23.11.2005., srijeda
Udarni tandem OTV-a Tihomir Jurčević i Josip Jurčević zamagljuje istinu o Vukovaru
 "Opasne veze" Tihomira Dujmovića o Vukovaru, s gostima endehazijsko-revizionističkim povjesničarem Josipom Jurčevićem i herojima obrane Vukovara Brankom Borkovićem i Miletom Dedakovićem, naprasno sam prestao gledati u jer mi je digla tlak kao rijetko koji tv uradak. Neprestanim inzistiranjem na tezi da se mediji bave kontroverzama oko obrane Vukovara umjesto da se bave vukovarskim žrtvama Dujmović je zapravo optužio Dedakovića i Borkovića ili da su maloumni ili da su kosovci i udbaši jer su upravo njih dvojica ove otvorila problem prešućivanja vukovarskih heroja i iznijela svoja iskustva s maltretiranjem od strane MORH-a i Manolićeve Komisije nakon pada grada. Da bi čovjek povjerovao Dujmoviću kako se do sada uopće ili nedovoljno govorilo o razaranjima i zločinima neprijatelja u Vukovaru, nego se samo tražilo krivnju za pad grada i stradanje Dedakovića i Borkovića, morao bi imati razinu inteligencije jednak sobnoj temperaturi. S druge strane, Branko Borković i Mile Dedaković mu se ne suprotstavljaju, već se pridružuju u napadima na Josipa Manolića, koji je istina, bio na čelu Komisije koja je se bavila njihovom odgovornošću za događaje u Vukovaru, ali obojici je dobro poznato da su bili zatvoreni, a Dedaković i mučen po nalogu ministra obrane Gojka Šuška i njegova pomoćnika Josipa Perkovića. Borković je u subotu Vladi Vurušiću u Jutarnjem listu priznao da ga je Josip Perković i osobno ispitivao o njegovim namjerama da ubije Franju Tuđmana. Druga je stvar što Manolić koji je na udaru Borkovića i Dedakovića jer je bio na čelu Komisije i jer je kod Merlića izjavio da je Borković pobjegao iz Vukovara, danas ne smije uprijeti prstom na MORH, odnosno Šuška i Perkovića. Manolić to ne smije učiniti jer bi Josip Perković, ako ništa drugo, medijima dostavio sve o pregovorima u Grazu od 27. veljače 1992., dakle nepuna tri mjeseca od zauzimanja Vukovara, na kojima su u ime RH bili Josip Manolić i Zvonimir Lerotić, a u ime, u Banjoj Luci 24. veljače 1992. proglašene "Republike Srpske", Nikola Koljević i Radovan Karadžić. Evo kako je taj događaj u svojoj knjizi notirao tadašnji predsjednik Vlade dr. Franjo Gregurić: 27. veljače U Grazu održani preliminarni razgovori između Hrvata i Srba kao svojevrsni "politički pokus" za eventualne buduće političke razgovore o razrješenju hrvatsko-srpskog spora na lokalnoj ali i globalnoj razini. U razgovorima su sudjelovali Zvonimir Lerotić i Josip Manolić, s hrvatske strane, te Nikola Koljević i Radovan Karadžić, sa srpske strane. Srpski su prijedlozi bili: potpuna konfederalizacija BiH, priznanje Hrvatske bez okupiranih krajeva i mogućnost da se Hrvatskoj "ustupi" sada od Srbije okupirani dio teritorija oko Obrovca. Hrvatska je kao osnovni uvjet ozbiljnih razgovora postavila zahtjev da Srbija i Crna Gora prihvate Haašku konvenciju o nemijenjanju granica i priznaju međunarodno priznatu Hrvatsku, te ponudila specijalni status za 11 općina u Hrvatskoj u kojima Srbi čine većinu. Glede BiH hrvatsko je stajalište - postizanje cjelovitosti i nezavisnosti BiH. Franjo Gregurić, Vlada demokratskog jedinstva Hrvatske, Naklada Zadro, 1998. Iza ovog službenog objašnjenja krije se puno opasnija rabota koju su Manolić i Lerotić u ime hrvatske Vlade i Predsjednika dr. Franje Tuđmana dogovarali s glavnim vođama tek oformljene Republike Srpske, a o kojoj bi mogao posvjedočiti ne samo Josip Perković, već i najtraženiji haški bjegunac Radovan Karadžić. Zbog toga, vjerojatno ni sam Manolić, a kamoli Tihomir Dujmović i Josip Jurčević nebi voljeli da se Karadžić nađe u Haagu. Prvi ministar hrvatske policije Josip Boljkovac kojeg neznalice i zlonamjernici često svrstavaju u isti koš s Manolićem, potonjem nikada neće oprostiti što je za Tuđmana s Koljevićem i Karadžićem dogovarao u Grazu. Boljkovac je to ove godine na međunarodnom skupu o lustraciiji u zagrebačkom hotelu Palace u prisustvu dr. Dušana Bilandžića i svog bivšeg zamjenika Perice Juriča, ljutito spočitnuo u lice. Ali, knjiga dr. Franje Gregurića, kad je riječ o napadima Dubravka Merlića i Josipa Manolića na Branka Borkovića za ranije napuštanje Vukovara ide u prilog napadačima: Republika Hrvatska, Zapovjedništvo Operativne grupe Vukovar, Vinkovci i Županja, Vladi Republike Hrvatske, predsjedniku Vlade, Glavnom stožeru Hrvatske, Živku Juzbašiću, Zona Osijek. Odlazak i posljednje grupe branitelja Vukovara. Oko 4 sata 17. 11. 1991. obavijestio nas je gospodin Vidić Marin, povjerenik Vlade Republike Hrvatske, da su branitelji Vukovara, na čelu s mladim Jastrebom (Branko Borković, op. ž.p.), napustili Vukovar tako da su tamo ostali samo on i gospođa dr. Bosanac, od necivilnog dijela pučanstva Vukovara... Zapovjednik dopukovnik Vinko Vrbanac Tuđman i Šušak u Gospiću - Vukovar pao, 45 lines, 17. 11. 2005. Dakle prema dokumentima koje je predsjednik Vlade u vrijeme pada Vukovara objavio u svojoj knjizi Branko Borković je napustio Vukovar prije nego li je Vlada ovlastila Marina Vidića Bilog da pregovara s okupatorima, što je u suprotnosti s aktualnim Borkovićevim izjavama da je Vlada prvo ovlastila Bilog za pregovore, pa je on napustio grad. Ovo Borković, Dujmović i povjesničar Jurčević osim u navedenoj knjizi mogu provjeriti i kod Tomislava Karamarka, aktualnog šefa POA-e koji je u to vrijeme bio šef Kabineta premijera. To pak ne znači da ja mislim kako je Borković trebao ostati u Vukovaru i pregovarati s vojskom i četnicima kao što kaže Manolić, jer bi Mali Jastreb zasigurno prošao puno gore od Bilog. Njega bi zasigurno ubili, a povjerenik Vlade se ipak izvukao živ nakon višemejesečnog zatočeništva. Ali, ako se zalaže za punu istinu o događajima u Vukovaru, Borković bi se morao osvrnuti na ovdje citirane navode, a ne ih zaobilaziti. Isto tako, u intervjuu Vladi Vurušiću Borković je izjavio da ne vidi zašto bi mu se premijer Ivo Sanader imao ispričavati za poniženja koja je doživio nakon pada Vukovara, jer da tadašnja Vlada koje je Sanader sljednik s tim nije imala ništa. Borković stvarno, ili nije čitao Gregurićevu knjigu ili ju namjerno prešućuje jer je Franjo Gregurić, predsjednik Vlade na citiranoj sjednici od 17. studenog 1991. za Borkovića izrekao optužbu, pod kojom su, između ostalog Šuškovi i Perkovićevi ljudi, Malog Jastreba držali u pritvoru: DR. FRANJO GREGURIĆ: »Mislim da opća rasprava pokazuje da vojno ne možemo učiniti ništa. Ako je ta konstatacija jasna, onda moramo spašavati građane koji su unutra. Mi ne znamo čak ni da li je ostalo što vojske ili nije ostalo. Ja ne želim govoriti o vojnim aktivnostima, to nije naš problem. Međutim, kada se radi o Vukovaru, i ovih petnaest tisuća ljudi, onda nije svejedno jesu li ti vojnici jednostavno napustili grad, povukli se iz grada, jer to je ravno izdaji, i to treba pošteno reći. isto Gojko Šušak bio je ministar obrane, dakle član Vlade, a stvarno je, barem u vojnim pitanjima bio utjecajniji od Gregurića, pa ako Borković već traži isprike od današnjih sljednika tadašnje hrvatske vlasti trebao bi je zatražiti i od premijera Ive Sanadera i od ministra obrane Berislava Rončevića. Najveća glupost je što Tihomir Dujmović, Josip Jurčević, Branko Borković i Mile Dedaković prešućuju da je Gojko Šušak u intervjuu Aleksi Crnjaković rekao da je spreman odgovarati na sudu ako se utvrdi da su njegovi ljudi iz SIS-a pretukli Dedakovića. Kao što rekoh, nisam gledao Dujmovićevu emisiju do kraja, pa se unaprijed ispričavam ako je netko od sudionika ovo spomenuo: * I Dedaković je, nakon tromjesečne obrane potpuno opsjednutog Vukovara, zahvaljujući vašem ministarstvu, postao unutarnji neprijatelj. - Jesu li Dedakovića vojni policajci istukli, ili je ozljede zadobio u prometnoj nesreći - to će se pokazati i dokazati na sudskom procesu. Ja samo mogu reći da nikoga nisam poslao da ga tuče... Ali, molim vas, kakav je to način da on snima svoje razgovore s predsjednikom države i onda ih javno objavljuje? U kojoj to zemlji, čak i u miru, možete doživjeti? * Dopustite da se malo s vama svađam. Točno je to što kažete, ali točno je i to da nema zemlje na svijetu koja bi na takav način dočekala svoje najuspješnije ratnike kao što je Hrvatska dočekala Dedakovića i Vukovarce. - Mislim da su oni dočekani dostojanstveno, da su dostojanstveno i dan-danas tretirani. A od Dedakovića ste vi, novinari, napravili vukovarsku metaforu. Zašto niste pisali o Blagi Zadri koji je bio u Vukovaru sasvim svjestan situacije. Znao je nazvati i pitati: "Ministre, ima li. . . Ako ima - ima, ako nema - otet ćemo!" I to ie bila naša realnost. A Dedaković je zvao svakodnevno po petnaest puta. Kad je vodio operacije? Ja ga. međutim. ne krivim ni za to. Ali otkud mu pravo da čini to što čini? * Činjenica je, međutim, da je on krivično gonjen, da je optužnica u tjedan dana nekoliko puta mijenjana i da je naposljetku pretučen. Činjenica je da je u svemu tome sudjelovala Sigurnosno-informativna služba vašeg ministarstva. - Ne bježim od toga, ne želim pravdati SIS. Neka sud u svom redovnom postupku utvrdi odgovornost. Ako sud utvrdi da ke doista bilo tako, spreman sam odgovarati. Gojko Šušak u razgovoru s Aleksom Crnjaković, Globus, 03. travnja 1992./ 45 lines Kad je već povukao vraga za rep Mile Dedaković bi trebao reći je li točno kao što je rekao Gojko Šušak da je snimao razgovore sa svojim vrhovnim zapovjednikom Franjom Tuđmanom i proslijedio ih Slobodnom tjedniku, pa je broj tih novina sa stenogramom razgovora Dedaković -Tuđman odlukom tadašnjeg ministra informiranja Branka Salaja zabranjen? Još... Dedaković u zadnje vrijeme neprestano ponavlja da je 13. listopada 1991. proboj obruča oko Vukovara bio moguć, a Borković ga dopunjuje da bi hrvatske snage ne samo probile obruč nego protjerale neprijatelja preko granice. Dedakoviću je drago da je to potvrdio tadašnji načelnik Glavnog stožera ZNG-a Anton Tus. Jastreb veli da je on morao izdati zapivjest o povlačenju braniteljskih snaga iz Marinaca jer mu je to zapovijedio Karl Gornišek, zapovjednik Operativne zone Osijek, što je on kao vojnik morao poštovati. Dubravko Merlić je rekao da je njemu Anton Tus kazao da je tu zapovijest Franjo Tuđman izdao načelniku Glavnog stožera, pa kad ju je on odbio prenijeti Dedakoviću da je Tuđman osobno nazvao Gorinšeka da to kaže Jastrebu. To nije demantirao ni Tus, ni Gorinšek, pa je očito da je Franjo Tuđman prekinuo akciju kojom se po Borkoviću i Dedakoviću moglo spasiti Vukovar. Još mogu razumjeti Dedakovića i Borkovića da zbog svega što su prošli kako bi uopće dobili priznanje statusa 204. brigade ne žele izravno optužiti utemeljitelja HDZ-a, čiji je sljednik Sanader, da je žrtvovao Vukovar, ali mi nisu jasni Tihomir Dujmović i Josip Jurčević koji se uopće nisu potrudili pogledati istini u oči, nego su se uhvatili jedne Jastrebove rečenice kako je za sve kriv humanitarni konvoj koji je krenuo iz Đakova. Po Dujmoviću i Jurčeviću taj je konvoj dio međunarodne zavjere. Osobno znam da takva teroija ne drži vodu jer sam 13. listopada 1991. krenuo tim konvojem iz Đakova u Nuštar, ne sluteći uopće da je u toku proboj. Konvoj je organizirala hrvatska Vlada. Vozio sam se u drugom automobilu od čela konvoja s ljudima Bernarda Jurline iz ministarstva rada, socijalne skrbi i obitelji kada je JNA raspalila iz Henrikovaca iz vebeera, pa su i EZ promatrači morali poskakati po nuštarskom groblju. Večer prije u Đakovu sam na sastanku s ljudima koji su organizirali konvoj vidio doktora Josipa Husara koji se predstavljao kao bitan čovjek iz vinkovačkog zapovjedništva. Taj dan kad su nas zasule rakete Husara sam vido u Nuštru, a nekoliko dana kasnije viđao sam ga i u hotelu Slavonija u Vinkovcima gdje je inače noćivao Mile Dedaković Jastreb. Pa ako Dedaković još ne smije govoriti o ulozi hrvatske Vlade i dr. Franje Tuđmana u sprečavanju probijanja obruča oko Vukovara, neka kaže kakvu je ulogu u priči o famoznom konvoju imao dr. Josip Husar. O konvoju i kontroverznom Husaru nedavno je svjedočila u Glasu Slavonije i Novom listu Cecilija Glavašević, majka najpoznatije vukovarske, novinarske žrtve: Slika i knjiga – Siniša je već tamo u trećem-četvrtom razredu osnovne pokazivao smisao za pisanje, posebno stihova. Puno je toga ostalo u našoj kući koja je bila zapaljena, pa nažalost ništa od toga danas nije sačuvano. On je iznad svega volio istinu, pravdu i ljubav. Sve što od njega danas imam je ova njegova zadnja slika koju je snimio dr. Josip Husar kada je doveo konvoj u Vukovar i knjiga njegovih pisama koju znam napamet. Dražen Boroš Tihomir Dujmović je i kolumnist Glasa Slavonije, pa mu ovaj tekst nije smio promaći i ne bi se smio praviti lud i prodavati priču o nekom famoznom konvoju kojim je međunarodna zajednica spriječila spašavanje Vukovara iz obruča. Obećavam da više neću gledati Dujmovićeve emisije, a zapravo, kad bolje razmislim, možda bih se manje živcirao i kad bih prestao pratiti što još izjavljuju, odnosno prešućuju, Jastrebovi Branko Borković i Mile Dedaković. |
