica Stjepana Malovića, profesorica Gordana Vilović u strukovnom listu Novinar pozitivnim je ocijenila promjene u Vjesniku.


Gordana Vilović


- 02:34 - Komentari (1) Isprintaj #

Josip Perković: Fascinirale su me neke Tuđmanove prosudbe


Uz drugi dio intervjua Josipa Perkovića za Vjesnik 1998. (glavni urednik je bio Nenad Ivanković, koji Perkovića spominje u svojoj knjizi s ključem Sova, donosim i obavijest da na linku James Bond des Balkans, razumijete li njemački, možete pročitati transkript emisije koju je hrvatskom super špijunu posvetio njemački WDR.

Perković: Nisam umiješan u ubojstvo Brune Bušića - '78. sam bio običan inspektor (2)

Stojim na raspolaganju sudu i nadležnim tijelima, a Štedulu i njegovima - među kojima ima stranih špijuna, kriminalaca, terorista, pa agenata bivše službe - neće biti ugodno, tvrdi savjetnik u HIS-u i predavač na Obavještajnoj akademiiji Josip Perković / Ako je dokaz protiv mene intervju Branka Traživuka jednog od ključnih agenata akcije "Labrador", dan beogradskom tisku u proljeće 1992. neka mi se odmah sudi / U Predstavci nema ključnih stvari o pogibiji Mire Barešića i njegovih bojovnika / Još u lipnju 1991., nakon prvih objeda i planski usmjeravanih dezinformacija većeg broja osoba, a i stranih službi, predložio sam vlastito poligrafsko testiranje / Omogućio sam "otvaranje granice" za dopremu oružja uoči agresije na Hrvatsku

ALEKSA CRNJAKOVIĆ


Nikola Štedul, vođa HDP-ovaca: Zdeslava Turića, Nikole Krište, Antonija Lekića, Ivice Drviša, Tihomira Oreškovića, Mirka Norca, Mire Lace, Željka Maglova, Mihaela Budimira - koji su kao SIS-ovci ili vojni policajci radili za Josipa Perkovića


*Štedul prijeti da će podnijeti kaznenu prijavu protiv Vas. Ima li osnove za to?
- Štedulove su reakcije zanimljive. U Vjesniku je objavljena njegova tvrdnja po kojoj je za njega "slučaj Sindičić" završen, da ne kopa po prošlosti i da je okrenut budućnosti. Sasvim korektno. No, dva dana nakon toga. Štedul i njegovi "talibani" održavaju spektakularnu konferenciju za tisak koja je više sličila na konferenciju paraobavještajne skupine nego ozbiljne političke stranke. Izriče niz špekulacija u svezi s izručenjem Sindičića. Štedulu i njegovima sada je sumnjivo zašto on dolazi. Osam godina Štedul prigovara hrvatskoj vlasti kako nije učinila ovo, kako nije učinila ono, kako hrvatka vlast ne valja. Dijeli lekcije i Predsjedniku. Živio je ovih osam godina na temama o Udbi, Sindičiću, Perkoviću, a sada nitko u Hrvatskoj nije zabrinut osim njega. Doduše, ima i zašto biti zabrinut!
*Zašto?
-Zbog jedne jedine točne stvari koju je nedavno rekao siroti Josip Majerski. Na sudenju u Škotskoj Majerski je u organizaciji Štedula i društva bio lažni svjedok zbog kojeg je Sindičić dobio nekoliko, možda i deset godina zatvora viška, pod uvjetom da je sve onako kako je u javnosti poznato. Majerski je tamo naveo da su on i Sindičić bili oficiri Udbe na Zrinjevcu. Vojni ustroj Udbe prestao je, koliko znam, još 1952. Bivša služba nije imala nikakve činove, već policijska zvanja kaja su se kretala uglavnom oko tri naziva - inspektor, viši i glavni inspektor - postoje dokumenti, postoje živi ljudi. Nikakav III sektor nije postojao u ustroju bivše službe.
* Zašto je Štedulu trebao lažni svjedok?
- Ne znam
* Možda se to može otkriti Vašim svjedočenjima? Naime, Štedul najavljuje podnošenje kaznene prijave protiv Vas.
- On i njegovi podnijeli su već jednu kaznenu prijavu protiv mene 1994. godine za trideset kaznenih djela i ovo što rade sada samo je nastavak mrcvarenja kojem sam sustavno izložen od njih. No, ovoga će puta biti drukčije. "Dohvatit" ćemo na sudu jako gadno!
Stojim na raspolaganju sudu i drugim nadležnim tijelima. Ugodno Štedulu i njegovima - među kojima ima stranih špijuna, kriminalaca, terorista, pa i agenata bivše službe - neće biti.
*Štedul kaže da ste znali sve o pripremi atentata na njega.
- To bi on mogao znati samo ako je bio blizak bivšoj službi i uz pretpostavku da je sve to točno. Kako drukčije? Njegov način prikupljanja dokaza i "priprema" svjedoka je poznat. I vama može biti, ako prelistate kaznenu prijavu protiv mene iz 1994., a koja je nakon više od dvije godine ispitivanja odbačena. Njegova skupina iz Ministarstva obrane, eksponirana kasnije kao autori "Predstavke", nije me mogla smisliti i u dogovoru s nekim dužnosnicima odlučili su me ukloniti iz Ministarstva. Sve je počelo 9. veljače 1994., kada su uhitili jednog djelatnika SIS-a, zapravo oteli ga (lani je poginuo u prometnoj nesreći). Držali su ga u pritvoru više od tri dana, što je protuzakonito. Naravno, bez ikakvog rješenja. Taj momak je napisao izjavu na dvanaest stranica o maltretiranju kojem je bio izložen. Skupina mu, ma zamislite, oprašta kaznena djela koja je počinio i od njega, pod pritiskm prave agenta provokatora koji je nastavio mene i ostale špijunirati po Upravi SIS-a, na razini "kokošarenja". U "Predstavci" to je osoba "X". Od 16 točaka kaznene prijave, on se kao svjedok pojavljuje u njih deset. Sve je to rađeno mimo zakonskih propisa. Izjavu koju je vlastoručno napisao imam i ja, a oni to nisu znali. Pitajte ih zašto tu izjavu nisu uvrstili u "Predstavku"! Da su pošteni momci, kakvima se predstavljaju, to bi učinili, ali onda ne bi bilo ni predstavke, ili bi je netko drugi trebao napisati o njima.
U jednoj točki prijave kao dokaz upotrijebljen je intervju Branka Traživuka, jednog od ključnih agenata akcije "Labrador", dan beogradskom tisku u proljeće 1992., u dogovoru s KOS-om, nakon što je razmijenjen, a u kojem me grubo kleveće. Na saslušanju sam rekao: "Ako to netko u Republici Hrvatskoj drži dokazom, ja neću ni postavljati svoju obranu - nek mi se odmah sudi!". Koja je to niskost s njihove strane! Optužili su me da nisam 1991. godine uredno odložio jedan dosje, odnosno, da sam svjesno zatajio podatke. Komisiji sam rekao kodnu oznaku dosjea i on je izvađen iz pismohrane. Sadržavao je oko I50 stranica. Bio je naznačen i u zapisniku o primopredaji, ali, zaslijepljeni mržnjom,. nisu to znali ni pročitati. Bili su uvjereni da će se sve što kažu uzeti kao točno i da se neće provjeravati.
* Zašto stalno spominjete "Predstavku"?
- Ponavlja se ista priča! Pokušajte pratiti ton u "Predstavci". Optužuju tužiteljstvo da nije obavilo svoj posao, dijele lekcije zastupnicima Hrvatskog državnog sabora, prijete. Radi se o običnom obmanjivanju javnosti. Tužiteljstvo je odmah reagiralo i već mjesec dana nakon prijave i sam sam saslušavan oko pet sati. Bilo je to vrlo mučno za mene. Da mi nije bilo stalo do ljudi koji su to vrlo profesionalno radili, izazvao bih incident i iznudio pritvor i istragu u kojoj bih o "ekipi" rekao stvari koje treba reći. Način pripreme svjedoka i pribavljanja dokaza podudaran je onom iz 1994. Oni prikupljaju podatke, oni određuju što su "dokazi", oni tužiteljstvu zapovijedaju što da radi, sudu kako da presuđuje, a valjda bi se na kraju pojavili i kao egzekutori. Sve što rade je protuzakonito. Bave se policijskim i paraobavještajnim radom. Saslušavaju svjedoke. Stvaraju atmosferu linča. Pogledajte koliko je članaka i Štedulovih izjava na tu temu! Na tiskovnoj konferenciji uzvikuju: "Perkovića smo prijavili i opet ćemo". Ili: "Tužiteljstvo mora raditi, zato ga plaćamo". Oni znaju što će svjedoci potvrditi na glavnoj raspravi iako prijavu tek najavljuju! Strašno. Unatoč svemu, ja sam njima nastojao pomoći krajem 1996. Tada su se ispričali. Nisu imali strpljenja već su krenuli u nove medijske izlete. Ja sam prema ovoj skupini i prema samom Štedulu pokazao ljudski odnos, a oni?
*A Štedul, je li on bio aktivan u obrani?
- Koliko je meni poznato, nikada nije bio djelatnik Ministarstva obrane.
*Jeste li bili upleteni u ubojstvo Brune Bušića?
- Ne. Prvi se put moje ime spominje u filmu što ga je pripremio Vice Vukojević. Izgovara ga Blagoje Zelić, kojeg je jedna skupina otela i mučila, pa se ono što je govorio moralo titlati da bi se razumjelo u kakvom je stanju bio. Izgovara ga u jednoj kontradiktornoj rečenici. To je sve. Prosječno obučen policajac mogao je u personaInoj dokumentaciji MUP-a, uz razgovor s određenim brojem djelatnika, utvrditi gdje sam bio i gdje sam radio te godine. No, to nekim osobama nije odgovaralo. Moje ime neki špekulanti rabe uz navod da sam obavljao i obavljam saslušanja bivših kolega na ovu temu, što je potpuna izmišljotina. I sam sam bio saslušavan.
* Gdje ste radili 1978. godine, u vrijeme ubojstva Brune Bušića?
- U Osijeku, kao običan inspektor operativac, koji nije ni znao dobro kako mu izgleda šef u Zagrebu, kao što ni danas neki djelatnik u Osijeku ne zna kako izgleda Brzović. Nikada nisam bio inspektor u centrali Državne sigurnosti u Zagrebu. Iz Osijeka sam premješten u Zagreb u rujnu 1979., punu godinu dana nakon ubojstva Brune Bušića, na mjesto načelnika Odjela. To je vrlo lako provjerljiva stvar - postoje i živi ljudi i papiri. Moja, i ne samo moja, produkcija kao djelatnika bivše službe i danas je dostupna. Špekulacije o nekakvom strašnom uništavanju dokumentacije su netočne. Temeljna dokumentacija, takozvane informacije, nisu dirnute. Na nju nije utjecala moguća manipulacija s nekim dosjeom koji je bio na uporabi ili ga je vodio neki djelatnik, čak i da je taj dio uništen. Uz tu dokumentaciju bilo je i oko 68.000 formiranih dosjea. Dio dokumentacije je kontinuirano ustupan Hrvatskom arhivu. O kvaliteti je nepotrebno govoriti i sigurno da ukupna dokumentacija može poslužiti na ograničeni način, ali ima tu i izvrsnih podataka, korisnih i za današnje potrebe.
Osim toga sačuvana je imovina, od naoružanja, sustava veza, tehničkih sredstava i uređaja, a valjda ima i mojih zasluga u toj činjenici. .
* Postoji li cjelokupna dokumentacija i o emigraciji?
- Najveći broj podataka o emigraciji prikupljao je SSIP, to jest njegova obavještajna služba - Služba za informacije i dokumentaciju. Ne treba zanemariti ni postojanje dviju službi JNA - Upravu sigurnosti SSNO i 11. upravu Generalštaba koje su također prikupljale podatke o emigraciji. Stvara se dojam kako sam isključivi krivac za sve, makar je kroz hrvatsku službu prošlo na tisuće djelatnika i stotine rukovoditelja. Moguće je stoga da me neki "dobro obaviješteni" paraobavještajac proglasi krivcem za osnivanje Ozne 1944., makar tada ni sam još rođen.
*Majerski tvrdi da mu je nalog za ubojstvo Brune Bušića, što ga je trebao obaviti u Bruxellesu, dao Ivan Oroz, šef 3. sektora SDB-a u Zagrebu. Taj se sektor navodno bavio i likvidacijom hrvatskih emigranata.
- Takav sektor nije postojao, kao što nije postojao ni Ivan Oroz. Ponavljam, Majerski nikada nije radio u Udbi, samo je jedno vrijeme bio agent na vezi s obavještajcima SSIP-a, odnosno, u jugoslavenskom konzulatu u Njemačkoj. Među slikama navodnih žrtava Udbe objavljenim u Globusu, je i slika osobe koja je ubijena kao navodni Udbin agent koji je likvidirao Bušića. (Jozo Miloš, o njegovoj smrti više upitati kasnijeg Perkovićevog suradnika Tomislava Mičića op. ž.p.) To su apsurdi. Majerski laže i izmišlja. Što reći o osobi koja je i suđena zbog protuprirodnog bluda s maloljetnom osobom?! Zaista, ne bih polemizirao s takvom osobom.
*Iako tvrdi da znate ime ubojice?
- Može on tvrditi što hoće!
* Jeste li potpisivali naloge za egzekucije?
- Gluposti! Još u lipnju 1991., nakon prvih objeda, ali i planski usmjeravanih dezinformacija većeg broja osoba, a i stranih službi, predložio sam vlastito poligrafsko testiranje. Slično sam postupio i nakon filma o Bušiću. Sve je to mučno. Ubij me ili me ostavi na miru! Ovu količinu šikaniranja teško je izdržati.
* U kakviin ste odnosima bili s Manolićem?
- Korektnim. Međutim, držim da smo bili na velikoj distanci. Jasno je i zašto. Politički se nije slagao s pokojnim ministrom Gojkom Šuškom i mislio je da služim ministru u nekim prljavim poslovima. Nije htio prihvatiti da je Šušak bio častan čovjek koji nije ni meni niti drugima dao bilo kakvu protuzakonitu zadaću u okviru' sektora' sigurnosti (SIS-a i VP-a) kojim sam rukovodio kao pomoćnik ministra.

Vrhovnik Franjo Tuđman i pomoćnik ministra obrane za sigurnost Josip Perković na primanju u Uredu Predsjednika 1992.


*Jeste li ranije poznavali predsjednika Tuđmana?
-Ne. Upoznali smo se 1990. nakon što je postao predsjednik države. Izuzetna je ličnost. Mnogo sam naučio kroz kontakte koje sam s njim imao s obzirom na prirodu mog posla. Fascinirale su me neke njegove prosudbe. Sjećam se, jednom kasno noću, početkom prosinca 1991. godine, bili smo kod njega ministar Šušak i ja. Upravo su stigle informacije o žestokim borbama i teškom stanju na cijeloj bojišnici, što ga je pogađalo. Šutio je nekoliko trenutaka uz stisnutu šaku, potom rekao: "E, imat ćemo državu!" i počeo nam pričati tko će nas i kada, prema njegovim prosudbama, priznati. Sve se pokazalo točnim. A onoga je trenutka sve izgledalo nemogućim. Da, Predsjednik se korektno odnosio prema meni i mislim da o meni nema loše mišljenje, iako sam svjestan da mu je nebrojeno puta bilo neugodno slušati priče i zahtjeve da me ukloni.
* Kada ste upoznali ministra Šuška?
- U vrijeme kada je bio ministar iseljeništva, a svakodnevno smo počeli surađivati kada je imenovan zamjenikom ministra obrane.
* Kako to da Vam je vjerovao?
- Vidio je što i kako radim, pa nije trebalo puno pričati.
* Zašto se u ovoj zemlji stalno otvaraju afere, pronalaze špijuni, optužuje?
- Sav taj cirkus bi valjalo prekinuti, no dok ima frustriranih ljudi koji ne znaju napraviti korak naprijed, teško da će prestati. Jednog ćete ih dana vidjeti kako hodaju natraške. Vidjet ćete kako će se javljati nakon ovog razgovora. Neki su ljudi, naprosto bolesni i ne bi im trebalo davati priliku da javnost obmanjuju izmišljotinama.
*Je li izmišljotina da ste Vi organizirali prve ilegalne prijelaze oružja preko jugoslavenske granice?
- Nije. Moja je zadaća bila "otvaranje" granice, a drugi pomoćnik ministra vodio je ukupnu organizaciju. Jednog popodneva u listopadu 1991. svratio je ministar Boljkovac, kao i puno puta ranije, u moju kancelariju, onu u kojoj sada sjedi Brzović (Ivan, te 1998. šef SZUP-a op. ž.p.). Bio je zabrinut. Nedostajalo je oružja, a Savezna policija odbijala je naše zahtjeve za odredenim količinama, što smo i očekivali. Ustrojavali smo specijalnu i pričuvnu policiju. "Nije problem nabaviti, ali je problem dopremiti", rekao mi je ministar. "Ako se može nabaviti, mi možemo i dopremiti", odgovorio sam mu. Otišao je nekuda, možda kod Predsjednika. Brzo se vratio i pitao me: "Koliko ti dana treba"? "Oko tri", rekao sam. "Počni raditi", zapovjedio mi je. Još istu večer prihvatili smo se posla i već treće noći su dva tridesettonska tegljača s kalašnjikovima prešla jugoslavensku granicu. Dopratili smo ih na određeno mjesto u Zagrebu. Niti sto metara od graničnog prijelaza na koji smo ušli, bila je granična postrojba JNA. Nismo imali iluzija da to KOS neće otkriti, pa sam dečkima, rekao: "Moram biti u prednosti barem nekoliko sati“. Uspjeli smo. Odmah smo išli s novih deset tegljača. Moji najpovjerljiviji operativci su pratili konvoje. Tijekom utovara naredio sam da dva prazna tegljača tijekom poslijepodneva pošalju na jedan drugi granični prijelaz. To je učinjeno, a noću smo na isti granični prijelaz kao i prvi put, ušli s novih osam velikih tegljača s oružjem. Ovu varku sam isplanirao prosudivši da KOS neće očekivati da drsko ponovno iskoristimo isti prijelaz kao prvi put, te da će nam postaviti zasjedu na nekom drugom. Upravo se to dogodilo! KOS je "pokrio" zasjedom prijelaz na koji su ušli prazni šleperi. U cijeloj operaciji sudjelovao je uz mene i veći broj drugih djelatnika. Svaki tegljač bio je posebno branjen objekt od strane naših specijalaca, od granice do mjesta istovara. Dečkima koji su predvodili konvoj ponio sam iz Zagreba njihovo osobno naoružanje i kad su se zaustavili na graničnom prijelazu, predao sam im torbu i rekao: "U slučaju napada, branit ćemo svaki šleper posebno. Netko će i proći!". Prošli smo. Ni jedan komad streljiva nije pao u neprijateljske ruke!
* Pokušali ste ući u Vukovar?
- Bilo je to četrdesetak dana prije njegovog pada. Pozvao me ministar Šušak i rekao da namjerava ući u Vukovar. U našoj maloj skupini bio je uz njega moj operativac pokojni Udiljak (Zoran, brat Stipana Udiljaka, špijuna Markice Rebića op. ž.p.) i generali Roso (Ante op. ž.p.) i Filipović (Milenko op. ž.p.) sa svojih nekoliko vojnika. Iz Vinkovaca smo došli na početak Bogdanovaca, no zbog neprijateljskog djelovanja morali smo se vratiti na prilaz mjestu i u jednom smo voćnjaku proveli izvjesno vrijeme. Dok smo čekali, ministar je dobio poziv od Predsjednika da se iste većeri vrati u Zagreb radi razgovora s predstavnikom EU-a. I tako nismo te večeri ušli u Vukovar.

Tijela Zdeslava Turića, Frane Bokanovića i Milana Pandžića prenešena s mjesta pogibije u dvorište zgrade tzv Teritorijalne obrane Benkovac


Tko je odgovoran za smrt Mire Barešića?

* U „Predstavci“ se govori i o smrti Mire Barešića. Postoje kontroverze o njegovoj smrti. Znate li Vi nešto više?

- Da, u "Predstavci" je obavljen takozvani analitički prikaz nekih događaja, ali ključne stvari nisu. Barešić, Lekić, Drviš i ostali sami su sve planirali. Nisam znao koje su im zadaće, niti gdje će im biti baza. Nabavio sam opremu koju su tražili - i to je sve. Nisam znao ni sastav skupina. Sve je to detaljno obrađeno u mom izvješću koje se nalazi kod nadležnih državnih tijela. Teško mi je bilo kad sam čuo za tragediju i pogibiju četvorice, među kojima je bio i mali Turić (Zdeslav, sin Gordane i Marka Turića, nećak Leona Sulića op. ž.p.), kojeg sam primio 1990. u MUP. Nisam znao da je otišao sa skupinom. Na moj zahtjev su Lekić i Drviš nakon dogadaja napisali izvješće na pisaćem stroju s dodatkom u rukopisu i skicom lica mjesta. U "Predstavci" to i ne spominju. Normalno bi bilo da se priča o Barešiću temelji na tom izvješću, uz cjelovitiji opis vojničkog dijela i naznaka: tko je odabrao cilj, tko je za samu akciju znao, kako je obavljeno izvidanje, kako osiguranje, u koje je vrijeme izvedena akcija, kakav je teren, tijek akcije i drugo. Ako su se, nepotrebno upuštali u priču, zašto izvješće nisu uvrstili u "Predstavku"? Nisu ga ni spomenuli, niti prepričali. Ne znam zašto.

*Oprašta li se piscima "Predstavke" preko mjere jer su dragovoljci?
- Nije baš sve onako kako pričaju. Sudjelovali su u postrojbi Mire Barešića vrlo kratko, a krajem ljeta su naakratko otišli u Gospić. Iz "Predstavke" sam saznao da su bili koordinatori obrane Gospića, ali ja za takvo što ne znam. U veljači je njih nekoliko postalo vojnim policajcima, no vrlo kratko. Zatim su primljeni u SlS na poslovne tajne pratnje i bili smješteni u jednoj vojarni izvan sjedišta MORH-a. Polagali su neke ispite i nisu bili baš previše zaposleni.

Vjesnik, Subota, 07 studenoga 1998.


- 01:30 - Komentari (1) Isprintaj #

12.11.2005., subota

Aleksu Crnjaković je nakon smrti Gojka Šuška i dalje fascinirao, njegov ratni pomoćnik Josip Perković


Prenosim, bez posebnih komentara (osim ovih u naslovu i uvodu), cjelovit prvi dio intervjua s Josipom Perkovićem koji je napravila Aleksa Crnjaković za Vjesnik 1998-e, kao Perkovićev odgovor, prvenstveno na seriju mojih članaka o njegovoj povezanosti sa zločinima Udbe, posebno, kao odgovor na intervju s njegovim bivšim konfidentom, kasnijim prebjegom BND-u Josipom Majerskim.

Josip Perkovic tvrdi da nije naručivao ubojstva hrvatskih emigranata (1)

Nikola Štedul je ovih osam godina živio od priča o Udbi, Sindičiću, Perkoviću i sličnim temama, kaže savjetnik u HIS-u i predavač na Obavještajnoj akademiji Josip Perković / Sada nitko u Hrvatskoj nije zabrinut povratkom u zemlju bivšeg Udbina egzekutora Vinka Sindičića osim Nikole Štedula / Tko je zapravo ubio Brunu Bušića?

ALEKSA CRNJAKOVIĆ

ZAGREB. 5. studenoga - Špijunsko podzemlje je na nogama! Bivši udbaši, krtice i prebjezi, strani plaćenici i domaći izdajnici, borci za emigrantska prava i obavještajci svih boja, pozorno prate kako se raspliće "afera Sindičić". Neki su već progovorili, neki će to tek učiniti. Jedan od najpoznatijih jugoslavenskih likvidatora hrvatskih ermigranata Vinko Sindičić, pristao je na izručenje Hrvatskoj i suđenje pred hrvatskim sucima za navodnu upletenost u ubojstvo Brune Bušića. Zašto? Po jednoj teoriji želi sa sebe skinuti teret krivnje, barem za ono što nije učinio. Po drugoj, želi krivnju podijeliti s nalogodavcima.

-Bit će to obična farsa i namještaljka, jer nema ni dokaza niti svjedoka koji bi potvrdili Sindičićevu upletenost u to ubojstvo, tvrdi Josip Majerski, navodno dugogodišnji agent Udbe koji je prebjegao njemačkoj obavještajnoj službi, dodajući da se Sindičiću želi suditi za nešto što nije učinio kako bi se tako zaštitili ljudi koji su mu bili nalogodavci u drugim zlodjelima za koje postoje i dokazi i svjedoci - pritom spominje ubojstvo obitelji Ševo, dr. Jelića, Senića, Nižića, Miličevića.

Po drugoj teorijii, raspetljavanje najintrigantnije emigrantsko-udbaške enigme, odnosno otvaranje procesa "Bušić", svjesno je odabran put koji izravno vodi do rasvjetljavanja i ostalih, od jugoslavenske države naručenih ubojstava hrvatskih političkih emigranata, put kojim se dolazi ravno do nalogodavaca koji još uvijek sjede u Zagrebu. S tim se neće složiti Ivan Cerovac, još jedan u nizu kontroverznih hrvatskih emigranata čija je uloga u inozemstvu prilično mutna. On otvara novu dvojbu: državni vrh možda štiti neke ljude preuzete iz starog obavještajnog sustava, pa zato nudi nagodbu Sindičiću! Pomoć za šutnju?

Mnogi koji su već progovorili slažu se ipak u jednom: ključ enigme drži u svojim rukama najmisterioznija osoba obavještajnog miljea Josip Perković, visoki dužnosnik obavještajne službe u bivšoj državi koji je taj posao nastavio obavljati i u Hrvatskoj. Hoće li taj čovjek sjesti na optuženičku klupu kao svjedok u "slučaju Bušić" ili će možda biti i optuženik?

Nikola Štedul, nekad emigrant, danas političar, čovjek koji je jedva preživio atentat zbog kojega atentator Sindičić sjedi u britanskom zatvoru, najednom se ne želi baviti svojim atentatorom! Izjavljuje da će podnijeti krivičnu prijavu protiv Josipa Perkovića kao posljednjeg šefa Udbe, osnivača hrvatskog SIS-a, savjetnika u HIS-u i predavača na Obavještajnoj akademiji.

Tvrdi da je Perković znao sve o atentatu na njega, da ima za to dokaze, a tu su i svjedoci, policajci B.Č.P. i G., koji su ukrali putovnicu švicarskog građanina Rudolfa Lehotzkog zahvaljujući kojoj je Sindičić dobio novi identitet s kojim je i krenuo u atentat - s tim dokumentima Sindičić je i uhićen.

U cijelu priču Cerovac ubacuje i Zdravka Mustača koji je navodno, zajedno s Perkovićem, izdavao naloge za likvidaciju Hrvata. Da je Bušić, kojim slučajem, živio u sigurnijoj pariškoj četvrti, možda bi preživio, ali, kaže Cerovac, u lošu ga je četvrt smjestila osoba koja je vrlo omiljena u HDZ-u. Na koga je mislio?

Zdenko Haramija, Sindičićev odvjetnik po službenoj dužnosti, tvrdi da "oni koji su radili u obavještajnoj službi bivše države znaju tko je počinio ubojstvo, tko ga je naručio i na koji je način počinjeno".

Što na sve to kaže Josip Perković, kojega, ne prvi put, javno optužuju za brojna nečasna djela? Kontroverzne priče o njemu postaju gotovo već legende, možda i zato što rijetko javno govori. Neki ga smatraju "mozgom" svih vrhunskih špijunskih akcija uperenih protiv hrvatskih emigranata, a ubijeno je, navodno, njih 60, pa ne čudi da je izbjegao, uvjeravaju nas neki ljudi, nekoliko atentata. Sredinom '91. KOS je organizirao na njega atentat. U tu je akciju bilo uključeno nekoliko njihovih agenata, a atentator je helikopterom prebačen na vježbe gađanja u Bihać. Cijela je akcija i sudski dokazana. Sudski je verificiran još jedan pokušaj atentata na Perkovića, 1994. godine od nepoznatih počinitelja koji su postavili kilogram i pol eksploziva na donji dio službenog automobila. Radilo se o bombi na potez. Imao je sreću. Kada je došlo do zatezanja žice koja je dijelom povukla osigurač upaljača, pukla je.

Josip Perković uvjerava nas da mirno spava. Ako ima nečistu savjest, svoje je grijehe, svjedoče to i neki visoko pozicionirani hrvatski dužnosnici, barem dijelom iskupio akcijama u obrani domovine, koje dokazuju njegovu vrhunsku obučenost, sposobnost, ali i hrabrost.

Stavio se na raspolaganje novoj vlasti odmah nakon demokratskih promjena, uvjeren, kaže nam, da predstoje oružani sukobi i tragični događaji, pa nije mogao ostati po strani. Posao koji radi smatra zanatom koji koji se zna ili ne zna raditi. Ne vidi ništa loše u tome što se i dio starog kadra uključio u rad hrvatskih izvještajnih službi - uostalom, tvrdi, veliki broj časnih ljudi u tom se radu dokazao.
Politikom nije opterećen. Dio se ljudi u MUP-u, pa i on sam, suprotstavio narastujućem četništvu tijekom 1988. i 1989. godine - spominje privođenje na obavijesni razgovor dr. Jovana Raškovića i pretragu njogovog stana u rujnu 1988. i suđenje protiv Jovana Opačića u Šibeniku nakon njegovog istupa na proslavi u Kninu u ljeto iste godine.

-Istina, suđen je za verbalni delikt, ali dali smo time jasne signale da ćemo se suprotstaviti četništvu i emisarima iz Beograda i postavili smo vrlo oštre granice u tim odnosima, prisjeća se Perković.

Kad se već vidjela neminovnost rata, uspio je organizirati prelazak preko, tada još jugoslavenske granice prvih konvoja s oružjem koje je spasilo Hrvatsku. Ne samo tada, već i u svim drugim slučajevima prebacivanja oružja čiji je sudionik bio, ni jedan komad streljiva nije pao u tuđe ruke. Uz to, uspio je povratiti dio oružja što je oduzimano našim ljudima u stranim zemljama. Posljednja takvu akciju u kojoj je vraćena veća količina oružja, izvedena je njegovim rukovođenjem 1994. godine, i to oružja što je oduzeto davne 1991. godine. Kaže da će zauvijek ostati tajnom kako je to izvedeno.

Bio je uz ministra Šuška pred okupiranim Vukovarom i na drugim ratištima, u vrijeme snažnoga granatiranja. Opremio je prve skupine specijalaca. Posebnu brigu vodio je o tek formiranoj bojni "Zrinski". Pribavio je najveći dio opreme za postrojbu kojom je zapovjedao Miro Barešić. Utemeljio je SlS, obučavao prve hrvatske obavještajce, i još ih obučava.

Ovaj diplomirani ekonomist, sin slavonskog kovača, počeo je raditi u siječnju 1970. godine u tadašnjoj službi državne sigurnosti u Osijeku. U Zagreb je premješten krajem 1979., kada je imenovan načelnikom II. odjela koji se bavio prikupljanjem informacija o nezakonitim aktivnostima osoba uključenih u različite emigrantske skupine, od kriminala. terorizma do veza sa stranim obavještajnim službama. Pomoćnikom ministra imenovan je 1986., a za podsekretara za državnu sigurnosI 23. travnja 1990. Dan ranije znalo se da je HDZ pobijedio na izborima. Nije li neobično što je prihvatio funkciju?

- Dogovorio sam se tako s ministrom Mulcom, o kojemu imam dobro mišljenje, kako bismo osigurali već stvoreno povoljno stanje u MUP-u i Službi, odgovorio nam je.

Kada smo ga nazvali kako bismo iz prve ruke dobili barem neka od javno postavljenih pitanja o "slučaju Sindičić", nismo očekivali da će se javiti na broj koji smo ostavili. Medutim, čim se vratio s puta, nazvao je i vedrim, izuzetno ljubaznim glasom rekao nam kako nema problema da se nađemo i porazgovaramo. Prilazeći našem stolu u mirnoj zagrebačkoj kavani, veselo nam je mahnuo, makar je to bio naš prvi susret. Doimao se kao zadovoljan bankovni činovnik kojega ne biste ni po čemu posebnom izdvojili u gomili prolaznika. Došao je sam, bez pratnje.

Tijekom trosatnog razgovora nije bio nervozan, niti se osvrtao bojeći se, možda, da ga netko prati ili prisluškuje. Kao da smo razgovarali o ljetovanju na Visu! Bez dvojbe je odgovarao na svako pitanje, makar je, sasvim sigurno, na mnoga odgovorio - ne odgovorivši. Samo je u jednom trenutku jedva suspregnuo emocije - kad je govorio o praznini koja je nastala nakon smrti ministra Šuška.

Ne odriče se prošlosti, pa ni svoja dva desetljeća u Službi, kako naziva bivšu službu državne sigurnosti, ali neće ni dopustiti da netko prlja po njegovih pošteno odrađenih osam godina u novoj, i za novu hrvatsku državu. Tvrdi da je radio svoj posao po savjesti i ako netko dokaže neki njegov nepošteni korak, spreman je odgovarati. Iluziju o mogućnosti opstanka bivše države imao je, kao i većina koju danas to negira. Nije ga proganjao bivši režim, ali, tvrdi, nije bio ni njegov specijalni ljubimac. Je li on proganjao, jesu li drugi bili njegove žrtve? Nikada nikakav nalog za likvidaciju bilo koga nije tvrdi, potpisao, iza tih podataka stoji i danas, jasno priznaje.

Jesmo li tako zamišljali vrhunskog špijuna? Teško se odričemo iluzija, pa i o hrvatskom Jamesu Bondu. Shvatili smo ipak, da svaka priča ima dva lica, ovisi o pripovjedaču. Nije na nama da sudimo. Šteta što smo ipak morali prihvatiti uvjet koji nije u skladu s novinarskim običajima, ali valjda jest s obavještajnim: objavljujemo staru fotografiju našeg sugovornika.

* Kako Vi, kao dugogodišnji obavještajac, komentirate Sindičićev obrat, to jest naglu želju da ipak bude izručen Hrvatskoj?

- Tko kaže da se radi o "spektakularnom obratu"? To je Štedulovo tumačenje. Tko bi žarko želio ponovo u zatvor? U čemu je ljepota toga? Veselio bi se vjerojatno da dolazi na slobodu! On je jednostavno u takvoj pravnoj situaciji koja diktira neka rješenja.

(Nastavak u sutrašnjem broju)

Vjesnik, 06. 11. 1998.


- 22:29 - Komentari (0) Isprintaj #

Gojko Šušak: Perković je profesionalac, i to je sasvim dovoljno

Početkom 1992. nisam imao pojma tko je Josip Perković – ni gdje je i što je radio, ni gdje i što radi. Zato se do danas nisam sjetio da je Gojko Šušak o njemu govorio za Globus u travnju 1992-e u razgovoru s Aleksom Crnjaković. Do sada sam skupio 4 intervjua Gojka Šuška Aleksi Crnjaković iz iste godine – dva objavljena u Vjesniku i dva u Globusu. Spomenuta je novinarka u Vjesniku 1998-e objavila i jedini opširni intervju s Josipom Perkovićem, koji je bio izazazvan mojim intervjuom s prebjegom iz Udbe Josipom Majerskim u Globusu. Godinu dana ranije Aleksa Crnjaković je u vlastitom listu Magazin objavila razgovor s Dinkom Šakićem, koji je tog ostarjelog ustaškog zločinca koštao izručenja Hrvatskoj i presuđene krivnje za ratni zločin iz 2. svjetskog rata.

No, vratimo se Šušku i Perkoviću iz 1992. Šušak - kao što ćete vidjeti iz proloženog citata - ponajprije označava Josipa Manolića odgovornim što je Perković prebačen u Ministarstvo obrane. Zanimljivo je da Josip Manolić i Josip Boljkovac redovito naglašavaju da se Perković pokvario kad je od njih iz policije prešao u MORH kod Šuška.

Dalje, ministar obrane za bivšeg šefa UDBA-e - nedavno u Njemačkoj optuženog za sudioništvo u ubojstvu Stjepana Đurekovića i nagovaranje na ubojstvo Frane Gorete i Stjepana Bilandžića - kaže da je za njega dovoljno govori činjenica to što je Perković profesionalac.

Naravno da je Šušak imao razloga pohvaliti Perkovića: odlično odrađeni poslovi oko Mire Barešića, Ante Paradžika, Ludviga Pavlovića; uhljebljenje u SIS Tihomira Oreškovića; neprocesuiranje Mirka Norca...


Udarna trojka MORH-a na primanju kod Vrhovnika Franje Tuđmana početkom 1992-e. S lijeva na desno: Načelnik Uprave Vojne policije Mate Laušić, ministar obrane Gojko Šušak i pomoćnik ministra za sigurnost Josip Perković.


Uostalom, uživajte i vi u Šuškovom poimanju pomirbe u Hrvata:

* Kako se danas osjeća bivši politički emigrant koji s jedne strane ima Stožer, u kojem su većinom bivši časnici JNA, a s druge, Josipa Perkovića, koji je nekoć bio službenik omražene Državne sigurnosti zadužen upravo za političku emigraciju?

- Za mene to nije osobit problem. Kad sam se odlučio vratiti u domovinu i prihvatiti program vladajuće stranke, prihvatio sam i njenu ideju o pomirenju svih struktura u hrvatskom biću. Prošlost me ne zanima, važno je da se danas čini ono što treba činiti. Najvažniji su sadašnji zajednički interesi. Drugo, nas je samo četiri i pol milijuna, i možemo ploviti u tisućama različitih lađa, ali ipak na kraju moramo znati da imamo samo jednu luku.

No, kad ste već spomenuli Perkovića, osobno sam molio Josipa Manolića da ga zaposli na nekom mjestu gdje nije toliko izložen ljudima koji su stizali iz emigracije i inozemstva. U to vrijeme bio sam ministar iseljeništva i ti ljudi najprije su dolazili su k meni s istim pitanjem: kako to da moraju ići k istom čovjeku kojem su se i prije morali prijavljivati. Perković je premješten, dobio je zadatak da formira obavještajnu službu Ministarstva obrane.

Po meni, on ie profesionalac, i to je sasvim dovoljno. Moramo biti svjesni u kakvom vremenu živimo. Imamo strašnog neprijatelja, nemojmo ga još tražiti među sobom. Ako je Perković zločinac - ne spominjem ga kao konkretnu osobu nego kao ilustraciju jednog načela - onda je najveća kazna ostaviti ga da sam sa sobom živi. Kazniti nekog nakon dvadeset godina znači dati mu priliku za samopravdanje...

Mogu vam ispričati svoju osobnu priču. Kad sam emigrirao iz zemlje, onda je jedan policajac sa Širokog Brijega pozvao mog brata i naredio da me vrati; ako me ne može dovesti - da me donese... Vratio sam se na Široki Brijeg nakon dvadeset i tri godine i sreo tog istog gospodina. Srdačno me pozdravio, kao da smo se jučer rastali. Prihvatio sam pruženu ruku, i mislim da mu je to najveća kazna.

Gojko Šušak, ministar obrane RH u razgovoru s Aleksom Crnjaković, Globus, 03. travnja 1992.


P.S. Brat Gojka Šuška, kojem je spomenuti policajac naredio da donese iz Jugoslavije odbjeglog Goju, navodno je u to vrijeme bio zaposlen u Vojnom odsjeku Općine Lištica (Široki Brijeg). Neš' ti žrtava komunizna! Lijepo stoji u naslovu teksta Marinka Čulića u novom Feral Tribuneu: Kome treba ustaška Udba?!

- 02:21 - Komentari (1) Isprintaj #

11.11.2005., petak

Selma Ferenčić u Extri: U Limbu je osnovana Hrvatska crnačka stranka prava


Izabela Šimunović u novoj Extri predstavlja vlasnicu kultnog kulturnjačkog kluba Limb Selmu Ferenčić


Selma Ferenčić u Limbu (snimio Tomislav Čuveljak)


Ekipa je prošle godine osnovala Hrvatsku crnačku stranku prava u zimskom vrtu. Predsjednik je bio režiser Lawrence Kiiru a ja sam bila blagajnica. Također su nekoliko puta osnivali stranku idiota ali se raspala sam od sebe, vjerojatno zbog nedostatka sredstava, izjavila je među ostalim Selma kontroverznoj Izabeli.


Ne znam tko je od Selminih gostiju osnivao Stranku idiota ni zašto se raspala, ali sam ponešto upućeniji u sudbinu HCSP-a.


Službena zastava HCSP-a


Selma je u Extri spomenula imenom neke od svojih gostiju, od kojih su pak neki članovi ili sipmpatizeri HCSP-a. Da se ostali uvaženi gosti Limba, pa i članovi ili simpatizeri stranke ne bi osjećali prikraćeni za dužni publicitet spomenut ćemo ih na ovome mjestu: Aleksandar Medaković; Maja Sever; Veki; Milivoj Beader; Luka i Igor Lasić; Morana, djevojka Dalibora Matanića; Beba, biologinja; Patrik Brčić; Muhamed, IT manager; Ružica Matić; Goga, doktorica; Ivica Đikić, Gospođa Jasminka; Josip Mašić; Ljubica Letinić; Alen Galović; Boris Pavelić; Davor Krile; Roman Majetić, dečko Jelene Veljače; Ivana Erceg; DJ Miljenko Car; Petar Luković; Slajba; Gordan Nuhanović; Lima; Ante Tomić; Nenad Rizvanović; Lidija Milenković; Ivana Mikuličin; Dado, policajac; Branka Papić; Barbara Prpić; Dubravka Lampalov; Dea i Križ; Eugen Pentz, profesor scenaristike iz Stuttgarta; Goran Pavelić Pipo; Romina Peritz; Ivica Zec; Carol, gospodarica šanka; Gordan Zečić; Dube i Miči iz Dubrovnika; Iva Gruden Zdunić; Damir Karakaš, lički harmonikaš iz Pariza; Adriana Piteša; Dražen Kokanović; Duh sa zembericom, punk hip-hoper iz Karlovca; Jadran Zdunić; Maja Vučić; Edo Maajka; Darija Lorenci; Shadow, rocker iz Beograda; Borivoj Radaković; Andrea Feldman....


Predsjedniku HCSP-a Lawrenceu Kiiruu savjetovali su u Limbu da nogometnom klubu Dinamo vrati ime Građanski


Ispričala je Selma da ponedjeljkom u Limbu priređuje javnu kuhinju, pa se gladni intelektualci najedu žlicom. 45 lines ima čast ekskluzivno najaviti da će sljedećeg ponedjeljka legendarni fotograf Tomislav Čuveljak na svoj rođendan kuhati grah sa svinjskim repovima.

Iz komunističke frakcije HCSP-a, kojoj je sjedište u Chicagu, obećali su doći na Čuveljakov rođendan kako bi prosvjedovali što se ne kuha svinjska glava.


Antony Cash Kito, predsjednik HCSP-a (komunista), ekskluzivno za 45 lines: Najavom da će kuhati svinjske repove Čuveljak je već povrijedio osjećaje nas iz dijaspore, koji još čuvamo uspomenu na najvećeg hrvatskog sina - Josipa Broza


- 00:12 - Komentari (5) Isprintaj #

10.11.2005., četvrtak

Predsjednik HOS-a Željko Kekić o Josipu Perkoviću


Predsjednik Hrvatskog oldtimerskog saveza i vlasnik Radija Mrežnice Željko Kekić iz Duge Rese početkom 2000-e dao je intervju Večernjem listu ukazujući na dvojbenu ulogu svog nekadašnjeg šefa u UDBA-i, SZUP-u i SIS-u Josipa Perkovića u istrazi o mreži KOS-a u Hrvatskoj poznatijoj kao Labrador, puštanju Željka Ražnatovića Arkana na slobodu, zagonetnoj smrti svojih nekadašnjih suradnika Zorana Udiljaka i Ivice Šanka Zmije...

Željko Kekić Pauk kraj svog oldtimera iz 1933-e


Željko Kekić Pauk, nekadašnji djelatnik SDS-a, SZUP-a i SIS-a tvrdi:

Arkana nismo trebali pustiti jer je Boljkovčev šef kabineta imao tjeralice

Petnaest dana nakon Arkanova uhićenja bio sam kod Boljkovčeva šefa kabineta Tihomira Goršea i vidio sam Interpolove tjeralice za niz Arkanovih zlodjela u mnogim europskim državama. Ne znam zašto ti Interpolovi zahtjevi nisu dostavljeni sudu - čudi se gospodin Kekić

Piše Tomo Vičić

Dugorešanin Željko Kekić Pauk, bivši dugogodišnji djelatnik Službe državne sigurnosti, a potom i SZUP-a, te prvi načelnik SIS-a 137. dugoreške brigade, postao je predmetom obrade SZUP-a, HIS-a i SIS-a. Saznanja kojima raspolaže Pauk i njegova istina o radu pojedinih istaknutih ljudi i tajnih službi potvrđuju već davno izraženu sumnju da je u tom djelu hrvatske vlasti bilo svega. Pauka je posebno zasmetalo pojavljivanje u javnosti Josipa Perkovića, trenutačno savjetnika Miroslava Tuđmana u tajnim službama, čija je slika objavljena na odvjetničkom domjenku Miroslava Šeparovića, smijenjenoga šefa tajnih službi. Na tom se domjenku Perković družio s Igorom Dolancom, sinom Stane Dolanca, bivšeg gazde svih tajnih službi Jugoslavije.

- Perkovića je bivši ministar Josip Boljkovac imenovao svojim pomoćnikom, a Branko Traživuk je tada preuzeo dio poslova i visoku poziciju prvoga obavještajca u SZUP-u. Perković i Traživuk bili su prijatelji i razumjeli su se u svim pitanjima, pa su zajednički kreirali kadrovsku politiku, provodivši je preko Josipa Boljkovca koji je Perkovićuneograničeno vjerovao. Iako je Perković nakon 'afere Labrador', u kojoj je Traživuk djelovao pod konspirativnim imenom Labrador 1 i špijunirao za jugoslavensku tajnu službu, tvrdio da mu je Traživuk radio o glavi, to je samo priča za naivne. Time je želio sa sebe skinuti odgovornost za kadrovsko napredovanje Traživuka i njegovo angažiranje u službi. Već mi je tada bilo jasno da od obrade uhićenih članova 'Labradora' i njihova procesuiranja neće biti ništa - tvrdi gospodin Kekić.

Što su htjeli beogradski udbaši?

Po čemu je to Dugorešanin mogao znati?
- Petnaestak dana nakon Arkanova uhićenja bio sam kod Boljkovčeva šefa kabineta Tihomira Goršea i vidio sam Interpolove tjeralice za niz Arkanovih zlodjela u Njemačkoj, Francuskoj i drugim europskim državama. Ne znam zašto Interpolovi zahtjevi za uhičenjem i izručenjem nisu dostavljeni sudu, ali oni su bili sasvim dovoljni da se taj kriminalac do pravomoćnosti presude zadrži u pritvoru ili izruči Interpolu. Gledajući s današnje distance, treba pitati čija je to odgovornost, Boljkovčeva koji je bio ministar ili njegovih najbližih suradnika, ponajprije Perkovića - pita gospodin Kekić.

On navodi kako je Hrvatska u to vrijeme medijski kipjela o 'slučaju Arkan', a Interpolov zahtjev za uhićenje i izručenje bio je u kabinetu Tihomira Goršea, čiji je ured bio pokraj Perkovićeva.

-Arkan je bio vezan uz savezni SUP, gdje je zahvaljujući Stani Dolancu bio visoko rangiran. Ta operativna sprega, u kojoj su u to vrijeme bili i čelni ljudi tajnih službi Hrvatske, bila je odlučujuća. O tome bi sigurno nešto mogli kazati tadašnji hrvatski kadrovi u SUP-u Stjepan Štef Pečevski i Zdravko Mustač, koji je nakon rada u Centru Zrinjavac otišao na odgovorne dužnosti Službe državne sigurnosti u Beograd. Gotovo sam siguran, poznavajući unutarnju organizaciju službi i odnose među njima da je Arkanovo puštanje na slobodu bila sprega našeg tadašnjeg MUP-a i saveznoga SUP-a. Tu spregu potvrđuje i 'slučaj Labrador', koji nikada nije dokraja istražen. Ne zna se što su beogradski udbaši htjeli - ubiti Perkovića, čovjeka koji je u malome prstu imao brojne informacije o radu službe u inozemstvu za progona emigranata, ili ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca ili, pak predsjednika Tuđmana? Nakon uhićenja članova grupe 'Labrador' istraga je došla do pola, a onda su iznenada Traživuk i drugi operativci koji su radili za savezni SUP uhvaćeni na špijunskome zadatku te su zamijenjeni za vukovarske liječnike Vesnu Bosanac i Đuru Njavru - objasnio je Pauk.

Tajanstvene smrti Perkovićevih pomagača

Ono što su trojica operativaca u svojoj predstavci o kriminalu u obavještajnoj zajednici napisali predsjedniku Tuđmanu samo je mali dio cijele priče, nastavio je Pauk, no posve je bilo dovoljno za krivični progon.

- Moji izvori tvrde da je detalje znao Perković, koji je poduzeo sve kako bi zataškao navode iz predstavke i ušutkao 'nestašne', koje je u tajnu policiju doveo Nikola Štedul. Perković je bio izniman policajac, kombinatorik i kontraobavještajac, koji je imao dosjee mnogih poznatih jugoslavenskih i hrvatskih dužnosnika i poslovnih ljudi. Ta saznanja maksimalno je koristio, dokumentaciju je stalno osvježavao, a na tim zadacima radili su njegovi najodaniji ljudi. Kada bi došli do podataka koji su kompromitirali Perkovića, hitno su premješteni u druge obavještajne službe. Jedan od suradnika u kojeg je Perković imao veliko povjerenje bio je Zoran Udiljak. No u nerasvjetljenim okolnostima stradao je u automobilu. Mladi sposobni obavještajac Ivica Šanko s Paga, jedan od najboljih[BPerkovićevih[/B] suradnika njegova djelovanja u SlS-u, stradao je na autocesti. Velikom brzinom zaletio se tegljač koji se noću prepriječio na autocesti pokušavajući se okrenuti. Zašto se okretao i kakve su bile vozačeve namjere, ostalo je tajna. Smrti tih obavještajaca, kao i nekih drugih, nikada nisu razjašnjene. Morali su nestati jer su ušli u švercerski kanal cigaretama i to je za njih bil kobno, tvrdi Željko Kekić Pauk.

Perković prijetio Šušku

Autori predstavke, trojica djelatnika MORH-a, htjeli su dokazati, kaže Pauk, vezu Perkovića i Šuška, jer ih je povrijedio nagli zaokret u odnosima i banaliziranje njihova rada. Nije cilj predstavke bio, kako se to uglavnom prikazivalo, isključivo otkrivanje kriminalnih radnji u MORH-u. Jedino je 'Feral' uspio objaviti pismo koje je sastavni dio predstavke, a u kojem Perković sa 'ti' oslovljava Šuška i traži da mu s vrata skine Vicu Vukojevića. Perković u tom pismu čak prijetio Šušku - ne bude li realizirao taj zahtjev.

- To govori da je stari lisac imao dokumente o tajnome djelovanju Šuška u Kanadi - uvjeren je Kekić.

-Dolaskom demokracije u Hrvatsku se vratio Nikola Štedul. Znao je da je na njega pucao Sindičić i da ga je poslao Perković, ali je ubrzo s Perkovićem sklopio pakt. Organiziran je susret na kojem su se pomirili dojučerašnji krvni neprijatelji. Štedul je oprostio Perkoviću dugogodišnji emigrantski strah od likvidacije.Učinio je to kako bi postao tajni podnačelnik SIS-a i prvi suradnik čovjeka koji ga je godinama hvatao po cijeloj Europi. Nakon, ustoličenja Štedul je u SlS doveo Lacu, Krištu, Lekića i druge - nastavio je Kekić.

Onog dana kada Perkovića više ne bude u pozadinskom sustavu obavještajne službe, uvjeren je Pauk, država će se osloboditi jednog od najvećih policijskih i špijunskih aktera.

-S punom odgovornošću tvrdim da je i mene zbog toga jer sam doznao ponešto o njegovu radu dao ukloniti iz službe i htio mi nauditi. Zahvaljujući upozorenju prijatelja i kolega, na vrijeme sam otišao i još se dobro osjećam - zadovoljan je gospodin Kekić.



Arkan za dr. Vesnu Bosanac?

Piše Milovan Nedeljkov

Željko Ražnatović je u Hrvatskoj osuđen u odsustvu na 20 godina robije. Pušten je da se brani sa slobode, što je iskoristio za bijeg u Beograd, a
razlog za njegovo puštanje iz zatvora u Remetincu ni do dan danas nije jasan.
Operativci SDB Jugoslavije tvrde da je Arkan razmijenjen za dr. Vesnu Bosanac koja je uhićena u Vukovaru. Tvrdi se da je toj razmjeni najviše pridonio Zoran Savičević, bivši načelnik Uprave za emigraciju savezne tajne službe, koji je ilegalno čak pet, puta bio u Zagrebu kako bi uvjerio svog bivšeg šefa Zdravka Mustača, savjetnika za sigurnost dr. Franje Tuđmana, da pusti Arkana. U suprotnom, tvrdi se u Beogradu, Arkan bi svjetskoj javnosti ponudio kompletnu priču o svojoj suradnji sa Stanetom Dolancem, Zdravkom Mustačem i SDB-om Jugoslavije, što
Hrvatska, zbog tadašnjih obaveza prema Sloveniji i Dolancu, nije smjela dopustiti.


Večernji list, Nedjelja, 13. 02. 2000.


- 16:38 - Komentari (1) Isprintaj #

09.11.2005., srijeda

Jelena Lovrić ideologijom brani Josipa Perkovića


Jelena Lovrić (photo Globus)


Jelenu Lovrić se do prelaska u Globus smatralo najcjenjenijom hrvatskom novinarkom. Vjerovalo se da na njeno pisanje, osim nje same, nitko drugi nema utjecaja. U Globusovim kolumnama, višestruko nagrađivano novinarsko pero joj je otupilo.

U recentnom broju svog tjednika objavila je osvrt na medijsku raspravu o njemačkoj tjeralici za Josipom Perkovićem, ne spominjući uopće da je Josipa Perkovića optužilo pravosuđe Savezne republike Njemačke.

Problem odgovornosti Josipa Perkovića kao djelatnika UDBA-e za nagovaranje na ubojstvo Frane Gorete i Stjepana Bilandžića iz 1977. i ubojstvo Stjepana Đurekovića iz 1983., Jelena Lovrić je slično Perkovićevom glasnogovorničkom timu Jasna Babić & Gordan Malić, svela na obračun Bože Vukušića s Perkovićem. Čak je napisala da je glavni Perkovićev tužitelj Bože Vukušić osoba koja je u Njemačkoj osuđena na doživotni zatvor.

Relativizirajući Perkovićevu odgovornost za zločine UDBA-e, i prešućujući njegovu ulogu u zločinima koje su njemu podreženi počinili za vrijeme Tuđmana (žalosno je da Jelena Lovrić ne spominje Perkovićevo svjedočenje na suđenju Tihomiru Oreškoviću i Mirku Norcu koje je iscrpno pratio Novi list u vrijeme kad je ona bila vodeće pero u tim novinama), kolumnistica Globusa s kvazi lijevih ideoloških pozicija brani čelnika UDBA-e, pišući da su se na njega obrušili ekstremni emigranti, notorni desničari...

Time je Jelena Lovrić dala materijala upravo onima koje optužuje za neobjektivnost i ideološko desnilo da joj uzvrate kako je nekoć bila bliska s komunističkom nomenklaturom, da je ljevičarka i sl.

Time je zorno pokazala da je njen moralni autoritet koji je nekoć uživala na medijskoj sceni, opasno ugrožen, te da više nije u stanju doprinijeti objektivnom raščišćavanju svih zločina iz Hrvatske prošlosti.

P.S. Je li stav Jelene Lovrić prema njemačkoj tjeralici za Josipom Perkovićem motiviran ideološkom matricom, prijateljstvom s Ivanom Zvonimirom Čičkom, koji ima osobnih razloga braniti Perkovića, ili je naprosto odraz interesa EPH, sada je sasvim svejedno.

- 13:05 - Komentari (4) Isprintaj #

08.11.2005., utorak

Ivica Rajic optuzuje Ivana Bandica, obavjestajca OA-e u Madjarskoj i suradnika Josipa Perkovica u slucaju Blaskic da je prikrivao zlocine HVO-a u Varesu


Slobodna Dalmacija došla je u posjed optužnice protiv Ivice Rajića, koja zapravo predstavlja osnovu njegove nagodbe s Haaškim tužiteljstvom. Optužnica sadrži devet stranica, podijeljena je u 43 točke i datirana 25. listopada 2005. Završava vlastoručnim potpisima samoga Rajića i njegove haaške odvjetnice Doris Košte, koji tim potezom u potpunosti prihvaćaju svaki od optužnih navoda.

Pokajnički iskaz

Premda je javnost, ugrubo, obaviještena o njegovu sadržaju, originalni dokument otkriva do sada nepoznate detalje Rajićeva pokajničkog iskaza pred Haaškim tužiteljstvom. Pokazuje da svoje ratne zločine ne pokušava podijeliti i barem djelomice prevaliti isključivo na nadređene zapovjednike - Tihomira Blaškića, Milivoja Petkovića i Slobodana Praljka - već i poveći broj nižih pripadnika HVO-a. Uz Dominika Ilijaševića Comu, koji je u javnosti već prilično ozloglašen, Rajić tereti Marija Bradaru, Miroslava Antića, Marinka Jurišića, Marinka Ljolju, Marinka Šunjića, Zdravka Mihaljevića, Željka Bošnjaka, Emila Haraha. u točki 33. neizravno optužuje i Ivana Bandića, bratića sadašnjega zagrebačkoga gradonačelnika.

Prema Rajiću, Ivan Bandić bio je 1993. Petkovićev savjetnik za SIS. Navodno, dobio je nalog da lažira istragu o likvidacijama civila na vareškom području.

Zahvaljujući istoj optužnici s Rajićevim potpisom, u Haagu su prvi put službeno rekonstruirane dvije stravične, ali u potpunosti autentične scene: kako su vojnici HVO-a Muslimanima sjekli glave i kao eksponate ih izlagali na lokalnoj tržnici, dok je Dominik Ilijašević njihove odrezane uši vozikao po vareškim ulicama, nataknute na antenu svog automobila...

Jasna BABIĆ, Slobodna Dalmacija, utorak, 8.11.2005.


Do sada se o Ivanu Bandicu, braticu zagrebackog gradonacelnika Milana Bandica, lavnoom moglo saznati iz tekstova Jasne Babic, kasnije publiciranih u knjizi Urota Blaskic, kao o savjesnom obavjestajcu koji je kasnih devedesetih djelujuci pod krinkom diplomata u Haagu za HIS spijunirao tuzitelje u procesu Tihomiru Blaskicu. U knjizi je prikazan kao bivsi djelatnik BiH Udbe (tu su korijeni njegove kasnije uske suradnje s Josipom Perkovicem koji je dostavljao Anti Nobilu vrijenfodne informacije o opstrukciji obrane generala Tihomira Blaskica od strane Markice Rebica i SIS-a, nakon cega ga je netko iz Hrvatske cinkao nizozemskim vlastima da je hrvatski spijun koji se skrio pod legendom diplomata, pa su ga protjerali iz Haaga.

Bandic je povuvanjskih u ministarstvo vanjskih poslova u Zagrebu, gdje je sve do promjene vlasti 2000. sjedio na ledu i s drugim Perkovicevim covjekom Antom Damjanovicem, tada na bolovanju u MORH -u, nastavio pomagati Anti Nobilu da obrani Blaskica, da se stvarni krivci za pokolj u Ahmicima kazne.

Promjenom vlasti, pa skorim dolaskom na celo HIS-a (kasnije OA) Damira Loncarica, policijskog prijatelja Tomislava Karamarka, i osobom od povjerenja Josipa Perkovica, Ivan Bandic je nagradjen konzularnim mjestom u Pecuhu, sto je zapravo ispostava OA-e u Madjarskoj.

Nigdje u knjizi Urota Blaskic Jasna Babic ne spominje da je Ivan Bandic bio SIS-0vac koji je po zapovjedi Milivoja Petkovica sefa HVO-a 1993. zajedno s njim hodao po srednjoj Bosni i zataskavao zlocine, premda joj je taj podatak morao biti poznat, obzirom da knjiga obiliju obiljem informacijama, od kojih su neke jos uvijek klasiBlasficirane kao drzavna tajna, tek diskretno naznacuje da ICTY i Ivica Rajic za Bandica tvrde isto ono sto je Anto Nobilo tvrdio za Antu Sliskovica, sefa SIS-a kod Blaskica, da je zataskavao zlocin u Ahmicima.

Nedavno me jedan bloger upitao sto mislim o ovoj knjizi. Nacelno sam mu kazao da mislim kako je prepuna poluinformacija. Sad kada sam je iscitao, a ako je tocno da ICTY raspolaze dokazima o Bandicevom zataskavanju zlocina u Varesu, ta se moja nacelna tvrdnja i potvrdila.

Razotkrivena Bandiceva uloga u skrivanju istine o pokolju vareskih Bosnjaka, ne samo da kompromitira citav rad Jasne Babic u knjizi Urota Blaskic, vec potvrdjuje moje ranije informacije da je i Josip Perkovic kao strucni suradnik Ante Nobila u procesu Blaskic, izugubio svaki kredibilitet i zastitu kod ICTY-a.
Bandic je kao djelatnik HIS-a pod krinkom diplomata u nizozemskoj djelovao pod poglavitim nadzorom Josipa Perkovica, tada savjetnika u HIS-u, zaposlenog osnovom ugovora o djelu.

Dakle, sve je vise naznaka da ICTY nece olako prijeci preko cinjenice da je Josip Perkovic, kao pomocnik ministra Gojka Suska, aktivno kreirao kadrovski vrh Vojne policije i SIS-HVO-a, te da je po zapovjednoj odgovornosti danas on najodgovornija osoba za ratne zlocine u Lori, i druge u Hrvatskoj s pocetka devedesetih gdje su glavnu ulogu igrali Vojna policija i SIS MORH-a.

Sada je u delikatnoj situaciji i Veselko Grubisic, sef OA-e i Kolinda Grabar Kitarovic, ministrica vanjskih poslova, jer Ivan Bandic obnasao duznost generalnog konzula RH u Pecuhu (mjesto na kojem je ranije bio pjevac Miroslav Skoro), a stvarno je sef ispostave OA-e u Madjarskoj.

Na pomolu je jos jedan obavjestajno-diplomatski skandal ozbiljnih razmjera.

- 11:46 - Komentari (0) Isprintaj #

Profesor Slaven Letica i "gospodin Josip Perkovic"



Jovan Raskovic - spona izmedju Letice i Perkovica?


Pukim pretrazivanjem rijeci gospodin u tekstu Vice Vukojević u knjizi Politicko pleme profesora Slavena Letice pronasao sam da se taj atribut upotrebljava samo uz jednu osobu od desetak spomenutih:

Neki su prikazani kao slabi ili nikakvi Hrvati, smetenjaci i kolebljivci, oportunisti i jugofili (Jakša Kušan i Mate Meštrović), a drugi kao monstruozni zaplotnjaci, tajni agenti i doušnici Udbe, izravno odgovorni za policijske progone "državotvorbenih Hrvata", a posredno ih se optužuje i za ubojstva mnogih hrvatskih emigranata, pa i samoga Bruna Bušića (za što je najizravnije, kao mogući organizator zločina, optužen policijski časnik komunističke i postkomunističke hrvatske policije gospodin Josip Perković).

profesor Slaven Letica


Ne vjerujem da je Letica ironizirao pisuci gospodin uz Perkovicevo ime. Bit ce da mu se obracao s postovanjem.

Moji me sibenski izvori upozoravaju na cinjenicu da se Slaven Letica kad odmara na srednjem Jadranu voli pohvaliti da je prvi u casopisu Republika koncem osamdesetih proslog stoljeca obznanio postojanje Memoranduma SANU-u.

Kako je Letica veliki prijatelj dr. Borisa Zmijanovica, sibenskog psihijatra, predratnog kolege i kucnog prijatelja pokojnog akademika SANU dr. Jovana Raskovica, mnogi su u Sibeniku skloni povjerovati da je dr. Zmijanovic saznavsi od Raskovica za Memorandum, info dojavio Letici.

Mene su ovi odnosi podsjetili na pricu Josipa Perkovica kojom me davio u motelu Plitvicka kuca:

Nekoliko puta dovodio je u sumnju i moje hrvatstvo i sumnjičavo me pitao što sam ja radio 1988.,1989., kad je on privodio na informativne razgovore Jovana Raškovića i Jovana Opačića i zatvarao ih. Gdje mi je onda bila hrabrost?

ENIGMA PERKOVIĆ, Globus, 18. prosinca 1998.


O tim svojim zaslugama u borbi protiv memorandizacije Hrvatske Perkovic je nesto ranije pricao i Aleksi Crnjakovic u Vjesniku.

Osim Zmijanovica i Raskovica, Leticu i Perkovica vezu zajednicke uspomene i na Tvrtka Pasalica. Nakon niza napisa u Globusu o zlocinima i kriminalu SIS-a i Vojne policije, u kojima Mario Barisic izravno povezuje Perkovica kao naredbodavca i Pasalica kao izvrsitelja, profesor Letica me kao tadasnji globusovski kolega upoznao s cinjenicom da je on osobno kao svjetnik dr. Franje Tudjmana odveo Tvrtka Pasalica Predsjedniku, jer da je Tvrdi imao informaciju o atentatu na Tudjmana.

Naravno da nije bila rijec o stvarnom atentatu, vec udbaskoj legendi, kakve je Tudjman volio gutati.

Sve si mislim da su Slaven Letica i Anto Djapic jos u koaliciji bili Djapic trazio da se Perkovica lustrira?!

- 02:30 - Komentari (0) Isprintaj #

07.11.2005., ponedjeljak

Tihomir Dujmovic: Perkovic je golema Tudjmanova pogreska


Tihomir Dujmovic, komentator Vecernjeg lista i voditelj talk showa na OTV-u, poznat po osobenom stilu vodjenja tv emisija (svaki put se svrsta uz gosta drzavotvorne opcije protiv gosta tzv nedrzavotvorne opcije - predstavnika manjina, lijevih i liberalnih stranaka) priznao je da je Otac Domovine dr. Franjo Tudjman pogrijesio ostavivsi Josipa Perkovica na istom poslu 1990.

Naravno da je Josip Manolić u pravu kad kaže da mi nismo mogli 1990, uoči agresije na Hrvatsku, ni previše birati kadrove ni tada ići na lustraciju. Ali, sjediti na vrhu obavještajne službe faktički neprijateljskog jugoslavenskog sustava i dobiti priliku da stvaraš sustav države koja je u ratu s prethodnom, a to je bio slučaj s Perkovićem, to je objektivno mimo pameti. Zato jer tu nastaje potpuni kaos: informacijski i organizatorski i nikade se ne zna što se pod egidom "stavljam se na raspolaganje" zapravo dobilo! I tu nije kriv ni Perković ni Manolić, to je faktički golema Tuđmanova pogreška! Jer, tako dramatično riskirati u tako osjetljivom segmentu to je upravo nevjerojatno! Nisam siguran da prečesti kaos u našim tajnim službama i u pravnoj državi uopće, nema svoje ishodište u tome. Uostalom, postoji li ijedan primjer da je prigodom stvaranja nove države čelnik njezine obavještajne službe bio zapravo jučerašnji šef te neprijateljske tajne službe? Uopće ne govorim o ljudima na terenu! Govorim o vrhu koji stvara novu mrežu i postavlja kadrove!

Tihomir Dujmovic, Vecernji list, 06.11.2005 16:29


Dujmovic naravno nece priznati da je Tudjman svjesno napravio golemu pogresku jer se morao oduziti Perkovicu za formiranje HDZ-a i jer su njemu i Gojku Susku trebale Perkoviceve prljave usluge.

Al' vec samo priznanje da je Otac Domovine bio gresan covjek iz pera ultra-turbo drzavotvornog novinara, veliko je samo po sebi.

U istom tekstu Dujmovic cini i jednu faktografsku pogresku iz koje se vidi da ga je netko iz obavjestajne zajednice krivo brifirao:

Kad je već Tuđman pogriješio s ovom opcijom, čini se da je to pri kraju i shvatio pa je tako 1998. Hrvatska krenula sa svojom obavještajnom akademijom pokušavši odgojiti, školovati i modelirati tajne službe koje priliče samostalnoj hrvatskoj državi, a ne "unajmiti" stare udbaše.

isto


Josip Perkovic i Rade Bego, njegov kompanjon iz Udbe bili su jedni od vaznijih predavaca na Obavjestajnoj akademiji i to od samog njenog osnutka. Perkovic je u to vrijeme jako bio zaposlen i u HIS-u.

Gura li to Tihomir Dujmovic na mala vrata jos jedan projetk Tomislava Karamarka - ozivljavanje Obavjestajne akademije, a da uopce nije svjestan da osim sto je Perkovic na toj akademiji bio najpoznatiji predavac, a da je kasnije bio i tajni savjetnik Tomislava Karamarka u UNS-u?

Na desnomislecoj sceni slucaj Perkovic unio je pravu pomutnju.
Na internet forumima neki su izrazito drzavotvorni nickovi uzeli Josipa Perkovica u zastitu. Navodim primjer s forum.hr-a gdje je Forumas godine 2003. na Politici - Inkvizitor napisao doslovce slijedece:

Jel vi stvarno mislite da je Tuđman trebao u ratno vrijeme počistiti sve UDB-aše. Stvarati sebi pored moćne JNA, Srbije i ovih domaćih četnika još neprijatelje i među Hrvatima. Znate kad bi nastala hrvatska država u tom slučaju..nikada..a možda ni tada.

ja sam zadnji koji bi branio UDB-aše..ali tada 90-tih zagrlio bi svakoga ko je bio spreman raditi u korist hrvatske države. Pa i najcrnjeg UDB-aša. Jer jedino se tako mogla država dobiti. Perković je znao svoj posao, znao je kako se suprostaviti srpskim planovima, inflitracije i špijunskih igara. Imao je organizaciju koja je stvarana desetljećima. Profesionalce. Nije bilo vremena da se stvaraju novi ljudi. Nije jednostavno bilo vremena. Uzeo si ono što si imao pri ruci. Uzimani su i generali JNA. Sve što je bilo spremno boriti se za Hrvatsku. Uzimaš sve da bi sebe ojačao a oslabio neprijatelja. jer kakva je bila perspektiva Hrvatske ..tada..nikakva..razoružana, napadnuta od sto puta jačeg neprijatelja..bez inozemne pomoći. I šta...trebalo je stvarati sam sebi petu kolonu i među vlastitim narodom. To ni napravile samo budale.

Ovdje se poteže Arkan..zašto je pušten. A ko je 90-te godine bio Arkan..niko i ništa. Obični kriminalac. Ako se moglo dobiti za njega neke ljude ..dobilo se. Jeste vi ikad čuli za razmjenu. Niste. Arkan je se tek poslije pročuo po zlu. Nisu li čak i partizani mijenjali s Nijemcima njihove ozloglašene ljude. Nisu li liječili i Francetića da bi ga razmjenili za neke ljude koje su ustaše držali. I ..šta je tu čudno. Otkad je ratovanja to postoji. Šta se isčuđavate nad notornim činjenicama ko zadnji idioti.

Nije li i Tito primio u svoje redove četnike..nije ih pobio. Cilj mu je bio oslabiti neprijatelja i doći na vlast. Jebalo se njega za neke četnike. Državnici ne razmišljaju na taj plitki način. Pragmatika..dečki pragmatika. Učite nešto o tome. Idealisti na kraju dobiju kuratz u guzicu. Učite od Amerike..kad joj odgovara obučavat će mudžahedine..a kad joj ne odgovara onda će ih ganjati po svijetu. To je tako.

I velite Perković bio Šuškov pomoćnik...nego šta. U ratu za opstanak prestaju osobni animoziteti. Ti se mene ubijao..ja sam tebe..nekad..i šta sad. Sad moramo zajedno ako hoćemo da preživimo. tako razmišljaju državnici a stoka se čudi..kako. Pa eto tako..jer se stvara država. Vi koji se tome čudite ne biste bili u stanju napraviti ni kokošinjac a kamoli državu. Budale..

Inkvizitor, 05-11-2005 16:23


- 03:00 - Komentari (1) Isprintaj #

06.11.2005., nedjelja

Statistika posjecenosti 45 lines od 31. listopada do 06. studenog


Weekly Stats Report: 31 Oct - 6 Nov 2005
Project: Peratovic Blog
URL: http://peratovic.blog.hr

------------------Mon Tues Wed Thur Fri Sat--Sun-Total-Avg
Pageloads--------203-210-259-265-296-189--218-1,640-234
Unique Visitors---158-149-176-206-230-123--147-1,189-170
First Time Visitors-86--92---89-117-135--63---83---665---95
Returning Visitors-72--57---87--89---95--60---64---524---75


Dragi citatelji 45 lines!

Trend vasih posjeta ovom blogu u znatnom je porastu. Hvala vam na ukazanom povjerenju.

P.S. Gosn Gjuro, nije Vam ovo drnis.com i necu Vam dopustiti zacatavanja i vrijedjanja na 45 lines. Zadnji put Vas upozoravam da to ne cinite! Nemam se vremena naganjavati s Vama. Niste nista napisali sto vec neznam. Zlorabite 45 lines da njime gloginje mlatite. Otvorite svoj blog, pa vidite koliko ste uspjesni u mlataranju vlastitom batinom.

- 11:05 - Komentari (6) Isprintaj #

05.11.2005., subota

Perkovic, Tudjman, Susak, Cicak, Ivankovic, Seks, Glavas...


Za Hrvatsku je loše što se podizanjem uhidbenoga naloga u Wiesbadenu protiv Perkovića posredno optužuje cijeli hrvatski politički vrh od 1990. godine na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom i generalom Gojkom Šuškom. Jer, i Tuđman je znao za ne baš čistu prošlost Josipa Perkovića...

Marijan Majstorović, Fokus, 04.11.2005.


Evo ovako razmislja predstavnik rigidnih desnicarskih komentatora i pogadja u srz stvari. Tudjman i Susak su znali za sto je Perkovic sposoban i mislili su da ako su njegove usluge valjale komunistima, valjat ce i njima. Zar je cudno da se za Tudjmana i Suska pa sve do nasih dana dogadjaju ubojstva u udbaskom stilu za koja je na ovaj ili onaj nacin vezan Josip Perkovic.

Recimo Josip Perkovic je otprilike pol sata prije ubojstva Ante Paradzika obukao borbenu uniformu i zajedno sa svojim pomocnikom Zoranom Udiljkom (bratom Stipana Udiljaka, kasnijeg spijuna Markice Rebica) izisao na teren.

Zoran Udiljak je 1992. nastradao u sumnjivim okolnostima dok se vozio na Kupres u automobilu sa Milenkom Filipovicem, bivsim legionarom, danas svrstanim u pomagace Ante Gotovine.


Milenko Filipovic (krajnje desno) u drustvu Ante Gotovine na nekom predavanju (izvor: antegotovina.com)


Perkovic je bio Suskov pomocnik ministra obrane koji je ustrojio i zapovjednu liniju u HVO-u, a koju se moze smatrati odgovornom za ubojstvo sefa HOS-a BiH generala Blaza Kraljevica. Njegovi ljudi su bili Bruno Stojic i Valentin Coric. Mario Barisic je bio prisutan kada je Tvrtko Pasalic po nalogu Josipa Perkovica imenovao Valentina Corica za sefa Vojne policije HVO-a.

Josip Perkovic je sam na sudjenju gospickoj skupini u Rijeci kazao da je on bio glavni logisticar skupine Stedulovaca od koje je u kvazi akciji koncem srpnja 1991. kod Miranja Donjih poginuo samo Miro Baresic. Antonio Lekic i Ivica Drvis 13 dana nakon pogibije Mire Baresica uputili su izvijesce bas Josipu Perkovicu sa zakljuckom kako nije bilo sumnjivih momenata koji bi ukazivali da se radilo o izdaji.

Pa ako preskocimo desetak godina i zaustavimo se na ubojstvu njegovog suradnika HIS-a Veselina Marinova, ne mozemo se ne upitati nije li cudno da je upravo on bio posljednja osoba s kojom je pokojnik kontaktirao i koja je Bugara uputila da ode do kafica gdje ga je ubio Vinko Zuljevic Klica, kako je to jednom napisao Mario Kavajin.

Njegovo ime i djelo su premrezili suvremenu hrvatsku povijest.

Koncem devedesetih glavni urednik Vjesnika Nenad Ivankovic je objavljivao seriju udbaskih dosjea kojima su se medju ostalim nasli pogodjeni Vladimir Seks i Ivan Zvonimir Cicak.

Vladimir Seks je odmah znao da iza te rabote stoji njegov tadasnji ljuti protivnik na krajnjoj HDZ-ovoj desni Ivic Pasalic, kojeg servisira Markica Rebic. Osim na Seksa, Pasalica i Rebica Nenad Ivankovic u knjizi s kljucem Sova kao na aktere te afere aludira i na Matu Granica, Hrvoja Sarinica, Miroslava Separovica, Zdravka Pejica, te naravski i na Josipa Perkovica.

Ivanka Toma je 2000-e u Jutarnjem listu predstavila Analizu djelovanja Sluzbe drzavne sigurnosti SRH koju su po narudzbi Vladimira Seksa i HDZ-a izradili Josip Perkovic i bivsi arhivar UDBE Jan Garbis. U toj se analizi kojom su Seks i HDZ bili jako zadovoljni ni jednom rijecju ne spominje odgovornost UDBE za bilo kakva ubojstva i zlostavljanja. HDZ je platio honorar Perkovicu da amnestira sebe i dio njih od mracne proslosti.

Meni su tu analizu kao novinsku ekskluzivu nudili Zdravko Pejic i Josip Perkovic kada sam se s njima sastao u prosincu 1998. u motelu Plitvicka kuca, pa sam ponudu kao kontradiktornu ideju samu po sebi (kako bi Udbasi mogli dati objektivnu analizu svoje proslosti?), odbio.

Perkoviceva glasnogovornica novinarka Slobodne Dalmacije Jasna Babic lijepo pise u svojoj knjizi Urota Blaskic da je utemeljiteljski vrh HDZ-a u Osijeku odreda imao suradnicki status kod UDBE, prevedeno Perkovica.

Isto je nedavno ponovila u kratkoj biografiji povodom njemacke tjeralice:

Za bivše Jugoslavije Josip Perković, po izvornom zvanju ekonomist, prošao je put od osječke filijale Državne sigurnosti do šefa republičkog odjela za emigraciju. Stvorio je toliko široku agenturnu mrežu da je preživio najdrastičnije kadrovske čistke nakon sloma Jugoslavije. Perkovićevi doušnici zatekli su se čak među osnivačima osječkoga HDZ-a, koji su imali ključnu ulogu u instalaciji [B]Franje Tuđmana za šefa stranke.[/B]

Godine 1990. Perković je emigrante-povratnike "švercao" u Hrvatsku na prvu HDZ-ovu konvenciju. Gojko Šušak, povratnik iz Kanade, izabrao ga je za osnivača i prvog šefa SIS-a. Unatoč frakcijskim obračunima s Josipom Manolićem, SIS je u to doba zabilježio doista značajan uspjeh: u akciji "Labrador" slomljena je mreža špijuna KOS-a koji su se infiltrirali u redove hrvatskog MUP-a i HV-a. Umirovljen nakon Šuškove smrti, ostao je aktivan kao vanjski suradnik HIS-a. Najpoznatija je njegova špijunska akcija "Barakuda", usmjerena protiv narkodilera, švercera oružja i organiziranog kriminala u HV-u i HVO-u.

U privatni život povukao se 2000., u doba Račanove Vlade, koja nije željela njegove usluge. No njegov sin Saša Perković još je aktivni obavještajac.

Jasna Babic, Slobodna Dalmacija, subota, 29.10.2005.


Zato me ne cudi jadikovka Branimira Glavasa:

Preksinoćnja HTV-ova emisija "Otvoreno" u kojoj se govorilo o njemačkoj tjeralici za Josipom Perkovićem, djelovanju Udbe u sedamdesetim i kasnijim godinama te prelascima udbaša u hrvatske obavještajne službe imala je i zanimljivu pozadinu. Naime, petnaestak minuta prije završetka emisije u njezinu redakciju javio se Branimir Glavaš želeći se uključiti u raspravu.
Predstavio sam se imenom i prezimeom te na upit što ću govoriti rekao da kanim stati u obranu Josipa Perkovića jer ga osobno poznajem još od djetinjstva. Uzvraćeno mi je da pričekam, no nakon 15 minuta čekanja emisija je završila, a telefonska veza je prekinuta objasnio je Branimir Glavaš. Smatra da na kraju u emisiju nije pušten upravo zato što je htio podržati Perkovića. Usto je dodao kako je cilj gostiju te emisije bio veličanje svojih uloga u stvaranju države, a minoriziranje Perkovićevih.

Božena MATIJEVIĆ, Mladenka ŠARIĆ, Vecernji list, 04.11.2005 19:28


Ako me sjecanje ne vara, Branimir Glavas se svojedobno hvalio da je on predlozio dr. Franju Tudjmana za predsjednika HDZ-a, pa je prema Perkovicevoj glasnogogovornici Jasni Babic, Glavas Perkovicev suradnik iz vremena Udbe.

Uostalom, Glavas se u svojoj autobiografiji pohvalio da je kao maloljetnik iscrtava Osijek grafitima Zivila NDH, te da je na javnim skupovima pjevao ustaske pjesme. U to je vrijeme Perkovic bio osjecki sef Udbe. Glavas ne navodi da ga je zbog njegovih provokativnih nepodostina policija ikada privela na razgovor, a kamo li da je s tadasnjom Udbom imao problema, sto samo potvrdjuje da je kao maloljetnik velicao NDH po narudzbi osjeckog sefa Udbe Josipa Perkovica. To je dakle stvarni karakter Glavesovog poznanstva s Perkovicem jos iz djetinjstva.

Moji me osjecki dojavnici uvjeravaju da se Branimir Glavas, bude li protiv njega podignuta civila iz 1991., sprema za svjedoka obrane pozvati Josipa Perkovica.

Primjerice, vezano za ubojstvo Cedomira Vuckovica u krugu svog ratnog staba za koje ga optuzuje Krunoslav Fehir, Glavas se namjerava braniti tvrdnjom da je u to vrijeme bio na telefonskoj veze s Josipom Perkovic.

Branimir Glavas zna da Perkovic ima jaki upliv na trenutnog sefa POA-e Tomislava Karamarka koji je pak kum s osjeckim sefom policije Vladimirom Faberom, pa preko upucavanja Perkovicu, namjerava utjecati na Fabera da jos vise olabavi aktualnu istragu o ratnim zlocinima u svojoj zoni odgovornosti.

Zanimljivo je i da donedavno najgrlatiji javni svjedok protiv Branimira Glavasa Vjenceslav Bill, koji je iznenada utihnuo, prema vlastitom svjedocenju autoru 45 lines ima pozitivno misljenje o Josipu Perkovicu iz vremena svoje maloljetnicko-delikventne mladosti.

- Jedne zgode, nakon sto sam imao grdnih problema s policijom sreo sam Perkovica na ulici. Nase su mame bile susjede, pa je znao za moje nevolje i rekao mi da mu je zao sto nije na vrijeme saznao sto mi se dogadja i da bi on to sprijecio, ispricao mi je ljetos Vjenceslav Bill.

Marko Erceg, bivsi oznas, a prema Tihomiru Oreskovicu agent BND-a, ne gaji lose osjecaje spram Josipa Perkovica. Prijateljstvo s Perkovicem Erceg je ucvrstio preko zajednickog prijatelja Ante Nobila.


Vjenceslav Bill i Marko Erceg okruzeni zelenilom Dobre


Josipu Perkovicu je i nevladina scena iskazivala postovanje. Prema svjedocenju jednog bliskog suradnika Ivana Zvonimira Cicka za vrijeme afere s dosjeom publiciranim u Vjesniku, tadasnji se predsjednik HHO-a hvalio da je pitao Josipa Perkovica je li Udba imala sto o njemu, nasto mu je ovaj navodno odgovorio da nije.

Pa sad kad vidim da je Ivan Zvonimir Cicak zamjerio Tihomiru Ladisicu sto u emisiju Otvoreno nije pustio telefonsko javljanje Branimira Glavasa, i jos se prisjetim da je Cicak Dragu Hedla natjerao da napusti HHO jer je Branimir Glavas to od njega trazio, smrznem se od zakljucka da su adolescentske grijesi Cicka i Glavasa posredovani vjerom u ocinski autoritet Josipa Perkovica, toliko snazna poveznica izmedju njih dvojice da joj ni ideoloski suprotstavljene ideoloske pozicije iz zrele dobi, ne mogu nasteti.

- 01:40 - Komentari (19) Isprintaj #

04.11.2005., petak

Scareface: Josip Perkovic

Radio 101 je u ponedjeljak emitirao emisiju Scareface, autorice Lidije Knezevic. Ovo izdanje licasoziljkom bavilo se likom i djelom Josipa Perkovica. O licu s njemacke tjeralice govorili su: Marin Sopta, kum Gojka Suska, i nositelj dvojnog kanadsko-hrvatskog drzavljanstva, Boze Vukusic, autor knjige Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljenistva, Marko Lopusina, najpoznatiji srbijansko-crnogorski publicist na temu UDBE i ratnih zlocinaca Zeljka Raznatovica Arkana i Radovana Karadzica, Ante Djapic, gradonacelnik Osijeka i autor 45 lines. Emisiju mozete poslusati preko linkova:

Scareface: Josip Perkovic (1. dio)

Scareface: Josip Perkovic (2. dio)

- 10:30 - Komentari (0) Isprintaj #

Jos malo o Zganjeru


Vlado Rajic u Vjesniku ponavlja tvrdnje Jasne Babic iz Slobodne Dalmacije da je Zeljko Zganjer otisao jer nije dovoljno suradjivao s policijom i obavjestajnim sluzbama.

Kako je mogao dobro suradjivati s policijom, kada je recimo, Branko Turic, sef hrvatskog Interpola od bivseg ravnatelja policije Ranka Ostojica ocijenjen kao opstruktivac, rodjak s Markom Turicem, saborskim zastupnikom HDZ-a, cija je pak zena Gordana sestra odbjeglog Leona Sulica, prvostupanjskom presudom osudjenog za gospodarski kriminal u Croatiabusu.

Kako da Zganjer suradjuje s obavjestajnim sluzbama kada je Tomislav Karamarko na mjesto ravnatelja POA-e dosao zahvaljujuci lobiranju bracnog para Turic kod Sanadera. Karamarko je za vrijeme svog sefovanja zagrebackom policijom bio blizak s Leonom Sulicem. Njih su dvojica vidjani gdje igraju partije tenisa. Leon Sulic je, navodno, trenutno u SAD-u kod brata, a tamo ga ne trazi ni hrvatski policija ni POA.

P.S. Obavijest profesionalnom komentator Gjuri, ciji spam lagano brisem: Nema me u zemlji. Nije mi dostupan progrma HTV-a. Ne budite Mutav, kao da Vam nisu rekli!
P.S.S. kolegice, hvala na ispravci. popravljeno :)

- 09:11 - Komentari (1) Isprintaj #

03.11.2005., četvrtak

Zeljko Zganjer dao ostavku zbog Josipa Perkovica?!



Rana najava ostavke Zeljka Zganjera iz pera Jasne Babic


Dalmatinskim pravosudno/novinarskim kruzokom u Zagrebu kruzi vijest da je sef USKOK-a Zeljko Zganjer dao ostavku jer se vise u zivotu ne zeli sukobljavati s Josipom Perkovicem. Navodno je Glavni drzavni odvjetnik Mladen Bajic namjeravao njemacku optuznicu protiv Josipa Perkovica prepustiti na odlucivanje Zganjeru, obzirom da su Nijemci Djurekovicevo ubojstvo okarakterizirali kao organizirani (drzavni) kriminal - zavjeru.

Na Zganjera je vrsen medijski pritisak i kad se bavio slucajevima Hrvoja Petraca (otmica sina generala Zagorca) i Tvrtka Pasalica (sudjenje za nagovaranje na ubojstvo Nikole Vukusica) o cemu zorno svjedoci gornji faksimil teksta Jasne Babic. Navodno, Zeljko Zganjer ne bi mogao izdrzati ponovni pritisak pojedinih novinara koji imaju stalan pristup obavjestajnoj torbi Josipa Perkovica, pa je dao ostavku prije nego li mu je Bajic i formalno uvalio Perkovicev slucaj.

Zeljko Zganjer je pocetkom devedesetih kao vojni tuzitelj u Sibeniku imao namjeru procesuirati kriminal nekih pripadnika vojne protuobavjestajne sluzbe (SIS-a), ali ga je u tome sprijecio Josip Perkovic, o cemu sam pisao davne 1999.:

Josip Perković u Upravi SIS-a prijetio je 1993. poručnicima Jošku Goviću i Tomislavu Matiću jer su predsjedniku Tuđmanu pisali o kriminalu u Šibeniku!


Da je naše otkriće pokrenulo stvari s mrtve točke, najbolje svjedoči izjava Željka Žganjera, županijskog državnog odvjetnika iz Šibenika objavljena u "Jutarnjem listu" od 27. veljače 1999.:

"Županijsko državno odvjetništvo poduzelo je određene mjere nakon analize teksta objavljenog u 'Globusu'. Mogu potvrditi da je vođen postupak oko nabave odjevnih predmeta za butike „Blue Line“ i „Scorpion“. Odjeća je nabavljana odobrenjem Ministarstva obrane za dopremu uniformi za potrebe HV. To mogu potvrditi zato što sam od prosinca 1992. do siječnja 1993. godine radio na tome. Podnio sam prijavu, ali ne znam je li ona procesuirana nakon mojeg odlaska s dužnosti vojnog tužitelja".

Perkovicev najblizi suradnik iz slucajeva: ubojstva Mire Baresica, Lora, Derventa..., Tvrtko Pasalic


"Globus" raspolaže odgovarajućom dokumentacijom i o tome slučaju.

U dopisu Zapovjedništvu operativne zone Split, Sigurnosno-infomativnoj službi ("na ruke načelnika"), tadašnji zamjenik vojnog državnog odvjetnika iz Splita Željko Žganjer kaže:

"Dostavljam vam u fotokopiji zamolbe Ministarstva obrane RH za slobodan prijelaz preko granice, izvješće djelatnika Carinarnice Rijeka od 17. 12. 1991. g. kao i dvije fakture za kupljenu robu u Italiji.
Iz dostavljenog materijala proizilazilo bi zasad da je Tvrtko Pašalić, kao djelatnik vaše ispostave u Šibeniku, zloupotrijebio položaj na način da je dobiveno odobrenje za slobodan prijelaz preko državne granice radi dopreme uniformi iskoristio za uvoz raznih odjevnih predmeta u većoj količini i vrijednosti namijenjenih prodaji u buticima 'Blue Line' u Šibeniku i 'Scorpion' u Vodicama, bez plaćanja odgovarajućih carinskih pristojbi.
Radi prikupljanja potrebnih podataka potrebno je, u smislu čl. 153. st. 3. preuzetog Zakona o krivičnom postupku (N.N. 53/91), da se u da se u razgovoru s Tvrtkom Pašalićem i Josipom Perkovićem, a eventualno i s drugim osobama koje o tome imaju određenih saznanja, utvrdi:
* kako je, i pod kojim okolnostima, došlo do upućivanja zamolbe od strane višeg savjetnika Mininistarstva obrane Josipa Perkovića MUP-u RH - Operativnom dežurstvu za osigurnnje slobodnog prijelaza preko granice na graničnom prijelazu Pasjak-Rupe dana 16.12.1992. godine za vozilo reg. oznake ST 281 BR s vozačem Tvrtkom Pašalićem u kojem su se trebale nalaziti uniforme
* da li je vozilo kombi plave boje, reg. ozn. ST 281 BR. službeno vozilo Ministarstva obrane RH. odnosno odgovarajuće službe unutar tog ministarstva, HV, ili se pak radilo o privatnom vozilu određenog vlasnika
* da li je Tvrtko Pašalić imao nalog za službeno putovanje u inozemstvo
* ako se, u konkretnom slučaju, ipak radilo o dopremi uniformi, kojoj su službi, odnosno postrojbi, bile namijenjene, jesu li i predane, kome i uz koji prateći dokument o zaduženju, koji bi, ako postoji, trebalo izuzeti i dostaviti.
Molimo da nas o traženom čim prije pismeno izvijestite"...

Globus, 05. ozujka 1999. / Peratović Net


Mate Lausic, Gojko Susak i Josip Perkovic


Perkovic je stitio i poticao na kriminal SIS-ovce i vojne policajce koji su mu bili podredjeni. Evo jos jednog primjera:

Cijelu tu priču zaokružuje dokument MORH-a broj 512-04-6330/92, koji je 29. kolovoza 1992. potpisao pomoćnik ministra, brigadir Josip Perković.

Taj je dopis upućen marini Sukošan ­Zadar, a označen je kao: Mobilizacija plovila.

U njemu stoji: "Za potrebe Ministarstva obrane Republike Hrvatske mobiliziraju se sljedeća plovila:
* 'Adriatic', reg. 3 ZD 4323, vlasništvo Ležaić Žarka, Moše Pijade 1117, 57000 Zadar,
* Byliner USA 'Michel' EPa 1691, vlasništvo Milošević Stevana, Hachhaus 9,8957 Spseitenbech, CH."

Ova druga motorna jahta, tipa "Michel", ista je ona na kojoj su pokojni Tomislav Matić i Joško Gović otkrili drogu i štošta drugo, i 13. rujna 1993. izvijestili o tome Upravu SIS-a te od spomenutog Josipa Perkovića čuli prijetnju.

isto


Medjutim, ima i onih koji po pravosudnim kuloarima tvrde da Zganjerova ostavka nema veze s Perkovicem, jer da ju je najavljivao unatrag mjesec dana, te da se slucajem Perkovic uopce nece baviti USKOK.

Zivi bili, pa citali!

Update: Dok sam pisao gornji post nije mi bio poznat tekst Jasne Babic iz danasnje Slobodne Dalmacije:

Bajić smijenio Žganjera zbog prekoračenja ovlasti

TEORIJE UROTA Najveće zamjerke tiču se Žganjerovih savjetnika, umirovljenih SZUP-ovaca, SIS-ovaca i navodnih obavještajnih stručnjaka, koji su ga servisirli teorijama urota, neupotrebljivim u istragama protiv korupcije i organiziranog kriminala...


Obzirom da se spomenuta novinarka ranije angazirala na detronizaciji Zeljka Zganjera jer je dirnuo u njoj bliske Hrvoja Petraca i Tvrtka Pasalica i njenom prijatelju Mirku Ljubicicu Svepsu bliskog Matu Granica, a sad je trebao odlucivati o sudbini njemacke optuznice protiv Josipa Perkovica, potpuno je jasno da ne stoji obrazlozenje ministrice pravosudja Vesne Skare Ozboltda je Zganjer otisao zbog neodlucnosti i jer se bavio sitnim ribama. Zganjeru je zamjereno da se okruzio obavjestajcima neprijateljski nastrojenim prema Josipu Perkovicu, a to u novonastaloj situaciji ne odgovara ni Mladenu Bajicu, koji je prema informacijama raspolazivim 45 lines ranije koristio usluge istih savjetnika. Zbog ranijih obaveza prema Josipu Perkovicu iz vremena kada je Bajic bio zamjenik vojnog tuzitelja u Splitu, a Perkovic desna ruka pokojnom ministru Susku (slucaj Lora) Glavni drzavni odvjetnik nije mogao dospustiti da Zeljko Zganjer savjesno odradi njemacku optuznicu protiv Josipa Perkovica, pa je Zganjer maknut.

- 10:26 - Komentari (3) Isprintaj #

01.11.2005., utorak

Tomislav Karamarko na celu hrvatske CIA-e


Pise bivsi Nacionalov novinar Nikola Plancic, danas na sluzbi u Slobodnoj Dalmaciji, da su se

Predsjednik republike Stjepan Mesić i premijer Ivo Sanader definitivno usuglasili oko najvažnije točke u budućem Zakonu o sigurnosnim službama Tako će sadašnja OA i POA postati jedinstvena agencija koja će dobiti novo ime: Središnja obavještajna agencija ili SOA (ili Central Intelligence Agency, barem nece biti muke s prevodjenjem op.z.p.)

Unutar objedinjene tajne službe, OA i POA djelovat će kao dvije organizacijske jedinice. Premda donošenjem novog zakona koji će riješiti pitanje valja preispitati i status sadašnjeg ravnatelja tajne službe, potpuno je sigurno da će Tomislav Karamarko, autor istoga zakonskog nacrta, biti potvrđen za čelnika buduće, jedinstvene institucije.

Nikola Plancic, Slobodna Dalmacija, nedjelja, 30.10.2005.


Ne pise Plancic nista o policijskim ovlastima koje koje svojim agentima misli dodijeliti Karamarko i jesu li se oko toga usuglasili Sanader i Mesic.

I tako, umjesto ozbiljne rasprave o nedemokratskom karakteru Karamarkova preustroja tajnih sluzbi, koju je otvorila Jasmina Popovic, nastavljamo citati tekstove kojima se u paketu reklamira Tomislava Karamarka i prodaju dezinformacije.

Naime, u dobroj mjeri je pouzdano da se ovakvom preustroju protivi Veselko Grubisic, trenutni ravnatelj OA-e, o cemu pise takodjer pise Plancic. Medjutim, netocno je da Grubisic to cini jer je degradiran Karamarkovim preustrojem.
Grubisic je vec sad, iako ne formalno, u stvarnosti podredjen Karamarku, a nakon preustroja kakvog predlaze Tomislav Karamarko, ostao bi na istom mjestu sefa OA-e, jednog od dva sastavna dijela SOA-e.

Iz diplomatskih kuloara u Bruxellesu, gdje je svojedobno Grubisic boravio kao hrvatski diplomat pri NATO-u, dolaze uvjeravanja da je on zabrinut reakcijom iz EU i NATO-a na karakater Karamarkova preustroja.

Navodno da diplomati EU i NATO-a vec sada smatraju da ce centraliziranje obavjestajne moci kod jednog covjeka - Tomislava Karamarka i policijske ovlasti pripadnika tajnih sluzbi, udaljiti Hrvatsku od cilja na putu u EU i NATO, odnosno da se na Karamarkov preustroj gleda kao na povratak komunistickog pozicioniranja obavjestajnog sustava u vlasti.

Sto se pak tice Plancicevih primjedbi da su Karamarkovim preustrojem nezadovoljni i djelatnici OA-e, navodno jos uvijek lojalni bivsem ravnatelju Damiru Loncaricu i njegovom pomocniku, a sada savjetniku Predjednika RH Sasi Perkovicu, rijec je o cistim izmisljotinama, saznaje 45 lines iz redova istih.

- Mi nemamo razloga biti nezadovoljni Karamarkom kada je on svojedobno postavio za sefa OA-e Damira Loncarica, a dok je bio sef UNS-a tajni savjetnik bio mu je Sasin otac Josip Perkovic. I sa Sasom i sa Josipom, Tomica jos uvijek odrzava vise nego dobre odnose. To sto je Josip Perkovic dok traje ova frka oko njemacke tjeralice preseljen na sigurnu adresu, zasluga je upravo Tomislava Karamarka, izjavila je za 45 lines skupina obavjestajaca koja je autora ovog bloga danima zasipala provokativnim komentarima, a onda mailom dogovorila kavu u pivnici Medvedgrad.

- 01:17 - Komentari (2) Isprintaj #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2005 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Siječanj 2012 (1)
Svibanj 2010 (1)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (19)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (22)
Siječanj 2008 (22)
Prosinac 2007 (15)
Studeni 2007 (16)
Listopad 2007 (19)
Rujan 2007 (14)
Kolovoz 2007 (8)
Srpanj 2007 (14)
Lipanj 2007 (24)
Svibanj 2007 (17)
Travanj 2007 (33)
Ožujak 2007 (37)
Veljača 2007 (32)
Siječanj 2007 (29)
Prosinac 2006 (26)
Studeni 2006 (34)
Listopad 2006 (31)
Rujan 2006 (29)
Kolovoz 2006 (25)
Srpanj 2006 (17)
Lipanj 2006 (18)
Svibanj 2006 (24)
Travanj 2006 (28)
Ožujak 2006 (34)
Veljača 2006 (35)
Siječanj 2006 (43)
Prosinac 2005 (26)
Studeni 2005 (35)
Listopad 2005 (33)
Rujan 2005 (31)
Kolovoz 2005 (18)
Srpanj 2005 (24)
Lipanj 2005 (34)
Svibanj 2005 (32)
Travanj 2005 (47)
Ožujak 2005 (15)



45 lines © 2005, Zeljko Peratovic

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se