online

pubblicato il: 27 novembre 2005

"In nome di Dio e del Popolo"
reportage di Angelo Saso

La caccia al superlatitante e' poco piu' di un pretesto. Il generale croato Ante Gotovina ha fatto perdere le sue tracce quasi cinque anni fa, quando la procura del Tribunale dell'Aja ha reso pubblici i 7 capi di accusa nei suoi confronti per crimini di guerra e violazione delle consuetudini belliche.
Da allora, grazie a una solida e apparentemente inattaccabile rete di coperture Gotovina e' diventato un fantasma, un fantasma segnalato ovunque, anche in Italia.


Il generale Ante Gotovina con il Papa Giovanni Paolo II

A settembre la procuratrice presso il Tribunale dell'Aja ha indicato i monasteri francescani croati come possibile rifugio del suo ricercato numero uno, dopo Mladic e Karadzic. La Chiesa di Zagabria e il Vaticano hanno negato con sdegno.
Dare la caccia al fantasma di Gotovina nella Croazia di oggi vuol dire fare un viaggio nel tempo, indagare i meccanismi del Paese profondo, capire come e' nato il mito nazionalista di un Gotovina "Difensore della Patria e della Fede", tanto forte soprattutto negli ambienti ecclesiastici..
Il nostro viaggio parte da Visovac, uno dei monasteri piu' belli della Croazia, e si snoda attraverso i luoghi in cui fu combattuta l'Operazione Tempesta che e' costata a Gotovina l'incriminazione all'Aja fino all'incontro con Boris, il fratello del generale, che vive in un villaggio sull'Adriatico, affittando camere ai turisti.

U dopisu Zapovjedništvu operativne zone Split, Sigurnosno-infomativnoj službi ("na ruke načelnika"), tadašnji zamjenik vojnog državnog odvjetnika iz Splita Željko Žganjer kaže:

Dostavljam vam u fotokopiji zamolbe Ministarstva obrane RH za slobodan prijelaz preko granice, izvješće djelatnika Carinarnice Rijeka od 17. 12. 1991. g. kao i dvije fakture za kupljenu robu u Italiji.
Iz dostavljenog materijala proizilazilo bi zasad da je Tvrtko Pašalić, kao djelatnik vaše ispostave u Šibeniku, zloupotrijebio položaj na način da je dobiveno odobrenje za slobodan prijelaz preko državne granice radi dopreme uniformi iskoristio za uvoz raznih odjevnih predmeta u većoj količini i vrijednosti namijenjenih prodaji u buticima 'Blue Line' u Šibeniku i 'Scorpion' u Vodicama, bez plaćanja odgovarajućih carinskih pristojbi.
Radi prikupljanja potrebnih podataka potrebno je, u smislu čl. 153. st. 3. preuzetog Zakona o krivičnom postupku (N.N. 53/91), da se u da se u razgovoru s Tvrtkom Pašalićem i Josipom Perkovićem, a eventualno i s drugim osobama koje o tome imaju određenih saznanja, utvrdi:
* kako je, i pod kojim okolnostima, došlo do upućivanja zamolbe od strane višeg savjetnika Mininistarstva obrane Josipa Perkovića MUP-u RH - Operativnom dežurstvu za osigurnnje slobodnog prijelaza preko granice na graničnom prijelazu Pasjak-Rupe dana 16.12.1992. godine za vozilo reg. oznake ST 281 BR s vozačem Tvrtkom Pašalićem u kojem su se trebale nalaziti uniforme
* da li je vozilo kombi plave boje, reg. ozn. ST 281 BR. službeno vozilo Ministarstva obrane RH, odnosno odgovarajuće službe unutar tog ministarstva, HV, ili se pak radilo o privatnom vozilu određenog vlasnika
* da li je Tvrtko Pašalić imao nalog za službeno putovanje u inozemstvo
* ako se, u konkretnom slučaju, ipak radilo o dopremi uniformi, kojoj su službi, odnosno postrojbi, bile namijenjene, jesu li i predane, kome i uz koji prateći dokument o zaduženju, koji bi, ako postoji, trebalo izuzeti i dostaviti.
Molimo da nas o traženom čim prije pismeno izvijestite

ZLOČINI U MORH-u O KOJIMA JE BIO OBAVIJEŠTEN I PREDSJEDNIK TUĐMAN, Globus, 05. ožujka 1999.

Iz službene bilješke od 11. rujna 1993. - zbog koje je 13. rujna u Upravi SIS-a poručnicima Jošku Goviću i pokojnom Tomislavu Matiću (T. M. poginuo je u prometnoj nesreći pod sumnjivim okolnostima 1998., a 1993. zajedno je s Mariom Barišićem bio kod predsjednika RH. op. Ž. P.) Josip Perković, tadašnji viši savjetnik u MORH-u, uputio prijetnju, izdvajamo ove ulomke:

U proljeće 1993. god. pukovnik Tvrtko Pašalić odvozi Sinišu N. i Borisa D. u marinu Sukošan kod Zadra kako bi prevezli u marinu Kremik kod Primoštena motornu jahtu "Michel" tipa 'Byliner', serijskog broja 761125, strane proizvodnje. Dvojica spomenutih to su i napravili. Brod je prethodno nasilno bio otvoren (brava na staklenim vratima kabine bila je razbijena) prije nego što su na njega stupili Siniša N. i Boris D. u marini Kremik bijelom bojom prebojano je ime broda, ali se pažljivim gledanjem i sada može pročitati. Sada se taj brod nalazi unutar morskog prostora Kuline i privezan je uz brod koji koristi 73. bojna V.P. 2. vod, Šibenik. Brod nema nikakvih isprava, a za vlasnika se iskazuje Tvrtko Pašalić. Brod se snabdijeva gorivom po zapovijedi Tvrtka Pašalića i Željka Maglova (zapovjednik 73. bojne V.P.) preko radnih naloga VP-a.
Po našim spoznajama, brod održava, po zapovijedi Tvrtka Pašalića, pripadnik 73. bojne 2. voda Šibenik Miljenko Jurković Periša. Jednom tjedno Jurković proveze brod samo unutar šibenske luke kako bi regenerirao akumulatore.
Poznato nam je da kod službujućeg u 2. vodu 73. bojne postoji pohranjena kuverta u kojoj se nalazi sljedeći tekst: 'Predmet': Zapovijed za vožnju 'Byliner' pukovnika Tvrtka Pašalića. Vožnja se može dozvoliti samo na pokaz dokumenta pukovniku Antoniu Lekiću i Nikoli Krišti. U potpisu je strojem napisano 'Pukovnik Tvrtko Pašalić', ali nije osobno potpisano.
Dana 28. srpnja 1993. god. Tvrtko Pašalić osobno je doveo dvojicu muškaraca u civilnim odijelima, koji su otplovili spomenutom motornom jahtom i vratili se nakon osam dana. Službujući u 2. vodu tom prigodom nije otvorio kuvertu, jer je dvojicu osobno doveo Tvrtko Pašalić. Nakon njihova povratka u skrivenim dijelovima broda oko motora pronadena je trava, među kojom se nalaze i djelići listova indijske konoplje, marihuane.
Za potrebe 73. bojne VP-a Željko Maglov koristi motornu jahtu tipa 'Seerey'. Tim brodom upravlja, uglavnom, on i vrlo često ga koristi u privatne svrhe. Često isplovljava zajedno sa svojom tajnicom Dragicom Z., te sa svojim prijateljima, s kojima pravi ispade u raznim lokalima (nered u Pločama). Pouzdano se zna da su česti gosti Siniša Nimac, Ante Tanfara zvani Mujo i Goran B. zvani Žera.

isto kao gore

IVAN DRVIŠ I ANTONIO LEKIĆ, BIVŠI PRIPADNICI SIS-a, AUTORI "PREDSTAVKE", KOJE NOVINARI POVEZUJU S KRIMINALNIM RADNJAMA U ŠIBENIKU:

NAĐU LI ZRNCE KRIMINALA, NEKA NAS PEDESETEROSTRUKO KAZNE

U ponovo aktualiziranom "šibenskom slučaju", usput se spominju i bivši pripadnici SIS-a, autori poznate "Predstavke", Ivan Drviš i Antonio Lekić. Iako se, primjerice, u jednom članku u "Globusu" na samo jednom mjestu, objavljena je njihova fotografija pa izgleda kao da se na njih odnosi zvučan, optužujući naslov na vrhu. Kako su sami više puta ukazivali na protuzakonite postupke u vojsci i Ministarstvu obrane i tražili istrage o njima, stalo im je da se raščiste glasine i njihova imena prestanu koristiti u krivom koontekstu. Oni su sada aktivisti Nacionalno demokratske stranke Nikole Štedula, a pristali su se prisjetiti vremena u kojem su bili aktivni vojnici i iznijeti saznanja o akterima događaja u Šibeniku.
* Kada su do vas došle prve informacije o nedoličnom ponašanju i eventualnim kriminalnim radnjama Željka Maglova? Na kojoj ste dužnosti tada bili?
DRVlŠ: Bilo je to u ljeto 1994. godine, bio sam načelnik protuobavještajnog odjela u Upravi SIS-a. Bila je to, praktički, operativa: k meni su dolazili svi predmeti prema kojima je trebalo djelovati. Tijekom cijele godine stizale su glasine i usmene informacije o Maglovu. Među prvima stigle su informacije Tvrtka Pašalića. Dojave su kulminirale nakon incidenta što ga je Maglov izazvao u šibenskom restoranu »Barun«, u srpnju 1994. Slaveći rođenje sina okupio je ondje veće društvo. Kad se napio, gađao je bocom konobara, udario šakom vlasnika restorana, vrijeđao osoblje i prijetio da će razbiti lokal i dići ga u zrak. Skinuo se gol pred svim gostima, među kojima je bilo i stranih državljana. Kad je stigla civilna i vojna policija, Maglov je patroli vojne policije naredio da se udalji, što je ona i učinila. Zatim je napao civilnog policajca riječima: "Što ti hoćeš, meni nitko ništa ne može..." Počeo je gurati policajca, poderavši mu uniformu.

Minimalna sankcija

* Što ste poduzeli kad je do vas došao izvještaj o tom događaju?
DRVlŠ: Ništa se nije dogodilo ni nakon što sam Upravi vojne policije i zapovjedniku Mati Laušiću podnio nekoliko izvještaja. Tek kad sam jedan izvještaj poslao izravno ministru Šušku, i o tome obavijestio Laušića, stvari su se pokrenule. Laušić je tada predložio da se protiv Maglova povede stegovni postu-o pak. Istraga je provedena temeljito, i utvrđeni su svi detalji njegova ponašanja. Maglov je, ipak, dobio najblažu kaznu - odbijeno mu je deset posto plaće! To mu je, očito, bio znak da može ići dalje, bez velikih posljedica. Još za vrijeme istrage, iako formalno suspendiran s dužnosti, Maglov se ponašao kao da nema nikakve istrage. Minimalna sankcija koju je dobio, samo ga je potaknula da nastavi s takvim ponašanjem.
*Jeste li nešto znali o mučenju zatvorenika u zatvoru Kuline, za što je u novinama također optužen Željko Maglov?
DRVIŠ: Ne, o tome ništa nisam čuo, niti sam službeno - dobio ikakav papir. Do mene su još prije došle informacije kako je u ratu Maglov bio "dobar vojnik", ali to su bile neslužbene informacije. Ni o tome, niti o eventualnom mučenju u zatvoru, ne mogu ništa kategorički tvrditi.
LEKlĆ: Dobar vojnik bio je 1990. svaki onaj koji se uključio u vojsku. Te godine bilo ih je jako malo koji su to željeli. Neki ljudi u Šibeniku govorili su da je hrabar, da ima ugled u gradu, itd. Što se kasnije s njim događalo, utvrdit će, vjerujem, istraga koja se sada protiv njega provodi i, na kraju. sud. Mi smo uskoro izgubili izravna saznanja o njegovim poslovima, jer smo potkraj 1994. priaktički uklonjeni iz službe.

Puštanje prekršitelja greška MORH-a

*Mislite li da je i »slučaj Maglov« tome pridonio?
LEKIĆ: On je bio najmanja karika u kriminalnim radnjama na koje smo naišli u ministarstvu.
DRVIŠ: Da je tada određena primjerena kazna, koja bi bila signal i njemu i podređenima i okolini, možda Maglov ne bi kasnije završio u švercu ukradenim automobilima, za što ga se sada optužuje. Greška onih što su vodili MORH i jest u tome što su dopustili da prekršitelji discipline i zakona budu preblago kažnjeni. lli su puštani, ostavljani na svojim pozicija, čak su i napredovali... To im je davalo poticaj da nastave s većim stvarima, što je državu i porezne obveznike puno koštalo.
* Otkad poznajete Tvrtka Pašalića?
LEKIĆ: Upoznali smo ga 1991., kad se uključio u našu postrojbu. Tako je počelo naše, suboračko, prijateljstvo.
* Što znate o stvarima za koje ga se optužuje: primjerice, o švercu robe za vlastite butike, pokrivenom vojnim papirima?
LEKIĆ: Koliko znam, Poašalić će sam izaći u javnost sa svojim odgovorom i stavovima, te demantirati sve netočne informacije. Ja mogu ponuditi jedno od objašnjenja i opisati kako se u to doba uvozila oprema za potrebe Hrvatske vojske. Bilo je to doba embarga i nije se moglo uvesti ništa od uniformi do opreme za tajne službe ili naoružanja. Zato su prilikom uvoza takvih stvari često izdavani papiri u kojima je pisalo da se radi o tekstilu za butike, deterdžentima, madracima, stolariji, namirnicama... S tim se prolazilo kroz granice zapadnoeuropskih i susjednih država. Bilo je dogovoreno da MUP obavijesti naše carinarnice, pa bi do njih došlo policijsko vozilo i pratilo takvo vozilo. Ako je roba bila manje vrijednosti ili nije bila osjetljiva, vozilo bi prošlo bez pratnje. Ljudi koji su prevozili tu opremu, a naročito za upravu SIS-a, nisu je mogli pokazivati hrvatskim carinicima. Kako je došlo do greške u komunikaciji u slučaju Tvrtka Pašalića, to ne znam. To će vjerojatno biti utvrđeno, bude li novih istražnih radnji. No jedna je istraga o slučaju koji se spominje već napravljena i krivnja Tvrtka Pašalića nije utvrđena! Pokazalo se, naime, da je on doista prevozio vojnu opremu.
DRVIŠ: Mi ne kažemo da nekoga treba amnestirati od kaznene odgovornosti: ako se u poštenoj istrazi utvrdi da je netko kriv, neka odgovara. Ali, kad vidite da tajkuni prolaze nekažnjeno otuđujući milijune maraka, smiješno je kako nama traže dlaku u jajetu, izmišljajući nekakve prekršaje.
LEKIĆ: Pa ne bi valjda Tvrtko Pašalić riskirao probleme za robu deklariranu u vrijednosti 3.000 njemačkih maraka, za koju bi carinu platio najviše 500 maraka. Ako je i učinio takvo nešto, onda je riječ o utaji tih 500 maraka. Kako je moguće od toga iskonstruirati aferu koja eto već dva tjedna trese državu, uza sve drugo što se zbiva u državi?
* A što je s optužbom da je uoči izbora organizirao da vojnici lijepe plakate za HDP i tjerao ih da se učlane u tu stranku?
LEKIĆ: Ne mogu sto posto tvrditi, ali ne vjerujem da je to istina.

Pašalić član NDS-a

* Je li Pašalić član vaše Nacionalne demokratske stranke?
LEKIĆ: Jest. Stranka je već dala izjavu o tome. Naši članovi podliježu svim sankcijama i zakonima ove zemlje, ako su učinili kakvo kazneno djelo. Tražimo od nadležnih institucija da sve procesuiraju, ako ima i zrnce sumnje.
DRVIŠ: Upravo tu želimo biti prepoznatljivi, za razliku od dosadašnje prakse. Naša stranka cijeni sve svoje članove, ali neće štititi nikoga ako učini kakvo kazneno djelo. Želimo da se sve raščisti kako ne bi ostale glasine. I ja i Lekić smo na raspolaganju, u svako vrijeme.
* Evo, Lekiću, onda objasnite zašto ste htjeli oduzeti dva čamca u Vodicama, u svibnju 1992. Iz članka u Globusu, gdje je otkriven taj slučaj, dobiva se dojam da ste učinili nešto protuzakonito? (Igor Vukić, koji se proslavio feljtoniziranjem izvještaja o zločinima HV-a nakon "Oluje", prešutio je da su šibenski djelatnici SIS-a ustanovili da su se Antonio Lekić i Nikola Krišto po odobrenju Tvrtka Pašalića koristili i jahtom op.ž.p.)
LEKIĆ: Čamce je mobilizirala 134. šibenska brigada. Mobilizacija automobila, plovila, i drugih stvari, čak i nekretnina, bio je uobičajeni, zakonom dopušteni postupak za nabavljanje sredstava potrebnih HV-u.
Nama su čamci bili prijeko potrebni za obuku. Tih smo dana, u suradnji s Fakultetom za fizičku kulturu, imali obuku u ronjenju jedne desetine specijalaca kojoj sam bio zapovjednik, i za to su nam trebala ta dva čamca. Dopis o tome upućen je 134. brigadi. Uzeli smo čamce u Vodicama, i počeli s obukom. Nakon tri dana, došli su ljudi iz 134. brigade, i neovlašteno i nelegalno nam uzeli čamce. Oni su nam ih, zapravo, oteli, jer smo ih imali pravo koristiti prema odluci MORH-a. Ali, ne zaboravite da je to bila 1992. godina, još "divlje" vrijeme, dopisi su često kasno ili naknadno stizali, pa je 134. brigada čamce uzela natrag.
DRVIŠ: Ne vidimo u čemu je problem s mobiliziranjem čamaca. Pa jednom smo mobilizirali i četiri kuće za spavanje vojnika, kao i dva agregata za struju. Da su pronašli, te papire, zar bi nas i za to i optužili?

Jahte, kojima su se koristili Željko Maglov, Tvrtko Pašalić, Nikola Krišto i Antonio Lekić, službeno je mobilizirao Josip Perković

Tužba protiv Globusa

* Koji bi bio motiv tih, kako tvrdite, montaža na vaš račun?
LEKIĆ: Dugo smo razmišljali o tome. Možda je riječ
samo o želji da članak izgleda bolje, senzacionalnije. Ali, nama to nanosi štetu. Uputili smo brojne demantije, tužili novine sudu, ali rasprave se odgađaju i nemamo priliku objasniti svoju stranu priče.
DRVIŠ: Protiv Globusa, smo, primjerice, podnijeli tužbu za naknadu štete od 1,25 milijuna kuna zbog jednog teksta (mog o projekciji filma Povratak i pogibija Mire Barešića op. ž.p). Možda nas žele kompromitirati kako bismo lošije stajali u toj parnici, kako bi šteta koju su nam nanijeli ranijim člancima izgledala manja. U tom ranijem članku novinar Globusa (Željko Peratović op ž.p.) brani tezu, posuđenu od Nikole Majstrovića, autora filma o pogibiji Mire Barešića, da smo mi krivi za Barešićevu smrt, pa nas i kasnije, na svaki način, želi pokazati negativcima.
LEKIĆ: Osim toga, Mario Barišić, jedan od aktera "šibenskog slučaja«, rođak je Ante Barišića, bivšeg Tuđmanova savjetnika za tajne službe, koji je po vlastitom priznanju umiješan u neke psihološko-propagandne akcije protiv Tuđmanovih političkih protivnika. Znamo da su neke akcije Ante Barišića usmjerene prema nama.
DRVIŠ: Mi želimo raščistiti mnoge sumnjive kriminalne radnje o kojima smo pisali u »Predstavci«. Vjerojatno nas i zato netko želi uvaljati u blato i javno kompromitirati. Gradimo NDS, stranku, koju želimo ustrojiti od čistih i poštenih članova, pa nam se i zato želi napakostiti. Upravo ovih dana u više jadranskih gradova osnivamo ogranke, pa je možda i zato kampanja protiv nas tempirana baš sada.
LEKIĆ: O našim namjerama neka govore činjenice: mi smo zatrožili istragu o indicijama da se štošta radi protuzakonito još u doba dok je i vojska bila moćnija, dok je Šušak bio živ i u snazi, a civilno društvo, javnost i sudovi, vrlo slabi. Napisali smo "Predstavku«, opisali što se događa, naveli konkretna imena i sve to poslali Saboru.
Spremni smo svjedočiti bilo gdje, i izaći na bilo koji sud. Ako nam nađu samo zrnce kriminala, neka nam se odredi pedesetorostruka kazna.

Igor VUKIĆ, Novi list, Subota, 06. ožujka 1999.

Je li Gojko Šušak 1994. uhodio Josipa Perkovića?

No, mnogi su već zaboravili da je Hrvatsku tada (1994. op. ž.p.) potresla i famozna "Predstavka" trojice časnika SIS-a Nikole Krište, Antonia Lekića i Ivana Drviša, u čijemu je nastajanju sudjelovao i Miro Laco, koji je na kraju ipak nije potpisao. "Predstavka" je upozorila na teške kriminalne radnje unutar vojske, bila je poslana svim saborskim klubovima zastupnika, ali ubrzo su svi njezini primjerci zaplijenjeni te je bunkerirana kao državna tajna.
...

Njezin cjelovit sadržaj nikad nije došao do javnosti, a u ovom trenutku je i te kako zanimljiv, kao i tadašnji događaji, u slučaju Josipa Perkovića, bivšeg šefa Udbe u Hrvatskoj, pa šefa SIS-a i pomoćnika ministra Gojka Šuška, a zatim i njegova savjetnika, zapravo "sive eminencije" hrvatskih obavještajnih služba. "Predstavka" je sada zanimljiva jer je, kako tvrde tadašnji djelatnici SIS-a, nastala upravo zbog Perkovića. No, prava istina, čini se, nije ni na jednoj strani.

Večernji list prvi donosi dio "Predstavke" koji se odnosi na Perkovića, a njezin je sastavni dio i velika kaznena prijava protiv njega koju je podnio SIS, odnosno potpisao je Antonio Lekić, tada jedan od načelnika SIS-ovih odjela. Neki od onih koji su upućeni u njezino nastajanje, danas tvrde kako je sve zapravo počelo te 1994. kad su tadašnji časnici SIS-a, njezini autori, uhvatili časnika Uprave SIS-a Ivicu Šanka u nezakonitim radnjama, a koji je bio Perkovićev čovjek. Šanek je nakon obrade pristao na suradnju, pa su ga ozvučili te tako počeli prisluškivati Perkovića i pratiti ga.
....

Lekić danas o tome više ne želi puno pričati. Kaže da ga to više ne zanima.

Bilo je kako je bilo, a do danas se ništa na bolje nije promijenilo. Mi smo poštovali zakonsku proceduru, ali sve je na kraju završilo u ladicama. Danas imamo Sabor, Vladu i premijera koji valjda najbolje znaju što će učiniti kratko je prokomentirao Lekić.

Zvonimir Despot Večernji list, 25. 11. 2005.

Ekskluzivno iz Ljubljane: Reporteri "Globusa" prisustvovali su troipolsatnoj projekciji dokumentarnog filma "Povratak i ubojstvo Mire Barešića", u kojem autor, na temelju svjedočenja gotovo svih osoba s kojima je Barešić kontaktirao nakon dolaska u Hrvatsku i koje su sudjelovale u spornoj akciji u kojoj je poginuo, teško optužuje hrvatsku vlast:

Nikola Majstroviću dokumentarnom filmu optužuje Gojka Šuška, Josipa Perkovića i Vicu Vukojevića da su organizirali ubojstvo Mire Barešića kako bi spriječili da ih prokaže kao udbaše!

Piše Željko Peratović
Snimio Hrvoje Dominić

Na prvoj projekciji filma "Povratak u domovinu i pogibija Mire Barešića", u srijedu. 29. listopada 1997., u restoranu "Park" u Ljubljani, bila su samo tri hrvatska novinara: dopisnik "Slobodne Dalmacije" Goran Ivanović i dvojica iz "Globusa".
Nakon troipolsatne filmske rekonstrukcije dolaska u Hrvatsku i pogibije Mire Barešića, promrzli novinari - jer grijanje u prostariji nije radilo - mogli su samo čestitati autaru filma Nikoli Majstroviću na vrlo uspjelom profesionalnom pathvatu, realiziranom uz minimalan budžet.
Obilje činjenica što ih je autar skupio u četiri godine svoje istrage i njegov zaključak - da je ubojstvo Mire Barešića organizirala hrvatska vlast - na gledatelje su ostavili potresan dojam. To šokantno Majstrovićevo otkriće svima koji su vidjeli njegov film ni danas ne dapušta miran san.
Kad "Povratak u domovinu i pogibija Mire Barešića" 6. prosinca bude opet prikazan u Sloveniji, za pedesetak predstavnika svih hrvatskih stranaka te osoba iz javnog života i medija, mnogi će u Hrvatskoj patiti od nesanice ili imati noćne more.
Sastavljajući "mozaik zavjere" protiv Mire Barešića, Nikola Majstrović razgovarao je s dvadesetak osoba, s većinom onih koji su Miru sreli nakon povratka u domovinu 12. srpnja 1991. te s onima koji su sudjelovali u akciji 30. srpnja kod Miranja Donjih, u kojoj je poginuo.
Majstrović kaže da je na kaže da je na kraju otkrio kako je Barešić žrtva zavjere, ali i tko su njezini organizatori, pomagači te počinitelji tog ubojstva. Uz prvu kariku tog lanca upisao je ime Gojka Šuška, danas ministra obrane a tada ministra iseljeništva. Slijede: Vice Vukojević, pomoćnik ministra unutarnjih poslova, Josip Perković, načelnik SIS-a, Antonio Lekić, Nikola Krišto, Ivica Drviš, Tvrtko Pašalić, djelatnici SIS-a, Zrinko Šarić, koji je vodio Barešićevu grupu kad se dogodila pogibija, Martin Dražina, načelnik PU Zadar, Đuro Župan, šef specijalne jedinice policije u Zadru, te Marinko Klapan, vlasnik restorana "Borik" u Zadru.
Za prikrivanje istine o Barešićevoj pogibiji Nikola Majstrović također optužuje Nikolu Štedula, predsjednika HDP-a, i Slavicu Barešić, suprugu pokojnog Mire. Oni su, po autorovom mišljenju, nekoliko puta izjavili da znaju kako je, i od čije ruke, Miro poginuo, ali da nije vrijeme da se istina objelodani.
Kao svjedoci optužbe u filmu su prikazani: Martin Špegelj, tadašnji ministar obrane, Josip Manolić, predstojnik Predsjednikova ureda za zaštitu ustavnog poretka, Zvonko Popović, dopredsjednik HDP-a, Ante Barešić, rođak Mire Barešića, Joško Barešić, pokojnikov brat, te sudionici kobne akcije Ivica Krišto, Boris Prebeg i Ilija Babić.
U filmu govori i dr. Dominis, ravnatelj zadarske ratne bolnice koji je identificirao pokojnikovo tijelo, iako u životu nije vidio Barešića. Možda najpotresniji iskaz dala je majka Mladena Mustača, Barešićeva vojnika, koji je samo 12 dana nakon Barešića poginuo blizu Zagreba, navodno u automobilskoj nesreći. Po njezinu svjedočenju, hrvatska je vlast odgovorna i za smrt njezina sina koji je, čini se, "previše znao,

Kontroverzne izjave

Već na samom početku filma redaju se kontroverzne izjave o dolasku Mire Barešića u Hrvatsku. Po Antonia Lekića, koji je 10 lipnja 1991. otišao u Barcelonu - po Barešića koji je ondje bio u kući jednog Hrvata, nalog da se Miro dovede u Hrvatsku izdao je Josip Manolić. Sam Manolić to opovrgava i tvrdi da nije imao pojma o tome ni gdje je Barešić ni da bi trebao doći u Hrvatsku, te da Barešića i Antonia Lekića uopće nije poznavao!
Kad je Miro došao u Hrvatsku, po tvrdnjama Nikole Krište, njegova je grupa, u kojoj su još bili Lekić, Drviš i Tvrtko Pašalić, dobila zadatak da ga smjesti u konspirativni stan, a tadašnji ministar obrane Martin Špegelj izdao je nalog da Miro ode na biogradsko bojište organizirati obranu.
Martin Špegelj niječe tu tvrdnju i napominje da su njemu Barešića predstavili ministar Šušak i Josip Perković, da je on Miru dao zadatak da u Zagrebu obučava buduće časnike i dočasnike ZNG-a, te mu dopustio da na nekoliko dana ode u svoju rodnu kuću blizu Biograda kako bi pozdravio rodbinu. Špegelj tvrdi da je bio protiv toga da se Barešića drži u konspiraciji, jer za to nije bilo razloga. Ne zna kako je Barešić poslan u biogradsko zaleđe, u akciju koja nije imala nikakva vojnog značaja. Dodao je da je u to vrijeme bilo sličnih akcija, koje su samo iritirale Srbe.
Nikola Krišto potvrdio je da je za grupu, odnosno za njezinu logistiku u Zagrebu, osobno bio zadužen Josip
Perković, bivši visoki djelatnik SDS-a, a u novoj vlasti čovjek koji je ustrojio sve hrvatske obavještajne službe pa je danas glavni savjetnik Miroslava Tuđmana, šefa HIS-a, krovne obavještajne organizacije u Hrvatskoj.
Ilija Babić također je u Mirovoj grupi otišao iz Zagreba u biogradsko zaleđe. On svjedoči:
- Večer prije odlaska na teren Josip Perković odveo nas je na večeru u 'Stari Puntijar' u Gračanima. On nam je pripremio i lažne dokumente koje smo ponijeli sobom."
Kad je grupa stigla na teren, ustanovili su da nemaju dovoljno oružja i materijala za akcije. Nikola Krišto tvrdi da su se za pomoć obratili Josipu Perkoviću u Zagrebu te da im je on poslao kombi s oružjem, u kojem, međutim, nije bilo pušaka, samo pištolji.
Tada su se za pomoć obratili Đuri Županu, zapovjedniku specijalne policije u Zadru. On je, u povodu susreta s Barešićem, organizirao večeru u zadarskom restoranu "Borik", vlasnika Marinka Klapana, na koju je pozvao i Ivana Brzoju, šefa zadarske policije, te Martina Dražinu, bivšeg predsjednika Izvršnog vijeća općine, čovjeka koji je, po vlastitu svjedočenju, prije radio u SUP-u, a na zadarskom je području zajedno sa Županom, bivšim niškim specijalcem, organizirao jedinice specijalne policije MUP-a.
To je još jedna od kontroverznih pojedinosti na samom početku priče, jer se pokazalo da je već tada prekršeno pravilo o konspirativnom djelovanju Mire Barešića. Iz izjava nekih svjedoka pokazat će se da su te osobe iz Zadra, saznavši da je Barešić stigao na to područje - a mnoge indicije govore i da su znali koje su namjere njegove grupe, uvelike utjecale na njegovu pogibiju. Antonio Lekić i Nikola Krišto prozvat će ih, poimence Đuru Župana, kao odgovorne za Mirinu smrt.

Amaterska video-snimka

O posljednjim danima Mire Barešića svjedočio je i Ante Barešić. U njegovoj je kući, u Dragama, rodnom mjestu Barešićevih, bila baza cijele grupe.
- Stekao sam dojam da Miro nije zapovjednik te grupe. Naredbe su izdavali Lekić i Ivica Drviš, a ostali su ih samo slušali. Nije bilo nikakve rasprave.
Njegovo je svjedočenje podupro i Joško Barešić, Mirov brat. Oni su ustvrdili da je naredbu za tragičnu akciju izdao Antonio Lekić. Vrativši se iz izvidnice, rekao je da je primijetio šestoricu četnika kako oko šest sati popodne automobilima dolaze na barikadu kod Miranja Donjih, gdje su držali stražu, te da ih treba likvidirati.
Po iskazima svjedoka, Miro mu se usprotivio kazavši da je to apsurdno jer, ako je već primijetio tu šestoricu, zašto ih sam nije likvidirao, a ne da se zbog njih organizira specijalna akcija. Tada je Lekić rekao da je dobio nalog iz Zagreba da se Srbima treba osvetiti za Borovo Selo, da borci trebaju
osjetiti borbeno djelovanje i miris srpske krvi.
U film Nikole Majstrovića ukomponirana je i amaterska video-snimka, koju je neposredno prije akcije snimio Ante Barešić.
- Rođak Miro spremao se za akciju odijevajući hrvatsku uniformu koju je donio iz Paragvaja. Izgledao je neraspoloženo. Neprekidno mu je ispadao okvir za metke iz puške, pa sam poslije zaključio i da je njegova puška bila neispravna. U jednom se trenutku Antonio Lekić izderao na mene da prestanem snimati, a Miro me branio i rekao da snimam. Medutim, više mi nije bilo do snimanja, iako mi je danas krivo što nisam snimio sve što se događalo u mojoj kući, jer vjerujem da bi se tako mnogo brže otkrilo tko je odgovoran za smrt mojeg rodaka.

Tvrtko Pašalić, sudionik akcije u kojoj je ubijen Miro Barešić i bliski suradnik Josipa Perkovića, prema izjavama Maria Barišića, u ratnim zločinima u splitskoj luci Lora i Derventi

Nikola Majstrović naratorski komentira i informacije, koje su se provlačile u javnosti, o tome da je Miro sudjelovao u nekoliko prethodnih akcija u zadarskom zaleđu:
-To je neistina koju nitko od svjedoka nije potvrdio. Takve su informacije lansirane da bi se stekao dojam kako nije ni čudno što je, nakon niza akcija, u jednoj i poginuo. U dvije prethodne akcije sudjelovali su Antonio Lekić i Ivica Drviš, ali s njima nije bio Barešić.
Otkrivena je još jedna mistifikacija, o kojoj je govorio Ilija Babić, stručnjak za eksplozive u grupi. On je izjavio da Zdeslav Turić, Frano Bokan i Milan Pandžić, najmlađi suborci Mire Barešića, nisu poginuli istoga dana kad i Miro.
- Mi smo ih poslali dan ranije da osiguraju cestu od Miranja prema Pristegu, kako nam četnici ne bi došli sa strane. Oni su bili najmlađi i zato su poslani na taj, zapravo bezopasan. zadatak, kaže Babić.
Narator tumači da je i ta mistifikacija smišljena kako ne bi bilo sumnjivo to što je od svih boraca u neobičnoj akciji poginuo upravo zapovjednik grupe Miro Barešić.
Majstrović je u filmu pokazao i fotografije ubijenih - Turića, Bokana i Pandžića, za koje kažu da su ih Srbi snimili neposredno pošto su ubijeni, a slike su otkrivene u policijskoj stanici Benkovac, nakon "Oluje". Stručnjak za patologiju na Kraljevskom karolinškom institutu u Stockholmu, na osnovi tih fotografija rekao je kako sumnja da su trojica mladića ubijena metkom u potiljak iz neposredne blizine.

Grafički prikaz akcije

U filmu je pokazan i grafički prikaz same akcije, izrađen na temelju iskaza svih sudionika. Taj grafički prikaz, uz informaciju da su Srbi na grupu ispalili samo jedan rafai u trajanju od 10 do 15 sekundi, jedine su činjenice s kojima su se suglasili svi sudionici akcije Na tom se prikazu vidi da su Mirini suborci bili raspoređeni u polukrugu širokom 15 metara, a da je Miro stajao četiri metra iza njih. Samo je njega metak iz tog rafala pogodio u kuk. Nakon rafala zapovijeđeno je povlačenje, koje je, opet po izjavama dvojice boraca, unaprijed bilo dogovoreno kao jedna od varijanti ponašanja, ako štogod krene po zlu. Znao se i pravac povlačenja, kao i mjesto na kojemu su se svi trebali naći: pedeset metam udaljeno od linije borbenog rasporeda.
Na kraju su se svi onamo povukli, a Miro Barešić nestao je u smjeru suprotnom od mjesta povlačenja i od onoga gdje je prvo lakše ranjen.
Ključni je svjedok Barešićevih posljednjih trenutka Zrinko Šarić, vodič u akciji. On tvrdi da ga je ranjeni Barešić zamolio da mu pomogne u izvlačenju. S njima se trebao povući i Mladen Mustač, borac koji je po Šarićevim riječima, stajao blizu. Šarić zatim napominje kako je u jednom trenutku novi rafal ranio Barešića po trbuhu a njega po leđima, te da je Mustač kazao kako će otići po pomoć. Šarić, gledajući ispod očiju, tvrdi kako ga je Miro zamolio da ga ubije, te da se potom sam izvuče. Šarić ga, navodno, nije mogao ubiti, a kad se povukao nekoliko koraka, začuo je najprije jedan hitac, a potom kratki rafaI, po čemu je zaključio da je Barešić počinio samoubojstvo.
U nekoliko intervjua koji potom slijede tvrdi se da Šarić uopće nije bio ranjen. Kazao je da mu se to onda učinilo, jer da ga je u to uvjerio Mladen Mustač. Kad su nakon "Oluje" otkrivene fotografije mrtvog tijela Mire Barešića, na mjestu gdje je pronađen, ustanovilo se da nije imao nikakve rane po trbuhu od rafala, nego samo jednu izlaznu u predjelu prsnog koša.
Autor filma, Nikola Majstrović, ne vjeruje da je tijelo koje počiva na Mirogoju uopće tijelo Mire Barešića.
- Sve izjave koje sam prezentirao u filmu upućuju na takav zaključak. Ponajprije, identifikaciju je organizirao Marinko Klapan, šef restorana "Borik" u Zadru. Za to ga je ovlastio Đuro Župan, šef specijalne policije. Klapan je pozvao zadarske liječnike dr. Dominisa, šefa bolnice, i patologa dr. Duila. Ti ljudi nikad u životu nisu vidjeli Barešića živog, ali su ga identificirali na osnovi Klapanova opisa. Vlasnik restorana dobio je opis od Joška Barešića, pokojnikova brata koji nije smio biti nazočan identifikaciji. K tome, liječnici tvrde da nije obavljena obdukcija, ali dr. Dominis kaže da je na tijelu vidio jednu ulaznu ranu, deset centimetara ispod lijeve prsne bradavice, a da je Barešić bio odjeven u crnu majicu. Doktor Duila pak tvrdi da je tijelo vidio bez majice.


Fotografija koju je Boris Prebeg pronašao u stanici bivše milicije tzv SAO Krajine u Benkovcu, a za koju Prebeg i Nikola Majstrović tvrde da prikazuje mrtvog Miru Barešića

Tijelo u zakovanom kovčegu

- Antonio Lekić kaže kako uopće nije vidio Mirovo tijelo jer je, nakon razmjene sa Srbima, stigao u zakovanom limenom kovčegu, ali da je za godinu dana, kad je tijelo premješteno iz groba na Miroševcu u grob na Mirogoju, gdje je pokopan pod pravim imenom, primijetio na raspadnutom tijelu veliki zlatni lančić koji je pripadao Miri. Lekić je nagovarao nagovarao druge Mirove suborce, prvi put kad je tijelo stiglo u Zadar, da ga ne idu gledati jer loše izgleda i u stanju je raspadanja, govori Majstrović.
On zaključuje kako je Lekić u Zagrebu, preko Josipa Perkovića, Vice Vukojevića i Gojka Šuška, ishodio da Srbi pošalju neko tijelo u Zadar kako bi se cijela priča brzo stavila ad acta i obavila velom državne tajne.
U filmu je iznesen još niz kontradikcija i infomacija koje optužuju Antonia Lekića, Nikolu Krištu, Ivana Brzoju, Đuru Župana, ali je svakako najpotresnije svjedočenje majke Mladena Mustača, borca koji je nakon završetka akcija od svih sudionika bio najviše potresen.
Mustačeva je majka rekla da joj je sin, pošto se vratio s terena, kazao kako zna da je nekome ponuđeno 100.000 DEM za njegovu glavu. Dvanaestog dana od akcije u kojoj je poginuo Barešić, u sedam sati ujutro, Mustačevu majku nazvali su iz policijske stanice u Ilici 45 i samo joj rekli neka dođe po Mladenove stvari. Nisu joj čak htjeli reći ni da je njezin sin mrtav. Iako joj je poslije priopćeno kako je poginuo u prometnoj nesreći, koja se dogodila kad se automobilom iz Samobora vraćao u Zagreb, obiteljski odvjetnik nije dobio na uvid ni službeni nalaz istrage ni obdukcijski nalaz. Majka se sjeća da je nekoliko dana nakon sahrane u njihov dom došao Nikola Krišto i napomenuo im da ne šire priču kako je Mladen ubijen, jer bi se isto moglo dogoditi i njima, a kuća bi im mogla poletjeti u zrak.
Nikola Majstrović majčinu je iskazu dodao i infonnaciju o tome da je jedna medicinska sestra u Traumatološkoj bolnici u Zagrebu vidjela Mustačevo tijelo na patologiji, te da se na njemu, u predjelu glave, nalazila rana od metka. Majstrović napominje kako ima svjedoke koji su tu informaciju spremni posvjedočiti i na sudu.


Nikola Krišto, za kojeg Mile Dedaković Jastreb tvrdi da ga je mučio u pritvoru Vojne policije na Lašćini i za kojeg majka Mladena Mustača kaže da je njenoj obitelji prijetio da će im kuća letjeti u zrak budu li istraživali Mladenovu smrt

Tražeći motive koji bi potkrijepili njegovu tezu da je ubojstvo Mire Barešića organizirala hrvatska vlast, Majstrović izriče šokantnu optužbu po kojoj su Gojko Šušak i Vice Vukojević bili suradnici Udbe u prošlom sustavu, te da su se bojali da bi Barešić jednog dana to mogao otkriti.
- Barešić je bio častan hrvatski borac kojemu se takvo što ne bi moglo pripisati, a znalo se da su njegovi stavovi beskompromisni kad je posrijedi borba za Hrvatsku. Vukojević i Šušak, po mišljenju autora filma, "bojali su se da će s Mirom imati problema i zato su angažirali Josipa Perkovića, čovjeka koji je u bivšem sustavu organizirao ubojstva Hrvata u emigraciji, da operacionalizira njihov naum. On je zatim pronašao druge suradnike i tako se stvorio konspirativni lanac, a Miro je ubijen. to je pouzdano.
Da su Šušak i Vukojević radili za Udbu, može posvjedočiti Josip Majerski, bivši Udbin agent on je tu tvrdnju i njezino obrazloženje izrekao također pred mojom kamerom, i u svako je doba spreman pojaviti se na hrvatskome sudu da to i dokaže, zaključuje Majstrović.

Globus, 07. studeni 1997.

teme dana

RAZGOVOR: TOMISLAV KARAMARKO, BIVŠI ČELNIK UNS-a, PRVI PUT NAKON OSTAVKE GOVORI ZA SLOBODNU:

Političku optužnicu protiv Gotovine trebalo je odbaciti

Piše Josip Jović


Tomislav Karamarko, donedavno šef Ureda za nacionalnu sigurnost, krovne službe obavještajne zajednice, trenutačno koristi šeslomjesečni plaćeni godišnji odmor i razmišlja o novome radnome mjestu, koje neće biti u Europapress holdingu (kasnije su njegove firme Soboli i Ippon security, preuzele sigurnosnu i fizičku zaštitu Ninoslava Pavića, suvlasnika EPH op. ž.p.) kako se spekuliralo, jer o tome naprosto nikada ni s kim nije ni riječi prozborio. Na dopustu je, jer UNS-a u novoj organizaciji obavještajne zajednice nema, a i sam je, odmah nakon što je njegov prijedlog odbačen, podnio ostavku i prije formalnih promjena. Zašto njegov prijedlog nije prošao, iako je imao prvobitnu podršku Predsjedrnka države i čak bio dogovoren sa zamjeikom premijera Goranom Granićem? Karamarko o tome kaže:

- Meni je duže vrijeme bilo jasno da bi rasplet mogao biti upravo ovakav. Svojedobni razgovori u Vili Weiss na kojima se predsjednik Mesić priklonio Vladinu prijedlogu, bili su samo završni čin. Jasno je to zbog ukupnoga političkog konteksta koji je uspostavljen u posljednje dvije godine, u kojem je apsolutna politička prevaga u svemu otišla na stranu Vlade. No čekao sam da novi zakon bude donesen jer sam smatrao da svoj prijedlog moram zastupati do kraja. Kao što je poznato, u tome nisam uspio, sve ostalo nakon toga je potpuno logično.

Vlada ima prevagu

* U čemu su bitne razlike dvaju spomenutih prijedloga?
- Moj koncept je polazio dosljedno od ustavne definicije ovoga područja, koja kaže da predsjednik i Vlada sudjeluju ravnopravno u usmjeravanju rada obavještajnih službi, u nekom otprilike odnosu fifti-fifti. Želio sam predsjednika države i Vladu kao dva dijela izvršne vlasti dovesti u ravnotežu, a mislim da je i bivši zakon bio na tragu spomenute ustavne definicije, tako da je moje rješenje bilo modifikacija starog zakona. Ono na čemu sam ja inzistirao jest neovisna kontrola, koju bi vršilo jedno neovisno državno tijelo izvan Vlade, odgovorno ponajprije Saboru, zatim predsjedniku države i Vladi.
U konačno usvojenom zakonu prevaga je otišla na stranu Vlade, bez definiranog nadzora. Predsjednik je, po prihvaćenom zakonu, samo supotpisnik rješenja o imenovanju šefova službi i svih drugih akata, te supredsjedatelj Vijeća za nacionalnu sigurnost. Medutim, apsurdno je da nad zor može vršiti neko Vladino tijelo, ako je i izvršenje samog posla u Vladi. To je kao u građevinarstvu, nadzorni organ ne može biti sam izvođač radova. To su loša rješenja, to više što smo imali iskustvo sa SZUP-om nad kojim UNS-u nije bio dopušten nadzor, iako je UNS za to zakonom bio ovlašten. Kako je u ovom primjeru prošla često spominjana "pravna država"? .
* Sad, pitanje je što je uzrok, što je posljedica. Možda vaš prijedlog nije prihvaćen baš zbog vas?
- Možda. Nije tu bitna osoba, nije bitan pojedinac, pa ni ja, već načelo, struka, zanat, legitimitet. Taj zakon već sad doživljava kritiku u samom Saboru, gdje je i donesen prije manje od mjesec dana.
* U radu tajne policije postoji jednaa kontradikcija. S jedne strane one moraju biti tajne, s druge mora postojati nekakva javna kontrola. Kako to dvoje pomiriti?
- Kontradikcija je tu samo prividna. Ona se lako prevladava uz malo dobre volje i odricanja od uskih egoističnih pristupa i želja pojedinaca i stranaka da imaju potpunu kontrolu nad službama. Ponajprije, ponavljam, mora postojatI profesionalni nadzor jer je upravo on najbolji pokazatelj stanja demokracije u jednoj zemlji. Ako je nadzor farsa, onda od demokracije nema ništa, ma koliko o njoj neki govorili. Nadzor mora, dakle, biti realan i kvalitetan, što ne znači da se njegovi rezultati mogu pojavljivati u medijima.

Zloupotrebe i optužbe

* Bilo je u proteklom razdoblju, posebice prije 3. siječnja, a i poslije, očito da se medusobno kontroliraju tajne službe i pojedinci u njima, ne radi državnih, nego radi nekih drugih Interesa?
- Bilo je sigurno i takvih pojava, pa i drugih zloporaba službi, ali u odnosu na stvarnu pozitivnu ulogu što su je službe imale u obrani i stvaranju drižave, to što spominjete, bile su marginalne pojave. Tvrdim da nije bila narušena prava uloga tih službi.
* Posebno je bilo uočljivo da povjerljivi materijali tajnih službi lako nalaze put do novina. Kako to objasniti?
- U pravu ste. Držim da su za to najviše krivi političari. Rijetko kad neka državna ili vojna tajna dolazi od samog proizvođača, od službe. Dolazi od adresata, od onih kojima su službe dužne servisirati informacije. I onda oni u svojim stranačkim, osobnim ili ne znam kakvim obračunima zloupotrebljavaju takve informacije.
* Najnoviji slučaj su snimke Miloševićevih razgovora? Kako su oni ugledali svjetlo dana i kakve su posljedice toga?
- Uglavnom putem koji sam upravo opisao. Neodgovornost, glupost, nepromišljenost, zla tendencija? Sigurno je jedino da je objavljivanje tih dokumenata nanijelo veliku štetu hrvatskoj obavještajnoj zajednici, ali i državi u cjelini. Zabrinjava pri tome nedosljednost i neprincipijelnost onih koji su trebali reagirati u tom slučaju. Primjer je to kako nacionalni interesi mogu biti podređeni stranačkim interesima ili interesima pojedinaca.
* Vaša odluka da dokumente Ureda za nacionalnu sigurnost predate Državnom arhivu bila je žestoko kritizirana, a posebno ju je kritizirao Predsjednikov savjetnik Željko Bagić koji je otvoreno posumnjao da ste neke dokumente otuđili.
- Točno, reakcije su bile žestoke, ali moram još jednom reći da sam postupio u skladu sa zakonom. I ovaj je slučaj posljedica neprofesionalnosti i brzine kojom je novi zakon donesen. U prijelaznim i završnim odredbama precizno je navedeno tko od Ureda koji se gasi preuzima namještaj, mobitele, automobile, a nitko ne spominje arhiv, iako je iako je on trebao biti na prvome mjestu.
Do Velikog petka sam čekao da me netko iz Vlade obavijesti tko će preuzeti arhivsku građu UNS-a. Kako se to nije dogodilo, predao sam to jedinoj ustanovi koja se bavi čuvanjem arhivske grade, tako da građa bude potpuno zaštićena. Što se tiče sumnji i optužbi da su otuđeni neki dokumenti, a spominjalo se i da bi državni odvjetnik trebao sa mnom razgovarati, mogu samo reći da te izjave govore jedino o onom tko ih je izrekao, a ne o samom slučaju.
Neki su čak tvrdili da je smisao predaje dokumentacije UNS-a Hrvatskome državnom arhivu stavljanje te dokumentacije na raspolaganje obrani generala Ante Gotovine. Sve da je i tako, što je tu problematično?

Sukob sa SZUP-om

* Imate li spoznaja da su iz UNS-a izvučeni neki dokumenti prije nego ste ga vi preuzeli?
-Ne, nemam takvih spoznaja.
* U doba HDZ-a smijenjeni ste zbog nekih malverzacija koje ste počeli otkrivati?
- Kao načelnik Policijske uprave zagrebačke radio sam svoj posao po zakonu što je rezultiralo nekim kaznenim prijavama.
Takav rad je, po svemu sudeći, ugrozio nečije materijalne interese. No to je prošlost.
* Na početku rada u UNS-u izbio je vaš sukob sa SZUP-om. O čemu se tu radilo?
- O tome je već dosta toga rečeno. Ali, ukratko: u redovitom nadzoru SZUP-a - Centar Zagreb, nadzornoj službi UNS-a zaprijećen je uvid u mjere tajnog prisluškivanja i praćenja. Iako je potvrđeno da je naš nadzor bio zakonom utemeljen, taj slučaj nikad nije riješen. Najviše državne institucije, uključujući i nadležni saborski odbor, nisu reagirale.
* Je li bila korektna odluka, i sam način SZUP-a da neke dosjee, očito izabrane po nekom nerazumijivom ključu, da na uvid prisluškivanim osobama i javnosti?
- Bez obzira koje su pobude bile posrijedi, mislim da to nije bila dobra odluka i da je to posve nepotrebno. Čim ste dali taj materijal u javnost, učinili ste ga bezvrijednim, iako u nekima od njih možda ima nešto indikativno za nacionalnu sigurnost.
Osim toga, nejasni su i kriteriji po kojima su neki dani na uvid, a neki su zadržani. U svijetu se puno opreznije barata takvim dokumentima. No i ovdje su očito prevagnuli dnevnopolitčki motivi.

Politički policajci

* Što biste uopće kazali o famoznim prisluškivanjima i koliko toga ima danas? .
- Načelno, to se provodi u mjeri koju zahtijeva određena razina nacionalne sigurnosti. Kad se identificiraju ljudi koji bi mogli ugrožavati sigurnost, onda je logično da se prema njima primijene zakonom dopuštene i propisane takve metode. Uvijek su moguće zloporabe, a na nama je da ih smanjimo na najmanju mjeru ili da ih anuliramo. U tom je pravcu išao i moj prijedlog.
* Jesu li pojedinci u Slobodnoj Dalmaciji u vrijeme kad je ona bila vrlo kritična prema vlasti na ikoji način bili praćeni?
- Jeste li mislili da se vas prisluškuje?
* Mene to ne zanima, ja napišem ono što mislim.
- Upravo tako. No da vam odgovorim na pitanje. Iskreno se nadam da niste bili prisluškivani. Zašto bi neki novinar zbog svojih tekstova bio praćen? lako, ne treba praviti razlike između profesija. Svatko može biti praćen ako ugrožava sigurnost zemlje.
*Zauzimate se za profesionalizam, protiv politizacije. Kako to postići?
- Dok to postignemo, mora proći neko vrijeme adaptacije. U našim sluzbama ipak smo naslijedili mnoge pojedince iz jugoslavenskoga, komunističkog sustava, koji su navikli raditi ponajprije kao politički policajci.
* Nedugo nakon što je Mesić postao predsjednikom, na njegovu su adresu i na još neke adrese stizale čudne prijetnje "generala HOP-a". Jesle li došli do bilo kakvih informacija o tome tko bi mogao slajati iza toga?
- Ne, time su se bavili krimlnalislička policija i SZUP. Ali po mojoj procjeni, to je neka neozbiljna i infantilna provokacija.
* Bili ste u Mesićevoj Izbornoj kampanji, šef njegova izbornog stožera. Je li vaš razlaz zbog različitih koncepcija ustroja obavještane zajednice bila samo kap preko pune čaše?
- Među nama je nama je dugo postojala dobra komunikacija i zajednička crta još od 1989. godine kad smo se našli zajedno U HDZ-ovoj baraci. Našli smo se na zajedničkoj liniji i na kritici tadašnje politike prema Bosni i Hercegovini kao i prema privatizaciji. Uključio sam se u njegovu predsjedničku kampanju, vodio izborni stožer, nismo se poslije u svemu slagali, a ovo moje ostavljanje na ledu, na neki način, tumačim kao njegov svojevrsni politički pragmatizam.

Ivankovićevi dokumenti

Odnos s njim imao je dvije razine. Jedna je ljudska, koja ostaje unatoč političkom udaljavanju. Općenito, ne želim da politički neistomišljenici budu ljudski neprijatelji.
* A druga razina?
- Druga je razina politička i profesionalna. Tu sebi ostavljam pravo na vlastito opredjeljenje i izbor.
* I vas neki nazivaju desničarom?
- U pravilu, to svoje desničorenje ne bih ni komentirao, lako je lako objašnjivo. Osjetljiv sam prema vremenima kad se stvarala država i prema ljudima koji su je stvarali. Živio sam i radio s njima i ostao s mnogima prijatelj.
* Dovedeni ste, međutim, u dosta neugodan kontekst u vezi s navodnim planovima likvidacije generala Gotovine, o čemu je govorio Nenad Ivanković, predsjednik HONOS-a?
- Riječ je o dva očito krivotvorena dokumenta koje je prezentirao Nenad Ivanković. Jedan je dokument navodno Izvješće Sfora o planovima hrvatskih vlasti da likvidiraju generala Gotovinu, a drugi je izravno povezan s mojim imenom u kojemu ja tobože obavještavam Mesića da "akcija Gotovina" uredno teče., itd. Tu je i moj potpis, naravno, krivotvoren, kao i cijelo pismo.
Zanimljivo je da se to pismo pripisuje baš meni, koji sam u ovim strukturama smatran desničaram, čija su stajališta o hrvatskoj nezavisnosti i Domovinskom ratu jasna i poznata.
* Kako zapravo osobno gledate na suradnju Hrvatske s Haaškim sudom?
- Prije dvije godine sam upozorio na famozno Blewitovo pismo u kojemu se govori kako su hrvatske snage napale "Republiku Srpsku Krajinu". Upozorio sam na neprimjerenu tehnologiju i kvalifikacije iznesene u tom pismu. To pismo je, kako se ubrzo pokazalo, najavilo optužnicu protiv generala Gotovine, koja ima politički karakler i na optuženičku klupu ne stavlja samo generala Gotovinu već i cijeli Domovinski rat. Tu moramo biti krajnje osjetljivi.
I zbog svijeta i zbog nas samih, moramo detektrati zločine sami i sami im suditi. Pravna država jednostavno mora funkcionirati. Problematična je politička dimenzija tih optužnica. Takve optužnice treba odbaciti. Haag ne razlikuje žrtvu od agrasora.
* Postoji, čini se, suprotno od takvoga gledanja, jedna čak ne samo sklonost nego i naklonost dijela vlasti i javnosti kod nas da se generale stavlja pod znak pitanja, da ih se izruči, da im se sudi?
- To tumačim kao posljedicu političke regresije gdje se pojavljuje trend afirmiranja vrijednosnog sustava od prije 1990. godine. Naravno to je u koliziji s vrijednostima koje su afirmirane u Domovinskom ratu. Nedopustivo je tvrditi da je 10 godina HDZ-ovske vlasti izgubljeno vrijeme, jednostavno stoga jer je u to vrijeme stvorena neovisna hrvatska država.

Vrhunac povijesti

Naravno da je mlada država bila puna problema i devijacija, ali upravo zbog tih devijacija je sadašnja vlast pobijedila na izborima i dobila mandat da obračuna s kriminalom i da oživi gospodarstvo. U isto vrijeme, zadaća joj je da čuva postignute vrijednosti Domovinskog rata i da ne relativizira najvažniju vrijednost, a to je pomirba hrvatskog naroda. Upravo kroz tu regresiju - afirmacijom podjela, pričama o antifašizmu ili fašizmu, ugrožava tu pomirbu. Apsurdno je još jednom, u ovom vremenu, proglašavati pobjednike nekih davnih ratova. Domovinski rat i njegov rezultat vrhunac su hrvatske povijesti. Domovinski rat je događaj s kojim se ništa što se događalo u našoj povijesti ne može uspoređivati. Oko toga ne bi trebalo biti dilema. To bi trebalo predstavljati nacionalni konsenzus, zajedničku uporišnu točku svih: desnih, lijevih i ostalih.

Razvlašćivanje Mesića

* Zašto se Mesić priklonio Račanu? Je li to odnos dviju funkcija ili dvojice ljudi?
- Ne znam. Znam da to neprekidno traje od izbora 2000., to razvlašćivanje Predsjednika države i Sabora. Stvorena je jedna apsurdna situacija: bitne se odluke donose u Vladi, a Sabor ih mehanički provodi. Izvršena je, zapravo, transmisija jakih ovlasti s jednoga zagrebačkog brda na drugo. Ovo o čemu mi govorimo, samo je jedan od segmenata. Podsjetimo se, predsjednik je države po Ustavu obvezan brinuti se o nacionalnoj sigurnosti, teritorijalnom integritetu itd., a zakonski mehanizmi koji su usvojeni ne omogućuju mu da izvršava svoje ustavne obveze.
Ove teme ne mogu biti predmetom stranačke ili dnevne politike. Na žalost, na kraju sve završi kao interesni kompromis stranaka ili čak pojedinaca.

Ljudi s Pantovčaka

* Čuje se kako se niste najbolje osjećali među ljudima koji su poslije vas angažirani u Uredu predsjednika?
- Shvatio sam koliko ljudi vole vlast, koliko vole taj sjaj. Ljudi se tako nađu na mjestima na kojima ni po čemu ne bi trebali biti. Zbog mog odnosa sa Stipom Mesićem, zbog moje uloge u njegovoj predizbornoj kampanji i zbog moje uloge u njegovoj predizbornoj kampanji i zbog moje pozicije u postizbornom razdoblju, mnogi koji su htjeli biti što bliže Predsjedniku u meni su valjda vidjeli konkurenciju i prepreku da mu se približe. Ta vrsta blizine me ne zanima. Zbog toga sam i prepustio to mjesto da budu moćni. Mene jedino zanima koliko sam pošteno i uspješno radio svoj posao predstojnika UNS-a.

Kadrovi Udbe i KOS-a

* Kakva je zapravo uloga kadrova iz Udbe, odnosno KOS-a?
-Nama je bio značajan svaki čovjek koji je htio raditi za Hrvatsku u vrijeme njezina osamostaljivanja. Jer, bilo je različitih pobuda. Mnogi su vidjeli da je došlo vrijeme kad moraju pomoći domovini, neki su bili pragmatici jer nisu imali gdje, poneki su opet bili zlonamjerni, ali nisu mogli doći do izražaja, jer je tijek događaja bio prejak u pravcu stvaranja neovisne države. Ipak, u toj naslijeđenoj profesionalnoj strukturi bio je zamjetan sindrom političke policije. Do pravih kadrova doći ćemo tek uz uvjet da službe zaštitimo od politike.

Slobodna Dalmacija, 29. travnja 2002.

Mesića razvlastio njegov savjetnik

Na nedavno održanom sastanku Savjeta koordinacije sigurnosnih službi, na kojem je predsjednik imao, uza svog savjetnika Sašu Perkovića, još tri ravnatelja čije je imenovanje supotpisao Tomislava Karamarka, Veselka Grubišića i Gordana Čačića zauzet je jasan stav da predsjednik države ne treba imenovati načelnike operativno-tehničkih tijela. S time su se služili svi, pa i savjetnik Perković mlađi (izravna aluzija da je riječ o sinu Josipa Perkovića starijeg, od njemačkog pravosuđa optuženog za sudjelovanje u jednom i nagovaranju na dva ubojstva op. ž.p.). Predsjednik se požalio da ga tretiraju kao fikus, a sada ustraje na tome da imenuje zamalo šefa RTV servisa, a sve zato što mu nije jasno rastumačen prijedlog zakona pa se, zato što će nekoga u sustavu imenovati Vlada, osjetio zaobiđenim objašnjava naš sugovornik.

Tanja Božić, Večernji list, 24. studeni 2005.

Snimanje samo uz odobrenje

Telekomunikacijski operateri jednostrano tumače nedorečeni zakon, no oni su, bez obzira na dosadašnje izbjegavanje suradnje, dužni poštovati traženja SOA-e. Sučelja koja će omogućavati nadzor komunikacaija već su postavljena, a službe neće morati operaterima objašnjavati razloge zašto i na koji način se primjenjuju mjere nad komunikacijama. Vrhovni sud odobravat će tajno snimanje razgovara, a ravnatelj će imati ovlasti i bez suda dobiti podatke o lokaciji i pozivima s pojedina broja. Svaki takav zahtjev nadzirat će Ured vijeća.

ista novinarka

27. veljače

U Grazu održani preliminarni razgovori između Hrvata i Srba kao svojevrsni "politički pokus" za eventualne buduće političke razgovore o razrješenju hrvatsko-srpskog spora na lokalnoj ali i globalnoj razini. U razgovorima su sudjelovali Zvonimir Lerotić i Josip Manolić, s hrvatske strane, te Nikola Koljević i Radovan Karadžić, sa srpske strane. Srpski su prijedlozi bili: potpuna konfederalizacija BiH, priznanje Hrvatske bez okupiranih krajeva i mogućnost da se Hrvatskoj "ustupi" sada od Srbije okupirani dio teritorija oko Obrovca. Hrvatska je kao osnovni uvjet ozbiljnih razgovora postavila zahtjev da Srbija i Crna Gora prihvate Haašku konvenciju o nemijenjanju granica i priznaju međunarodno priznatu Hrvatsku, te ponudila specijalni status za 11 općina u Hrvatskoj u kojima Srbi čine većinu. Glede BiH hrvatsko je stajalište - postizanje cjelovitosti i nezavisnosti BiH.

Franjo Gregurić, Vlada demokratskog jedinstva Hrvatske, Naklada Zadro, 1998.

Republika Hrvatska, Zapovjedništvo Operativne grupe Vukovar, Vinkovci i Županja, Vladi Republike Hrvatske, predsjedniku Vlade, Glavnom stožeru Hrvatske, Živku Juzbašiću, Zona Osijek.

Odlazak i posljednje grupe branitelja Vukovara. Oko 4 sata 17. 11. 1991. obavijestio nas je gospodin Vidić Marin, povjerenik Vlade Republike Hrvatske, da su branitelji Vukovara, na čelu s mladim Jastrebom (Branko Borković, op. ž.p.), napustili Vukovar tako da su tamo ostali samo on i gospođa dr. Bosanac, od necivilnog dijela pučanstva Vukovara...

Zapovjednik dopukovnik Vinko Vrbanac

Tuđman i Šušak u Gospiću - Vukovar pao, 45 lines, 17. 11. 2005.

DR. FRANJO GREGURIĆ: »Mislim da opća rasprava pokazuje da vojno ne možemo učiniti ništa. Ako je ta konstatacija jasna, onda moramo spašavati građane koji su unutra. Mi ne znamo čak ni da li je ostalo što vojske ili nije ostalo. Ja ne želim govoriti o vojnim aktivnostima, to nije naš problem. Međutim, kada se radi o Vukovaru, i ovih petnaest tisuća ljudi, onda nije svejedno jesu li ti vojnici jednostavno napustili grad, povukli se iz grada, jer to je ravno izdaji, i to treba pošteno reći.

isto

* I Dedaković je, nakon tromjesečne obrane potpuno opsjednutog Vukovara, zahvaljujući vašem ministarstvu, postao unutarnji neprijatelj.
- Jesu li Dedakovića vojni policajci istukli, ili je ozljede zadobio u prometnoj nesreći - to će se pokazati i dokazati na sudskom procesu. Ja samo mogu reći da nikoga nisam poslao da ga tuče... Ali, molim vas, kakav je to način da on snima svoje razgovore s predsjednikom države i onda ih javno objavljuje? U kojoj to zemlji, čak i u miru, možete doživjeti?

* Dopustite da se malo s vama svađam. Točno je to što kažete, ali točno je i to da nema zemlje na svijetu koja bi na takav način dočekala svoje najuspješnije ratnike kao što je Hrvatska dočekala Dedakovića i Vukovarce.
- Mislim da su oni dočekani dostojanstveno, da su dostojanstveno i dan-danas tretirani. A od Dedakovića ste vi, novinari, napravili vukovarsku metaforu. Zašto niste pisali o Blagi Zadri koji je bio u Vukovaru sasvim svjestan situacije. Znao je nazvati i pitati: "Ministre, ima li. . . Ako ima - ima, ako nema - otet ćemo!" I to ie bila naša realnost. A Dedaković je zvao svakodnevno po petnaest puta. Kad je vodio operacije? Ja ga. međutim. ne krivim ni za to. Ali otkud mu pravo da čini to što čini?

* Činjenica je, međutim, da je on krivično gonjen, da je optužnica u tjedan dana nekoliko puta mijenjana i da je naposljetku pretučen. Činjenica je da je u svemu tome sudjelovala Sigurnosno-informativna služba vašeg ministarstva.
- Ne bježim od toga, ne želim pravdati SIS. Neka sud u svom redovnom postupku utvrdi odgovornost. Ako sud utvrdi da ke doista bilo tako, spreman sam odgovarati.

Gojko Šušak u razgovoru s Aleksom Crnjaković, Globus, 03. travnja 1992./ 45 lines

Slika i knjiga

– Siniša je već tamo u trećem-četvrtom razredu osnovne pokazivao smisao za pisanje, posebno stihova. Puno je toga ostalo u našoj kući koja je bila zapaljena, pa nažalost ništa od toga danas nije sačuvano. On je iznad svega volio istinu, pravdu i ljubav. Sve što od njega danas imam je ova njegova zadnja slika koju je snimio dr. Josip Husar kada je doveo konvoj u Vukovar i knjiga njegovih pisama koju znam napamet.

Dražen Boroš

EKSKLUZIVNO: Analiza 2 200 primjeraka dnevnih novina iz posljednjih šest godina pokazuje da je predsjednik Tuđman na putu proveo 354 dana, obišao 30 zemalja, posjetio 78 stranih i 104 domaća grada, a u inozemstvo su ga pozivali uglavnom da bi rješavali probleme rata u Hrvatskoj i BiH

Predsjednik dr. Tuđman susreo se sa Slobodanom Miloševićem čak 47 puta tri puta bio na hrvatskim ratištima po jedan dan, nikad u Posavini, a službeno je posjetio samo 12 stranih zemalja!

Željko Peratović
analizirao je putovanja
predsjednika Tuđmana
od 1990. do danas


U upornosti kojom su dužnosnici Predsjedničkih dvora u siječnju 1996. nastojali uvjeriti hrvatski puk u važnost posjeta američkog predsjednika Billa Clintona Zagrebu, zrcali se sadržaj svekolikih medunarodnih napora hrvatskog Predsjednika.

Objašnjavajući tada »Nacionalovu« novinaru kako je sasvim sporedno što je Clinton na Pleso sletio po povratku iz Tuzle sportski odjeven, jedan je visoki službenik Ureda predsjednika napomenuo:
-Ovo je prvi put da je on posjetio Hrvatsku i da se mnogo, sadržajno, raznoliko i opušteno razgovaralo. A ne kao do tada, da bi pozvao našeg Predsjednika k sebi, i stalno mu prijetio prstom.

Trenutno isticanje važnosti posjeta američkoga trgovinskog izaslanstva također podupire priču o diplomatskim povijesnim pobjedama dr. Tuđmana. Dolazak Clintona i potpisivanje
ugovora o priljevu američkoga kapitala u Hrvatsku, doista su najveći diplomatski uspjesi našeg Predsjednika. Zaključak je to "Nacionalove" analiza sadržaja tekstova u "Večernjem listu" koji su se odnosili na sva Tuđmanova putovanja po zemlji i svijetu otkako je postao hrvatskim poglavarom, dakle u posljednjih šest godina.

Istraživanje »Naclonalova« tima (istraživao sam dva tjedna u [I]Vjesnikovoj novinskoj dokumentaciji, a zadnji tjedan su mi pomagala dva arhivara kojima je Ivo Pukanić platio tek pola dogovorenog honorara[/I], naknadana napomena ž.p.) bilo je naporno: trebalo je prelistati oko 2200 primjeraka "Večernjeg lista" kako podatak o nekom putovanju ne bi promaknuo.

Obrađena su sva Predsjednikova putovanja za koja je htio da se zna. »Večernjak« je čak zabilježio i kontroverzni susret Milošević - Tuđman u Karađorđevu 28. ožujka 1991., iako se u samom tekstu kaže da se razgovaralo u međugraničnom području dviju republika. Taj će pak događaj kod mnogih analitičara ostati i zabilježen kao najveći Tuđmanov diplomatski promašaj: tada se nije samo, kako se tvrdi, »s Miloševićem počela dijeliti Bosna«, nego je to bio i prvi put da su se rukovati nakon »burnoga beogradskog ožujka«.

Suhe brojke, najopćenitije kažu da je naš Predsjednik na putu proveo 354 dana, a tome valja pridodati da je 27 puta na Brijunima primio neko izaslanstvo, o čemu su se također objavljivala priopćenja.

Dvaput s Bushom

Više je putovao po svijetu (207 dana) nego po Hrvatskoj. U ovoj analizi, cjelokupno područje BiH obrađeno je kao jedinstvena cjelina i tretirano kao druga država. Tako je dobiven i podatak da je obišao 30 stranih zemalja te posjetio 78 gradova i mjesta izvan Hrvatske. U državi je izvan Zagreba
bio u 104 grada i sela. Ukupno je u svoj itinerer hrvatski predsjednik mogao upisati 182 odredišta.

Karakter državničkih posjeta imalo je 17 putovanja, a na taj način obišao je 12 država. Takvi podaci se na prvi pogled doimaju impresivnima, poglavito oni koji se odnose na međunarodne aktivnosti. Krene li se u njihov sadržaj, ta krasna slika poprima nešto drukčije oblike.

Tako se ni iz čega ne da zaključiti kako je Predsjednikova međunarodna aktivnost bila usmjerena na nešto drugo doli na očuvanje suverenosti i teritorijalnog integriteta RH te razgovore u vezi s razrješenjem krize u BiH. Primjerice, četiri susreta s Clintonom u SAD-u i jedan u Budimpešti, bila su ponajprije vezana za rješenje krize u Hrvatskoj i BiH, bilo da se radilo o pripremi »washingtonskih i daytonskih sporazuma", ili njihovoj provedbi. Nijednom glavna tema nisu bila bilateralni odnosi dviju država.

S predsjednikom Bushom dr. Tuđman se, kako je to zabilježio "Večernjak", dva puta susreo. Jednom za vrijeme svoga prvog boravka u SAD-u i Kanadi od 20 rujna do 02. listopada 1990., kada je obilazio iseljenike, držao predavanje na Yaleu te se susreo s kongresmenima i nakratko s Bushom; i drugi put za vrijeme konferencije KESS-a u Helsinkiju 10. srpnja 1991., kada se, također neslužbeno, susreo i s tada budućim premijerom tzv. SRJ Milanom Panićem.

lako je Njemačka jedno vrijeme bila najveći hrvatski saveznik, predsjednik Tuđman se s kancelarom Kohlom susreo samo tri puta. Posljednji susret u Bonnu održan je 16. svibnja 1995.
nakon akcije »Bljesak«. U izjavi za tisak, hrvatski je predsjednik napomenuo da su prije svega vođeni razgovori o odnosima dviju država, a njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel naglasio je raspravu o stanju u Hrvatskoj nakon akcije u zapadnoj Slavoniji. Doduše, dodao je kako će Njemačka poduprijeti da EU Hrvatskoj odobri PHARE program.

François Mitterand i Franjo Tuđman sastali su se dva puta službeno na Francuzov poziv i jednom neslužbenom ručku u povodu Dana pobjede koji se 7. svibnja slavio u Parizu. Novi predsjednik Jacques Chirac 25. je rujna 1995. službeno ugostio dr. Tuđmana, a taj posjet ocijenjen je kao do tada najvažniji u odnosima dviju zemalja. Razgovaralo se ponajprije o ratu i o BiH. Novinski izvjestitelji opširno su hvalili »veličanstvenost ceremonijalnog dijela susreta". Kao kruna događaja ocijenjeno je sklapanje ugovora s jednom francuskom tvrtkom o gradnji »Istarskog ipsilona". No, kako se nedavno otkrilo, ta poslovna suradnja s Francuzima pravi je poslovni fjasko za našu zemlju.

Predsjednik je iznova, na brijunskoj, 3. konvenciji Hrvatskoga svjetskog kongresa, ponovio svoj euroskepticizam i ukazao na razvijanje odnosa sa »zvijezdom vodiljom" SAD-om, te stoga ne čudi da je prvim gospodarskim sporazumima sa SAD-om dana tolika važnost. Valja se nadati da se u budućnosti neće pokazati kako su i oni imali sličan karakter kao ugovori s Francuzima (da je došlo do [I]Enronove "kupovine" HEP-a u zamjenu za Tuđmanov susret s Clintonom u Washingtonu što je trebala "srediti" Zdenka Gast taj bi fjasko nadmašio "Istarski ipsilon"[/I] - naknadna napomena ž.p.).

Ženeva, Haag i New York

Po učestalosti dolazaka u jedan strani grad izvan protstora bivše Jugoslavije, na prvome mjestu u dnevniku Predsjednikovih pohoda stoji Ženeva s 18 bodova. Isključivo je riječ o raznim sesijama Konferencije o bivšoj Jugoslaviji ili pregovorima o BiH. Drugo mjesto dijele Haag i New York s po sedam bodova. U Haagu je dr. Tuđman boravio iz razloga boravio iz razloga sličnih kao i u ženevi, a u New Yorku u obilasku iseljenika, primanju u UN, kasnije zbog zasjedanja Glavne skupštine UN - a. Tamo se redovito sretao s Boutrosom Boutrosom Ghallijem. Slijede: Pariz - 5, Washington, Bonn i Bruxelles po 4, London, Rim i Dayton po 3, Moskva, Graz, Vatikan, Beč, Davos, Budimpešta.

Prvi maratonski, i k tome čisto bilateralno državnlčki posjet, odigrao se od 5. do 10. lipnja u Kini, što je tada ocijenjeno kao najveće dostignuće hrvatske diplomacije od prosinca 1991., kada je u Bonnu dr. Tuđman dobio čvrsta uvjeravanja da će Njemačka priznati Hrvatsku. Kako je stanje u zemlji i susjednoj BiH stalno bilo nemirno, Predsjednik je boravak u Kini skratio za jedan dan. Hrvatske izbjeglice Iz Travnika preplavile su Hrvatsku, a istoga dana kada se vratio kući, dr. Tuđmana u Zagrebu je dočekao Alija Izetbegović.

Zatim je u studenom i prosincu 1994. uslijedio državnički posjet Čileu i Argentini u trajanju od 8 dana. Bila je to i izvrsna prigoda za susrete s brojnim pripadnicima dijaspore te je Predsjednik, među ostalim, odlikovao Ivu Rojnicu "Veleredom Kneza Trpimira s ogrlicom«. »Odličje Kneza Trpimira« uručio je Andronicu Lukšiću koji je kasnije uložio novac u Hrvatsku kupivši "Karlovačku pivovaru". U Latinskoj Americi vole primati i davati odlikovanja, pa je tako i dr. Tuđman od čileanske države primio "Veliki križ zasluga za Čile« te su mu u kao počasnom građaninu Santiago de Chilea uručene plaketa i ključevi toga grada.

Australija i Novi Zeland

Prošle godine hrvatski je predsjednik imao najveću turneju u povijesti mlade hrvatske države. U 11 dana u državničkom posjetu obišao je Australiju i Novi Zeland. To je putovanje ipak važnije stoga što je iznova učvrstilo političko jedinstvo tamošnjih hrvatskih iseljeničkih organizacija, nego zbog toga koliko je i kakvih veza razvilo između tih zemalja i Hrvatske.

Ove je godine najviše hrvatsko izaslanstvo - od država izvan prostora bivše Jugoslavije - u državničkom posjetu bilo jedino u Turskoj, od 19. do 20. lipnja. Doduše, to je drugi posjet službenoj Ankari, ali razumije se da su ovdje u prvom planu bilirazgovori o budućnosti BiH.

Ne bi se smjelo izostaviti ni jačanje veza Hrvatske s Rumunjskom i Albanijom koje je naš državni poglavar učvrstio u veljači 1994. Dakako, barem jednom posjetivši čelne ljude Mađarske, Italije i Austrije, dr. Tuđman je njegovao i tradicionalne dobrosusjedske odnose.


dr. Franjo Tuđman i drug Slobodan Milošević

Mnogima će zvučati kao otkriće da je prva zemlja koja je dr. Tuđmana promovirala kao pradsjednika Hrvatske, tada još u sastavu Jugoslavije, bila Slovenija. Dogodilo se to 5. lipnja 1991., samo nekoliko dana poslije prvog Dana državnosti. Predsjednik Tuđman otvorio je 18. međunarodni sajam opreme i sredstava civilne zaštite u Kranju te s predsjednikom Slovenije Milanom Kučanom obišao tunel Karavanke. Te, 1990., još je dva puta boravio u Sloveniji - 23. studenoga u Novom Mestu te 7. prosinca u Celju, gdje se službeno sastao s Kučanom i slovenskim vodstvom. Slovenci su ga zvali i na sportska natjecanja, pa je 23. ožujka 1991. na Planici pratio finale Svjetskoga kupa skijaša - letača. Od rata u Sloveniji do danas, hrvatsko - slovenski odnosi su u statusu quo.

Kad je riječ o bivšoj Jugoslaviji, na prvome je mjestu po broju puta koliko je dr. Tuđman obilazio neko mjesto izvan Zagreba - Split, sa 18 bodova. Odmah iza njega je Beograd, sa solidnih 11. U prijestolnicu bivše Jugoslavije išao je tijekom 1990. i 1991. zbog sastanaka proširenog Predsjedništva SFRJ, ili samo sa srbijanskim vodstvom, ili pak s američkim ministrom vanjskih poslova Jamesom Bakerom.

Slobodan Milošević je, ne računajući Aliju Izetbegovića, jer u ovom istraživanju nisu
obrađeni lzetbegovićevi posjeti Zagrebu, najviše kotirani svjetski političar po broju susreta s dr. Tuđmanom. Njih su se dvojica, što u Karađorđevu, Beogradu, Splitu, Ohridu, što u Ženevi, Haagu, Washingtonu itd., sastali ukupno 47 puta. Neki izvori tvrde da je došlo i do sastanka u Tikvešu kod Osijeka 15. travnja 1991., ali "Večernjak" je tada zabilježio da se Predsjednik tamo našao s osječkim gradonačelnikom Zlatkom Kramarićem te s pokojnim šefom PU Osijek Josipom Reihl - Kirom.

Sarajevo je negdje u visokoj sredini po broju dolazaka hrvatskoga predsjednika, s čvrstih pet bodova. Isprva srdačni odnosi zabilježeni su 21. veljače 1991. u vrijeme održavanja proširene sjednice Predsjedništva SFRJ, i uske suradnje s Muslimanima, pa onda posjeta šefu HDZ-a Stjepanu Kljujiću, no ta je srdačnost, očevidno izblijedjela do 14. lipnja 1994. kada
su našega državnog poglavara građani Sarajeva izviždali, usprkos kasnije potpisanom "Washingtonskom sporazumu".

Prvi posjet Hercegovini u svojstvu "predsjednika svih Hrvata" dr. Tuđman je napravio nakon međugorskog sastanka s Alijom Izetbegovićem o prekidu vatre, obišavši 19. svibnja 1993.
Široki Brijeg, Grude, Posušje, Tomislavgrad i Livno. Iste večeri bio je i na nogometnoj derbi - utakmici između »Hajduka« i »Croatije«. Taj put su i »Hajdukovi« navijači, »Torcida«, slično kao u većini prilika »BBB«, reagirali na, njegovu nazočnost - zvižducima. Drugi put je Hercegovinu pohodio na povratku sa spomenutog boravka u Sarajevu. Bio je i u Mostaru, a nije zaobišao ni srednju Bosnu - Vitez, Busovaču i bolnicu u Novoj Biloj. Došao je i na svečanu inauguraciju Hansa Koschnika 23. srpnja 1994., ali za razliku od razdraganog dočeka u zapadnom dijelu grada, u istočnom su ga dočekali zvižducima.

Nikada u Posavini

Nije se hrvatski predsjednik mnogo kretao po Hercegovini. Posjetio ju je još jednom, i to Međugorje 24. lipnja. Uživao je u umijeću svjetski poznatih glazbenika u povodu Gospina ukazanja.

U bosanskoj Posavini bio je još manje. Odnosno, novinske kronike nisu nijednom zabilježile da je bio u dijelu BiH koji su nekada u najvećem broju nastavali Hrvati.

Malo tko će se danas sjetiti da je prva hrvatska regije u koju je dr. Tuđman otišao kao državni poglavar bila Baranja. U Dardi, 8. kolovoza 1990., razgledao je kombinat "Belje«. Prigodom
obilaska žitnih polja u Kneževu, pokazujući na visoka žitna polja; rekao je šaljivo: "Pogledajte kako ovo žito napreduje, a rekli su da će i žito uvenuti ako HDZ dođe na vlast«. Tog dana otišao je i na jednu kultumu manifestaciju tradicionalne "Đakovačke vezove« u slavonsko Đakovo.
Inače, osim "Vezova", posjećivao je i »Vinkovačke jeseni«, a bio je i na »Dubrovačkom ljetnom festivalu«, kao i ove godine, kada mu je bio pokrovitelj. Nekoliko puta bio je i na "Sinjskoj alci", kojoj je također bio pokroviteljem. No, prema podacima kojima raspolažemo, od kulturno - umjetničkih priredaba diljem Hrvatske najredovitiji je bio na krapinskom festivalu »Kajkavske popevke«. Njega je propustio samo 1990. i 1993.

Hrvatsko zagorje je redovito obilazio, i to ne samo kada je bila riječ o nekoj općedržavnoj temi, izborima ili potpori za neku važnu odluku. U Krapini, kao i u Varaždinu, bio je šest puta. Tu su i Klanjec, Lobor, Hum na Sutli, Trakošćan, Tuheljske Toplice, Zlatar, Zabok, Bedekovčina te, naposljetku, rodno Veliko Trgovišće s po jednim zabilježenim posjetom.

Da bismo ilustrirali njegove nastupe u Zagorju, zgodno je prepričati neke dijelove onoga što se zbilo 27. travnja u Zlataru, kada je govorio pred nekoliko tisuća ljudi. Upozorio je Zagorce da paze na sve pojave koje bi htjele Hrvatsku odvesti ponovno u Jugoslaviju i na Balkan. Založio se za veću urbanizaciju Hrvatske, posebice Zagorja "kako bi se riješili neki komunalni problemi". Predsjednik nije potpuno odbacio ni zamisao da se baš u Zagorju počne s hrvatskom automobllskom industrijom. Izložio je i ideju kako bi državna uprava, vojska, policija, ali i taksisti trebali voziti istu vrstu automobila. Tada održani »Istarski sabor« usporedio je s okupiranim područjima i zajamčio kako se u Hrvatskoj komunisti nemaju šanse vratiti na vlast (kad nikada nisu ni silazili s vlasti- naknadna napomena ž.p.). Dočekale su ga svečano postrojene jedinice Hrvatske vojske, što je gotovo uvijek bio slučaj kada bi se zaustavio i govorio u nekom hrvatskom gradu od 1992. godine naovamo.

Na ratištima

Mnogi se ne sjećaju da je dr. Tuđman 1991. obilazio ratišta. Prvi put je to učinio na Baniji, 25 kolovoza 1991., obišavši postrojbe MUP-a i ZNG-a u Sisku, Petrinji, Peckima i Hrvatskoj Kostajnici.
Drugi put se to dogodilo u zapadnoj Slavoniji 20. rujna. Novinar »Večernjaka« zapisao je da je Predsjednik "nenajavljeno" boravio na novljanskom ratištu, u Kutini i u Daruvaru. Najznačajniji i posljednji obilazak ratišta dogodio se 17. studenoga 1991. posjetom Gospiću i Otočcu. Svi se sjećaju da ga je tada i njegova osobna pratnja štitila pancirnim plaštem, što je izgledalo pomalo komično. Rijetki su, pak, datum tog događaja povezali s posljednjim danima obrane Vukovara, koji se sljedećega dana prestao braniti. Podrobnije gledajući, dade se zaključiti kako je, predsjednik Franjo Tuđman htio odvući pozornost hrvatske javnosti, koja je polagala, zadnje nade u obranu Vukovara, i ukazati na »tešku i pogibeljnu situaciju i na drugim ratištima".

U telefonskoj anketi što smo je proveli na manjem uzorku zagrebačkoga stanovništva, nitko od upitanih nije znao da je dr. Tuđman, kao Predsjednik, ikad posjetio Vukovar. Uvid u novinsku dokumentaciju ipak donosi vijest da se 17. srpnja 1991., obišavši Osijek i Vinkovce, u Vukovaru sastao s tamošnjim predsjednikom HDZ-a i općinskim sekretarom za narodnu obranu, Tomislavom Merčepom.

Kako nam ovom prigodom novinski prostor ne dopušta opsežniji prikaz Tuđmanovih posjeta hrvatskim regijama, za sada ćemo navesti samo neke zaključke. Slavoniju i Dalmaciju obilazio je
da bi govorio kako treba još izdržati do konačnog oslobođenja svakog milimetra Hrvatske. Primjerice, u Dalmaciju je nakon Masleničke akcije hrlio na otvaranje pontonskoga mosta na
Novskom Ždrilu te »Vlakom slobode« u sklopu predizborne kampanje. U Slavoniji je boravio rjeđe, sve do otvaranja autoceste u studenome 1994., što se zbilo kao rezultat dogovora s lokalnim Srbima, kada je prvi put posjetio Slavonski Brod, što je kasnije učinio i nakon "Bljeska" i »Oluje«.

No, budući da je još jedan dio Hrvatske neoslobođen (tek 2,82 posto, uzevši u obzir i morski teritorij - tako su su dr. Tuđman i Vladimir Šeks za vrijeme mirne reintegracije objašnjavali udio istočne Slavonije, zapadnog Srijema i Baranje u odnosu na ukupni teritorij Hrvatske - nakošeno je naknadna napomena ž.p.), te kako u Slavoniji ima jaku stranačku infrastrukturu, na čelu s osječkim županom Branimirom Glavašom, dr. Tuđman tome hrvatskom području i nije trebao posvećivati posebnu skrb.

Istra i Rijeka

Slično je i s Likom, u kojoj je bio tek tri puta. Ipak, pokazao je kako će Lika imati značajno mjesto u razvoju Hrvatske, te je 16. kolovoza 1993. na Velebitu postavio kamen temeljac za tunel Sv. Rok. Taj kamen je još na svome mjestu, a radovi su stali.

Budući da mu Istra i Rijeka nisu bile osobito naklonjene, dosta se trudio da ih pridobije, što mu začudo ni do dana današnjeg nije uspjelo. U Puli je bio šest puta, a u Rijeci pet. Tu su i obilasci manjih mjesta, recimo Poreč - tri puta, i niz drugih u kojima je bio samo jednom, od kojih valja kao zanimljivost istaknuti otok Susak. Te je podatke zgodno usporediti s onima iz krajeva gdje Predsjednik još uživa jaču podršku. U Zadru i Dubrovnlku bio je pet puta, u Šibeniku četiri, u Imotskome tri, u Osijeku sedam, u Vinkovcima pet, u Sisku i Karlovcu četiri puta. Iz tog nesrazmjera popularnosti u odnosu na podjednaki broj posjeta, dade se zaključiti da će dr. Franjo Tuđman u mirnodopskom razdoblju morati radikalno promijeniti retoriku i pristup rješavaju unutarnjih problema u državi, namjerava li i dalje uživati dovoljnu potporu hrvatskih birača da vodi zemlju.

Zagreb je grad u kojemu hrvatski predsjednik provodi većinu vremena, kako radnog tako i neobaveznog, kada ide na izložbe ili utakmice, a to zabilježe kamere državne televizije. Na prošlogodišnjim izborima Zagreb je dao punu potporu tezi o potrebi promjene ponašanja.

Za kraj ovog istraživanja, što smo ga iznijeli tek u najosnovnijim crtama, spomenimo da i radni boravak predsjednika Tuđmana na Brijunima zaslužuje posebnu pozornost. Ne samo da je ondje organizirao prve pregovore s armijskim vodstvom 1991. te zatim uveo običaj branja mandarina s diplomatskim zborom, nego je 15. srpnja 1993. u šahovskoj partiji, koju je »Večernji list« nazvao »Brijunskom ljepoticom«, pobijedio ministra obrane Gojka Šuška (fotoreporter Vjesnika Zlatko Kale i ja smo tog dana skoro poginuli od minobacačkih granata u Novigradu gdje smo se čekali Tuđmana da dođe otvoriti pontonski most na Novskom Ždrilu - naknadna napomena ž.p.).

Nadalje, 29. kolovoza 1993. primio je "političara iz zapadne Bosne Fikreta Abdića", ali je i 5. srpnja ove godine, pred sudionicima "3. konvencije Hrvatskoga svjetskog kongresa" govorio o unutarnjim neprijateljima - "nezavisnim novinama i Udruzi zagrebačke oporbe«.

Nacional, 19. srpnja 1996.

Naslovima poput "Gotovina ponovno brani Hrvatsku", "Carla del Ponte napokon gola", "Hrvatske žrtve koje nitko ne spominje" ili "Župniku se prijeti fizičkom likvidacijom" plijeni pažnju hrvatskih surfera koji njegovo (ne)djelo već proglašavaju vrhunskim remek-djelom "trasha"! Svećenikovi su omiljeni izrazi "politički Haaški sud" i "heroj Ante Gotovina", antifašiste naziva "spretno preobučenim četnicima", a Carla del Ponte vodi Hrvatsku na uzici kao psa ... Sve željne ulaska u Europsku uniju naziva drogiranima, jer će se time "uništiti duša hrvatskog naroda", a za slučaj Brezovice po njemu su zaduženi masoni i novinari - u paketu!...

Ivan Kaštelan, Slobodna Dalmacija, 21. studeni 2005.

Zahvaljujući generalu Gotovini Hrvatska je nedavno dobila nekoliko terenskih vozila, a da stvar bude do kraja šmiješna: vozila su namijenjena da njega negdje ulove ako se kreće po brdima. Drago mi je da ga toliko Zapad cijeni da ga hvata sa desetak novih terenskih vozila! Trebao bi to biti razglog da ga onda i mi više cijenimo...

To i jest razlog poradi kojega Tuđmana ni oni niti njihovi hrvatski izdajnici ne mogu smisliti pa mu bezočno podmiću sve moguće smicalice od kojih je najveća: Tuđman je dijelio Bosnu, hrvatska je vojska ratovala u Bosni. Zna se koga je hrvatska vojska branila u Bosni a koga ste vi branili Nikaragvi, u Vijetnamu, Bijafri, Somaliji, Iraku... Gospodo sa Zapada i svi hrvatski izdajnici možete li se prisjetiti tko je i kada Srbima u Bosni davao 51%, a Hrvatima i Muslimanima 49% teritorija Bosne? Drugarice Pusić, sjećaš li se toga? Mesiću, dali Ti je to jasno? Sanaderu, što si sve zaboravio? Tko u Bosni danas drži okupacione trupe? Za čiji račun oni rade? Najvjerojatnije Vam to nije stoga jasno jer ste bili u skrovištima ispod zemlje čekajući da HRVATSKI GOTOVINE, NORCI, BOBETKE, ČERMAKI, MARKAČI, ROJSI i tisuće drugih (koji se sada ubijaju) obrane Hrvatsku pa da se Vi pojavite i zaposjednete vlast. Svaka Vam čast krtice!...

Generale, i dalje čvrsto stoj na braniku Hrvatske jer sada je trenutak kada se moramo braniti sami protiv sebe! To je pak najteže!

(poštivano je pravo dr. Franje Jurčevića da mu se ne dira u pravopisne pogreške i tipfelere)

Suradnja Crkve i države oko Gotovine, 45 lines, 30.04.2005., 18:23

* I Dedaković je, nakon tromjesečne obrane potpuno opsjednutog Vukovara, zahvaljujući vašem ministarstvu, postao unutarnji neprijatelj.
- Jesu li Dedakovića vojni policajci istukli, ili je ozljede zadobio u prometnoj nesreći - to će se pokazati i dokazati na sudskom procesu. Ja samo mogu reći da nikoga nisam poslao da ga tuče... Ali, molim vas, kakav je to način da on snima svoje razgovore s predsjednikom države i onda ih javno objavljuje? U kojoj to zemlji, čak i u miru, možete doživjeti?

* Dopustite da se malo s vama svađam. Točno je to što kažete, ali točno je i to da nema zemlje na svijetu koja bi na takav način dočekala svoje najuspješnije ratnike kao što je Hrvatska dočekala Dedakovića i Vukovarce.
- Mislim da su oni dočekani dostojanstveno, da su dostojanstveno i dan-danas tretirani. A od Dedakovića ste vi, novinari, napravili vukovarsku metaforu. Zašto niste pisali o
Blagi Zadri koji je bio u Vukovaru sasvim svjestan situacije. Znao je nazvati i pitati: "Ministre, ima li. . . Ako ima - ima, ako nema - otet ćemo!" I to ie bila naša realnost. A Dedaković je zvao svakodnevno po petnaest puta. Kad je vodio operacije? Ja ga. međutim. ne krivim ni za to. Ali otkud mu pravo da čini to što čini?

* Činjenica je, međutim, da je on krivično gonjen, da je optužnica u tjedan dana nekoliko puta mijenjana i da je naposljetku pretučen. Činjenica je da je u svemu tome sudjelovala Sigurnosno-informativna služba vašeg ministarstva.
- Ne bježim od toga, ne želim pravdati SIS. Neka sud u svom redovnom postupku utvrdi odgovornost. Ako sud utvrdi da ke doista bilo tako, spreman sam odgovarati.


Aleksa Crnjaković, Globus, 03. travnja 1992.

Kožul me tukao isključivo po desnoj potkoljenici (pokazuje i danas otečenu nogu, na koju hramlje), Gaćina se bio specijalizirao za prijetnje nožem, a boksač Krišto tukao me šakama po rebrima i pojasu... Udiljak se bavio imbecilnim ispitivanjem, pitao me, tako "imam informacije da si u ratu imao 31 ljubavnicu... a ja mu na to odgovorim nije istina, imao sam ih 37! ... Vidim, križa on nešto u papirima i dopisuje brojku 37... pa shvaća da sam ga nasadio i onda opet kreće ručna obrada...

Mile Dedaković Jastreb, Večernji list

Aktualno/Ekskluzivno

JOSIP PERKOVIĆ, BIVŠI DUŽNOSNIK UDBE I HRVATSKIH TAJNIH SLUŽBI, ZBOG UHIDBENOG NALOGA NJEMAČKE POLICIJE OVIH DANA U SREDIŠTU MEDIJSKE JAVNOSTI:

"Nikakav nalog za likvidacije nisam dao ni potpisao"

Prvih dana rata predsjednik Tuđman me uključio u poslove oko uvoza oružja koje je u to vrijeme nedostajalo Hrvatskoj. Shvatio sam da je to jedini način da smanjim krvoproliće koje se spremalo. Dobio sam čin brigadira u studenom 1991., a jedan sam od prvih dobio Spomenicu Domovinskog rata koju mi je osobno uručio predsjednik Tuđman

Piše: Tomislav Držić

Tko je zapravo umirovljenik Josip Perković, koji je ovih dana u hrvatskim medijima podigao prašinu zbog internetske stranice njemačkog «Saveznog kriminalističkog ureda» prema kojoj je za njim raspisan uhidbeni nalog, a u svezi sa saslušanjem zbog davnog ubojstva hrvatskog emigranta, bivšeg direktora INE i disidenta Stjepana Đurekovića?

U medijima danas, oglašen je bivšim visokim dužnosnikom Udbe, stvarateljem prve Hrvatske tajne službe iz 1990., nazivan i 'hrvatskim Jamesom Bondom', 'super špijunom br. 1' i slično. Da bismo objasnili njegove zasluge u stvaranju nove hrvatske države, ali i njegovo nekadašnje djelovanje prije rata, protiv tih istih ljudi koji su stvorili Hrvatsku, moram se sjetiti jednog događaja iz 1991. godine.

Po novinarskom zadatku uputio sam se tada u novo sjedište Ureda za zaštitu ustavnog poretka u Jurjevskoj ulici, u bivšoj Bakarićevoj vili, Josipu Manoliću. Na stubištu sam se susreo s jednim policajcem u odori iza koga se spuštao Franjo Vugrinec, moj bivši isljednik i do prije nekoliko godina šef zagrebačkog SDS-a, odnosno Udbe na Zrinjevcu. Zlurado, sjećajući se njegova udbaškog rada u istražnom postupku 1975. protiv mene, s veseljem sam mu dobacio da je i on konačno 'dolijao' . Odgovor koji sam dobio zapanjio me.

Taj bivši i poznati udbaški isljednik mnogih hrvatskih intelektualaca i domoljuba iz 70-ih odgovorio je da je u toj zgradi zaposlen, ali i 'dugog pamćenja' podsjetio me kako mi je u jednom našem verbalnom sukobu u istrazi prije dvadesetak godina rekao da je policija, pa i politička - 'za sva vremena'.

Samozatajni obavještajac

Danas, sjećajući se tih događaja, jasnije mi je zašto Hrvatska, jedina od zemalja u tranziciji, nije nikada provela lustraciju, ali i zašto je, danas 'osumnjičenik', Perković zaslužan za stvaranje Hrvatske. Jer, da se provela lustracija, mnogi bi, od Sabora, Banskih dvora do Pantovčaka, ministara, policije, novinara i drugih suradnika nekadašnje Udbe, a koji djeluju i danas u vlasti, naime, ostali obični građani.

Neki dan, prije objavljivanja inkriminirajuće potjernice iz njemačkog MUP-a, dogovarajući intervju za naš list s Josipom Perkovićem, još sam se jednom uvjerio u istinitost Vugrinčeve izjave.

- Već sam krajem 80-ih vidio što se sprema pa sam bez ikakve dileme odlučio pomoći svojoj domovini. Tako sam se koncem 1989. godine uključio u stvaranje hrvatske države, priznao mi je umirovljeni 60-godišnji SIS-ovac Josip Perković.

Perković je bio jedan od ključnih ljudi Službe državne sigurnosti (SDS) u komunističkoj Hrvatskoj, a poslije pomoćnik pokojnog ministra obrane Gojka Suška. Do danas objavljena su samo dva intervjua tog samozatajnog obavještajca, kojega prije svega krasi profesionalizam. Koliko god se trudili, mediji do danas nisu uspjeli saznati detalje iz njegova privatnog života. Josip Perković, danas otac dvoje djece, sina i kćeri, diplomirao je na Ekonomskom fakultetu. Otac mu je bio slavonski kovač. Svoju policijsku karijeru započeo je u Osijeku 1972. godine kao inspektor u Službi državne sigurnosti. Od 1979. godine živi i radi u Zagrebu. Zatim je imenovan načelnikom II. odjela koji je prikupljao informacije o aktivnostima političke emigracije i o djelovanju stranih obavještajnih službi u Hrvatskoj. Godine 1986. imenovan je pomoćnikom ministra unutrašnjih poslova.

-S nekim kolegama iz tadašnjeg SUP-a dogovorio sam se da nakon izborne pobjede HDZ-a osiguramo već stvoreno povoljno stanje u policiji i drugim njihovim službama. Od tada radio sam pošteno za novu hrvatsku državu sve do danas, rekao je jednom prije par godina.

- Nikakav nalog za likvidacije prije 90-ih nisam nikada potpisao, postoje dokumenti, postoje živi ljudi, nastavlja on.

Fascinirale su me Tuđmanove prosudbe

U ožujku 1991. Josip Perković postaje pomoćnik ministra obrane, a glavni zadatak mu je bio osnivanje hrvatske protuobavještajne službe. Prvi je stigao te godine s gardistima postrojbe 'Zrinski' u Ilok. Na toj dužnosti ostaje do kraja 1992. kada nastavlja raditi kao viši savjetnik. U mirovinu odlazi 1996. godine, ali i dalje je honorarno zaposlen u obavještajnim službama. Danas predaje na policijskoj akademiji.

Dobio je čin brigadira u studenom 1991. godine, a jedan je od prvih dobio Spomenicu Domovinskog rata, koju mu je osobno uručio Predsjednik Tuđman.

- Prvih dana rata predsjednik Tuđman me uključio u poslove oko uvoza oružja koje je u to vrijeme nedostajalo Hrvatskoj. Shvatio sam da je to jedini način da smanjim krvoproliće koje se spremalo, sjeća se danas Josip Perković.

- Tuđmana sam upoznao nakon što je postao predsjednik države. Mnogo sam naučio kroz kontakte koje sam s njim imao, s obzirom na prirodu mojeg posla. Fascinirale su me neke njegove prosudbe. Tih dana, kad se stvarala obrana Hrvatske od srpskih agresora nedostajalo je oružja, a svijet nam je uveo embargo na uvoz. Snalazilo se na svakakve načine. Dobro se sjećam jednog sastanka prvih dana rata kod predsjednika kada smo raspravljali s Tihomirom Oreškovićem o događajima u Gospiću. Tijekom sastanka javili su mi da su Slovenci zaplijenili brod s tajnom pošiljkom oružja za Hrvatsku koji je zbog ratnih okolnosti pristao u luci Koper. Više nisam mogao pratiti taj važni sastanak i usredotočio sam se na problem u toj slovenskoj luci, sjeća se Perković i nastavlja:

- Netko mi je rekao neka predsjednik Tuđman nazove predsjednika Kučana i da će se to lako riješiti. Naravno da je to bilo podmetanje jer bi takav prilaz tomu izazvao javni međunarodni skandal. Zato sam napustio sastanak i krenuo odmah u Sloveniju. Uspio sam još iste večeri putem svojih veza i kanala iz prošlosti izvući u tišini to oružje. Svih 16 šlepera s kalašnjikovima drugog jutra stiglo je u Hrvatsku. Možete misliti kakva je to bila pomoć slabo naoružanoj našoj vojsci koja se tek stvarala. Služili smo se lukavstvom da izigramo KOS koji nas je vrebao na svakom graničnom prijelazu.

Privatni obrambeni rat sa svojim neprijateljima

Ratnih godina, osim što je i savjesno obavljao državotvome zadatke, istovremeno je vodio privatni obrambeni rat sa svojim neprijateljima koji su mu bacali klipove pod noge. Malo se znade za takvu ulogu bivšeg djelatnika Udbe Miroslava Studena. On je 1991. pokušao smijeniti svojeg kolegu Perkovića izmišljajući klevete kako bi dobio njegovo radno mjesto. Nije to uspio učiniti zajedno sa svojim prijateljem Hrvojem Šarinićem, kojemu je za uslugu navodno ustupio njegov dosje iz kojega je bilo vidljivo da je tadašnji šef kabineta predsjednika Tuđmana, prije rata bio suradnik Udbe i KOS-a i to u vrijeme dok je bio predstavnik francuske nuklearne industrije sa sjedištem u zagrebačkom hotelu Intercontinental. Studen je potom zauvijek napustio Hrvatsku i odselio se u Njemačku, gdje je svoje usluge ponudio BND-u predajući im detalje o obrambenim pripremama Hrvatske vojske i ulozi Josipa Perkovića.

Zatim su na red došle poznata 'Predstavka' protiv njega, zatim optužbe za likvidaciju Bruna Bušića, te razni falsifikati kojima se preko Perkovića htjelo kompromitirati Gojka Šuška i Vicu Vukojevića.

Najteže optužbe dolazile su od bivših Udbinih agenata koji mu nisu mogli oprostiti ulazak u obranu Hrvatske. Poznata je i optužba generala Bobetka da je iza jednog atentata na njega stajao Josip Perković. No, sva ta podmetanja pala su u vodu, tvrdi Perković.

Malo se znade i o pokušaju dvaju atentata na Perkovića. Jedan je bio 1991. u Bihaću, a dokazano je da ga je organizirao KOS s nekoliko svojih agenata. Drugi put je grupa nepoznatih počinitelja postavila kilogram i po eksploziva na donji postroj njegova službenog automobila. Imao je sreću jer je žica do upaljača pukla prije eksplozije.

Pripisuju mu se zasluge za dvije uspješne akcije hrvatskih obavještajaca, 'Labrador' i 'Barakuda' .

Posmrtni ostaci ubijenih emigranata prevoze se na račun poreznih obveznika

Na naše pitanje o dosjeima na osnovu kojih se sada u njemačkoj policiji dižu optužbe protiv njega, kaže:

- Nije točno da su kopije svih SDS-ovih dosjea hrvatskih političkih neprijatelja tadašnje Jugoslavije u Beogradu. Svi suostali u Zagrebu i danas se po potrebi njima trguje, a neke su 'nestale'. Svašta se događalo poslije Domovinskog rata. Mnogi obični građani koji su u doba Jugoslavije stradali u Njemačkoj u međusobnim obračunima emigranata, nemaju veze s Udbinim egzekucijama. Danas se njihova tijela na račun Hrvatske i njenih poreznih obveznika, pod izlikom da su žrtve Udbe, prevoze u njihova rodna mjesta i tamo ih uz državne počasti pokapa. Nedavno su na taj način preneseni ostaci Ante Đapića, strica političara Đapića, koji je pokopan u BiH."

Svojevremeno su mnogi nekadašnji hrvatski politički emigranti, poput Frane Gorete i Stjepana Bilandžića, u svojim intervjuima po dolasku u Hrvatsku isticali mnoge Perkovićeve zasluge u stvaranju i naoružavanju Hrvatske. Zanimljivo je da i bivši ministar policije i tajnik HDZ-a Ivan Jarnjak, iznenađen da se tek sada pokreće istraga o Đurekoviću, ali dodaje da je to očito posljedica dosadašnje medijske kampanje.

Josip Manolić, i sam nekada bivši iskusni Udbin kadar, danas opravdava dolazak Perkovića 90-ih u stvaranje hrvatskog ustroja jer, kaže, da je to bila pragmatična odluka pred ratom te da se nije uzimalo ljude koji su radili u bivšoj službi protuzakonito, a provjeravanjem, njegov posao nije bio kompromitirajući. I neki bivši Perkovićevi kolege danas tvrde da je čitava priča u medijima previše napuhana.

Dokumente o Perkoviću u München donio Anto Đapić

Međutim, li općoj medijskoj hajci ovih dana nitko ne postavlja pitanje što je s Perkovićevim partijskim i državnim nalogodavcima o kojima detaljno opisuje slučaj Đureković u svojoj knjizi 'Ubij bližnjega' svoga' beogradski Udbin kroničar Marko Lopušina, a kojega, pak, citira u dijelovima Bože Vukušić u 'Udbinim zločinima'. Osim toga, Vukušićeva knjiga je prema njegovim riječima i jedan od dokaznih materijala u njemačkoj istrazi 'Đureković' . Vukušić je svojedobno tvrdio da je u 80-im godinama u Njemačkoj bio žrtva sudske montaže koju je Perković izveo u suradnji sa svojim saveznicima u njemačkom BND-u.

Prema našim saznanjima, predsjednik Hrvatske stranke prava Anto Đapić osobno je odnio njemačkoj policiji 2003. godine niz dokaza i dokument o likvidaciji Đurekovića koji je dobio od državne Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih zločina, odnosno Vijeća za utvrđivanje državnog terora SFRJ u inozemstvu, a koje mu je dao član Komisije Bože Vukušić.

Perković je svojevremeno kao šef SIS-a često svojim bliskim suradnicima govorio da je nekada u SDS-u surađivao s njemačkim slUžbama po pitanjima emigracije i terorizma te isticao kako je u njemačkim tajnim službama na tim pitanjima bilo zaposleno više ljudi koji su se bavili hrvatskom emigracijom nego u samoj Hrvatskoj. Zato mnogi ovih dana postavljaju pitanje kako to da se tek sada nakon 22 godine, a ne odmah kad su mnogi sudionici zločina poput Krunoslava Pratesa bili već dostupni njemačkoj policiji, otvaraju pitanja likvidacija i zločina među hrvatskom dijasporom.

Neki pak sumnjaju da je došlo do globalnih podjela među tajnim službama te da Perković ovoga puta nije bio poslušan njemačkim službama jer navodno njegov sin Saša, trenutno zaposlen u redu Predsjednika Mesića kao savjetnik za nacionalnu sigurnost, odbio je špijunirati u korist njemačkih službi. Drugi, pak, poznavatelji obavještajnog podzemlja iznose još smjeliju hipotezu tvrdeći da je mladi Perković sa svojom ekipom na Pantovčaku naslonjen na britansku službu M-6 te Nijemci sada kažnjavaju Perkovića starijeg što je to sinu dopustio.

Međutim, jedno pitanje ostaje otvoreno: je li Josip Perković bio poslušan policijski dužnosnik koji je u svako vrijeme slušao svoje nalogodavce, ili je na vrijeme shvatio da se treba pridružiti pobjedničkoj strani.

Hvatski list, 03. studenog 2005.

Evo, kao što sam i rekao:

Stanković novčano kažnjen zbog javne podrške Ladišiću

Uredniku i voditelju HTV-ove emisije "Nedjeljom u dva" Aleksandru Stankoviću biti će oduzeto 30 posto od plaće za studeni jer je u jučerašnjoj emisiji javno podržao smijenjenog kolegu Tihomira Ladišića, doznaje se danas na HTV-u.

Odluku o uskrati dijela plaće donio je glavni urednik Informativnog programa Vladimir Rončević na temelju HRT-ovog Pravilnika o sistematizaciji i plaćama.

"Odluku sam donio jer je Stanković zlouporabio položaj urednika i voditelja emisije i privatizirao ekran", kazao je Hini Rončević.

Zanima me samo hoće li revnosni Rončević, nekadašnji glavni urednik Šarinićevih riječkih dnevnih novina, uvesti i retroaktivnost u svoje odluke, pa kazniti i Zorana Šprajca jer je revoltiran saznanjem da ga je POA uhodila po nalogu bivšeg ministra zadravstva Andrije Hebranga jedan Dnevnik odjavio sa : Pozdrav svim djelatnicima POA-e ma gdje bili!

Vjesnik je i prije dobivao dobre ocjene, pa je tako u prošlogodišnjem istraživanju koje je na području hrvatskog juga, Crne Gore i dijela BiH provela hrvatska podružnica Udruge europskih novinara ocijenjeno da je naš list najviše i najobjektivnije pisao o manjinama, nevladinim organizacijama, ratnim zločinima, problematici Haaga i NATO-a u regiji. O stanju medija govorili su i Stjepan Malović, Michael Kunczik, Goran Popović, Thomas Bauer, Gordana Vilović, te Zdravko Kedžo.

Perković: Nisam umiješan u ubojstvo Brune Bušića - '78. sam bio običan inspektor (2)

Stojim na raspolaganju sudu i nadležnim tijelima, a Štedulu i njegovima - među kojima ima stranih špijuna, kriminalaca, terorista, pa agenata bivše službe - neće biti ugodno, tvrdi savjetnik u HIS-u i predavač na Obavještajnoj akademiiji Josip Perković / Ako je dokaz protiv mene intervju Branka Traživuka jednog od ključnih agenata akcije "Labrador", dan beogradskom tisku u proljeće 1992. neka mi se odmah sudi / U Predstavci nema ključnih stvari o pogibiji Mire Barešića i njegovih bojovnika / Još u lipnju 1991., nakon prvih objeda i planski usmjeravanih dezinformacija većeg broja osoba, a i stranih službi, predložio sam vlastito poligrafsko testiranje / Omogućio sam "otvaranje granice" za dopremu oružja uoči agresije na Hrvatsku

ALEKSA CRNJAKOVIĆ


Nikola Štedul, vođa HDP-ovaca: Zdeslava Turića, Nikole Krište, Antonija Lekića, Ivice Drviša, Tihomira Oreškovića, Mirka Norca, Mire Lace, Željka Maglova, Mihaela Budimira - koji su kao SIS-ovci ili vojni policajci radili za Josipa Perkovića


*Štedul prijeti da će podnijeti kaznenu prijavu protiv Vas. Ima li osnove za to?
- Štedulove su reakcije zanimljive. U Vjesniku je objavljena njegova tvrdnja po kojoj je za njega "slučaj Sindičić" završen, da ne kopa po prošlosti i da je okrenut budućnosti. Sasvim korektno. No, dva dana nakon toga. Štedul i njegovi "talibani" održavaju spektakularnu konferenciju za tisak koja je više sličila na konferenciju paraobavještajne skupine nego ozbiljne političke stranke. Izriče niz špekulacija u svezi s izručenjem Sindičića. Štedulu i njegovima sada je sumnjivo zašto on dolazi. Osam godina Štedul prigovara hrvatskoj vlasti kako nije učinila ovo, kako nije učinila ono, kako hrvatka vlast ne valja. Dijeli lekcije i Predsjedniku. Živio je ovih osam godina na temama o Udbi, Sindičiću, Perkoviću, a sada nitko u Hrvatskoj nije zabrinut osim njega. Doduše, ima i zašto biti zabrinut!
*Zašto?
-Zbog jedne jedine točne stvari koju je nedavno rekao siroti Josip Majerski. Na sudenju u Škotskoj Majerski je u organizaciji Štedula i društva bio lažni svjedok zbog kojeg je Sindičić dobio nekoliko, možda i deset godina zatvora viška, pod uvjetom da je sve onako kako je u javnosti poznato. Majerski je tamo naveo da su on i Sindičić bili oficiri Udbe na Zrinjevcu. Vojni ustroj Udbe prestao je, koliko znam, još 1952. Bivša služba nije imala nikakve činove, već policijska zvanja kaja su se kretala uglavnom oko tri naziva - inspektor, viši i glavni inspektor - postoje dokumenti, postoje živi ljudi. Nikakav III sektor nije postojao u ustroju bivše službe.
* Zašto je Štedulu trebao lažni svjedok?
- Ne znam
* Možda se to može otkriti Vašim svjedočenjima? Naime, Štedul najavljuje podnošenje kaznene prijave protiv Vas.
- On i njegovi podnijeli su već jednu kaznenu prijavu protiv mene 1994. godine za trideset kaznenih djela i ovo što rade sada samo je nastavak mrcvarenja kojem sam sustavno izložen od njih. No, ovoga će puta biti drukčije. "Dohvatit" ćemo na sudu jako gadno!
Stojim na raspolaganju sudu i drugim nadležnim tijelima. Ugodno Štedulu i njegovima - među kojima ima stranih špijuna, kriminalaca, terorista, pa i agenata bivše službe - neće biti.
*Štedul kaže da ste znali sve o pripremi atentata na njega.
- To bi on mogao znati samo ako je bio blizak bivšoj službi i uz pretpostavku da je sve to točno. Kako drukčije? Njegov način prikupljanja dokaza i "priprema" svjedoka je poznat. I vama može biti, ako prelistate kaznenu prijavu protiv mene iz 1994., a koja je nakon više od dvije godine ispitivanja odbačena. Njegova skupina iz Ministarstva obrane, eksponirana kasnije kao autori "Predstavke", nije me mogla smisliti i u dogovoru s nekim dužnosnicima odlučili su me ukloniti iz Ministarstva. Sve je počelo 9. veljače 1994., kada su uhitili jednog djelatnika SIS-a, zapravo oteli ga (lani je poginuo u prometnoj nesreći). Držali su ga u pritvoru više od tri dana, što je protuzakonito. Naravno, bez ikakvog rješenja. Taj momak je napisao izjavu na dvanaest stranica o maltretiranju kojem je bio izložen. Skupina mu, ma zamislite, oprašta kaznena djela koja je počinio i od njega, pod pritiskm prave agenta provokatora koji je nastavio mene i ostale špijunirati po Upravi SIS-a, na razini "kokošarenja". U "Predstavci" to je osoba "X". Od 16 točaka kaznene prijave, on se kao svjedok pojavljuje u njih deset. Sve je to rađeno mimo zakonskih propisa. Izjavu koju je vlastoručno napisao imam i ja, a oni to nisu znali. Pitajte ih zašto tu izjavu nisu uvrstili u "Predstavku"! Da su pošteni momci, kakvima se predstavljaju, to bi učinili, ali onda ne bi bilo ni predstavke, ili bi je netko drugi trebao napisati o njima.
U jednoj točki prijave kao dokaz upotrijebljen je intervju Branka Traživuka, jednog od ključnih agenata akcije "Labrador", dan beogradskom tisku u proljeće 1992., u dogovoru s KOS-om, nakon što je razmijenjen, a u kojem me grubo kleveće. Na saslušanju sam rekao: "Ako to netko u Republici Hrvatskoj drži dokazom, ja neću ni postavljati svoju obranu - nek mi se odmah sudi!". Koja je to niskost s njihove strane! Optužili su me da nisam 1991. godine uredno odložio jedan dosje, odnosno, da sam svjesno zatajio podatke. Komisiji sam rekao kodnu oznaku dosjea i on je izvađen iz pismohrane. Sadržavao je oko I50 stranica. Bio je naznačen i u zapisniku o primopredaji, ali, zaslijepljeni mržnjom,. nisu to znali ni pročitati. Bili su uvjereni da će se sve što kažu uzeti kao točno i da se neće provjeravati.
* Zašto stalno spominjete "Predstavku"?
- Ponavlja se ista priča! Pokušajte pratiti ton u "Predstavci". Optužuju tužiteljstvo da nije obavilo svoj posao, dijele lekcije zastupnicima Hrvatskog državnog sabora, prijete. Radi se o običnom obmanjivanju javnosti. Tužiteljstvo je odmah reagiralo i već mjesec dana nakon prijave i sam sam saslušavan oko pet sati. Bilo je to vrlo mučno za mene. Da mi nije bilo stalo do ljudi koji su to vrlo profesionalno radili, izazvao bih incident i iznudio pritvor i istragu u kojoj bih o "ekipi" rekao stvari koje treba reći. Način pripreme svjedoka i pribavljanja dokaza podudaran je onom iz 1994. Oni prikupljaju podatke, oni određuju što su "dokazi", oni tužiteljstvu zapovijedaju što da radi, sudu kako da presuđuje, a valjda bi se na kraju pojavili i kao egzekutori. Sve što rade je protuzakonito. Bave se policijskim i paraobavještajnim radom. Saslušavaju svjedoke. Stvaraju atmosferu linča. Pogledajte koliko je članaka i Štedulovih izjava na tu temu! Na tiskovnoj konferenciji uzvikuju: "Perkovića smo prijavili i opet ćemo". Ili: "Tužiteljstvo mora raditi, zato ga plaćamo". Oni znaju što će svjedoci potvrditi na glavnoj raspravi iako prijavu tek najavljuju! Strašno. Unatoč svemu, ja sam njima nastojao pomoći krajem 1996. Tada su se ispričali. Nisu imali strpljenja već su krenuli u nove medijske izlete. Ja sam prema ovoj skupini i prema samom Štedulu pokazao ljudski odnos, a oni?
*A Štedul, je li on bio aktivan u obrani?
- Koliko je meni poznato, nikada nije bio djelatnik Ministarstva obrane.
*Jeste li bili upleteni u ubojstvo Brune Bušića?
- Ne. Prvi se put moje ime spominje u filmu što ga je pripremio Vice Vukojević. Izgovara ga Blagoje Zelić, kojeg je jedna skupina otela i mučila, pa se ono što je govorio moralo titlati da bi se razumjelo u kakvom je stanju bio. Izgovara ga u jednoj kontradiktornoj rečenici. To je sve. Prosječno obučen policajac mogao je u personaInoj dokumentaciji MUP-a, uz razgovor s određenim brojem djelatnika, utvrditi gdje sam bio i gdje sam radio te godine. No, to nekim osobama nije odgovaralo. Moje ime neki špekulanti rabe uz navod da sam obavljao i obavljam saslušanja bivših kolega na ovu temu, što je potpuna izmišljotina. I sam sam bio saslušavan.
* Gdje ste radili 1978. godine, u vrijeme ubojstva Brune Bušića?
- U Osijeku, kao običan inspektor operativac, koji nije ni znao dobro kako mu izgleda šef u Zagrebu, kao što ni danas neki djelatnik u Osijeku ne zna kako izgleda Brzović. Nikada nisam bio inspektor u centrali Državne sigurnosti u Zagrebu. Iz Osijeka sam premješten u Zagreb u rujnu 1979., punu godinu dana nakon ubojstva Brune Bušića, na mjesto načelnika Odjela. To je vrlo lako provjerljiva stvar - postoje i živi ljudi i papiri. Moja, i ne samo moja, produkcija kao djelatnika bivše službe i danas je dostupna. Špekulacije o nekakvom strašnom uništavanju dokumentacije su netočne. Temeljna dokumentacija, takozvane informacije, nisu dirnute. Na nju nije utjecala moguća manipulacija s nekim dosjeom koji je bio na uporabi ili ga je vodio neki djelatnik, čak i da je taj dio uništen. Uz tu dokumentaciju bilo je i oko 68.000 formiranih dosjea. Dio dokumentacije je kontinuirano ustupan Hrvatskom arhivu. O kvaliteti je nepotrebno govoriti i sigurno da ukupna dokumentacija može poslužiti na ograničeni način, ali ima tu i izvrsnih podataka, korisnih i za današnje potrebe.
Osim toga sačuvana je imovina, od naoružanja, sustava veza, tehničkih sredstava i uređaja, a valjda ima i mojih zasluga u toj činjenici. .
* Postoji li cjelokupna dokumentacija i o emigraciji?
- Najveći broj podataka o emigraciji prikupljao je SSIP, to jest njegova obavještajna služba - Služba za informacije i dokumentaciju. Ne treba zanemariti ni postojanje dviju službi JNA - Upravu sigurnosti SSNO i 11. upravu Generalštaba koje su također prikupljale podatke o emigraciji. Stvara se dojam kako sam isključivi krivac za sve, makar je kroz hrvatsku službu prošlo na tisuće djelatnika i stotine rukovoditelja. Moguće je stoga da me neki "dobro obaviješteni" paraobavještajac proglasi krivcem za osnivanje Ozne 1944., makar tada ni sam još rođen.
*Majerski tvrdi da mu je nalog za ubojstvo Brune Bušića, što ga je trebao obaviti u Bruxellesu, dao Ivan Oroz, šef 3. sektora SDB-a u Zagrebu. Taj se sektor navodno bavio i likvidacijom hrvatskih emigranata.
- Takav sektor nije postojao, kao što nije postojao ni Ivan Oroz. Ponavljam, Majerski nikada nije radio u Udbi, samo je jedno vrijeme bio agent na vezi s obavještajcima SSIP-a, odnosno, u jugoslavenskom konzulatu u Njemačkoj. Među slikama navodnih žrtava Udbe objavljenim u Globusu, je i slika osobe koja je ubijena kao navodni Udbin agent koji je likvidirao Bušića. (Jozo Miloš, o njegovoj smrti više upitati kasnijeg Perkovićevog suradnika Tomislava Mičića op. ž.p.) To su apsurdi. Majerski laže i izmišlja. Što reći o osobi koja je i suđena zbog protuprirodnog bluda s maloljetnom osobom?! Zaista, ne bih polemizirao s takvom osobom.
*Iako tvrdi da znate ime ubojice?
- Može on tvrditi što hoće!
* Jeste li potpisivali naloge za egzekucije?
- Gluposti! Još u lipnju 1991., nakon prvih objeda, ali i planski usmjeravanih dezinformacija većeg broja osoba, a i stranih službi, predložio sam vlastito poligrafsko testiranje. Slično sam postupio i nakon filma o Bušiću. Sve je to mučno. Ubij me ili me ostavi na miru! Ovu količinu šikaniranja teško je izdržati.
* U kakviin ste odnosima bili s Manolićem?
- Korektnim. Međutim, držim da smo bili na velikoj distanci. Jasno je i zašto. Politički se nije slagao s pokojnim ministrom Gojkom Šuškom i mislio je da služim ministru u nekim prljavim poslovima. Nije htio prihvatiti da je Šušak bio častan čovjek koji nije ni meni niti drugima dao bilo kakvu protuzakonitu zadaću u okviru' sektora' sigurnosti (SIS-a i VP-a) kojim sam rukovodio kao pomoćnik ministra.

Vrhovnik Franjo Tuđman i pomoćnik ministra obrane za sigurnost Josip Perković na primanju u Uredu Predsjednika 1992.

*Jeste li ranije poznavali predsjednika Tuđmana?
-Ne. Upoznali smo se 1990. nakon što je postao predsjednik države. Izuzetna je ličnost. Mnogo sam naučio kroz kontakte koje sam s njim imao s obzirom na prirodu mog posla. Fascinirale su me neke njegove prosudbe. Sjećam se, jednom kasno noću, početkom prosinca 1991. godine, bili smo kod njega ministar Šušak i ja. Upravo su stigle informacije o žestokim borbama i teškom stanju na cijeloj bojišnici, što ga je pogađalo. Šutio je nekoliko trenutaka uz stisnutu šaku, potom rekao: "E, imat ćemo državu!" i počeo nam pričati tko će nas i kada, prema njegovim prosudbama, priznati. Sve se pokazalo točnim. A onoga je trenutka sve izgledalo nemogućim. Da, Predsjednik se korektno odnosio prema meni i mislim da o meni nema loše mišljenje, iako sam svjestan da mu je nebrojeno puta bilo neugodno slušati priče i zahtjeve da me ukloni.
* Kada ste upoznali ministra Šuška?
- U vrijeme kada je bio ministar iseljeništva, a svakodnevno smo počeli surađivati kada je imenovan zamjenikom ministra obrane.
* Kako to da Vam je vjerovao?
- Vidio je što i kako radim, pa nije trebalo puno pričati.
* Zašto se u ovoj zemlji stalno otvaraju afere, pronalaze špijuni, optužuje?
- Sav taj cirkus bi valjalo prekinuti, no dok ima frustriranih ljudi koji ne znaju napraviti korak naprijed, teško da će prestati. Jednog ćete ih dana vidjeti kako hodaju natraške. Vidjet ćete kako će se javljati nakon ovog razgovora. Neki su ljudi, naprosto bolesni i ne bi im trebalo davati priliku da javnost obmanjuju izmišljotinama.
*Je li izmišljotina da ste Vi organizirali prve ilegalne prijelaze oružja preko jugoslavenske granice?
- Nije. Moja je zadaća bila "otvaranje" granice, a drugi pomoćnik ministra vodio je ukupnu organizaciju. Jednog popodneva u listopadu 1991. svratio je ministar Boljkovac, kao i puno puta ranije, u moju kancelariju, onu u kojoj sada sjedi Brzović (Ivan, te 1998. šef SZUP-a op. ž.p.). Bio je zabrinut. Nedostajalo je oružja, a Savezna policija odbijala je naše zahtjeve za odredenim količinama, što smo i očekivali. Ustrojavali smo specijalnu i pričuvnu policiju. "Nije problem nabaviti, ali je problem dopremiti", rekao mi je ministar. "Ako se može nabaviti, mi možemo i dopremiti", odgovorio sam mu. Otišao je nekuda, možda kod Predsjednika. Brzo se vratio i pitao me: "Koliko ti dana treba"? "Oko tri", rekao sam. "Počni raditi", zapovjedio mi je. Još istu večer prihvatili smo se posla i već treće noći su dva tridesettonska tegljača s kalašnjikovima prešla jugoslavensku granicu. Dopratili smo ih na određeno mjesto u Zagrebu. Niti sto metara od graničnog prijelaza na koji smo ušli, bila je granična postrojba JNA. Nismo imali iluzija da to KOS neće otkriti, pa sam dečkima, rekao: "Moram biti u prednosti barem nekoliko sati“. Uspjeli smo. Odmah smo išli s novih deset tegljača. Moji najpovjerljiviji operativci su pratili konvoje. Tijekom utovara naredio sam da dva prazna tegljača tijekom poslijepodneva pošalju na jedan drugi granični prijelaz. To je učinjeno, a noću smo na isti granični prijelaz kao i prvi put, ušli s novih osam velikih tegljača s oružjem. Ovu varku sam isplanirao prosudivši da KOS neće očekivati da drsko ponovno iskoristimo isti prijelaz kao prvi put, te da će nam postaviti zasjedu na nekom drugom. Upravo se to dogodilo! KOS je "pokrio" zasjedom prijelaz na koji su ušli prazni šleperi. U cijeloj operaciji sudjelovao je uz mene i veći broj drugih djelatnika. Svaki tegljač bio je posebno branjen objekt od strane naših specijalaca, od granice do mjesta istovara. Dečkima koji su predvodili konvoj ponio sam iz Zagreba njihovo osobno naoružanje i kad su se zaustavili na graničnom prijelazu, predao sam im torbu i rekao: "U slučaju napada, branit ćemo svaki šleper posebno. Netko će i proći!". Prošli smo. Ni jedan komad streljiva nije pao u neprijateljske ruke!
* Pokušali ste ući u Vukovar?
- Bilo je to četrdesetak dana prije njegovog pada. Pozvao me ministar Šušak i rekao da namjerava ući u Vukovar. U našoj maloj skupini bio je uz njega moj operativac pokojni Udiljak (Zoran, brat Stipana Udiljaka, špijuna Markice Rebića op. ž.p.) i generali Roso (Ante op. ž.p.) i Filipović (Milenko op. ž.p.) sa svojih nekoliko vojnika. Iz Vinkovaca smo došli na početak Bogdanovaca, no zbog neprijateljskog djelovanja morali smo se vratiti na prilaz mjestu i u jednom smo voćnjaku proveli izvjesno vrijeme. Dok smo čekali, ministar je dobio poziv od Predsjednika da se iste većeri vrati u Zagreb radi razgovora s predstavnikom EU-a. I tako nismo te večeri ušli u Vukovar.

Tijela Zdeslava Turića, Frane Bokanovića i Milana Pandžića prenešena s mjesta pogibije u dvorište zgrade tzv Teritorijalne obrane Benkovac

Tko je odgovoran za smrt Mire Barešića?

* U „Predstavci“ se govori i o smrti Mire Barešića. Postoje kontroverze o njegovoj smrti. Znate li Vi nešto više?

- Da, u "Predstavci" je obavljen takozvani analitički prikaz nekih događaja, ali ključne stvari nisu. Barešić, Lekić, Drviš i ostali sami su sve planirali. Nisam znao koje su im zadaće, niti gdje će im biti baza. Nabavio sam opremu koju su tražili - i to je sve. Nisam znao ni sastav skupina. Sve je to detaljno obrađeno u mom izvješću koje se nalazi kod nadležnih državnih tijela. Teško mi je bilo kad sam čuo za tragediju i pogibiju četvorice, među kojima je bio i mali Turić (Zdeslav, sin Gordane i Marka Turića, nećak Leona Sulića op. ž.p.), kojeg sam primio 1990. u MUP. Nisam znao da je otišao sa skupinom. Na moj zahtjev su Lekić i Drviš nakon dogadaja napisali izvješće na pisaćem stroju s dodatkom u rukopisu i skicom lica mjesta. U "Predstavci" to i ne spominju. Normalno bi bilo da se priča o Barešiću temelji na tom izvješću, uz cjelovitiji opis vojničkog dijela i naznaka: tko je odabrao cilj, tko je za samu akciju znao, kako je obavljeno izvidanje, kako osiguranje, u koje je vrijeme izvedena akcija, kakav je teren, tijek akcije i drugo. Ako su se, nepotrebno upuštali u priču, zašto izvješće nisu uvrstili u "Predstavku"? Nisu ga ni spomenuli, niti prepričali. Ne znam zašto.

*Oprašta li se piscima "Predstavke" preko mjere jer su dragovoljci?
- Nije baš sve onako kako pričaju. Sudjelovali su u postrojbi Mire Barešića vrlo kratko, a krajem ljeta su naakratko otišli u Gospić. Iz "Predstavke" sam saznao da su bili koordinatori obrane Gospića, ali ja za takvo što ne znam. U veljači je njih nekoliko postalo vojnim policajcima, no vrlo kratko. Zatim su primljeni u SlS na poslovne tajne pratnje i bili smješteni u jednoj vojarni izvan sjedišta MORH-a. Polagali su neke ispite i nisu bili baš previše zaposleni.

Vjesnik, Subota, 07 studenoga 1998.

Josip Perkovic tvrdi da nije naručivao ubojstva hrvatskih emigranata (1)

Nikola Štedul je ovih osam godina živio od priča o Udbi, Sindičiću, Perkoviću i sličnim temama, kaže savjetnik u HIS-u i predavač na Obavještajnoj akademiji Josip Perković / Sada nitko u Hrvatskoj nije zabrinut povratkom u zemlju bivšeg Udbina egzekutora Vinka Sindičića osim Nikole Štedula / Tko je zapravo ubio Brunu Bušića?

ALEKSA CRNJAKOVIĆ

ZAGREB. 5. studenoga - Špijunsko podzemlje je na nogama! Bivši udbaši, krtice i prebjezi, strani plaćenici i domaći izdajnici, borci za emigrantska prava i obavještajci svih boja, pozorno prate kako se raspliće "afera Sindičić". Neki su već progovorili, neki će to tek učiniti. Jedan od najpoznatijih jugoslavenskih likvidatora hrvatskih ermigranata Vinko Sindičić, pristao je na izručenje Hrvatskoj i suđenje pred hrvatskim sucima za navodnu upletenost u ubojstvo Brune Bušića. Zašto? Po jednoj teoriji želi sa sebe skinuti teret krivnje, barem za ono što nije učinio. Po drugoj, želi krivnju podijeliti s nalogodavcima.

-Bit će to obična farsa i namještaljka, jer nema ni dokaza niti svjedoka koji bi potvrdili Sindičićevu upletenost u to ubojstvo, tvrdi Josip Majerski, navodno dugogodišnji agent Udbe koji je prebjegao njemačkoj obavještajnoj službi, dodajući da se Sindičiću želi suditi za nešto što nije učinio kako bi se tako zaštitili ljudi koji su mu bili nalogodavci u drugim zlodjelima za koje postoje i dokazi i svjedoci - pritom spominje ubojstvo obitelji Ševo, dr. Jelića, Senića, Nižića, Miličevića.

Po drugoj teorijii, raspetljavanje najintrigantnije emigrantsko-udbaške enigme, odnosno otvaranje procesa "Bušić", svjesno je odabran put koji izravno vodi do rasvjetljavanja i ostalih, od jugoslavenske države naručenih ubojstava hrvatskih političkih emigranata, put kojim se dolazi ravno do nalogodavaca koji još uvijek sjede u Zagrebu. S tim se neće složiti Ivan Cerovac, još jedan u nizu kontroverznih hrvatskih emigranata čija je uloga u inozemstvu prilično mutna. On otvara novu dvojbu: državni vrh možda štiti neke ljude preuzete iz starog obavještajnog sustava, pa zato nudi nagodbu Sindičiću! Pomoć za šutnju?

Mnogi koji su već progovorili slažu se ipak u jednom: ključ enigme drži u svojim rukama najmisterioznija osoba obavještajnog miljea Josip Perković, visoki dužnosnik obavještajne službe u bivšoj državi koji je taj posao nastavio obavljati i u Hrvatskoj. Hoće li taj čovjek sjesti na optuženičku klupu kao svjedok u "slučaju Bušić" ili će možda biti i optuženik?

Nikola Štedul, nekad emigrant, danas političar, čovjek koji je jedva preživio atentat zbog kojega atentator Sindičić sjedi u britanskom zatvoru, najednom se ne želi baviti svojim atentatorom! Izjavljuje da će podnijeti krivičnu prijavu protiv Josipa Perkovića kao posljednjeg šefa Udbe, osnivača hrvatskog SIS-a, savjetnika u HIS-u i predavača na Obavještajnoj akademiji.

Tvrdi da je Perković znao sve o atentatu na njega, da ima za to dokaze, a tu su i svjedoci, policajci B.Č.P. i G., koji su ukrali putovnicu švicarskog građanina Rudolfa Lehotzkog zahvaljujući kojoj je Sindičić dobio novi identitet s kojim je i krenuo u atentat - s tim dokumentima Sindičić je i uhićen.

U cijelu priču Cerovac ubacuje i Zdravka Mustača koji je navodno, zajedno s Perkovićem, izdavao naloge za likvidaciju Hrvata. Da je Bušić, kojim slučajem, živio u sigurnijoj pariškoj četvrti, možda bi preživio, ali, kaže Cerovac, u lošu ga je četvrt smjestila osoba koja je vrlo omiljena u HDZ-u. Na koga je mislio?

Zdenko Haramija, Sindičićev odvjetnik po službenoj dužnosti, tvrdi da "oni koji su radili u obavještajnoj službi bivše države znaju tko je počinio ubojstvo, tko ga je naručio i na koji je način počinjeno".

Što na sve to kaže Josip Perković, kojega, ne prvi put, javno optužuju za brojna nečasna djela? Kontroverzne priče o njemu postaju gotovo već legende, možda i zato što rijetko javno govori. Neki ga smatraju "mozgom" svih vrhunskih špijunskih akcija uperenih protiv hrvatskih emigranata, a ubijeno je, navodno, njih 60, pa ne čudi da je izbjegao, uvjeravaju nas neki ljudi, nekoliko atentata. Sredinom '91. KOS je organizirao na njega atentat. U tu je akciju bilo uključeno nekoliko njihovih agenata, a atentator je helikopterom prebačen na vježbe gađanja u Bihać. Cijela je akcija i sudski dokazana. Sudski je verificiran još jedan pokušaj atentata na Perkovića, 1994. godine od nepoznatih počinitelja koji su postavili kilogram i pol eksploziva na donji dio službenog automobila. Radilo se o bombi na potez. Imao je sreću. Kada je došlo do zatezanja žice koja je dijelom povukla osigurač upaljača, pukla je.

Josip Perković uvjerava nas da mirno spava. Ako ima nečistu savjest, svoje je grijehe, svjedoče to i neki visoko pozicionirani hrvatski dužnosnici, barem dijelom iskupio akcijama u obrani domovine, koje dokazuju njegovu vrhunsku obučenost, sposobnost, ali i hrabrost.

Stavio se na raspolaganje novoj vlasti odmah nakon demokratskih promjena, uvjeren, kaže nam, da predstoje oružani sukobi i tragični događaji, pa nije mogao ostati po strani. Posao koji radi smatra zanatom koji koji se zna ili ne zna raditi. Ne vidi ništa loše u tome što se i dio starog kadra uključio u rad hrvatskih izvještajnih službi - uostalom, tvrdi, veliki broj časnih ljudi u tom se radu dokazao.
Politikom nije opterećen. Dio se ljudi u MUP-u, pa i on sam, suprotstavio narastujućem četništvu tijekom 1988. i 1989. godine - spominje privođenje na obavijesni razgovor dr. Jovana Raškovića i pretragu njogovog stana u rujnu 1988. i suđenje protiv Jovana Opačića u Šibeniku nakon njegovog istupa na proslavi u Kninu u ljeto iste godine.

-Istina, suđen je za verbalni delikt, ali dali smo time jasne signale da ćemo se suprotstaviti četništvu i emisarima iz Beograda i postavili smo vrlo oštre granice u tim odnosima, prisjeća se Perković.

Kad se već vidjela neminovnost rata, uspio je organizirati prelazak preko, tada još jugoslavenske granice prvih konvoja s oružjem koje je spasilo Hrvatsku. Ne samo tada, već i u svim drugim slučajevima prebacivanja oružja čiji je sudionik bio, ni jedan komad streljiva nije pao u tuđe ruke. Uz to, uspio je povratiti dio oružja što je oduzimano našim ljudima u stranim zemljama. Posljednja takvu akciju u kojoj je vraćena veća količina oružja, izvedena je njegovim rukovođenjem 1994. godine, i to oružja što je oduzeto davne 1991. godine. Kaže da će zauvijek ostati tajnom kako je to izvedeno.

Bio je uz ministra Šuška pred okupiranim Vukovarom i na drugim ratištima, u vrijeme snažnoga granatiranja. Opremio je prve skupine specijalaca. Posebnu brigu vodio je o tek formiranoj bojni "Zrinski". Pribavio je najveći dio opreme za postrojbu kojom je zapovjedao Miro Barešić. Utemeljio je SlS, obučavao prve hrvatske obavještajce, i još ih obučava.

Ovaj diplomirani ekonomist, sin slavonskog kovača, počeo je raditi u siječnju 1970. godine u tadašnjoj službi državne sigurnosti u Osijeku. U Zagreb je premješten krajem 1979., kada je imenovan načelnikom II. odjela koji se bavio prikupljanjem informacija o nezakonitim aktivnostima osoba uključenih u različite emigrantske skupine, od kriminala. terorizma do veza sa stranim obavještajnim službama. Pomoćnikom ministra imenovan je 1986., a za podsekretara za državnu sigurnosI 23. travnja 1990. Dan ranije znalo se da je HDZ pobijedio na izborima. Nije li neobično što je prihvatio funkciju?

- Dogovorio sam se tako s ministrom Mulcom, o kojemu imam dobro mišljenje, kako bismo osigurali već stvoreno povoljno stanje u MUP-u i Službi, odgovorio nam je.

Kada smo ga nazvali kako bismo iz prve ruke dobili barem neka od javno postavljenih pitanja o "slučaju Sindičić", nismo očekivali da će se javiti na broj koji smo ostavili. Medutim, čim se vratio s puta, nazvao je i vedrim, izuzetno ljubaznim glasom rekao nam kako nema problema da se nađemo i porazgovaramo. Prilazeći našem stolu u mirnoj zagrebačkoj kavani, veselo nam je mahnuo, makar je to bio naš prvi susret. Doimao se kao zadovoljan bankovni činovnik kojega ne biste ni po čemu posebnom izdvojili u gomili prolaznika. Došao je sam, bez pratnje.

Tijekom trosatnog razgovora nije bio nervozan, niti se osvrtao bojeći se, možda, da ga netko prati ili prisluškuje. Kao da smo razgovarali o ljetovanju na Visu! Bez dvojbe je odgovarao na svako pitanje, makar je, sasvim sigurno, na mnoga odgovorio - ne odgovorivši. Samo je u jednom trenutku jedva suspregnuo emocije - kad je govorio o praznini koja je nastala nakon smrti ministra Šuška.

Ne odriče se prošlosti, pa ni svoja dva desetljeća u Službi, kako naziva bivšu službu državne sigurnosti, ali neće ni dopustiti da netko prlja po njegovih pošteno odrađenih osam godina u novoj, i za novu hrvatsku državu. Tvrdi da je radio svoj posao po savjesti i ako netko dokaže neki njegov nepošteni korak, spreman je odgovarati. Iluziju o mogućnosti opstanka bivše države imao je, kao i većina koju danas to negira. Nije ga proganjao bivši režim, ali, tvrdi, nije bio ni njegov specijalni ljubimac. Je li on proganjao, jesu li drugi bili njegove žrtve? Nikada nikakav nalog za likvidaciju bilo koga nije tvrdi, potpisao, iza tih podataka stoji i danas, jasno priznaje.

Jesmo li tako zamišljali vrhunskog špijuna? Teško se odričemo iluzija, pa i o hrvatskom Jamesu Bondu. Shvatili smo ipak, da svaka priča ima dva lica, ovisi o pripovjedaču. Nije na nama da sudimo. Šteta što smo ipak morali prihvatiti uvjet koji nije u skladu s novinarskim običajima, ali valjda jest s obavještajnim: objavljujemo staru fotografiju našeg sugovornika.

* Kako Vi, kao dugogodišnji obavještajac, komentirate Sindičićev obrat, to jest naglu želju da ipak bude izručen Hrvatskoj?

- Tko kaže da se radi o "spektakularnom obratu"? To je Štedulovo tumačenje. Tko bi žarko želio ponovo u zatvor? U čemu je ljepota toga? Veselio bi se vjerojatno da dolazi na slobodu! On je jednostavno u takvoj pravnoj situaciji koja diktira neka rješenja.

(Nastavak u sutrašnjem broju)

Vjesnik, 06. 11. 1998.

* Kako se danas osjeća bivši politički emigrant koji s jedne strane ima Stožer, u kojem su većinom bivši časnici JNA, a s druge, Josipa Perkovića, koji je nekoć bio službenik omražene Državne sigurnosti zadužen upravo za političku emigraciju?

- Za mene to nije osobit problem. Kad sam se odlučio vratiti u domovinu i prihvatiti program vladajuće stranke, prihvatio sam i njenu ideju o pomirenju svih struktura u hrvatskom biću. Prošlost me ne zanima, važno je da se danas čini ono što treba činiti. Najvažniji su sadašnji zajednički interesi. Drugo, nas je samo četiri i pol milijuna, i možemo ploviti u tisućama različitih lađa, ali ipak na kraju moramo znati da imamo samo jednu luku.

No, kad ste već spomenuli Perkovića, osobno sam molio Josipa Manolića da ga zaposli na nekom mjestu gdje nije toliko izložen ljudima koji su stizali iz emigracije i inozemstva. U to vrijeme bio sam ministar iseljeništva i ti ljudi najprije su dolazili su k meni s istim pitanjem: kako to da moraju ići k istom čovjeku kojem su se i prije morali prijavljivati. Perković je premješten, dobio je zadatak da formira obavještajnu službu Ministarstva obrane.

Po meni, on ie profesionalac, i to je sasvim dovoljno. Moramo biti svjesni u kakvom vremenu živimo. Imamo strašnog neprijatelja, nemojmo ga još tražiti među sobom. Ako je Perković zločinac - ne spominjem ga kao konkretnu osobu nego kao ilustraciju jednog načela - onda je najveća kazna ostaviti ga da sam sa sobom živi. Kazniti nekog nakon dvadeset godina znači dati mu priliku za samopravdanje...

Mogu vam ispričati svoju osobnu priču. Kad sam emigrirao iz zemlje, onda je jedan policajac sa Širokog Brijega pozvao mog brata i naredio da me vrati; ako me ne može dovesti - da me donese... Vratio sam se na Široki Brijeg nakon dvadeset i tri godine i sreo tog istog gospodina. Srdačno me pozdravio, kao da smo se jučer rastali. Prihvatio sam pruženu ruku, i mislim da mu je to najveća kazna.

Gojko Šušak, ministar obrane RH u razgovoru s Aleksom Crnjaković, Globus, 03. travnja 1992.

Ekipa je prošle godine osnovala Hrvatsku crnačku stranku prava u zimskom vrtu. Predsjednik je bio režiser Lawrence Kiiru a ja sam bila blagajnica. Također su nekoliko puta osnivali stranku idiota ali se raspala sam od sebe, vjerojatno zbog nedostatka sredstava, izjavila je među ostalim Selma kontroverznoj Izabeli.

Željko Kekić Pauk, nekadašnji djelatnik SDS-a, SZUP-a i SIS-a tvrdi:

Arkana nismo trebali pustiti jer je Boljkovčev šef kabineta imao tjeralice

Petnaest dana nakon Arkanova uhićenja bio sam kod Boljkovčeva šefa kabineta Tihomira Goršea i vidio sam Interpolove tjeralice za niz Arkanovih zlodjela u mnogim europskim državama. Ne znam zašto ti Interpolovi zahtjevi nisu dostavljeni sudu - čudi se gospodin Kekić

Piše Tomo Vičić

Dugorešanin Željko Kekić Pauk, bivši dugogodišnji djelatnik Službe državne sigurnosti, a potom i SZUP-a, te prvi načelnik SIS-a 137. dugoreške brigade, postao je predmetom obrade SZUP-a, HIS-a i SIS-a. Saznanja kojima raspolaže Pauk i njegova istina o radu pojedinih istaknutih ljudi i tajnih službi potvrđuju već davno izraženu sumnju da je u tom djelu hrvatske vlasti bilo svega. Pauka je posebno zasmetalo pojavljivanje u javnosti Josipa Perkovića, trenutačno savjetnika Miroslava Tuđmana u tajnim službama, čija je slika objavljena na odvjetničkom domjenku Miroslava Šeparovića, smijenjenoga šefa tajnih službi. Na tom se domjenku Perković družio s Igorom Dolancom, sinom Stane Dolanca, bivšeg gazde svih tajnih službi Jugoslavije.

- Perkovića je bivši ministar Josip Boljkovac imenovao svojim pomoćnikom, a Branko Traživuk je tada preuzeo dio poslova i visoku poziciju prvoga obavještajca u SZUP-u. Perković i Traživuk bili su prijatelji i razumjeli su se u svim pitanjima, pa su zajednički kreirali kadrovsku politiku, provodivši je preko Josipa Boljkovca koji je Perkovićuneograničeno vjerovao. Iako je Perković nakon 'afere Labrador', u kojoj je Traživuk djelovao pod konspirativnim imenom Labrador 1 i špijunirao za jugoslavensku tajnu službu, tvrdio da mu je Traživuk radio o glavi, to je samo priča za naivne. Time je želio sa sebe skinuti odgovornost za kadrovsko napredovanje Traživuka i njegovo angažiranje u službi. Već mi je tada bilo jasno da od obrade uhićenih članova 'Labradora' i njihova procesuiranja neće biti ništa - tvrdi gospodin Kekić.

Što su htjeli beogradski udbaši?

Po čemu je to Dugorešanin mogao znati?
- Petnaestak dana nakon Arkanova uhićenja bio sam kod Boljkovčeva šefa kabineta Tihomira Goršea i vidio sam Interpolove tjeralice za niz Arkanovih zlodjela u Njemačkoj, Francuskoj i drugim europskim državama. Ne znam zašto Interpolovi zahtjevi za uhičenjem i izručenjem nisu dostavljeni sudu, ali oni su bili sasvim dovoljni da se taj kriminalac do pravomoćnosti presude zadrži u pritvoru ili izruči Interpolu. Gledajući s današnje distance, treba pitati čija je to odgovornost, Boljkovčeva koji je bio ministar ili njegovih najbližih suradnika, ponajprije Perkovića - pita gospodin Kekić.

On navodi kako je Hrvatska u to vrijeme medijski kipjela o 'slučaju Arkan', a Interpolov zahtjev za uhićenje i izručenje bio je u kabinetu Tihomira Goršea, čiji je ured bio pokraj Perkovićeva.

-Arkan je bio vezan uz savezni SUP, gdje je zahvaljujući Stani Dolancu bio visoko rangiran. Ta operativna sprega, u kojoj su u to vrijeme bili i čelni ljudi tajnih službi Hrvatske, bila je odlučujuća. O tome bi sigurno nešto mogli kazati tadašnji hrvatski kadrovi u SUP-u Stjepan Štef Pečevski i Zdravko Mustač, koji je nakon rada u Centru Zrinjavac otišao na odgovorne dužnosti Službe državne sigurnosti u Beograd. Gotovo sam siguran, poznavajući unutarnju organizaciju službi i odnose među njima da je Arkanovo puštanje na slobodu bila sprega našeg tadašnjeg MUP-a i saveznoga SUP-a. Tu spregu potvrđuje i 'slučaj Labrador', koji nikada nije dokraja istražen. Ne zna se što su beogradski udbaši htjeli - ubiti Perkovića, čovjeka koji je u malome prstu imao brojne informacije o radu službe u inozemstvu za progona emigranata, ili ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca ili, pak predsjednika Tuđmana? Nakon uhićenja članova grupe 'Labrador' istraga je došla do pola, a onda su iznenada Traživuk i drugi operativci koji su radili za savezni SUP uhvaćeni na špijunskome zadatku te su zamijenjeni za vukovarske liječnike Vesnu Bosanac i Đuru Njavru - objasnio je Pauk.

Tajanstvene smrti Perkovićevih pomagača

Ono što su trojica operativaca u svojoj predstavci o kriminalu u obavještajnoj zajednici napisali predsjedniku Tuđmanu samo je mali dio cijele priče, nastavio je Pauk, no posve je bilo dovoljno za krivični progon.

- Moji izvori tvrde da je detalje znao Perković, koji je poduzeo sve kako bi zataškao navode iz predstavke i ušutkao 'nestašne', koje je u tajnu policiju doveo Nikola Štedul. Perković je bio izniman policajac, kombinatorik i kontraobavještajac, koji je imao dosjee mnogih poznatih jugoslavenskih i hrvatskih dužnosnika i poslovnih ljudi. Ta saznanja maksimalno je koristio, dokumentaciju je stalno osvježavao, a na tim zadacima radili su njegovi najodaniji ljudi. Kada bi došli do podataka koji su kompromitirali Perkovića, hitno su premješteni u druge obavještajne službe. Jedan od suradnika u kojeg je Perković imao veliko povjerenje bio je Zoran Udiljak. No u nerasvjetljenim okolnostima stradao je u automobilu. Mladi sposobni obavještajac Ivica Šanko s Paga, jedan od najboljih[BPerkovićevih[/B] suradnika njegova djelovanja u SlS-u, stradao je na autocesti. Velikom brzinom zaletio se tegljač koji se noću prepriječio na autocesti pokušavajući se okrenuti. Zašto se okretao i kakve su bile vozačeve namjere, ostalo je tajna. Smrti tih obavještajaca, kao i nekih drugih, nikada nisu razjašnjene. Morali su nestati jer su ušli u švercerski kanal cigaretama i to je za njih bil kobno, tvrdi Željko Kekić Pauk.

Perković prijetio Šušku

Autori predstavke, trojica djelatnika MORH-a, htjeli su dokazati, kaže Pauk, vezu Perkovića i Šuška, jer ih je povrijedio nagli zaokret u odnosima i banaliziranje njihova rada. Nije cilj predstavke bio, kako se to uglavnom prikazivalo, isključivo otkrivanje kriminalnih radnji u MORH-u. Jedino je 'Feral' uspio objaviti pismo koje je sastavni dio predstavke, a u kojem Perković sa 'ti' oslovljava Šuška i traži da mu s vrata skine Vicu Vukojevića. Perković u tom pismu čak prijetio Šušku - ne bude li realizirao taj zahtjev.

- To govori da je stari lisac imao dokumente o tajnome djelovanju Šuška u Kanadi - uvjeren je Kekić.

-Dolaskom demokracije u Hrvatsku se vratio Nikola Štedul. Znao je da je na njega pucao Sindičić i da ga je poslao Perković, ali je ubrzo s Perkovićem sklopio pakt. Organiziran je susret na kojem su se pomirili dojučerašnji krvni neprijatelji. Štedul je oprostio Perkoviću dugogodišnji emigrantski strah od likvidacije.Učinio je to kako bi postao tajni podnačelnik SIS-a i prvi suradnik čovjeka koji ga je godinama hvatao po cijeloj Europi. Nakon, ustoličenja Štedul je u SlS doveo Lacu, Krištu, Lekića i druge - nastavio je Kekić.

Onog dana kada Perkovića više ne bude u pozadinskom sustavu obavještajne službe, uvjeren je Pauk, država će se osloboditi jednog od najvećih policijskih i špijunskih aktera.

-S punom odgovornošću tvrdim da je i mene zbog toga jer sam doznao ponešto o njegovu radu dao ukloniti iz službe i htio mi nauditi. Zahvaljujući upozorenju prijatelja i kolega, na vrijeme sam otišao i još se dobro osjećam - zadovoljan je gospodin Kekić.



Arkan za dr. Vesnu Bosanac?

Piše Milovan Nedeljkov

Željko Ražnatović je u Hrvatskoj osuđen u odsustvu na 20 godina robije. Pušten je da se brani sa slobode, što je iskoristio za bijeg u Beograd, a
razlog za njegovo puštanje iz zatvora u Remetincu ni do dan danas nije jasan.
Operativci SDB Jugoslavije tvrde da je Arkan razmijenjen za dr. Vesnu Bosanac koja je uhićena u Vukovaru. Tvrdi se da je toj razmjeni najviše pridonio Zoran Savičević, bivši načelnik Uprave za emigraciju savezne tajne službe, koji je ilegalno čak pet, puta bio u Zagrebu kako bi uvjerio svog bivšeg šefa Zdravka Mustača, savjetnika za sigurnost dr. Franje Tuđmana, da pusti Arkana. U suprotnom, tvrdi se u Beogradu, Arkan bi svjetskoj javnosti ponudio kompletnu priču o svojoj suradnji sa Stanetom Dolancem, Zdravkom Mustačem i SDB-om Jugoslavije, što
Hrvatska, zbog tadašnjih obaveza prema Sloveniji i Dolancu, nije smjela dopustiti.


Večernji list, Nedjelja, 13. 02. 2000.

Slobodna Dalmacija došla je u posjed optužnice protiv Ivice Rajića, koja zapravo predstavlja osnovu njegove nagodbe s Haaškim tužiteljstvom. Optužnica sadrži devet stranica, podijeljena je u 43 točke i datirana 25. listopada 2005. Završava vlastoručnim potpisima samoga Rajića i njegove haaške odvjetnice Doris Košte, koji tim potezom u potpunosti prihvaćaju svaki od optužnih navoda.

Pokajnički iskaz

Premda je javnost, ugrubo, obaviještena o njegovu sadržaju, originalni dokument otkriva do sada nepoznate detalje Rajićeva pokajničkog iskaza pred Haaškim tužiteljstvom. Pokazuje da svoje ratne zločine ne pokušava podijeliti i barem djelomice prevaliti isključivo na nadređene zapovjednike - Tihomira Blaškića, Milivoja Petkovića i Slobodana Praljka - već i poveći broj nižih pripadnika HVO-a. Uz Dominika Ilijaševića Comu, koji je u javnosti već prilično ozloglašen, Rajić tereti Marija Bradaru, Miroslava Antića, Marinka Jurišića, Marinka Ljolju, Marinka Šunjića, Zdravka Mihaljevića, Željka Bošnjaka, Emila Haraha. u točki 33. neizravno optužuje i Ivana Bandića, bratića sadašnjega zagrebačkoga gradonačelnika.

Prema Rajiću, Ivan Bandić bio je 1993. Petkovićev savjetnik za SIS. Navodno, dobio je nalog da lažira istragu o likvidacijama civila na vareškom području.

Zahvaljujući istoj optužnici s Rajićevim potpisom, u Haagu su prvi put službeno rekonstruirane dvije stravične, ali u potpunosti autentične scene: kako su vojnici HVO-a Muslimanima sjekli glave i kao eksponate ih izlagali na lokalnoj tržnici, dok je Dominik Ilijašević njihove odrezane uši vozikao po vareškim ulicama, nataknute na antenu svog automobila...

Jasna BABIĆ, Slobodna Dalmacija, utorak, 8.11.2005.

Neki su prikazani kao slabi ili nikakvi Hrvati, smetenjaci i kolebljivci, oportunisti i jugofili (Jakša Kušan i Mate Meštrović), a drugi kao monstruozni zaplotnjaci, tajni agenti i doušnici Udbe, izravno odgovorni za policijske progone "državotvorbenih Hrvata", a posredno ih se optužuje i za ubojstva mnogih hrvatskih emigranata, pa i samoga Bruna Bušića (za što je najizravnije, kao mogući organizator zločina, optužen policijski časnik komunističke i postkomunističke hrvatske policije gospodin Josip Perković).

profesor Slaven Letica

Nekoliko puta dovodio je u sumnju i moje hrvatstvo i sumnjičavo me pitao što sam ja radio 1988.,1989., kad je on privodio na informativne razgovore Jovana Raškovića i Jovana Opačića i zatvarao ih. Gdje mi je onda bila hrabrost?

ENIGMA PERKOVIĆ, Globus, 18. prosinca 1998.

Naravno da je Josip Manolić u pravu kad kaže da mi nismo mogli 1990, uoči agresije na Hrvatsku, ni previše birati kadrove ni tada ići na lustraciju. Ali, sjediti na vrhu obavještajne službe faktički neprijateljskog jugoslavenskog sustava i dobiti priliku da stvaraš sustav države koja je u ratu s prethodnom, a to je bio slučaj s Perkovićem, to je objektivno mimo pameti. Zato jer tu nastaje potpuni kaos: informacijski i organizatorski i nikade se ne zna što se pod egidom "stavljam se na raspolaganje" zapravo dobilo! I tu nije kriv ni Perković ni Manolić, to je faktički golema Tuđmanova pogreška! Jer, tako dramatično riskirati u tako osjetljivom segmentu to je upravo nevjerojatno! Nisam siguran da prečesti kaos u našim tajnim službama i u pravnoj državi uopće, nema svoje ishodište u tome. Uostalom, postoji li ijedan primjer da je prigodom stvaranja nove države čelnik njezine obavještajne službe bio zapravo jučerašnji šef te neprijateljske tajne službe? Uopće ne govorim o ljudima na terenu! Govorim o vrhu koji stvara novu mrežu i postavlja kadrove!

Tihomir Dujmovic, Vecernji list, 06.11.2005 16:29

Kad je već Tuđman pogriješio s ovom opcijom, čini se da je to pri kraju i shvatio pa je tako 1998. Hrvatska krenula sa svojom obavještajnom akademijom pokušavši odgojiti, školovati i modelirati tajne službe koje priliče samostalnoj hrvatskoj državi, a ne "unajmiti" stare udbaše.

isto

Jel vi stvarno mislite da je Tuđman trebao u ratno vrijeme počistiti sve UDB-aše. Stvarati sebi pored moćne JNA, Srbije i ovih domaćih četnika još neprijatelje i među Hrvatima. Znate kad bi nastala hrvatska država u tom slučaju..nikada..a možda ni tada.

ja sam zadnji koji bi branio UDB-aše..ali tada 90-tih zagrlio bi svakoga ko je bio spreman raditi u korist hrvatske države. Pa i najcrnjeg UDB-aša. Jer jedino se tako mogla država dobiti. Perković je znao svoj posao, znao je kako se suprostaviti srpskim planovima, inflitracije i špijunskih igara. Imao je organizaciju koja je stvarana desetljećima. Profesionalce. Nije bilo vremena da se stvaraju novi ljudi. Nije jednostavno bilo vremena. Uzeo si ono što si imao pri ruci. Uzimani su i generali JNA. Sve što je bilo spremno boriti se za Hrvatsku. Uzimaš sve da bi sebe ojačao a oslabio neprijatelja. jer kakva je bila perspektiva Hrvatske ..tada..nikakva..razoružana, napadnuta od sto puta jačeg neprijatelja..bez inozemne pomoći. I šta...trebalo je stvarati sam sebi petu kolonu i među vlastitim narodom. To ni napravile samo budale.

Ovdje se poteže Arkan..zašto je pušten. A ko je 90-te godine bio Arkan..niko i ništa. Obični kriminalac. Ako se moglo dobiti za njega neke ljude ..dobilo se. Jeste vi ikad čuli za razmjenu. Niste. Arkan je se tek poslije pročuo po zlu. Nisu li čak i partizani mijenjali s Nijemcima njihove ozloglašene ljude. Nisu li liječili i Francetića da bi ga razmjenili za neke ljude koje su ustaše držali. I ..šta je tu čudno. Otkad je ratovanja to postoji. Šta se isčuđavate nad notornim činjenicama ko zadnji idioti.

Nije li i Tito primio u svoje redove četnike..nije ih pobio. Cilj mu je bio oslabiti neprijatelja i doći na vlast. Jebalo se njega za neke četnike. Državnici ne razmišljaju na taj plitki način. Pragmatika..dečki pragmatika. Učite nešto o tome. Idealisti na kraju dobiju kuratz u guzicu. Učite od Amerike..kad joj odgovara obučavat će mudžahedine..a kad joj ne odgovara onda će ih ganjati po svijetu. To je tako.

I velite Perković bio Šuškov pomoćnik...nego šta. U ratu za opstanak prestaju osobni animoziteti. Ti se mene ubijao..ja sam tebe..nekad..i šta sad. Sad moramo zajedno ako hoćemo da preživimo. tako razmišljaju državnici a stoka se čudi..kako. Pa eto tako..jer se stvara država. Vi koji se tome čudite ne biste bili u stanju napraviti ni kokošinjac a kamoli državu. Budale..

Inkvizitor, 05-11-2005 16:23

Weekly Stats Report: 31 Oct - 6 Nov 2005
Project: Peratovic Blog
URL: http://peratovic.blog.hr

------------------Mon Tues Wed Thur Fri Sat--Sun-Total-Avg
Pageloads--------203-210-259-265-296-189--218-1,640-234
Unique Visitors---158-149-176-206-230-123--147-1,189-170
First Time Visitors-86--92---89-117-135--63---83---665---95
Returning Visitors-72--57---87--89---95--60---64---524---75

Za Hrvatsku je loše što se podizanjem uhidbenoga naloga u Wiesbadenu protiv Perkovića posredno optužuje cijeli hrvatski politički vrh od 1990. godine na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom i generalom Gojkom Šuškom. Jer, i Tuđman je znao za ne baš čistu prošlost Josipa Perkovića...

Marijan Majstorović, Fokus, 04.11.2005.

Za bivše Jugoslavije Josip Perković, po izvornom zvanju ekonomist, prošao je put od osječke filijale Državne sigurnosti do šefa republičkog odjela za emigraciju. Stvorio je toliko široku agenturnu mrežu da je preživio najdrastičnije kadrovske čistke nakon sloma Jugoslavije. Perkovićevi doušnici zatekli su se čak među osnivačima osječkoga HDZ-a, koji su imali ključnu ulogu u instalaciji [B]Franje Tuđmana za šefa stranke.[/B]

Godine 1990. Perković je emigrante-povratnike "švercao" u Hrvatsku na prvu HDZ-ovu konvenciju. Gojko Šušak, povratnik iz Kanade, izabrao ga je za osnivača i prvog šefa SIS-a. Unatoč frakcijskim obračunima s Josipom Manolićem, SIS je u to doba zabilježio doista značajan uspjeh: u akciji "Labrador" slomljena je mreža špijuna KOS-a koji su se infiltrirali u redove hrvatskog MUP-a i HV-a. Umirovljen nakon Šuškove smrti, ostao je aktivan kao vanjski suradnik HIS-a. Najpoznatija je njegova špijunska akcija "Barakuda", usmjerena protiv narkodilera, švercera oružja i organiziranog kriminala u HV-u i HVO-u.

U privatni život povukao se 2000., u doba Račanove Vlade, koja nije željela njegove usluge. No njegov sin Saša Perković još je aktivni obavještajac.

Jasna Babic, Slobodna Dalmacija, subota, 29.10.2005.

Preksinoćnja HTV-ova emisija "Otvoreno" u kojoj se govorilo o njemačkoj tjeralici za Josipom Perkovićem, djelovanju Udbe u sedamdesetim i kasnijim godinama te prelascima udbaša u hrvatske obavještajne službe imala je i zanimljivu pozadinu. Naime, petnaestak minuta prije završetka emisije u njezinu redakciju javio se Branimir Glavaš želeći se uključiti u raspravu.
Predstavio sam se imenom i prezimeom te na upit što ću govoriti rekao da kanim stati u obranu Josipa Perkovića jer ga osobno poznajem još od djetinjstva. Uzvraćeno mi je da pričekam, no nakon 15 minuta čekanja emisija je završila, a telefonska veza je prekinuta objasnio je Branimir Glavaš. Smatra da na kraju u emisiju nije pušten upravo zato što je htio podržati Perkovića. Usto je dodao kako je cilj gostiju te emisije bio veličanje svojih uloga u stvaranju države, a minoriziranje Perkovićevih.

Božena MATIJEVIĆ, Mladenka ŠARIĆ, Vecernji list, 04.11.2005 19:28

Josip Perković u Upravi SIS-a prijetio je 1993. poručnicima Jošku Goviću i Tomislavu Matiću jer su predsjedniku Tuđmanu pisali o kriminalu u Šibeniku!

Da je naše otkriće pokrenulo stvari s mrtve točke, najbolje svjedoči izjava Željka Žganjera, županijskog državnog odvjetnika iz Šibenika objavljena u "Jutarnjem listu" od 27. veljače 1999.:

"Županijsko državno odvjetništvo poduzelo je određene mjere nakon analize teksta objavljenog u 'Globusu'. Mogu potvrditi da je vođen postupak oko nabave odjevnih predmeta za butike „Blue Line“ i „Scorpion“. Odjeća je nabavljana odobrenjem Ministarstva obrane za dopremu uniformi za potrebe HV. To mogu potvrditi zato što sam od prosinca 1992. do siječnja 1993. godine radio na tome. Podnio sam prijavu, ali ne znam je li ona procesuirana nakon mojeg odlaska s dužnosti vojnog tužitelja".

Perkovicev najblizi suradnik iz slucajeva: ubojstva Mire Baresica, Lora, Derventa..., Tvrtko Pasalic

"Globus" raspolaže odgovarajućom dokumentacijom i o tome slučaju.

U dopisu Zapovjedništvu operativne zone Split, Sigurnosno-infomativnoj službi ("na ruke načelnika"), tadašnji zamjenik vojnog državnog odvjetnika iz Splita Željko Žganjer kaže:

"Dostavljam vam u fotokopiji zamolbe Ministarstva obrane RH za slobodan prijelaz preko granice, izvješće djelatnika Carinarnice Rijeka od 17. 12. 1991. g. kao i dvije fakture za kupljenu robu u Italiji.
Iz dostavljenog materijala proizilazilo bi zasad da je Tvrtko Pašalić, kao djelatnik vaše ispostave u Šibeniku, zloupotrijebio položaj na način da je dobiveno odobrenje za slobodan prijelaz preko državne granice radi dopreme uniformi iskoristio za uvoz raznih odjevnih predmeta u većoj količini i vrijednosti namijenjenih prodaji u buticima 'Blue Line' u Šibeniku i 'Scorpion' u Vodicama, bez plaćanja odgovarajućih carinskih pristojbi.
Radi prikupljanja potrebnih podataka potrebno je, u smislu čl. 153. st. 3. preuzetog Zakona o krivičnom postupku (N.N. 53/91), da se u da se u razgovoru s Tvrtkom Pašalićem i Josipom Perkovićem, a eventualno i s drugim osobama koje o tome imaju određenih saznanja, utvrdi:
* kako je, i pod kojim okolnostima, došlo do upućivanja zamolbe od strane višeg savjetnika Mininistarstva obrane Josipa Perkovića MUP-u RH - Operativnom dežurstvu za osigurnnje slobodnog prijelaza preko granice na graničnom prijelazu Pasjak-Rupe dana 16.12.1992. godine za vozilo reg. oznake ST 281 BR s vozačem Tvrtkom Pašalićem u kojem su se trebale nalaziti uniforme
* da li je vozilo kombi plave boje, reg. ozn. ST 281 BR. službeno vozilo Ministarstva obrane RH. odnosno odgovarajuće službe unutar tog ministarstva, HV, ili se pak radilo o privatnom vozilu određenog vlasnika
* da li je Tvrtko Pašalić imao nalog za službeno putovanje u inozemstvo
* ako se, u konkretnom slučaju, ipak radilo o dopremi uniformi, kojoj su službi, odnosno postrojbi, bile namijenjene, jesu li i predane, kome i uz koji prateći dokument o zaduženju, koji bi, ako postoji, trebalo izuzeti i dostaviti.
Molimo da nas o traženom čim prije pismeno izvijestite"...

Globus, 05. ozujka 1999. / Peratović Net

Cijelu tu priču zaokružuje dokument MORH-a broj 512-04-6330/92, koji je 29. kolovoza 1992. potpisao pomoćnik ministra, brigadir Josip Perković.

Taj je dopis upućen marini Sukošan ­Zadar, a označen je kao: Mobilizacija plovila.

U njemu stoji: "Za potrebe Ministarstva obrane Republike Hrvatske mobiliziraju se sljedeća plovila:
* 'Adriatic', reg. 3 ZD 4323, vlasništvo Ležaić Žarka, Moše Pijade 1117, 57000 Zadar,
* Byliner USA 'Michel' EPa 1691, vlasništvo Milošević Stevana, Hachhaus 9,8957 Spseitenbech, CH."

Ova druga motorna jahta, tipa "Michel", ista je ona na kojoj su pokojni Tomislav Matić i Joško Gović otkrili drogu i štošta drugo, i 13. rujna 1993. izvijestili o tome Upravu SIS-a te od spomenutog Josipa Perkovića čuli prijetnju.

isto

Bajić smijenio Žganjera zbog prekoračenja ovlasti

TEORIJE UROTA Najveće zamjerke tiču se Žganjerovih savjetnika, umirovljenih SZUP-ovaca, SIS-ovaca i navodnih obavještajnih stručnjaka, koji su ga servisirli teorijama urota, neupotrebljivim u istragama protiv korupcije i organiziranog kriminala...

Predsjednik republike Stjepan Mesić i premijer Ivo Sanader definitivno usuglasili oko najvažnije točke u budućem Zakonu o sigurnosnim službama Tako će sadašnja OA i POA postati jedinstvena agencija koja će dobiti novo ime: Središnja obavještajna agencija ili SOA (ili Central Intelligence Agency, barem nece biti muke s prevodjenjem op.z.p.)

Unutar objedinjene tajne službe, OA i POA djelovat će kao dvije organizacijske jedinice. Premda donošenjem novog zakona koji će riješiti pitanje valja preispitati i status sadašnjeg ravnatelja tajne službe, potpuno je sigurno da će Tomislav Karamarko, autor istoga zakonskog nacrta, biti potvrđen za čelnika buduće, jedinstvene institucije.

Nikola Plancic, Slobodna Dalmacija, nedjelja, 30.10.2005.

- Mi nemamo razloga biti nezadovoljni Karamarkom kada je on svojedobno postavio za sefa OA-e Damira Loncarica, a dok je bio sef UNS-a tajni savjetnik bio mu je Sasin otac Josip Perkovic. I sa Sasom i sa Josipom, Tomica jos uvijek odrzava vise nego dobre odnose. To sto je Josip Perkovic dok traje ova frka oko njemacke tjeralice preseljen na sigurnu adresu, zasluga je upravo Tomislava Karamarka, izjavila je za 45 lines skupina obavjestajaca koja je autora ovog bloga danima zasipala provokativnim komentarima, a onda mailom dogovorila kavu u pivnici Medvedgrad.