Marketing
Skoro svi susreti Tuđman - Milošević
Još se ponosim donjim tekstom.
EKSKLUZIVNO: Analiza 2 200 primjeraka dnevnih novina iz posljednjih šest godina pokazuje da je predsjednik Tuđman na putu proveo 354 dana, obišao 30 zemalja, posjetio 78 stranih i 104 domaća grada, a u inozemstvo su ga pozivali uglavnom da bi rješavali probleme rata u Hrvatskoj i BiH
Predsjednik dr. Tuđman susreo se sa Slobodanom Miloševićem čak 47 puta tri puta bio na hrvatskim ratištima po jedan dan, nikad u Posavini, a službeno je posjetio samo 12 stranih zemalja!
Željko Peratović
analizirao je putovanja
predsjednika Tuđmana
od 1990. do danas
U upornosti kojom su dužnosnici Predsjedničkih dvora u siječnju 1996. nastojali uvjeriti hrvatski puk u važnost posjeta američkog predsjednika Billa Clintona Zagrebu, zrcali se sadržaj svekolikih medunarodnih napora hrvatskog Predsjednika.
Objašnjavajući tada »Nacionalovu« novinaru kako je sasvim sporedno što je Clinton na Pleso sletio po povratku iz Tuzle sportski odjeven, jedan je visoki službenik Ureda predsjednika napomenuo:
-Ovo je prvi put da je on posjetio Hrvatsku i da se mnogo, sadržajno, raznoliko i opušteno razgovaralo. A ne kao do tada, da bi pozvao našeg Predsjednika k sebi, i stalno mu prijetio prstom.
Trenutno isticanje važnosti posjeta američkoga trgovinskog izaslanstva također podupire priču o diplomatskim povijesnim pobjedama dr. Tuđmana. Dolazak Clintona i potpisivanje
ugovora o priljevu američkoga kapitala u Hrvatsku, doista su najveći diplomatski uspjesi našeg Predsjednika. Zaključak je to "Nacionalove" analiza sadržaja tekstova u "Večernjem listu" koji su se odnosili na sva Tuđmanova putovanja po zemlji i svijetu otkako je postao hrvatskim poglavarom, dakle u posljednjih šest godina.
Istraživanje »Naclonalova« tima (istraživao sam dva tjedna u [I]Vjesnikovoj novinskoj dokumentaciji, a zadnji tjedan su mi pomagala dva arhivara kojima je Ivo Pukanić platio tek pola dogovorenog honorara[/I], naknadana napomena ž.p.) bilo je naporno: trebalo je prelistati oko 2200 primjeraka "Večernjeg lista" kako podatak o nekom putovanju ne bi promaknuo.
Obrađena su sva Predsjednikova putovanja za koja je htio da se zna. »Večernjak« je čak zabilježio i kontroverzni susret Milošević - Tuđman u Karađorđevu 28. ožujka 1991., iako se u samom tekstu kaže da se razgovaralo u međugraničnom području dviju republika. Taj će pak događaj kod mnogih analitičara ostati i zabilježen kao najveći Tuđmanov diplomatski promašaj: tada se nije samo, kako se tvrdi, »s Miloševićem počela dijeliti Bosna«, nego je to bio i prvi put da su se rukovati nakon »burnoga beogradskog ožujka«.
Suhe brojke, najopćenitije kažu da je naš Predsjednik na putu proveo 354 dana, a tome valja pridodati da je 27 puta na Brijunima primio neko izaslanstvo, o čemu su se također objavljivala priopćenja.
Dvaput s Bushom
Više je putovao po svijetu (207 dana) nego po Hrvatskoj. U ovoj analizi, cjelokupno područje BiH obrađeno je kao jedinstvena cjelina i tretirano kao druga država. Tako je dobiven i podatak da je obišao 30 stranih zemalja te posjetio 78 gradova i mjesta izvan Hrvatske. U državi je izvan Zagreba
bio u 104 grada i sela. Ukupno je u svoj itinerer hrvatski predsjednik mogao upisati 182 odredišta.
Karakter državničkih posjeta imalo je 17 putovanja, a na taj način obišao je 12 država. Takvi podaci se na prvi pogled doimaju impresivnima, poglavito oni koji se odnose na međunarodne aktivnosti. Krene li se u njihov sadržaj, ta krasna slika poprima nešto drukčije oblike.
Tako se ni iz čega ne da zaključiti kako je Predsjednikova međunarodna aktivnost bila usmjerena na nešto drugo doli na očuvanje suverenosti i teritorijalnog integriteta RH te razgovore u vezi s razrješenjem krize u BiH. Primjerice, četiri susreta s Clintonom u SAD-u i jedan u Budimpešti, bila su ponajprije vezana za rješenje krize u Hrvatskoj i BiH, bilo da se radilo o pripremi »washingtonskih i daytonskih sporazuma", ili njihovoj provedbi. Nijednom glavna tema nisu bila bilateralni odnosi dviju država.
S predsjednikom Bushom dr. Tuđman se, kako je to zabilježio "Večernjak", dva puta susreo. Jednom za vrijeme svoga prvog boravka u SAD-u i Kanadi od 20 rujna do 02. listopada 1990., kada je obilazio iseljenike, držao predavanje na Yaleu te se susreo s kongresmenima i nakratko s Bushom; i drugi put za vrijeme konferencije KESS-a u Helsinkiju 10. srpnja 1991., kada se, također neslužbeno, susreo i s tada budućim premijerom tzv. SRJ Milanom Panićem.
lako je Njemačka jedno vrijeme bila najveći hrvatski saveznik, predsjednik Tuđman se s kancelarom Kohlom susreo samo tri puta. Posljednji susret u Bonnu održan je 16. svibnja 1995.
nakon akcije »Bljesak«. U izjavi za tisak, hrvatski je predsjednik napomenuo da su prije svega vođeni razgovori o odnosima dviju država, a njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel naglasio je raspravu o stanju u Hrvatskoj nakon akcije u zapadnoj Slavoniji. Doduše, dodao je kako će Njemačka poduprijeti da EU Hrvatskoj odobri PHARE program.
François Mitterand i Franjo Tuđman sastali su se dva puta službeno na Francuzov poziv i jednom neslužbenom ručku u povodu Dana pobjede koji se 7. svibnja slavio u Parizu. Novi predsjednik Jacques Chirac 25. je rujna 1995. službeno ugostio dr. Tuđmana, a taj posjet ocijenjen je kao do tada najvažniji u odnosima dviju zemalja. Razgovaralo se ponajprije o ratu i o BiH. Novinski izvjestitelji opširno su hvalili »veličanstvenost ceremonijalnog dijela susreta". Kao kruna događaja ocijenjeno je sklapanje ugovora s jednom francuskom tvrtkom o gradnji »Istarskog ipsilona". No, kako se nedavno otkrilo, ta poslovna suradnja s Francuzima pravi je poslovni fjasko za našu zemlju.
Predsjednik je iznova, na brijunskoj, 3. konvenciji Hrvatskoga svjetskog kongresa, ponovio svoj euroskepticizam i ukazao na razvijanje odnosa sa »zvijezdom vodiljom" SAD-om, te stoga ne čudi da je prvim gospodarskim sporazumima sa SAD-om dana tolika važnost. Valja se nadati da se u budućnosti neće pokazati kako su i oni imali sličan karakter kao ugovori s Francuzima (da je došlo do [I]Enronove "kupovine" HEP-a u zamjenu za Tuđmanov susret s Clintonom u Washingtonu što je trebala "srediti" Zdenka Gast taj bi fjasko nadmašio "Istarski ipsilon"[/I] - naknadna napomena ž.p.).
Ženeva, Haag i New York
Po učestalosti dolazaka u jedan strani grad izvan protstora bivše Jugoslavije, na prvome mjestu u dnevniku Predsjednikovih pohoda stoji Ženeva s 18 bodova. Isključivo je riječ o raznim sesijama Konferencije o bivšoj Jugoslaviji ili pregovorima o BiH. Drugo mjesto dijele Haag i New York s po sedam bodova. U Haagu je dr. Tuđman boravio iz razloga boravio iz razloga sličnih kao i u ženevi, a u New Yorku u obilasku iseljenika, primanju u UN, kasnije zbog zasjedanja Glavne skupštine UN - a. Tamo se redovito sretao s Boutrosom Boutrosom Ghallijem. Slijede: Pariz - 5, Washington, Bonn i Bruxelles po 4, London, Rim i Dayton po 3, Moskva, Graz, Vatikan, Beč, Davos, Budimpešta.
Prvi maratonski, i k tome čisto bilateralno državnlčki posjet, odigrao se od 5. do 10. lipnja u Kini, što je tada ocijenjeno kao najveće dostignuće hrvatske diplomacije od prosinca 1991., kada je u Bonnu dr. Tuđman dobio čvrsta uvjeravanja da će Njemačka priznati Hrvatsku. Kako je stanje u zemlji i susjednoj BiH stalno bilo nemirno, Predsjednik je boravak u Kini skratio za jedan dan. Hrvatske izbjeglice Iz Travnika preplavile su Hrvatsku, a istoga dana kada se vratio kući, dr. Tuđmana u Zagrebu je dočekao Alija Izetbegović.
Zatim je u studenom i prosincu 1994. uslijedio državnički posjet Čileu i Argentini u trajanju od 8 dana. Bila je to i izvrsna prigoda za susrete s brojnim pripadnicima dijaspore te je Predsjednik, među ostalim, odlikovao Ivu Rojnicu "Veleredom Kneza Trpimira s ogrlicom«. »Odličje Kneza Trpimira« uručio je Andronicu Lukšiću koji je kasnije uložio novac u Hrvatsku kupivši "Karlovačku pivovaru". U Latinskoj Americi vole primati i davati odlikovanja, pa je tako i dr. Tuđman od čileanske države primio "Veliki križ zasluga za Čile« te su mu u kao počasnom građaninu Santiago de Chilea uručene plaketa i ključevi toga grada.
Australija i Novi Zeland
Prošle godine hrvatski je predsjednik imao najveću turneju u povijesti mlade hrvatske države. U 11 dana u državničkom posjetu obišao je Australiju i Novi Zeland. To je putovanje ipak važnije stoga što je iznova učvrstilo političko jedinstvo tamošnjih hrvatskih iseljeničkih organizacija, nego zbog toga koliko je i kakvih veza razvilo između tih zemalja i Hrvatske.
Ove je godine najviše hrvatsko izaslanstvo - od država izvan prostora bivše Jugoslavije - u državničkom posjetu bilo jedino u Turskoj, od 19. do 20. lipnja. Doduše, to je drugi posjet službenoj Ankari, ali razumije se da su ovdje u prvom planu bilirazgovori o budućnosti BiH.
Ne bi se smjelo izostaviti ni jačanje veza Hrvatske s Rumunjskom i Albanijom koje je naš državni poglavar učvrstio u veljači 1994. Dakako, barem jednom posjetivši čelne ljude Mađarske, Italije i Austrije, dr. Tuđman je njegovao i tradicionalne dobrosusjedske odnose.
dr. Franjo Tuđman i drug Slobodan Milošević
Mnogima će zvučati kao otkriće da je prva zemlja koja je dr. Tuđmana promovirala kao pradsjednika Hrvatske, tada još u sastavu Jugoslavije, bila Slovenija. Dogodilo se to 5. lipnja 1991., samo nekoliko dana poslije prvog Dana državnosti. Predsjednik Tuđman otvorio je 18. međunarodni sajam opreme i sredstava civilne zaštite u Kranju te s predsjednikom Slovenije Milanom Kučanom obišao tunel Karavanke. Te, 1990., još je dva puta boravio u Sloveniji - 23. studenoga u Novom Mestu te 7. prosinca u Celju, gdje se službeno sastao s Kučanom i slovenskim vodstvom. Slovenci su ga zvali i na sportska natjecanja, pa je 23. ožujka 1991. na Planici pratio finale Svjetskoga kupa skijaša - letača. Od rata u Sloveniji do danas, hrvatsko - slovenski odnosi su u statusu quo.
Kad je riječ o bivšoj Jugoslaviji, na prvome je mjestu po broju puta koliko je dr. Tuđman obilazio neko mjesto izvan Zagreba - Split, sa 18 bodova. Odmah iza njega je Beograd, sa solidnih 11. U prijestolnicu bivše Jugoslavije išao je tijekom 1990. i 1991. zbog sastanaka proširenog Predsjedništva SFRJ, ili samo sa srbijanskim vodstvom, ili pak s američkim ministrom vanjskih poslova Jamesom Bakerom.
Slobodan Milošević je, ne računajući Aliju Izetbegovića, jer u ovom istraživanju nisu
obrađeni lzetbegovićevi posjeti Zagrebu, najviše kotirani svjetski političar po broju susreta s dr. Tuđmanom. Njih su se dvojica, što u Karađorđevu, Beogradu, Splitu, Ohridu, što u Ženevi, Haagu, Washingtonu itd., sastali ukupno 47 puta. Neki izvori tvrde da je došlo i do sastanka u Tikvešu kod Osijeka 15. travnja 1991., ali "Večernjak" je tada zabilježio da se Predsjednik tamo našao s osječkim gradonačelnikom Zlatkom Kramarićem te s pokojnim šefom PU Osijek Josipom Reihl - Kirom.
Sarajevo je negdje u visokoj sredini po broju dolazaka hrvatskoga predsjednika, s čvrstih pet bodova. Isprva srdačni odnosi zabilježeni su 21. veljače 1991. u vrijeme održavanja proširene sjednice Predsjedništva SFRJ, i uske suradnje s Muslimanima, pa onda posjeta šefu HDZ-a Stjepanu Kljujiću, no ta je srdačnost, očevidno izblijedjela do 14. lipnja 1994. kada
su našega državnog poglavara građani Sarajeva izviždali, usprkos kasnije potpisanom "Washingtonskom sporazumu".
Prvi posjet Hercegovini u svojstvu "predsjednika svih Hrvata" dr. Tuđman je napravio nakon međugorskog sastanka s Alijom Izetbegovićem o prekidu vatre, obišavši 19. svibnja 1993.
Široki Brijeg, Grude, Posušje, Tomislavgrad i Livno. Iste večeri bio je i na nogometnoj derbi - utakmici između »Hajduka« i »Croatije«. Taj put su i »Hajdukovi« navijači, »Torcida«, slično kao u većini prilika »BBB«, reagirali na, njegovu nazočnost - zvižducima. Drugi put je Hercegovinu pohodio na povratku sa spomenutog boravka u Sarajevu. Bio je i u Mostaru, a nije zaobišao ni srednju Bosnu - Vitez, Busovaču i bolnicu u Novoj Biloj. Došao je i na svečanu inauguraciju Hansa Koschnika 23. srpnja 1994., ali za razliku od razdraganog dočeka u zapadnom dijelu grada, u istočnom su ga dočekali zvižducima.
Nikada u Posavini
Nije se hrvatski predsjednik mnogo kretao po Hercegovini. Posjetio ju je još jednom, i to Međugorje 24. lipnja. Uživao je u umijeću svjetski poznatih glazbenika u povodu Gospina ukazanja.
U bosanskoj Posavini bio je još manje. Odnosno, novinske kronike nisu nijednom zabilježile da je bio u dijelu BiH koji su nekada u najvećem broju nastavali Hrvati.
Malo tko će se danas sjetiti da je prva hrvatska regije u koju je dr. Tuđman otišao kao državni poglavar bila Baranja. U Dardi, 8. kolovoza 1990., razgledao je kombinat "Belje«. Prigodom
obilaska žitnih polja u Kneževu, pokazujući na visoka žitna polja; rekao je šaljivo: "Pogledajte kako ovo žito napreduje, a rekli su da će i žito uvenuti ako HDZ dođe na vlast«. Tog dana otišao je i na jednu kultumu manifestaciju tradicionalne "Đakovačke vezove« u slavonsko Đakovo.
Inače, osim "Vezova", posjećivao je i »Vinkovačke jeseni«, a bio je i na »Dubrovačkom ljetnom festivalu«, kao i ove godine, kada mu je bio pokrovitelj. Nekoliko puta bio je i na "Sinjskoj alci", kojoj je također bio pokroviteljem. No, prema podacima kojima raspolažemo, od kulturno - umjetničkih priredaba diljem Hrvatske najredovitiji je bio na krapinskom festivalu »Kajkavske popevke«. Njega je propustio samo 1990. i 1993.
Hrvatsko zagorje je redovito obilazio, i to ne samo kada je bila riječ o nekoj općedržavnoj temi, izborima ili potpori za neku važnu odluku. U Krapini, kao i u Varaždinu, bio je šest puta. Tu su i Klanjec, Lobor, Hum na Sutli, Trakošćan, Tuheljske Toplice, Zlatar, Zabok, Bedekovčina te, naposljetku, rodno Veliko Trgovišće s po jednim zabilježenim posjetom.
Da bismo ilustrirali njegove nastupe u Zagorju, zgodno je prepričati neke dijelove onoga što se zbilo 27. travnja u Zlataru, kada je govorio pred nekoliko tisuća ljudi. Upozorio je Zagorce da paze na sve pojave koje bi htjele Hrvatsku odvesti ponovno u Jugoslaviju i na Balkan. Založio se za veću urbanizaciju Hrvatske, posebice Zagorja "kako bi se riješili neki komunalni problemi". Predsjednik nije potpuno odbacio ni zamisao da se baš u Zagorju počne s hrvatskom automobllskom industrijom. Izložio je i ideju kako bi državna uprava, vojska, policija, ali i taksisti trebali voziti istu vrstu automobila. Tada održani »Istarski sabor« usporedio je s okupiranim područjima i zajamčio kako se u Hrvatskoj komunisti nemaju šanse vratiti na vlast (kad nikada nisu ni silazili s vlasti- naknadna napomena ž.p.). Dočekale su ga svečano postrojene jedinice Hrvatske vojske, što je gotovo uvijek bio slučaj kada bi se zaustavio i govorio u nekom hrvatskom gradu od 1992. godine naovamo.
Na ratištima
Mnogi se ne sjećaju da je dr. Tuđman 1991. obilazio ratišta. Prvi put je to učinio na Baniji, 25 kolovoza 1991., obišavši postrojbe MUP-a i ZNG-a u Sisku, Petrinji, Peckima i Hrvatskoj Kostajnici.
Drugi put se to dogodilo u zapadnoj Slavoniji 20. rujna. Novinar »Večernjaka« zapisao je da je Predsjednik "nenajavljeno" boravio na novljanskom ratištu, u Kutini i u Daruvaru. Najznačajniji i posljednji obilazak ratišta dogodio se 17. studenoga 1991. posjetom Gospiću i Otočcu. Svi se sjećaju da ga je tada i njegova osobna pratnja štitila pancirnim plaštem, što je izgledalo pomalo komično. Rijetki su, pak, datum tog događaja povezali s posljednjim danima obrane Vukovara, koji se sljedećega dana prestao braniti. Podrobnije gledajući, dade se zaključiti kako je, predsjednik Franjo Tuđman htio odvući pozornost hrvatske javnosti, koja je polagala, zadnje nade u obranu Vukovara, i ukazati na »tešku i pogibeljnu situaciju i na drugim ratištima".
U telefonskoj anketi što smo je proveli na manjem uzorku zagrebačkoga stanovništva, nitko od upitanih nije znao da je dr. Tuđman, kao Predsjednik, ikad posjetio Vukovar. Uvid u novinsku dokumentaciju ipak donosi vijest da se 17. srpnja 1991., obišavši Osijek i Vinkovce, u Vukovaru sastao s tamošnjim predsjednikom HDZ-a i općinskim sekretarom za narodnu obranu, Tomislavom Merčepom.
Kako nam ovom prigodom novinski prostor ne dopušta opsežniji prikaz Tuđmanovih posjeta hrvatskim regijama, za sada ćemo navesti samo neke zaključke. Slavoniju i Dalmaciju obilazio je
da bi govorio kako treba još izdržati do konačnog oslobođenja svakog milimetra Hrvatske. Primjerice, u Dalmaciju je nakon Masleničke akcije hrlio na otvaranje pontonskoga mosta na
Novskom Ždrilu te »Vlakom slobode« u sklopu predizborne kampanje. U Slavoniji je boravio rjeđe, sve do otvaranja autoceste u studenome 1994., što se zbilo kao rezultat dogovora s lokalnim Srbima, kada je prvi put posjetio Slavonski Brod, što je kasnije učinio i nakon "Bljeska" i »Oluje«.
No, budući da je još jedan dio Hrvatske neoslobođen (tek 2,82 posto, uzevši u obzir i morski teritorij - tako su su dr. Tuđman i Vladimir Šeks za vrijeme mirne reintegracije objašnjavali udio istočne Slavonije, zapadnog Srijema i Baranje u odnosu na ukupni teritorij Hrvatske - nakošeno je naknadna napomena ž.p.), te kako u Slavoniji ima jaku stranačku infrastrukturu, na čelu s osječkim županom Branimirom Glavašom, dr. Tuđman tome hrvatskom području i nije trebao posvećivati posebnu skrb.
Istra i Rijeka
Slično je i s Likom, u kojoj je bio tek tri puta. Ipak, pokazao je kako će Lika imati značajno mjesto u razvoju Hrvatske, te je 16. kolovoza 1993. na Velebitu postavio kamen temeljac za tunel Sv. Rok. Taj kamen je još na svome mjestu, a radovi su stali.
Budući da mu Istra i Rijeka nisu bile osobito naklonjene, dosta se trudio da ih pridobije, što mu začudo ni do dana današnjeg nije uspjelo. U Puli je bio šest puta, a u Rijeci pet. Tu su i obilasci manjih mjesta, recimo Poreč - tri puta, i niz drugih u kojima je bio samo jednom, od kojih valja kao zanimljivost istaknuti otok Susak. Te je podatke zgodno usporediti s onima iz krajeva gdje Predsjednik još uživa jaču podršku. U Zadru i Dubrovnlku bio je pet puta, u Šibeniku četiri, u Imotskome tri, u Osijeku sedam, u Vinkovcima pet, u Sisku i Karlovcu četiri puta. Iz tog nesrazmjera popularnosti u odnosu na podjednaki broj posjeta, dade se zaključiti da će dr. Franjo Tuđman u mirnodopskom razdoblju morati radikalno promijeniti retoriku i pristup rješavaju unutarnjih problema u državi, namjerava li i dalje uživati dovoljnu potporu hrvatskih birača da vodi zemlju.
Zagreb je grad u kojemu hrvatski predsjednik provodi većinu vremena, kako radnog tako i neobaveznog, kada ide na izložbe ili utakmice, a to zabilježe kamere državne televizije. Na prošlogodišnjim izborima Zagreb je dao punu potporu tezi o potrebi promjene ponašanja.
Za kraj ovog istraživanja, što smo ga iznijeli tek u najosnovnijim crtama, spomenimo da i radni boravak predsjednika Tuđmana na Brijunima zaslužuje posebnu pozornost. Ne samo da je ondje organizirao prve pregovore s armijskim vodstvom 1991. te zatim uveo običaj branja mandarina s diplomatskim zborom, nego je 15. srpnja 1993. u šahovskoj partiji, koju je »Večernji list« nazvao »Brijunskom ljepoticom«, pobijedio ministra obrane Gojka Šuška (fotoreporter Vjesnika Zlatko Kale i ja smo tog dana skoro poginuli od minobacačkih granata u Novigradu gdje smo se čekali Tuđmana da dođe otvoriti pontonski most na Novskom Ždrilu - naknadna napomena ž.p.).
Nadalje, 29. kolovoza 1993. primio je "političara iz zapadne Bosne Fikreta Abdića", ali je i 5. srpnja ove godine, pred sudionicima "3. konvencije Hrvatskoga svjetskog kongresa" govorio o unutarnjim neprijateljima - "nezavisnim novinama i Udruzi zagrebačke oporbe«.
Nacional, 19. srpnja 1996.
Predsjednik dr. Tuđman susreo se sa Slobodanom Miloševićem čak 47 puta tri puta bio na hrvatskim ratištima po jedan dan, nikad u Posavini, a službeno je posjetio samo 12 stranih zemalja!
analizirao je putovanja
predsjednika Tuđmana
od 1990. do danas
U upornosti kojom su dužnosnici Predsjedničkih dvora u siječnju 1996. nastojali uvjeriti hrvatski puk u važnost posjeta američkog predsjednika Billa Clintona Zagrebu, zrcali se sadržaj svekolikih medunarodnih napora hrvatskog Predsjednika.
Objašnjavajući tada »Nacionalovu« novinaru kako je sasvim sporedno što je Clinton na Pleso sletio po povratku iz Tuzle sportski odjeven, jedan je visoki službenik Ureda predsjednika napomenuo:
-Ovo je prvi put da je on posjetio Hrvatsku i da se mnogo, sadržajno, raznoliko i opušteno razgovaralo. A ne kao do tada, da bi pozvao našeg Predsjednika k sebi, i stalno mu prijetio prstom.
Trenutno isticanje važnosti posjeta američkoga trgovinskog izaslanstva također podupire priču o diplomatskim povijesnim pobjedama dr. Tuđmana. Dolazak Clintona i potpisivanje
ugovora o priljevu američkoga kapitala u Hrvatsku, doista su najveći diplomatski uspjesi našeg Predsjednika. Zaključak je to "Nacionalove" analiza sadržaja tekstova u "Večernjem listu" koji su se odnosili na sva Tuđmanova putovanja po zemlji i svijetu otkako je postao hrvatskim poglavarom, dakle u posljednjih šest godina.
Istraživanje »Naclonalova« tima (istraživao sam dva tjedna u [I]Vjesnikovoj novinskoj dokumentaciji, a zadnji tjedan su mi pomagala dva arhivara kojima je Ivo Pukanić platio tek pola dogovorenog honorara[/I], naknadana napomena ž.p.) bilo je naporno: trebalo je prelistati oko 2200 primjeraka "Večernjeg lista" kako podatak o nekom putovanju ne bi promaknuo.
Obrađena su sva Predsjednikova putovanja za koja je htio da se zna. »Večernjak« je čak zabilježio i kontroverzni susret Milošević - Tuđman u Karađorđevu 28. ožujka 1991., iako se u samom tekstu kaže da se razgovaralo u međugraničnom području dviju republika. Taj će pak događaj kod mnogih analitičara ostati i zabilježen kao najveći Tuđmanov diplomatski promašaj: tada se nije samo, kako se tvrdi, »s Miloševićem počela dijeliti Bosna«, nego je to bio i prvi put da su se rukovati nakon »burnoga beogradskog ožujka«.
Suhe brojke, najopćenitije kažu da je naš Predsjednik na putu proveo 354 dana, a tome valja pridodati da je 27 puta na Brijunima primio neko izaslanstvo, o čemu su se također objavljivala priopćenja.
Dvaput s Bushom
Više je putovao po svijetu (207 dana) nego po Hrvatskoj. U ovoj analizi, cjelokupno područje BiH obrađeno je kao jedinstvena cjelina i tretirano kao druga država. Tako je dobiven i podatak da je obišao 30 stranih zemalja te posjetio 78 gradova i mjesta izvan Hrvatske. U državi je izvan Zagreba
bio u 104 grada i sela. Ukupno je u svoj itinerer hrvatski predsjednik mogao upisati 182 odredišta.
Karakter državničkih posjeta imalo je 17 putovanja, a na taj način obišao je 12 država. Takvi podaci se na prvi pogled doimaju impresivnima, poglavito oni koji se odnose na međunarodne aktivnosti. Krene li se u njihov sadržaj, ta krasna slika poprima nešto drukčije oblike.
Tako se ni iz čega ne da zaključiti kako je Predsjednikova međunarodna aktivnost bila usmjerena na nešto drugo doli na očuvanje suverenosti i teritorijalnog integriteta RH te razgovore u vezi s razrješenjem krize u BiH. Primjerice, četiri susreta s Clintonom u SAD-u i jedan u Budimpešti, bila su ponajprije vezana za rješenje krize u Hrvatskoj i BiH, bilo da se radilo o pripremi »washingtonskih i daytonskih sporazuma", ili njihovoj provedbi. Nijednom glavna tema nisu bila bilateralni odnosi dviju država.
S predsjednikom Bushom dr. Tuđman se, kako je to zabilježio "Večernjak", dva puta susreo. Jednom za vrijeme svoga prvog boravka u SAD-u i Kanadi od 20 rujna do 02. listopada 1990., kada je obilazio iseljenike, držao predavanje na Yaleu te se susreo s kongresmenima i nakratko s Bushom; i drugi put za vrijeme konferencije KESS-a u Helsinkiju 10. srpnja 1991., kada se, također neslužbeno, susreo i s tada budućim premijerom tzv. SRJ Milanom Panićem.
lako je Njemačka jedno vrijeme bila najveći hrvatski saveznik, predsjednik Tuđman se s kancelarom Kohlom susreo samo tri puta. Posljednji susret u Bonnu održan je 16. svibnja 1995.
nakon akcije »Bljesak«. U izjavi za tisak, hrvatski je predsjednik napomenuo da su prije svega vođeni razgovori o odnosima dviju država, a njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel naglasio je raspravu o stanju u Hrvatskoj nakon akcije u zapadnoj Slavoniji. Doduše, dodao je kako će Njemačka poduprijeti da EU Hrvatskoj odobri PHARE program.
François Mitterand i Franjo Tuđman sastali su se dva puta službeno na Francuzov poziv i jednom neslužbenom ručku u povodu Dana pobjede koji se 7. svibnja slavio u Parizu. Novi predsjednik Jacques Chirac 25. je rujna 1995. službeno ugostio dr. Tuđmana, a taj posjet ocijenjen je kao do tada najvažniji u odnosima dviju zemalja. Razgovaralo se ponajprije o ratu i o BiH. Novinski izvjestitelji opširno su hvalili »veličanstvenost ceremonijalnog dijela susreta". Kao kruna događaja ocijenjeno je sklapanje ugovora s jednom francuskom tvrtkom o gradnji »Istarskog ipsilona". No, kako se nedavno otkrilo, ta poslovna suradnja s Francuzima pravi je poslovni fjasko za našu zemlju.
Predsjednik je iznova, na brijunskoj, 3. konvenciji Hrvatskoga svjetskog kongresa, ponovio svoj euroskepticizam i ukazao na razvijanje odnosa sa »zvijezdom vodiljom" SAD-om, te stoga ne čudi da je prvim gospodarskim sporazumima sa SAD-om dana tolika važnost. Valja se nadati da se u budućnosti neće pokazati kako su i oni imali sličan karakter kao ugovori s Francuzima (da je došlo do [I]Enronove "kupovine" HEP-a u zamjenu za Tuđmanov susret s Clintonom u Washingtonu što je trebala "srediti" Zdenka Gast taj bi fjasko nadmašio "Istarski ipsilon"[/I] - naknadna napomena ž.p.).
Ženeva, Haag i New York
Po učestalosti dolazaka u jedan strani grad izvan protstora bivše Jugoslavije, na prvome mjestu u dnevniku Predsjednikovih pohoda stoji Ženeva s 18 bodova. Isključivo je riječ o raznim sesijama Konferencije o bivšoj Jugoslaviji ili pregovorima o BiH. Drugo mjesto dijele Haag i New York s po sedam bodova. U Haagu je dr. Tuđman boravio iz razloga boravio iz razloga sličnih kao i u ženevi, a u New Yorku u obilasku iseljenika, primanju u UN, kasnije zbog zasjedanja Glavne skupštine UN - a. Tamo se redovito sretao s Boutrosom Boutrosom Ghallijem. Slijede: Pariz - 5, Washington, Bonn i Bruxelles po 4, London, Rim i Dayton po 3, Moskva, Graz, Vatikan, Beč, Davos, Budimpešta.
Prvi maratonski, i k tome čisto bilateralno državnlčki posjet, odigrao se od 5. do 10. lipnja u Kini, što je tada ocijenjeno kao najveće dostignuće hrvatske diplomacije od prosinca 1991., kada je u Bonnu dr. Tuđman dobio čvrsta uvjeravanja da će Njemačka priznati Hrvatsku. Kako je stanje u zemlji i susjednoj BiH stalno bilo nemirno, Predsjednik je boravak u Kini skratio za jedan dan. Hrvatske izbjeglice Iz Travnika preplavile su Hrvatsku, a istoga dana kada se vratio kući, dr. Tuđmana u Zagrebu je dočekao Alija Izetbegović.
Zatim je u studenom i prosincu 1994. uslijedio državnički posjet Čileu i Argentini u trajanju od 8 dana. Bila je to i izvrsna prigoda za susrete s brojnim pripadnicima dijaspore te je Predsjednik, među ostalim, odlikovao Ivu Rojnicu "Veleredom Kneza Trpimira s ogrlicom«. »Odličje Kneza Trpimira« uručio je Andronicu Lukšiću koji je kasnije uložio novac u Hrvatsku kupivši "Karlovačku pivovaru". U Latinskoj Americi vole primati i davati odlikovanja, pa je tako i dr. Tuđman od čileanske države primio "Veliki križ zasluga za Čile« te su mu u kao počasnom građaninu Santiago de Chilea uručene plaketa i ključevi toga grada.
Australija i Novi Zeland
Prošle godine hrvatski je predsjednik imao najveću turneju u povijesti mlade hrvatske države. U 11 dana u državničkom posjetu obišao je Australiju i Novi Zeland. To je putovanje ipak važnije stoga što je iznova učvrstilo političko jedinstvo tamošnjih hrvatskih iseljeničkih organizacija, nego zbog toga koliko je i kakvih veza razvilo između tih zemalja i Hrvatske.
Ove je godine najviše hrvatsko izaslanstvo - od država izvan prostora bivše Jugoslavije - u državničkom posjetu bilo jedino u Turskoj, od 19. do 20. lipnja. Doduše, to je drugi posjet službenoj Ankari, ali razumije se da su ovdje u prvom planu bilirazgovori o budućnosti BiH.
Ne bi se smjelo izostaviti ni jačanje veza Hrvatske s Rumunjskom i Albanijom koje je naš državni poglavar učvrstio u veljači 1994. Dakako, barem jednom posjetivši čelne ljude Mađarske, Italije i Austrije, dr. Tuđman je njegovao i tradicionalne dobrosusjedske odnose.
Mnogima će zvučati kao otkriće da je prva zemlja koja je dr. Tuđmana promovirala kao pradsjednika Hrvatske, tada još u sastavu Jugoslavije, bila Slovenija. Dogodilo se to 5. lipnja 1991., samo nekoliko dana poslije prvog Dana državnosti. Predsjednik Tuđman otvorio je 18. međunarodni sajam opreme i sredstava civilne zaštite u Kranju te s predsjednikom Slovenije Milanom Kučanom obišao tunel Karavanke. Te, 1990., još je dva puta boravio u Sloveniji - 23. studenoga u Novom Mestu te 7. prosinca u Celju, gdje se službeno sastao s Kučanom i slovenskim vodstvom. Slovenci su ga zvali i na sportska natjecanja, pa je 23. ožujka 1991. na Planici pratio finale Svjetskoga kupa skijaša - letača. Od rata u Sloveniji do danas, hrvatsko - slovenski odnosi su u statusu quo.
Kad je riječ o bivšoj Jugoslaviji, na prvome je mjestu po broju puta koliko je dr. Tuđman obilazio neko mjesto izvan Zagreba - Split, sa 18 bodova. Odmah iza njega je Beograd, sa solidnih 11. U prijestolnicu bivše Jugoslavije išao je tijekom 1990. i 1991. zbog sastanaka proširenog Predsjedništva SFRJ, ili samo sa srbijanskim vodstvom, ili pak s američkim ministrom vanjskih poslova Jamesom Bakerom.
Slobodan Milošević je, ne računajući Aliju Izetbegovića, jer u ovom istraživanju nisu
obrađeni lzetbegovićevi posjeti Zagrebu, najviše kotirani svjetski političar po broju susreta s dr. Tuđmanom. Njih su se dvojica, što u Karađorđevu, Beogradu, Splitu, Ohridu, što u Ženevi, Haagu, Washingtonu itd., sastali ukupno 47 puta. Neki izvori tvrde da je došlo i do sastanka u Tikvešu kod Osijeka 15. travnja 1991., ali "Večernjak" je tada zabilježio da se Predsjednik tamo našao s osječkim gradonačelnikom Zlatkom Kramarićem te s pokojnim šefom PU Osijek Josipom Reihl - Kirom.
Sarajevo je negdje u visokoj sredini po broju dolazaka hrvatskoga predsjednika, s čvrstih pet bodova. Isprva srdačni odnosi zabilježeni su 21. veljače 1991. u vrijeme održavanja proširene sjednice Predsjedništva SFRJ, i uske suradnje s Muslimanima, pa onda posjeta šefu HDZ-a Stjepanu Kljujiću, no ta je srdačnost, očevidno izblijedjela do 14. lipnja 1994. kada
su našega državnog poglavara građani Sarajeva izviždali, usprkos kasnije potpisanom "Washingtonskom sporazumu".
Prvi posjet Hercegovini u svojstvu "predsjednika svih Hrvata" dr. Tuđman je napravio nakon međugorskog sastanka s Alijom Izetbegovićem o prekidu vatre, obišavši 19. svibnja 1993.
Široki Brijeg, Grude, Posušje, Tomislavgrad i Livno. Iste večeri bio je i na nogometnoj derbi - utakmici između »Hajduka« i »Croatije«. Taj put su i »Hajdukovi« navijači, »Torcida«, slično kao u većini prilika »BBB«, reagirali na, njegovu nazočnost - zvižducima. Drugi put je Hercegovinu pohodio na povratku sa spomenutog boravka u Sarajevu. Bio je i u Mostaru, a nije zaobišao ni srednju Bosnu - Vitez, Busovaču i bolnicu u Novoj Biloj. Došao je i na svečanu inauguraciju Hansa Koschnika 23. srpnja 1994., ali za razliku od razdraganog dočeka u zapadnom dijelu grada, u istočnom su ga dočekali zvižducima.
Nikada u Posavini
Nije se hrvatski predsjednik mnogo kretao po Hercegovini. Posjetio ju je još jednom, i to Međugorje 24. lipnja. Uživao je u umijeću svjetski poznatih glazbenika u povodu Gospina ukazanja.
U bosanskoj Posavini bio je još manje. Odnosno, novinske kronike nisu nijednom zabilježile da je bio u dijelu BiH koji su nekada u najvećem broju nastavali Hrvati.
Malo tko će se danas sjetiti da je prva hrvatska regije u koju je dr. Tuđman otišao kao državni poglavar bila Baranja. U Dardi, 8. kolovoza 1990., razgledao je kombinat "Belje«. Prigodom
obilaska žitnih polja u Kneževu, pokazujući na visoka žitna polja; rekao je šaljivo: "Pogledajte kako ovo žito napreduje, a rekli su da će i žito uvenuti ako HDZ dođe na vlast«. Tog dana otišao je i na jednu kultumu manifestaciju tradicionalne "Đakovačke vezove« u slavonsko Đakovo.
Inače, osim "Vezova", posjećivao je i »Vinkovačke jeseni«, a bio je i na »Dubrovačkom ljetnom festivalu«, kao i ove godine, kada mu je bio pokrovitelj. Nekoliko puta bio je i na "Sinjskoj alci", kojoj je također bio pokroviteljem. No, prema podacima kojima raspolažemo, od kulturno - umjetničkih priredaba diljem Hrvatske najredovitiji je bio na krapinskom festivalu »Kajkavske popevke«. Njega je propustio samo 1990. i 1993.
Hrvatsko zagorje je redovito obilazio, i to ne samo kada je bila riječ o nekoj općedržavnoj temi, izborima ili potpori za neku važnu odluku. U Krapini, kao i u Varaždinu, bio je šest puta. Tu su i Klanjec, Lobor, Hum na Sutli, Trakošćan, Tuheljske Toplice, Zlatar, Zabok, Bedekovčina te, naposljetku, rodno Veliko Trgovišće s po jednim zabilježenim posjetom.
Da bismo ilustrirali njegove nastupe u Zagorju, zgodno je prepričati neke dijelove onoga što se zbilo 27. travnja u Zlataru, kada je govorio pred nekoliko tisuća ljudi. Upozorio je Zagorce da paze na sve pojave koje bi htjele Hrvatsku odvesti ponovno u Jugoslaviju i na Balkan. Založio se za veću urbanizaciju Hrvatske, posebice Zagorja "kako bi se riješili neki komunalni problemi". Predsjednik nije potpuno odbacio ni zamisao da se baš u Zagorju počne s hrvatskom automobllskom industrijom. Izložio je i ideju kako bi državna uprava, vojska, policija, ali i taksisti trebali voziti istu vrstu automobila. Tada održani »Istarski sabor« usporedio je s okupiranim područjima i zajamčio kako se u Hrvatskoj komunisti nemaju šanse vratiti na vlast (kad nikada nisu ni silazili s vlasti- naknadna napomena ž.p.). Dočekale su ga svečano postrojene jedinice Hrvatske vojske, što je gotovo uvijek bio slučaj kada bi se zaustavio i govorio u nekom hrvatskom gradu od 1992. godine naovamo.
Na ratištima
Mnogi se ne sjećaju da je dr. Tuđman 1991. obilazio ratišta. Prvi put je to učinio na Baniji, 25 kolovoza 1991., obišavši postrojbe MUP-a i ZNG-a u Sisku, Petrinji, Peckima i Hrvatskoj Kostajnici.
Drugi put se to dogodilo u zapadnoj Slavoniji 20. rujna. Novinar »Večernjaka« zapisao je da je Predsjednik "nenajavljeno" boravio na novljanskom ratištu, u Kutini i u Daruvaru. Najznačajniji i posljednji obilazak ratišta dogodio se 17. studenoga 1991. posjetom Gospiću i Otočcu. Svi se sjećaju da ga je tada i njegova osobna pratnja štitila pancirnim plaštem, što je izgledalo pomalo komično. Rijetki su, pak, datum tog događaja povezali s posljednjim danima obrane Vukovara, koji se sljedećega dana prestao braniti. Podrobnije gledajući, dade se zaključiti kako je, predsjednik Franjo Tuđman htio odvući pozornost hrvatske javnosti, koja je polagala, zadnje nade u obranu Vukovara, i ukazati na »tešku i pogibeljnu situaciju i na drugim ratištima".
U telefonskoj anketi što smo je proveli na manjem uzorku zagrebačkoga stanovništva, nitko od upitanih nije znao da je dr. Tuđman, kao Predsjednik, ikad posjetio Vukovar. Uvid u novinsku dokumentaciju ipak donosi vijest da se 17. srpnja 1991., obišavši Osijek i Vinkovce, u Vukovaru sastao s tamošnjim predsjednikom HDZ-a i općinskim sekretarom za narodnu obranu, Tomislavom Merčepom.
Kako nam ovom prigodom novinski prostor ne dopušta opsežniji prikaz Tuđmanovih posjeta hrvatskim regijama, za sada ćemo navesti samo neke zaključke. Slavoniju i Dalmaciju obilazio je
da bi govorio kako treba još izdržati do konačnog oslobođenja svakog milimetra Hrvatske. Primjerice, u Dalmaciju je nakon Masleničke akcije hrlio na otvaranje pontonskoga mosta na
Novskom Ždrilu te »Vlakom slobode« u sklopu predizborne kampanje. U Slavoniji je boravio rjeđe, sve do otvaranja autoceste u studenome 1994., što se zbilo kao rezultat dogovora s lokalnim Srbima, kada je prvi put posjetio Slavonski Brod, što je kasnije učinio i nakon "Bljeska" i »Oluje«.
No, budući da je još jedan dio Hrvatske neoslobođen (tek 2,82 posto, uzevši u obzir i morski teritorij - tako su su dr. Tuđman i Vladimir Šeks za vrijeme mirne reintegracije objašnjavali udio istočne Slavonije, zapadnog Srijema i Baranje u odnosu na ukupni teritorij Hrvatske - nakošeno je naknadna napomena ž.p.), te kako u Slavoniji ima jaku stranačku infrastrukturu, na čelu s osječkim županom Branimirom Glavašom, dr. Tuđman tome hrvatskom području i nije trebao posvećivati posebnu skrb.
Istra i Rijeka
Slično je i s Likom, u kojoj je bio tek tri puta. Ipak, pokazao je kako će Lika imati značajno mjesto u razvoju Hrvatske, te je 16. kolovoza 1993. na Velebitu postavio kamen temeljac za tunel Sv. Rok. Taj kamen je još na svome mjestu, a radovi su stali.
Budući da mu Istra i Rijeka nisu bile osobito naklonjene, dosta se trudio da ih pridobije, što mu začudo ni do dana današnjeg nije uspjelo. U Puli je bio šest puta, a u Rijeci pet. Tu su i obilasci manjih mjesta, recimo Poreč - tri puta, i niz drugih u kojima je bio samo jednom, od kojih valja kao zanimljivost istaknuti otok Susak. Te je podatke zgodno usporediti s onima iz krajeva gdje Predsjednik još uživa jaču podršku. U Zadru i Dubrovnlku bio je pet puta, u Šibeniku četiri, u Imotskome tri, u Osijeku sedam, u Vinkovcima pet, u Sisku i Karlovcu četiri puta. Iz tog nesrazmjera popularnosti u odnosu na podjednaki broj posjeta, dade se zaključiti da će dr. Franjo Tuđman u mirnodopskom razdoblju morati radikalno promijeniti retoriku i pristup rješavaju unutarnjih problema u državi, namjerava li i dalje uživati dovoljnu potporu hrvatskih birača da vodi zemlju.
Zagreb je grad u kojemu hrvatski predsjednik provodi većinu vremena, kako radnog tako i neobaveznog, kada ide na izložbe ili utakmice, a to zabilježe kamere državne televizije. Na prošlogodišnjim izborima Zagreb je dao punu potporu tezi o potrebi promjene ponašanja.
Za kraj ovog istraživanja, što smo ga iznijeli tek u najosnovnijim crtama, spomenimo da i radni boravak predsjednika Tuđmana na Brijunima zaslužuje posebnu pozornost. Ne samo da je ondje organizirao prve pregovore s armijskim vodstvom 1991. te zatim uveo običaj branja mandarina s diplomatskim zborom, nego je 15. srpnja 1993. u šahovskoj partiji, koju je »Večernji list« nazvao »Brijunskom ljepoticom«, pobijedio ministra obrane Gojka Šuška (fotoreporter Vjesnika Zlatko Kale i ja smo tog dana skoro poginuli od minobacačkih granata u Novigradu gdje smo se čekali Tuđmana da dođe otvoriti pontonski most na Novskom Ždrilu - naknadna napomena ž.p.).
Nadalje, 29. kolovoza 1993. primio je "političara iz zapadne Bosne Fikreta Abdića", ali je i 5. srpnja ove godine, pred sudionicima "3. konvencije Hrvatskoga svjetskog kongresa" govorio o unutarnjim neprijateljima - "nezavisnim novinama i Udruzi zagrebačke oporbe«.
Nacional, 19. srpnja 1996.
Post je objavljen 22.11.2005. u 21:15 sati.