online

Aktualno/Ekskluzivno

JOSIP PERKOVIĆ, BIVŠI DUŽNOSNIK UDBE I HRVATSKIH TAJNIH SLUŽBI, ZBOG UHIDBENOG NALOGA NJEMAČKE POLICIJE OVIH DANA U SREDIŠTU MEDIJSKE JAVNOSTI:

"Nikakav nalog za likvidacije nisam dao ni potpisao"

Prvih dana rata predsjednik Tuđman me uključio u poslove oko uvoza oružja koje je u to vrijeme nedostajalo Hrvatskoj. Shvatio sam da je to jedini način da smanjim krvoproliće koje se spremalo. Dobio sam čin brigadira u studenom 1991., a jedan sam od prvih dobio Spomenicu Domovinskog rata koju mi je osobno uručio predsjednik Tuđman

Piše: Tomislav Držić

Tko je zapravo umirovljenik Josip Perković, koji je ovih dana u hrvatskim medijima podigao prašinu zbog internetske stranice njemačkog «Saveznog kriminalističkog ureda» prema kojoj je za njim raspisan uhidbeni nalog, a u svezi sa saslušanjem zbog davnog ubojstva hrvatskog emigranta, bivšeg direktora INE i disidenta Stjepana Đurekovića?

U medijima danas, oglašen je bivšim visokim dužnosnikom Udbe, stvarateljem prve Hrvatske tajne službe iz 1990., nazivan i 'hrvatskim Jamesom Bondom', 'super špijunom br. 1' i slično. Da bismo objasnili njegove zasluge u stvaranju nove hrvatske države, ali i njegovo nekadašnje djelovanje prije rata, protiv tih istih ljudi koji su stvorili Hrvatsku, moram se sjetiti jednog događaja iz 1991. godine.

Po novinarskom zadatku uputio sam se tada u novo sjedište Ureda za zaštitu ustavnog poretka u Jurjevskoj ulici, u bivšoj Bakarićevoj vili, Josipu Manoliću. Na stubištu sam se susreo s jednim policajcem u odori iza koga se spuštao Franjo Vugrinec, moj bivši isljednik i do prije nekoliko godina šef zagrebačkog SDS-a, odnosno Udbe na Zrinjevcu. Zlurado, sjećajući se njegova udbaškog rada u istražnom postupku 1975. protiv mene, s veseljem sam mu dobacio da je i on konačno 'dolijao' . Odgovor koji sam dobio zapanjio me.

Taj bivši i poznati udbaški isljednik mnogih hrvatskih intelektualaca i domoljuba iz 70-ih odgovorio je da je u toj zgradi zaposlen, ali i 'dugog pamćenja' podsjetio me kako mi je u jednom našem verbalnom sukobu u istrazi prije dvadesetak godina rekao da je policija, pa i politička - 'za sva vremena'.

Samozatajni obavještajac

Danas, sjećajući se tih događaja, jasnije mi je zašto Hrvatska, jedina od zemalja u tranziciji, nije nikada provela lustraciju, ali i zašto je, danas 'osumnjičenik', Perković zaslužan za stvaranje Hrvatske. Jer, da se provela lustracija, mnogi bi, od Sabora, Banskih dvora do Pantovčaka, ministara, policije, novinara i drugih suradnika nekadašnje Udbe, a koji djeluju i danas u vlasti, naime, ostali obični građani.

Neki dan, prije objavljivanja inkriminirajuće potjernice iz njemačkog MUP-a, dogovarajući intervju za naš list s Josipom Perkovićem, još sam se jednom uvjerio u istinitost Vugrinčeve izjave.

- Već sam krajem 80-ih vidio što se sprema pa sam bez ikakve dileme odlučio pomoći svojoj domovini. Tako sam se koncem 1989. godine uključio u stvaranje hrvatske države, priznao mi je umirovljeni 60-godišnji SIS-ovac Josip Perković.

Perković je bio jedan od ključnih ljudi Službe državne sigurnosti (SDS) u komunističkoj Hrvatskoj, a poslije pomoćnik pokojnog ministra obrane Gojka Suška. Do danas objavljena su samo dva intervjua tog samozatajnog obavještajca, kojega prije svega krasi profesionalizam. Koliko god se trudili, mediji do danas nisu uspjeli saznati detalje iz njegova privatnog života. Josip Perković, danas otac dvoje djece, sina i kćeri, diplomirao je na Ekonomskom fakultetu. Otac mu je bio slavonski kovač. Svoju policijsku karijeru započeo je u Osijeku 1972. godine kao inspektor u Službi državne sigurnosti. Od 1979. godine živi i radi u Zagrebu. Zatim je imenovan načelnikom II. odjela koji je prikupljao informacije o aktivnostima političke emigracije i o djelovanju stranih obavještajnih službi u Hrvatskoj. Godine 1986. imenovan je pomoćnikom ministra unutrašnjih poslova.

-S nekim kolegama iz tadašnjeg SUP-a dogovorio sam se da nakon izborne pobjede HDZ-a osiguramo već stvoreno povoljno stanje u policiji i drugim njihovim službama. Od tada radio sam pošteno za novu hrvatsku državu sve do danas, rekao je jednom prije par godina.

- Nikakav nalog za likvidacije prije 90-ih nisam nikada potpisao, postoje dokumenti, postoje živi ljudi, nastavlja on.

Fascinirale su me Tuđmanove prosudbe

U ožujku 1991. Josip Perković postaje pomoćnik ministra obrane, a glavni zadatak mu je bio osnivanje hrvatske protuobavještajne službe. Prvi je stigao te godine s gardistima postrojbe 'Zrinski' u Ilok. Na toj dužnosti ostaje do kraja 1992. kada nastavlja raditi kao viši savjetnik. U mirovinu odlazi 1996. godine, ali i dalje je honorarno zaposlen u obavještajnim službama. Danas predaje na policijskoj akademiji.

Dobio je čin brigadira u studenom 1991. godine, a jedan je od prvih dobio Spomenicu Domovinskog rata, koju mu je osobno uručio Predsjednik Tuđman.

- Prvih dana rata predsjednik Tuđman me uključio u poslove oko uvoza oružja koje je u to vrijeme nedostajalo Hrvatskoj. Shvatio sam da je to jedini način da smanjim krvoproliće koje se spremalo, sjeća se danas Josip Perković.

- Tuđmana sam upoznao nakon što je postao predsjednik države. Mnogo sam naučio kroz kontakte koje sam s njim imao, s obzirom na prirodu mojeg posla. Fascinirale su me neke njegove prosudbe. Tih dana, kad se stvarala obrana Hrvatske od srpskih agresora nedostajalo je oružja, a svijet nam je uveo embargo na uvoz. Snalazilo se na svakakve načine. Dobro se sjećam jednog sastanka prvih dana rata kod predsjednika kada smo raspravljali s Tihomirom Oreškovićem o događajima u Gospiću. Tijekom sastanka javili su mi da su Slovenci zaplijenili brod s tajnom pošiljkom oružja za Hrvatsku koji je zbog ratnih okolnosti pristao u luci Koper. Više nisam mogao pratiti taj važni sastanak i usredotočio sam se na problem u toj slovenskoj luci, sjeća se Perković i nastavlja:

- Netko mi je rekao neka predsjednik Tuđman nazove predsjednika Kučana i da će se to lako riješiti. Naravno da je to bilo podmetanje jer bi takav prilaz tomu izazvao javni međunarodni skandal. Zato sam napustio sastanak i krenuo odmah u Sloveniju. Uspio sam još iste večeri putem svojih veza i kanala iz prošlosti izvući u tišini to oružje. Svih 16 šlepera s kalašnjikovima drugog jutra stiglo je u Hrvatsku. Možete misliti kakva je to bila pomoć slabo naoružanoj našoj vojsci koja se tek stvarala. Služili smo se lukavstvom da izigramo KOS koji nas je vrebao na svakom graničnom prijelazu.

Privatni obrambeni rat sa svojim neprijateljima

Ratnih godina, osim što je i savjesno obavljao državotvome zadatke, istovremeno je vodio privatni obrambeni rat sa svojim neprijateljima koji su mu bacali klipove pod noge. Malo se znade za takvu ulogu bivšeg djelatnika Udbe Miroslava Studena. On je 1991. pokušao smijeniti svojeg kolegu Perkovića izmišljajući klevete kako bi dobio njegovo radno mjesto. Nije to uspio učiniti zajedno sa svojim prijateljem Hrvojem Šarinićem, kojemu je za uslugu navodno ustupio njegov dosje iz kojega je bilo vidljivo da je tadašnji šef kabineta predsjednika Tuđmana, prije rata bio suradnik Udbe i KOS-a i to u vrijeme dok je bio predstavnik francuske nuklearne industrije sa sjedištem u zagrebačkom hotelu Intercontinental. Studen je potom zauvijek napustio Hrvatsku i odselio se u Njemačku, gdje je svoje usluge ponudio BND-u predajući im detalje o obrambenim pripremama Hrvatske vojske i ulozi Josipa Perkovića.

Zatim su na red došle poznata 'Predstavka' protiv njega, zatim optužbe za likvidaciju Bruna Bušića, te razni falsifikati kojima se preko Perkovića htjelo kompromitirati Gojka Šuška i Vicu Vukojevića.

Najteže optužbe dolazile su od bivših Udbinih agenata koji mu nisu mogli oprostiti ulazak u obranu Hrvatske. Poznata je i optužba generala Bobetka da je iza jednog atentata na njega stajao Josip Perković. No, sva ta podmetanja pala su u vodu, tvrdi Perković.

Malo se znade i o pokušaju dvaju atentata na Perkovića. Jedan je bio 1991. u Bihaću, a dokazano je da ga je organizirao KOS s nekoliko svojih agenata. Drugi put je grupa nepoznatih počinitelja postavila kilogram i po eksploziva na donji postroj njegova službenog automobila. Imao je sreću jer je žica do upaljača pukla prije eksplozije.

Pripisuju mu se zasluge za dvije uspješne akcije hrvatskih obavještajaca, 'Labrador' i 'Barakuda' .

Posmrtni ostaci ubijenih emigranata prevoze se na račun poreznih obveznika

Na naše pitanje o dosjeima na osnovu kojih se sada u njemačkoj policiji dižu optužbe protiv njega, kaže:

- Nije točno da su kopije svih SDS-ovih dosjea hrvatskih političkih neprijatelja tadašnje Jugoslavije u Beogradu. Svi suostali u Zagrebu i danas se po potrebi njima trguje, a neke su 'nestale'. Svašta se događalo poslije Domovinskog rata. Mnogi obični građani koji su u doba Jugoslavije stradali u Njemačkoj u međusobnim obračunima emigranata, nemaju veze s Udbinim egzekucijama. Danas se njihova tijela na račun Hrvatske i njenih poreznih obveznika, pod izlikom da su žrtve Udbe, prevoze u njihova rodna mjesta i tamo ih uz državne počasti pokapa. Nedavno su na taj način preneseni ostaci Ante Đapića, strica političara Đapića, koji je pokopan u BiH."

Svojevremeno su mnogi nekadašnji hrvatski politički emigranti, poput Frane Gorete i Stjepana Bilandžića, u svojim intervjuima po dolasku u Hrvatsku isticali mnoge Perkovićeve zasluge u stvaranju i naoružavanju Hrvatske. Zanimljivo je da i bivši ministar policije i tajnik HDZ-a Ivan Jarnjak, iznenađen da se tek sada pokreće istraga o Đurekoviću, ali dodaje da je to očito posljedica dosadašnje medijske kampanje.

Josip Manolić, i sam nekada bivši iskusni Udbin kadar, danas opravdava dolazak Perkovića 90-ih u stvaranje hrvatskog ustroja jer, kaže, da je to bila pragmatična odluka pred ratom te da se nije uzimalo ljude koji su radili u bivšoj službi protuzakonito, a provjeravanjem, njegov posao nije bio kompromitirajući. I neki bivši Perkovićevi kolege danas tvrde da je čitava priča u medijima previše napuhana.

Dokumente o Perkoviću u München donio Anto Đapić

Međutim, li općoj medijskoj hajci ovih dana nitko ne postavlja pitanje što je s Perkovićevim partijskim i državnim nalogodavcima o kojima detaljno opisuje slučaj Đureković u svojoj knjizi 'Ubij bližnjega' svoga' beogradski Udbin kroničar Marko Lopušina, a kojega, pak, citira u dijelovima Bože Vukušić u 'Udbinim zločinima'. Osim toga, Vukušićeva knjiga je prema njegovim riječima i jedan od dokaznih materijala u njemačkoj istrazi 'Đureković' . Vukušić je svojedobno tvrdio da je u 80-im godinama u Njemačkoj bio žrtva sudske montaže koju je Perković izveo u suradnji sa svojim saveznicima u njemačkom BND-u.

Prema našim saznanjima, predsjednik Hrvatske stranke prava Anto Đapić osobno je odnio njemačkoj policiji 2003. godine niz dokaza i dokument o likvidaciji Đurekovića koji je dobio od državne Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih zločina, odnosno Vijeća za utvrđivanje državnog terora SFRJ u inozemstvu, a koje mu je dao član Komisije Bože Vukušić.

Perković je svojevremeno kao šef SIS-a često svojim bliskim suradnicima govorio da je nekada u SDS-u surađivao s njemačkim slUžbama po pitanjima emigracije i terorizma te isticao kako je u njemačkim tajnim službama na tim pitanjima bilo zaposleno više ljudi koji su se bavili hrvatskom emigracijom nego u samoj Hrvatskoj. Zato mnogi ovih dana postavljaju pitanje kako to da se tek sada nakon 22 godine, a ne odmah kad su mnogi sudionici zločina poput Krunoslava Pratesa bili već dostupni njemačkoj policiji, otvaraju pitanja likvidacija i zločina među hrvatskom dijasporom.

Neki pak sumnjaju da je došlo do globalnih podjela među tajnim službama te da Perković ovoga puta nije bio poslušan njemačkim službama jer navodno njegov sin Saša, trenutno zaposlen u redu Predsjednika Mesića kao savjetnik za nacionalnu sigurnost, odbio je špijunirati u korist njemačkih službi. Drugi, pak, poznavatelji obavještajnog podzemlja iznose još smjeliju hipotezu tvrdeći da je mladi Perković sa svojom ekipom na Pantovčaku naslonjen na britansku službu M-6 te Nijemci sada kažnjavaju Perkovića starijeg što je to sinu dopustio.

Međutim, jedno pitanje ostaje otvoreno: je li Josip Perković bio poslušan policijski dužnosnik koji je u svako vrijeme slušao svoje nalogodavce, ili je na vrijeme shvatio da se treba pridružiti pobjedničkoj strani.

Hvatski list, 03. studenog 2005.