Marketing
Cenzurirani Vukovar - Zašto su Jastrebovi i danas ljuti
(photo by Romeo Ibrišević)
Istraživačkim novinarstvom bavim se ponajviše zbog svega što sam doživio kao ratni reporter Vjesnika 1991.
Prvi put sam u Vukovaru bio 28. 08. 1991. Na autocesti od Zagreba prema Županji kod Kutine, zaobišli smo dugu kolnu JNA koja se povlačila iz Slovenije. Vozili su par kilometara na sat. Sreli smo ju na istoj cesti kad smo se vraćali. Stigli su već do Babine Grede. Ušli smo u Vukovar preko Bogdanovaca kroz kukuruze. Na punktove branitelja žene i djevojke donosile su hranu. Idilično kao da se radilo o žetvi. Tri dana ranije, Vukovar je tučen s tri strane. Mina je ubila portira u gradskom muzeju. U razbijenim kućama ljudi u čudu i strahu. Jedna žena pokazivala mi je antiktni sat koji je stao kad je avionska bomba odnijela polovicu kuće. Scene koje će se ponavljati na svim ratištima kroz čitav rat. Kod policijske stanice parkiran neki majušni topić i nada da će pravo oruđe braniteljima tek stići, čim kasarne po Hrvatskoj padnu. Stekao sam dojam da će se grad kojem je objektivno fizički prijetila najveća opasnost, herojski braniti. Da su branitelji puni elana i organizirani. Moglo se čuti: "samo da smo se riješili Merčepa i njegovih".
Već 01. rujna bio sam u Gospiću. Tamo slika potpuno drukčija. Ostao sam duže. Prespavao jednu noć u Smiljanskoj ulici. Bio u hotelu Lika kad su Merčepovci zarobili šefa garde Pajtla. Spriječio odmazdu nad Vjesnikovim vozačem Mirkom Stankovićem. Upoznao Antu Karića, Ivicu i Tihomira Oreškovića. Vidio mrtvog gardistu na ulazu u hotel Lika kojeg su kako je rekla Merčepovka Snježana Živanović "ubili naši".
Cenzurirali su mi reportažu iz Gospića. Nisam se previše bunio. Bio sam honorarac koji je kao novinar radio tek treći mjesec. Zadovoljilo me što se Vjesnikov vozač vratio živ u Zagreb i vjerovao da "naši" neće postati kao "oni", da će se situacija u Gospiću srediti. Nisu me slali u Gospić sve do sredine siječnja 1992. Nisam bio u tom gradu kada su Tihomir Orešković i Mirko Norac "sređivali stanje" ubojstvima ratnih zarobljenika iz kasarne i lojalnih civila iz podruma. No, svaka glasina, tekst u novinama o pokolju koji su "u ime Hrvatske" organizirala spomenuta dvojica padala je kao kap u čašu gorčine koju sam okusio za svog prvog boravka u Gospiću. Ta mi je gorčina prouzročila nesanicu nakon svakog novog mračnog detalja koji bih i godinama kasnije pročitao, a zadovoljstvo što ju iz sebe mogu izlijevati na papir, osjetio sam tek 1999. kad sam upoznao Milana Levara.
Josip Manolić koji je u emisiji Dubravka Merlića ostao dosljedan konceptu obrane kakav je provodio Franjo Tuđman na riječkom suđenju Tihomiru Oreškoviću lijepo je rekao: Oreškoviću, da nije bilo Vukovara, zbog onog što si ti učinio Hrvatska nikad ne bi bila priznata. Bilo bi pošteno da je Manolić tu izjavu ponovio i u Kotraplanu.
Nisu me u rujnu 1991. slali ni u Gospić, a u Vukovar mi nisu dali. Obilazio sam zapadnu Slavoniju, Karlovac, Sisak, Pokupsko. Sve na brzinu - u jednom danu. Državnim novinama bilo je najvažnije da imaju sliku s ratišta na prvoj strani i neki cenzurirani tekst, da im se ne bi odveć prigovaralo da vjerno slijede politiku dr. Franje Tuđmana o zanemarivanju obrane na račun političkog lobiranja.
Početkom listopada našao sam se Nuštru, ali tada se već nije moglo do Vukovara. Išao sam na vukovarsko ratište po cijenu da mi daju otkaz i bio spreman olovku i kameru zamijeniti puškom - vjerovao sam da ću se osjećati časnije.
No, obruč oko grada heroja bio je već stegnut. Iz grada se do Vikovaca s grupom ljudi probio Mile Dedaković kako bi po zapovijesti načelnika GS-a Antona Tusa organizirao proboj. Bio sam 13. listopada u konvoju kojeg je Vlada uputila prema Vukovaru baš kad su se dijelovi 1. brigade ZNG-a nalazili u Marincima. Četnici su ispalili nekoliko punjenja prema konvoju koji se zaustavio kod Svetog Ante na izlazu iz Nuštra. Evropski promatrači zalegli su po nuštarskom groblju, a ja sam ih slikao. Poslao sam film autobusom u Zagreb, a sam ostao u Vinkovcima. Tako sam i saznao da je proboj morao biti prekinut kako bi se dala šansa humanitarnom konvoju, odnosno politici. Najviše je naših poginulo upravo pri povlačenju.
Gledao sam iz Nuštra zlokobni silos Đergaj i za nekog vedrog dana nebodere u Borovu Naselju. Ratište kojim je zapovijedao Mile Dedaković Jastreb bilo je jedino u vojničkom smislu organizirano kako treba koje sam vidio te ratne 1991. Na ulazu u Nuštar postavio je rampu da bi spriječio pljačkaše koji su iz kuća boraca na prvoj borbenoj crti pljačkali televizore i ostale vrijednosti...
Nitko tko nije iz Nuštra ili se nije tamo borio ili nije imao propusnicu iz Jastrebovog štaba nije mogao ući u to mjesto.
Napravio sam i prvi intervju (prepričani, bez fotografije s Miletom Dedakovićem Jastrebom). Tek poslije mene s njim je razgovarao Luka Mitrović s HTV-a, pa je doživio stavljanje na led od strane Antuna Vrdoljaka, direktora "dalekovidnice".
Napravio sam i drugi intervju s Jastrebom, sa njegovom slikom, nakon konferencije za novinare o kojoj je bilo riječi U Merlićevoj emisiji.
Razgovarao sam 16. 11. telefonom iz Zagreba, na traženje urednika sa Sinišom Glavaševićem koji mi se potužio na plinsku gangrenu u bolnici, na očaj, vapio je za pomoći. Nisu mi objavili taj razgovor. I to me progoni.
Bio sam rijetki hrvatski novinar koji je razgovarao s prvom grupom vukovarskih prognanika koja je autobusima iz Vojvodine preko Posavine smještena u Đakovo, a kasnije raspršena po čitavoj Hrvatskoj, kako bi se spriječilo da Vukovarci shvate što im se dogodilo, da se njihovom nesrećom dalje, lakše može manipulirati. Ivan Zvonimir Čičak, kasnije je na jednom skupu , u sebi svojstvenom stilu slagao, da je on bio jedini hrvatski novinar koji je dočekao prvu grupu prognanika iz Vukovara u Đakovu.
Bio sam i u hotelu Internacional gdje je smještena grupa u kojoj je bio sin doktorice Vesne Bosanac, bili su tu i neki Borkovićevi borci. Razgovor s njima nisu mi objavili.
Razgovarao sam s Miletom Dedakovićem Jastrebom u prosincu nakon što su ga pretučenog pustili iz vojnopolicijskog pritvora na Lašćinskoj cesti. Razgovor je naručio, a nije objavio Hidajet Bišćević, tada glavni urednik Vjesnika, danas državni tajnik u MVP-u.
Skraćenu veziju intervjua s Dedakovićem objavilo mi je ljubljansko Delo pod naslovom "Mučili su me v kotlarni".
To su samo neke od pojedinosti iz mog ratnoreporterskog iskustva 1991. koje mi ne daju spavati dok ne pronađem (istražim) svaku (skrivenu, zamagljenu...) bitnu kockicu za popunjavanje mozaika o Domovinskom ratu 1991.
P.S. Zašto u Merlićevoj emisiji Josip Manolić, ali ni Branko Borković i Mile Dedaković nisu željeli reći da je zatvaranje i mučenje vukovarskih heroja bilo u nadležnosti ministra obrane Gojka Šuška i njegova pomoćnika Josipa Perkovića, njihov je problem. Ja sam tu kockicu stavio na njeno mjesto.
Post je objavljen 19.11.2005. u 10:21 sati.