Marketing
Gojko Šušak: Perković je profesionalac, i to je sasvim dovoljno
Početkom 1992. nisam imao pojma tko je Josip Perković – ni gdje je i što je radio, ni gdje i što radi. Zato se do danas nisam sjetio da je Gojko Šušak o njemu govorio za Globus u travnju 1992-e u razgovoru s Aleksom Crnjaković. Do sada sam skupio 4 intervjua Gojka Šuška Aleksi Crnjaković iz iste godine – dva objavljena u Vjesniku i dva u Globusu. Spomenuta je novinarka u Vjesniku 1998-e objavila i jedini opširni intervju s Josipom Perkovićem, koji je bio izazazvan mojim intervjuom s prebjegom iz Udbe Josipom Majerskim u Globusu. Godinu dana ranije Aleksa Crnjaković je u vlastitom listu Magazin objavila razgovor s Dinkom Šakićem, koji je tog ostarjelog ustaškog zločinca koštao izručenja Hrvatskoj i presuđene krivnje za ratni zločin iz 2. svjetskog rata.
No, vratimo se Šušku i Perkoviću iz 1992. Šušak - kao što ćete vidjeti iz proloženog citata - ponajprije označava Josipa Manolića odgovornim što je Perković prebačen u Ministarstvo obrane. Zanimljivo je da Josip Manolić i Josip Boljkovac redovito naglašavaju da se Perković pokvario kad je od njih iz policije prešao u MORH kod Šuška.
Dalje, ministar obrane za bivšeg šefa UDBA-e - nedavno u Njemačkoj optuženog za sudioništvo u ubojstvu Stjepana Đurekovića i nagovaranje na ubojstvo Frane Gorete i Stjepana Bilandžića - kaže da je za njega dovoljno govori činjenica to što je Perković profesionalac.
Naravno da je Šušak imao razloga pohvaliti Perkovića: odlično odrađeni poslovi oko Mire Barešića, Ante Paradžika, Ludviga Pavlovića; uhljebljenje u SIS Tihomira Oreškovića; neprocesuiranje Mirka Norca...
Uostalom, uživajte i vi u Šuškovom poimanju pomirbe u Hrvata:
- Za mene to nije osobit problem. Kad sam se odlučio vratiti u domovinu i prihvatiti program vladajuće stranke, prihvatio sam i njenu ideju o pomirenju svih struktura u hrvatskom biću. Prošlost me ne zanima, važno je da se danas čini ono što treba činiti. Najvažniji su sadašnji zajednički interesi. Drugo, nas je samo četiri i pol milijuna, i možemo ploviti u tisućama različitih lađa, ali ipak na kraju moramo znati da imamo samo jednu luku.
No, kad ste već spomenuli Perkovića, osobno sam molio Josipa Manolića da ga zaposli na nekom mjestu gdje nije toliko izložen ljudima koji su stizali iz emigracije i inozemstva. U to vrijeme bio sam ministar iseljeništva i ti ljudi najprije su dolazili su k meni s istim pitanjem: kako to da moraju ići k istom čovjeku kojem su se i prije morali prijavljivati. Perković je premješten, dobio je zadatak da formira obavještajnu službu Ministarstva obrane.
Po meni, on ie profesionalac, i to je sasvim dovoljno. Moramo biti svjesni u kakvom vremenu živimo. Imamo strašnog neprijatelja, nemojmo ga još tražiti među sobom. Ako je Perković zločinac - ne spominjem ga kao konkretnu osobu nego kao ilustraciju jednog načela - onda je najveća kazna ostaviti ga da sam sa sobom živi. Kazniti nekog nakon dvadeset godina znači dati mu priliku za samopravdanje...
Mogu vam ispričati svoju osobnu priču. Kad sam emigrirao iz zemlje, onda je jedan policajac sa Širokog Brijega pozvao mog brata i naredio da me vrati; ako me ne može dovesti - da me donese... Vratio sam se na Široki Brijeg nakon dvadeset i tri godine i sreo tog istog gospodina. Srdačno me pozdravio, kao da smo se jučer rastali. Prihvatio sam pruženu ruku, i mislim da mu je to najveća kazna.
Gojko Šušak, ministar obrane RH u razgovoru s Aleksom Crnjaković, Globus, 03. travnja 1992.
P.S. Brat Gojka Šuška, kojem je spomenuti policajac naredio da donese iz Jugoslavije odbjeglog Goju, navodno je u to vrijeme bio zaposlen u Vojnom odsjeku Općine Lištica (Široki Brijeg). Neš' ti žrtava komunizna! Lijepo stoji u naslovu teksta Marinka Čulića u novom Feral Tribuneu: Kome treba ustaška Udba?!
Post je objavljen 12.11.2005. u 02:21 sati.