Pregled posta

Perković: Nisam umiješan u ubojstvo Brune Bušića - '78. sam bio običan inspektor (2)

Stojim na raspolaganju sudu i nadležnim tijelima, a Štedulu i njegovima - među kojima ima stranih špijuna, kriminalaca, terorista, pa agenata bivše službe - neće biti ugodno, tvrdi savjetnik u HIS-u i predavač na Obavještajnoj akademiiji Josip Perković / Ako je dokaz protiv mene intervju Branka Traživuka jednog od ključnih agenata akcije "Labrador", dan beogradskom tisku u proljeće 1992. neka mi se odmah sudi / U Predstavci nema ključnih stvari o pogibiji Mire Barešića i njegovih bojovnika / Još u lipnju 1991., nakon prvih objeda i planski usmjeravanih dezinformacija većeg broja osoba, a i stranih službi, predložio sam vlastito poligrafsko testiranje / Omogućio sam "otvaranje granice" za dopremu oružja uoči agresije na Hrvatsku

ALEKSA CRNJAKOVIĆ


Nikola Štedul, vođa HDP-ovaca: Zdeslava Turića, Nikole Krište, Antonija Lekića, Ivice Drviša, Tihomira Oreškovića, Mirka Norca, Mire Lace, Željka Maglova, Mihaela Budimira - koji su kao SIS-ovci ili vojni policajci radili za Josipa Perkovića


*Štedul prijeti da će podnijeti kaznenu prijavu protiv Vas. Ima li osnove za to?
- Štedulove su reakcije zanimljive. U Vjesniku je objavljena njegova tvrdnja po kojoj je za njega "slučaj Sindičić" završen, da ne kopa po prošlosti i da je okrenut budućnosti. Sasvim korektno. No, dva dana nakon toga. Štedul i njegovi "talibani" održavaju spektakularnu konferenciju za tisak koja je više sličila na konferenciju paraobavještajne skupine nego ozbiljne političke stranke. Izriče niz špekulacija u svezi s izručenjem Sindičića. Štedulu i njegovima sada je sumnjivo zašto on dolazi. Osam godina Štedul prigovara hrvatskoj vlasti kako nije učinila ovo, kako nije učinila ono, kako hrvatka vlast ne valja. Dijeli lekcije i Predsjedniku. Živio je ovih osam godina na temama o Udbi, Sindičiću, Perkoviću, a sada nitko u Hrvatskoj nije zabrinut osim njega. Doduše, ima i zašto biti zabrinut!
*Zašto?
-Zbog jedne jedine točne stvari koju je nedavno rekao siroti Josip Majerski. Na sudenju u Škotskoj Majerski je u organizaciji Štedula i društva bio lažni svjedok zbog kojeg je Sindičić dobio nekoliko, možda i deset godina zatvora viška, pod uvjetom da je sve onako kako je u javnosti poznato. Majerski je tamo naveo da su on i Sindičić bili oficiri Udbe na Zrinjevcu. Vojni ustroj Udbe prestao je, koliko znam, još 1952. Bivša služba nije imala nikakve činove, već policijska zvanja kaja su se kretala uglavnom oko tri naziva - inspektor, viši i glavni inspektor - postoje dokumenti, postoje živi ljudi. Nikakav III sektor nije postojao u ustroju bivše službe.
* Zašto je Štedulu trebao lažni svjedok?
- Ne znam
* Možda se to može otkriti Vašim svjedočenjima? Naime, Štedul najavljuje podnošenje kaznene prijave protiv Vas.
- On i njegovi podnijeli su već jednu kaznenu prijavu protiv mene 1994. godine za trideset kaznenih djela i ovo što rade sada samo je nastavak mrcvarenja kojem sam sustavno izložen od njih. No, ovoga će puta biti drukčije. "Dohvatit" ćemo na sudu jako gadno!
Stojim na raspolaganju sudu i drugim nadležnim tijelima. Ugodno Štedulu i njegovima - među kojima ima stranih špijuna, kriminalaca, terorista, pa i agenata bivše službe - neće biti.
*Štedul kaže da ste znali sve o pripremi atentata na njega.
- To bi on mogao znati samo ako je bio blizak bivšoj službi i uz pretpostavku da je sve to točno. Kako drukčije? Njegov način prikupljanja dokaza i "priprema" svjedoka je poznat. I vama može biti, ako prelistate kaznenu prijavu protiv mene iz 1994., a koja je nakon više od dvije godine ispitivanja odbačena. Njegova skupina iz Ministarstva obrane, eksponirana kasnije kao autori "Predstavke", nije me mogla smisliti i u dogovoru s nekim dužnosnicima odlučili su me ukloniti iz Ministarstva. Sve je počelo 9. veljače 1994., kada su uhitili jednog djelatnika SIS-a, zapravo oteli ga (lani je poginuo u prometnoj nesreći). Držali su ga u pritvoru više od tri dana, što je protuzakonito. Naravno, bez ikakvog rješenja. Taj momak je napisao izjavu na dvanaest stranica o maltretiranju kojem je bio izložen. Skupina mu, ma zamislite, oprašta kaznena djela koja je počinio i od njega, pod pritiskm prave agenta provokatora koji je nastavio mene i ostale špijunirati po Upravi SIS-a, na razini "kokošarenja". U "Predstavci" to je osoba "X". Od 16 točaka kaznene prijave, on se kao svjedok pojavljuje u njih deset. Sve je to rađeno mimo zakonskih propisa. Izjavu koju je vlastoručno napisao imam i ja, a oni to nisu znali. Pitajte ih zašto tu izjavu nisu uvrstili u "Predstavku"! Da su pošteni momci, kakvima se predstavljaju, to bi učinili, ali onda ne bi bilo ni predstavke, ili bi je netko drugi trebao napisati o njima.
U jednoj točki prijave kao dokaz upotrijebljen je intervju Branka Traživuka, jednog od ključnih agenata akcije "Labrador", dan beogradskom tisku u proljeće 1992., u dogovoru s KOS-om, nakon što je razmijenjen, a u kojem me grubo kleveće. Na saslušanju sam rekao: "Ako to netko u Republici Hrvatskoj drži dokazom, ja neću ni postavljati svoju obranu - nek mi se odmah sudi!". Koja je to niskost s njihove strane! Optužili su me da nisam 1991. godine uredno odložio jedan dosje, odnosno, da sam svjesno zatajio podatke. Komisiji sam rekao kodnu oznaku dosjea i on je izvađen iz pismohrane. Sadržavao je oko I50 stranica. Bio je naznačen i u zapisniku o primopredaji, ali, zaslijepljeni mržnjom,. nisu to znali ni pročitati. Bili su uvjereni da će se sve što kažu uzeti kao točno i da se neće provjeravati.
* Zašto stalno spominjete "Predstavku"?
- Ponavlja se ista priča! Pokušajte pratiti ton u "Predstavci". Optužuju tužiteljstvo da nije obavilo svoj posao, dijele lekcije zastupnicima Hrvatskog državnog sabora, prijete. Radi se o običnom obmanjivanju javnosti. Tužiteljstvo je odmah reagiralo i već mjesec dana nakon prijave i sam sam saslušavan oko pet sati. Bilo je to vrlo mučno za mene. Da mi nije bilo stalo do ljudi koji su to vrlo profesionalno radili, izazvao bih incident i iznudio pritvor i istragu u kojoj bih o "ekipi" rekao stvari koje treba reći. Način pripreme svjedoka i pribavljanja dokaza podudaran je onom iz 1994. Oni prikupljaju podatke, oni određuju što su "dokazi", oni tužiteljstvu zapovijedaju što da radi, sudu kako da presuđuje, a valjda bi se na kraju pojavili i kao egzekutori. Sve što rade je protuzakonito. Bave se policijskim i paraobavještajnim radom. Saslušavaju svjedoke. Stvaraju atmosferu linča. Pogledajte koliko je članaka i Štedulovih izjava na tu temu! Na tiskovnoj konferenciji uzvikuju: "Perkovića smo prijavili i opet ćemo". Ili: "Tužiteljstvo mora raditi, zato ga plaćamo". Oni znaju što će svjedoci potvrditi na glavnoj raspravi iako prijavu tek najavljuju! Strašno. Unatoč svemu, ja sam njima nastojao pomoći krajem 1996. Tada su se ispričali. Nisu imali strpljenja već su krenuli u nove medijske izlete. Ja sam prema ovoj skupini i prema samom Štedulu pokazao ljudski odnos, a oni?
*A Štedul, je li on bio aktivan u obrani?
- Koliko je meni poznato, nikada nije bio djelatnik Ministarstva obrane.
*Jeste li bili upleteni u ubojstvo Brune Bušića?
- Ne. Prvi se put moje ime spominje u filmu što ga je pripremio Vice Vukojević. Izgovara ga Blagoje Zelić, kojeg je jedna skupina otela i mučila, pa se ono što je govorio moralo titlati da bi se razumjelo u kakvom je stanju bio. Izgovara ga u jednoj kontradiktornoj rečenici. To je sve. Prosječno obučen policajac mogao je u personaInoj dokumentaciji MUP-a, uz razgovor s određenim brojem djelatnika, utvrditi gdje sam bio i gdje sam radio te godine. No, to nekim osobama nije odgovaralo. Moje ime neki špekulanti rabe uz navod da sam obavljao i obavljam saslušanja bivših kolega na ovu temu, što je potpuna izmišljotina. I sam sam bio saslušavan.
* Gdje ste radili 1978. godine, u vrijeme ubojstva Brune Bušića?
- U Osijeku, kao običan inspektor operativac, koji nije ni znao dobro kako mu izgleda šef u Zagrebu, kao što ni danas neki djelatnik u Osijeku ne zna kako izgleda Brzović. Nikada nisam bio inspektor u centrali Državne sigurnosti u Zagrebu. Iz Osijeka sam premješten u Zagreb u rujnu 1979., punu godinu dana nakon ubojstva Brune Bušića, na mjesto načelnika Odjela. To je vrlo lako provjerljiva stvar - postoje i živi ljudi i papiri. Moja, i ne samo moja, produkcija kao djelatnika bivše službe i danas je dostupna. Špekulacije o nekakvom strašnom uništavanju dokumentacije su netočne. Temeljna dokumentacija, takozvane informacije, nisu dirnute. Na nju nije utjecala moguća manipulacija s nekim dosjeom koji je bio na uporabi ili ga je vodio neki djelatnik, čak i da je taj dio uništen. Uz tu dokumentaciju bilo je i oko 68.000 formiranih dosjea. Dio dokumentacije je kontinuirano ustupan Hrvatskom arhivu. O kvaliteti je nepotrebno govoriti i sigurno da ukupna dokumentacija može poslužiti na ograničeni način, ali ima tu i izvrsnih podataka, korisnih i za današnje potrebe.
Osim toga sačuvana je imovina, od naoružanja, sustava veza, tehničkih sredstava i uređaja, a valjda ima i mojih zasluga u toj činjenici. .
* Postoji li cjelokupna dokumentacija i o emigraciji?
- Najveći broj podataka o emigraciji prikupljao je SSIP, to jest njegova obavještajna služba - Služba za informacije i dokumentaciju. Ne treba zanemariti ni postojanje dviju službi JNA - Upravu sigurnosti SSNO i 11. upravu Generalštaba koje su također prikupljale podatke o emigraciji. Stvara se dojam kako sam isključivi krivac za sve, makar je kroz hrvatsku službu prošlo na tisuće djelatnika i stotine rukovoditelja. Moguće je stoga da me neki "dobro obaviješteni" paraobavještajac proglasi krivcem za osnivanje Ozne 1944., makar tada ni sam još rođen.
*Majerski tvrdi da mu je nalog za ubojstvo Brune Bušića, što ga je trebao obaviti u Bruxellesu, dao Ivan Oroz, šef 3. sektora SDB-a u Zagrebu. Taj se sektor navodno bavio i likvidacijom hrvatskih emigranata.
- Takav sektor nije postojao, kao što nije postojao ni Ivan Oroz. Ponavljam, Majerski nikada nije radio u Udbi, samo je jedno vrijeme bio agent na vezi s obavještajcima SSIP-a, odnosno, u jugoslavenskom konzulatu u Njemačkoj. Među slikama navodnih žrtava Udbe objavljenim u Globusu, je i slika osobe koja je ubijena kao navodni Udbin agent koji je likvidirao Bušića. (Jozo Miloš, o njegovoj smrti više upitati kasnijeg Perkovićevog suradnika Tomislava Mičića op. ž.p.) To su apsurdi. Majerski laže i izmišlja. Što reći o osobi koja je i suđena zbog protuprirodnog bluda s maloljetnom osobom?! Zaista, ne bih polemizirao s takvom osobom.
*Iako tvrdi da znate ime ubojice?
- Može on tvrditi što hoće!
* Jeste li potpisivali naloge za egzekucije?
- Gluposti! Još u lipnju 1991., nakon prvih objeda, ali i planski usmjeravanih dezinformacija većeg broja osoba, a i stranih službi, predložio sam vlastito poligrafsko testiranje. Slično sam postupio i nakon filma o Bušiću. Sve je to mučno. Ubij me ili me ostavi na miru! Ovu količinu šikaniranja teško je izdržati.
* U kakviin ste odnosima bili s Manolićem?
- Korektnim. Međutim, držim da smo bili na velikoj distanci. Jasno je i zašto. Politički se nije slagao s pokojnim ministrom Gojkom Šuškom i mislio je da služim ministru u nekim prljavim poslovima. Nije htio prihvatiti da je Šušak bio častan čovjek koji nije ni meni niti drugima dao bilo kakvu protuzakonitu zadaću u okviru' sektora' sigurnosti (SIS-a i VP-a) kojim sam rukovodio kao pomoćnik ministra.

Vrhovnik Franjo Tuđman i pomoćnik ministra obrane za sigurnost Josip Perković na primanju u Uredu Predsjednika 1992.

*Jeste li ranije poznavali predsjednika Tuđmana?
-Ne. Upoznali smo se 1990. nakon što je postao predsjednik države. Izuzetna je ličnost. Mnogo sam naučio kroz kontakte koje sam s njim imao s obzirom na prirodu mog posla. Fascinirale su me neke njegove prosudbe. Sjećam se, jednom kasno noću, početkom prosinca 1991. godine, bili smo kod njega ministar Šušak i ja. Upravo su stigle informacije o žestokim borbama i teškom stanju na cijeloj bojišnici, što ga je pogađalo. Šutio je nekoliko trenutaka uz stisnutu šaku, potom rekao: "E, imat ćemo državu!" i počeo nam pričati tko će nas i kada, prema njegovim prosudbama, priznati. Sve se pokazalo točnim. A onoga je trenutka sve izgledalo nemogućim. Da, Predsjednik se korektno odnosio prema meni i mislim da o meni nema loše mišljenje, iako sam svjestan da mu je nebrojeno puta bilo neugodno slušati priče i zahtjeve da me ukloni.
* Kada ste upoznali ministra Šuška?
- U vrijeme kada je bio ministar iseljeništva, a svakodnevno smo počeli surađivati kada je imenovan zamjenikom ministra obrane.
* Kako to da Vam je vjerovao?
- Vidio je što i kako radim, pa nije trebalo puno pričati.
* Zašto se u ovoj zemlji stalno otvaraju afere, pronalaze špijuni, optužuje?
- Sav taj cirkus bi valjalo prekinuti, no dok ima frustriranih ljudi koji ne znaju napraviti korak naprijed, teško da će prestati. Jednog ćete ih dana vidjeti kako hodaju natraške. Vidjet ćete kako će se javljati nakon ovog razgovora. Neki su ljudi, naprosto bolesni i ne bi im trebalo davati priliku da javnost obmanjuju izmišljotinama.
*Je li izmišljotina da ste Vi organizirali prve ilegalne prijelaze oružja preko jugoslavenske granice?
- Nije. Moja je zadaća bila "otvaranje" granice, a drugi pomoćnik ministra vodio je ukupnu organizaciju. Jednog popodneva u listopadu 1991. svratio je ministar Boljkovac, kao i puno puta ranije, u moju kancelariju, onu u kojoj sada sjedi Brzović (Ivan, te 1998. šef SZUP-a op. ž.p.). Bio je zabrinut. Nedostajalo je oružja, a Savezna policija odbijala je naše zahtjeve za odredenim količinama, što smo i očekivali. Ustrojavali smo specijalnu i pričuvnu policiju. "Nije problem nabaviti, ali je problem dopremiti", rekao mi je ministar. "Ako se može nabaviti, mi možemo i dopremiti", odgovorio sam mu. Otišao je nekuda, možda kod Predsjednika. Brzo se vratio i pitao me: "Koliko ti dana treba"? "Oko tri", rekao sam. "Počni raditi", zapovjedio mi je. Još istu večer prihvatili smo se posla i već treće noći su dva tridesettonska tegljača s kalašnjikovima prešla jugoslavensku granicu. Dopratili smo ih na određeno mjesto u Zagrebu. Niti sto metara od graničnog prijelaza na koji smo ušli, bila je granična postrojba JNA. Nismo imali iluzija da to KOS neće otkriti, pa sam dečkima, rekao: "Moram biti u prednosti barem nekoliko sati“. Uspjeli smo. Odmah smo išli s novih deset tegljača. Moji najpovjerljiviji operativci su pratili konvoje. Tijekom utovara naredio sam da dva prazna tegljača tijekom poslijepodneva pošalju na jedan drugi granični prijelaz. To je učinjeno, a noću smo na isti granični prijelaz kao i prvi put, ušli s novih osam velikih tegljača s oružjem. Ovu varku sam isplanirao prosudivši da KOS neće očekivati da drsko ponovno iskoristimo isti prijelaz kao prvi put, te da će nam postaviti zasjedu na nekom drugom. Upravo se to dogodilo! KOS je "pokrio" zasjedom prijelaz na koji su ušli prazni šleperi. U cijeloj operaciji sudjelovao je uz mene i veći broj drugih djelatnika. Svaki tegljač bio je posebno branjen objekt od strane naših specijalaca, od granice do mjesta istovara. Dečkima koji su predvodili konvoj ponio sam iz Zagreba njihovo osobno naoružanje i kad su se zaustavili na graničnom prijelazu, predao sam im torbu i rekao: "U slučaju napada, branit ćemo svaki šleper posebno. Netko će i proći!". Prošli smo. Ni jedan komad streljiva nije pao u neprijateljske ruke!
* Pokušali ste ući u Vukovar?
- Bilo je to četrdesetak dana prije njegovog pada. Pozvao me ministar Šušak i rekao da namjerava ući u Vukovar. U našoj maloj skupini bio je uz njega moj operativac pokojni Udiljak (Zoran, brat Stipana Udiljaka, špijuna Markice Rebića op. ž.p.) i generali Roso (Ante op. ž.p.) i Filipović (Milenko op. ž.p.) sa svojih nekoliko vojnika. Iz Vinkovaca smo došli na početak Bogdanovaca, no zbog neprijateljskog djelovanja morali smo se vratiti na prilaz mjestu i u jednom smo voćnjaku proveli izvjesno vrijeme. Dok smo čekali, ministar je dobio poziv od Predsjednika da se iste većeri vrati u Zagreb radi razgovora s predstavnikom EU-a. I tako nismo te večeri ušli u Vukovar.

Tijela Zdeslava Turića, Frane Bokanovića i Milana Pandžića prenešena s mjesta pogibije u dvorište zgrade tzv Teritorijalne obrane Benkovac

Tko je odgovoran za smrt Mire Barešića?

* U „Predstavci“ se govori i o smrti Mire Barešića. Postoje kontroverze o njegovoj smrti. Znate li Vi nešto više?

- Da, u "Predstavci" je obavljen takozvani analitički prikaz nekih događaja, ali ključne stvari nisu. Barešić, Lekić, Drviš i ostali sami su sve planirali. Nisam znao koje su im zadaće, niti gdje će im biti baza. Nabavio sam opremu koju su tražili - i to je sve. Nisam znao ni sastav skupina. Sve je to detaljno obrađeno u mom izvješću koje se nalazi kod nadležnih državnih tijela. Teško mi je bilo kad sam čuo za tragediju i pogibiju četvorice, među kojima je bio i mali Turić (Zdeslav, sin Gordane i Marka Turića, nećak Leona Sulića op. ž.p.), kojeg sam primio 1990. u MUP. Nisam znao da je otišao sa skupinom. Na moj zahtjev su Lekić i Drviš nakon dogadaja napisali izvješće na pisaćem stroju s dodatkom u rukopisu i skicom lica mjesta. U "Predstavci" to i ne spominju. Normalno bi bilo da se priča o Barešiću temelji na tom izvješću, uz cjelovitiji opis vojničkog dijela i naznaka: tko je odabrao cilj, tko je za samu akciju znao, kako je obavljeno izvidanje, kako osiguranje, u koje je vrijeme izvedena akcija, kakav je teren, tijek akcije i drugo. Ako su se, nepotrebno upuštali u priču, zašto izvješće nisu uvrstili u "Predstavku"? Nisu ga ni spomenuli, niti prepričali. Ne znam zašto.

*Oprašta li se piscima "Predstavke" preko mjere jer su dragovoljci?
- Nije baš sve onako kako pričaju. Sudjelovali su u postrojbi Mire Barešića vrlo kratko, a krajem ljeta su naakratko otišli u Gospić. Iz "Predstavke" sam saznao da su bili koordinatori obrane Gospića, ali ja za takvo što ne znam. U veljači je njih nekoliko postalo vojnim policajcima, no vrlo kratko. Zatim su primljeni u SlS na poslovne tajne pratnje i bili smješteni u jednoj vojarni izvan sjedišta MORH-a. Polagali su neke ispite i nisu bili baš previše zaposleni.

Vjesnik, Subota, 07 studenoga 1998.