Neupitno je da je Brodska bolnica mjesto izvrsnosti, znanja i brige za pacijente, Kao urednik ovog portalčića ja sam onaj pacijent s druge strane ulice, pardon priče, Što on hoće sad? Pravomočno sam dobio presudu, ali ispriku nisam baš nikad ni od direktora bolnice , kao ni od dr Pandaka koji me umalo greškama odveo umalo do spoznaje onostranog svijeta, ako ga ima, Zbog toga pišem dalje i dalje. Upravo i jedino zbog njih. Pišem zbog svoga tate koji je preminuo,prijatelja, mame, kćeri .Bar da znaju da nekad i treba lajat, pa i na Mjesec., ali i branit svoja osobna uvjerenja.
Običan sam otac, kojem su kćeri doslovno sve, kao i bonton .Osobno u svome životnom bistovanju pokušavam biti “stara škola” u izričaju i ponašanju. Pristojan, a opsovao bih ponekad pošteno. Samo jedan dan koji su mi uzeli zbog niza grešaka da budem tata koji se igra s kćerima dao bih sve, pa i život. Četrnaest godina borio sam se i došao do pravomoćne presude. Ostao sam usput bez tate, supruge i mnogih fiktivnih junaka koji su pobjegli od novog mene. Hvala im, kao i hvala junacima i pravim prijateljima koji su pokazali što znaći biti nepatvoren i iskren do kraja. Ima ih. Hvala i onima koji uvijek prosuđuju i osuđuju moje pisanje , a nisu nikad ni u ludim snovima spoznali kako je bit u mojoj koži.
Nek se zna
da je 1. tužitelj Vanja Krnić liječen kod 2. tuženika Općoj bolnici dr. J. Benčević u
razdoblju od 15. veljače 2009. do 26. siječnja 2010. te od 15. ožujka 2010. do 14.
travnja 2010.,
da je prilikom dijagnostike i liječenja 1. tužitelja došlo do više pogrešaka koje se
sastoje u manjkavoj uzetoj anamnezi kod tužitelja i statusu (pregledu bolesnika),
da je stanje 1. tužitelja pogrešno shvaćeno kao tuberkulozni meningoencefalitis,
iako u anamnezi nema utvrđenu preboljenu tuberkulozu i ima uredan RTG pluća,
da su vještaci izričito naveli da su posljedice koje su nastupila kod 1. tužitelja, a
opisane u nalazu i mišljenju isključivo rezultat liječničke pogreške,
da je iz rezultata vještačenja utvrđeno da je za vrijeme liječenja 1. tužitelja kod 2.
tuženika došlo do ranije navedenih liječničkih pogrešaka, neovisno o zbivanjima prije
hospitalizacije koje su rezultirale teškim narušenjem njegovog zdravlja,
da pri ocjeni nisu uzeta u obzir oštećenja koja je pretrpio do primitka u bolnicu 2.
tuženika, koja su već nastala kao posljedica tromboemboličnih septičkih incidenata,
da je 1. tužitelj trpio bolove jakog intenziteta 6 dana (intubacija, postavljanje
torakalnog drena, dvije od četiri lumbalne punkcije, buđenje na aparatu za umjetno
disanje, spazmu muskulature), bolove srednjeg intenziteta 30 dana (odvikavanje od
aparata za umjetno disanje, kateterizacije, rehabilitacija praćena mišićnim spazmima)
13 Poslovni broj 16 Gž-18/2023-3
i bolove slabog intenziteta 4 mjeseca, sve kumulativno, s time da su povremeni
bolovi zbog spazama muskulature ocijeni kroz smanjenje životne aktivnost,
da je tužitelj tijekom liječenja trpio nelagodu, vezanost za krevet, RTG i CT
snimanja, elektromiografije, uroloških pregleda, hranjenja na nazogastričnu sondu,
jednog epileptičnog napadaja, primanja infuzija i injekcija, vađenja krvi, korištenja
urinarnog katetera i torakalne drenaže, upotrebe invalidskih kolica, štaka, udlaga,
posjećivanja ambulanti, fizioterapije i trajanja rehabilitacijskog postupka,
da kod 1. tužitelja nije postojao primarni strah, ali je bio prisutan sekundarni strah
jačeg intenziteta (strah hoće li preživjeti i hoće li se bolest dalje pogoršavati)
kumulativno 6 dana, srednjeg intenziteta (zabrinutost za ishod liječenja) kumulativno
30 dana, te slabog intenziteta za ishod rehabilitacije kumulativno 4 mjeseca, koji nije
ostavio trajne posljedice,
da ukupno smanjenje opće životne aktivnosti tužitelja iznosi ukupno 65%, što
uključuje spastičnu hemiparezu, teškoće verbalno-logičnog pamćenja i sposobnosti
učenja, značajno snižene rezultate sa znacima oslabljene pozornosti, psihomotoričke
brzine i kapacitet radne memorije i u toj će mjeri tužitelj, koji je obolio u dobi od 30
godina, morati ulagati pojačane napore u svakodnevnom životu i radu,
da je kod 1. tužitelja zbog lijevostrane spastične hemipareze i povremene pomoći
druge osobe uz ožiljke vidljive drugim osobama u svim godišnjim dobima prisutno
naruženje srednjeg stupnja,
da se naruženje 1. tužitelja sastoji od lijevostrane spastične hemipareze, ožiljku na
prsnom košu nakon sternotomije dužine 18 cm, širine 5 mm u razini kože,
blijedoružičaste boje, ožiljku od traheotomije zvjezdastog oblika, tamne pigmentacije,
dva ožiljka s desne strane grudnog koša od 2 cm, širine 3 mm od drenaže
pneumotoraksa, ožiljku od PEG-a tri puta 0,5 cm paraumbilikalno lijevo,
da je vještačenjem kod 1. tužitelja utvrđena jaka spastičnost lijevih ekstremiteta
(jače ruke), što je utvrdio i sud prilikom saslušavanja tužitelja na ročištu,
da tužitelj u hodu šepa, što je posljedica spastičnosti lijeve noge, kao i djelomičnu
parezu lica koja je naročito vidljiva kod govora,
da tužitelj ne izvodi hod na petama i prstima, ima izrazito oslabljene aktivne kretnje
lijeve šake,
da je vještačenjem utvrđeno da 1. tužitelj nije radno sposoban kada se uzme u obzir
njegova stručna sprema dipl. politologa, da nije sposoban obavljati ni fizičke poslove
koji zahtijevaju hodanje, penjanje, dizanje i prenošenje tereta, manipulaciju tereta, da
je tužiteljev govor i dalje teško razumljiv (što je na ročištu utvrdio i sud), uz višekratno
ponavljanje, što i dalje predstavlja izrazitu poteškoću i odlučujući deficit u poslovima
za koje je educiran, jer otežava njegovu komunikaciju,
da 1. tužitelj, unatoč poboljšanju pokazuje ozbiljnu redukciju kognitivnih kapaciteta
zbog kojih je sposoban obavljati najjednostavnije nezahtjevne mentalne poslove koji
ne zahtijevaju koncentraciju, rukovođenje, odlučivanje, odgovornost, rad određenim
ritmom, učenje i pamćenje (poglavito novih zadataka), memoriranja podataka iz čega
se većim dijelom razvija analitika i razmišljanje na osnovi kojih se donose odluke u
postupanju, postoji nemogućnost usmjeravanja pažnje na više sadržaja,
da pisanje knjige ili kolumne, čime se 1. tužitelj u posljednje vrijeme bavi, on može
obavljati, ali u vlastitom ritmu i bez rokova, što ne može obavljati kao redovno
zanimanje i opće je radno nesposoban.”; dio iz presude
Preživio sam sve navedeno, a kćeri su dobile novog tatu, tatu s invaliditetom koji nikad više neće moći potrčati, normalno govoriti, osim svojim tečni kligonskim jezikom, koji ni sam ne kužim. Pišem i sve radim s pola mozga , ali šutit ne mogu, niti znam, niti želim. Šutnja nas ne vodi u pozitivno, a moj san je pozitivan svijet da ostane kćerima od bivše supruge i mene. Plesati po rubu anksioznosti, depresije i ostalog naopakog to svakodnevno radim. U Brodskoj bolnici su me i spašavali , uključujući i ravnatelja i mnoge. Ne postoji za mene HDZ ili SDP svi su mi isti, ali nitko nikad baš nikad nije ljudsk rekao Izvini zaribali smo!. Svaku noć kao da imam PTSP budim se i sanjam pakao bolnice, popipam se i znam da sam živ. Nakon dvije godine negutanja, uspio sam i progutao prvu kap, drugu kap vode, pa ćevape….. Sad razmišljam kakoko skinuti kilograme ili usporiti njihov porast. Ne moći progutati kap vode na + 40 nije užas, nego pakao! Greške se događaju, ali ja sam preživio, a koliki nisu.
O čemu ja
Dobio si odštetu, što sad hoćeš? Možda malo empatije, neka hvala. Novac nisam ja, nisam nikad ni bio. Godinama sam bio ispod svakog ruba, ali danas valjda imam , pa bi trebao šutjeti. Loše govorim, zašto nebi sjeo u neki kut šutio i plakao nad sobom i vlastitom sudbinom? Kako osoba koja je sve izgubila može dobit išta, ali isplačena mi je odšteta. Svako jutro kad se probudim mislim si samo da ne padnem pred kćerima i molim se Bogu s pomisli da se ne ponovi. Nisam pao, jer znam koliko treba upornosti i snage svaki put da se dignem. Neću niti znam šutjeti, pisati ću i dalje. Mogu i lajati, iako nisam probao, ali nikad se ne zna.
Kad , zašto i gdje
Poziv i riječi kojih sam se bojao
Preminuo je sinoć oko 23 sata
Ne , ne on se treba vratiti.
On je ja i sad mrtav
Neću ga više vidjeti,
Nikad, ali baš nikad.
naviru mi sjećanja, ali osjetim
On je tu, nekad miris.
Tu je, a sad su rekli da je otišao.
Novine, mineralna, mirisi njega su tu.
Čekaju ga.
Pih , pa zar je već došao od crtice do crtice svog života.
Ne, ne, pa znam da nije
Kraj nije, sve dok znam da
On je tu
Okrenem se i pomislim
kako bi on
ovo ili ono. ali miris prošlosti daje do znanja
On je tu dok sam i ja
Ne priznajem odlazak,
znam, ali znam
Tu je
Tko?
Moj otac
Vanja Krnić je hrvatski autor, bloger i aktivist poznat po svojoj borbi s invaliditetom i pravnim sustavom. Nakon što je pretrpio dva moždana udara, postao je stopostotni invalid i suočio se s ozbiljnim fizičkim i psihičkim izazovima. Svoje iskustvo opisao je u knjizi "Dnevnik bolesnika", gdje detaljno prikazuje put od zdravstvene krize do svakodnevne borbe s posljedicama loše medicinske skrbi i pravnim postupcima protiv slavonskobrodske bolnice (SB Periskop) (Digitalne knjige).
Krnić je također aktivan na blogu gdje dijeli svoja razmišljanja i iskustva, često komentirajući društvene i političke teme. Njegov rad uključuje oštru kritiku zdravstvenog sustava i birokracije, ali i izraze zahvalnosti prema obitelji i prijateljima koji su mu pružili podršku kroz teške periode (SB Periskop) (Dnevnik.hr).
Njegova priča je inspirativna zbog njegove odlučnosti i humora usprkos teškim okolnostima, te se nada da će osnovati udrugu kako bi pomogao drugima u sličnim situacijama. Više o Vanji Krniću možete saznati kroz njegove objave i knjige koje pružaju dublji uvid u njegov život i borbu.
Život nas uči, oblikuje, mijenja.
Naučimo ljubiti, naučimo sanjati,
Naučimo se uzdizati kad nam se čini da padamo.
Ponekad se osjećamo kao da lutamo,
Kroz labirinte života bez pravca i puta.
Ali u tom kaosu, pronalazimo snagu,
Da se dižemo iz pepela, jači nego prije.
Jer život je ples između svjetlosti i tame,
Između padova i ponovnog ustajanja.
Ali u tom plesu, pronalazimo ljepotu,
U svakom trenutku, u svakom otkucaju srca.
Tako hodamo dalje, hrabri i slobodni,
Svjesni da je život dar koji treba cijeniti.
I dok se suočavamo sa svim što nam dolazi,
Zajedno gradimo priču, našu vlastitu pjesmu života.
Ponekad, osvrnem se i pogledam oko sebe
Prošlost kao da hoda polako iza mene
Šulja se.
Uspomene, slike i mirisi , otvaraju mi sjećanje
Tu sam se grlio, tu sam se poljubio, ali mislim si , znaći tu sa sam
Zažmirim ponekad, suza nemam, za sebe NE.
Smiješak kćeri daje mi super snagu, Snagu zaborava i odlazak k budućnosti
Nisam vjernik, ali istu živim, na svoj intiman način.
Kompleksnost svih i svakog od nas ide za nama
Šulja se ponekad potiho , ponekad preglasno.
Mjeru ne određujemo mi, ona je određena, kao i mi i da je pratimo dok se šulja.
Sve valute , naše i tu ma odakle god bile
Vode nas u otuđenost, ali potreba su.
Skupi auti, kuće, materijalno s porukom još, još i još
Um je opčinjen vlastitim bistvom, pokazivanem i dokazivanjem ni sami ne znamo kome.
Treba nam još još i još, ali bitno je da imamo.
Budimo se u jednom krevetu, ogoljeni od vlastitog jorgana.
Svjesnost jedina koju imamo je bio je lijepi ili je bio nočna mora.
Bio je san, san o autu, san o njoj, njemu. Kupit ću i san!
Fukare, drndaroši i razni političari nude ti san.
Ti sanjaš dok ga oni trpaju u svoj džep.
Budiš se i shvačaš gdje si.
Jedna soba, jedan auto, materijalno prolazi.
Bezuvjetno ti, ja, on ili ona ostaje i voli te.
Tu gdje god bio u što god imao.
Dovoljno je.
Voliti svoju domovinu,
nepatvoreno iskonski i hrjeti bolje.
Živjeti čovjekoljublje i truditi se biti bolji
Volim je, ali ne ide ona s nekim ljudima dalje i natrag.
Za koga, za ćega navedenu ljubiti?
Svaki otok, njivum brdo ilipolje, ali isvakog čovjeka
O da volim ih, ali onda si mislim čemu to
Nepatvorenost i iskrenost vodi li u raj ili nešto nama podatno
Ne znam i ne želim znati.
Iskreno spoznajem da vjerujem da nevjerujem.
Nisam razočaran samo tražim osmijeh
Suze ne želim, ne radi mi oko i to ono lijevo
Ponekad plačem i mislim si kako dalje
Izbor je u meni i tražim ga.
Ne nisam desničar, ali lijevo mi ništa ne radi.
Eto upravo zato.
Ne znam igrati ni pisati po pravilima
Kažu nisi konzistentan i znate što?
Nisam, niti želim biti.
Ali
Živ sam, hehe, života mi
Kćeri su ja i drže me s par hravrih ljudi
Volim ih.
Hana i Tea to ste Vi moj život jedini za kojeg živim, živit ću, kao i moja majka za mene.
Nisam pjesnik, ali nisam ni književnik, nisam ni vjernik.
Čovjekoljublje me drži i mislim si često vodi li ono u nirvanu.
Pustio sam i puštam sve u blizinu sebe.
Molim uvijek bez predrasuda.
Kakav god bio ja sam samo obični Vanja.
Budim se i gasim se.
Upalim se opet i ugasim se.
Kao neki televizor kojem je iskopčana struja.
Gledam kako da je uključim i upalim.
Palim se i pokušavam se dići, ali.
To nisu moje noge ćije su
O tko god bio upali me, mrak je moj strah, upali me
Molim te, zar ne vidiš moju notornu borbu?
Postojiš li, kad mi dapustiš da se gasim.
Spustim nos, ali toliki je da vidim njegovu sjenu.
Dok hodam, razmišljam o cilju , a on je doći
Hodam bio led ili ne.
Koračam spuštenog nosa.
Dignem nos i vidim samo oblake bez ijedne sjene.
Bum , tras, trauma, nemam pojma , ali idem prema cilju.
Ne vidim cilj, vidim nebo, bilo ono plavo ili sivo
Koračam dignutog nosa.
Ležim i žmirim , ali idem dalje, dalje i dalje, ali brže.
Trčim maraton i bez eskapada vodim.
Sunce, kiša, oblak, tornado, mi ne smetaju.
Oči su mi zatvorene nemam pojma gdje idem ali usporavam zatvorenih očiju.
Koračam
Otvaram oči i gledam i čuda li vidim,ali nemam pojma što
Stavljam naočale i opet ne vidim ni šta, ni gdje sam ni kamo idem.
Eureka prljave su mi naočale , brišem ih.
Koračam.
Internet trol je osoba koja namjerno izaziva konflikte, kontroverze i negativne reakcije na internetu putem provokativnih komentara, poruka, ili ponašanja. Trolanje obično uključuje širenje uvredljivih ili neprikladnih sadržaja, vrijeđanje drugih korisnika, stvaranje lažnih informacija ili izazivanje općeg nemira na internetu.
Male žene žive u velikim sobama,
izlaze iz velikih kuća, hodaju prostranim
ulicama, penju se na visoke planine, a ipak
ostaju male. Ni velike ni sitne, male.
Neka sve bude kako hoće, s mnogo koraka
one će stići tamo kako su nakanile, učiniti
što žele; bilo da gledaju, misle i vole, sve će
prilagoditi svojoj mjeri, u njoj će se smjestiti
i zanjihati. Od glave do noge su za tren.
Kada se peru, do svakog dijela tijela stižu brzo,
obiđu ga i drže na okupu. Tko ih vidi ili se pak
rukuje s njima, nešto je, ne zna točno što, toplo
dobio. One su svakako dar božji Bogu, sebi, nama i
prostoru koji ispunjavaju. Nisu se suviše odmakle
od djetinjstva, a nisu mu ni preblizu, ne smeta im.
Ako nekada beru voće, jabuke recimo, ne mogu svaku
dohvatiti sa zemlje, moraju se popeti na stablo
I paziti da se grana ne slomi.
D.D.
O divna, o jedina moja ,
o osjetim te svojim bićem
Sretan sam
Polako me ljubiš , mirisom očaravaš
Žmirim i znam da si tu, jedina moja!
Sretan sam!
Čekam i gledam,
nemir me polako obuzima
Sretan sam!
Dok te osjetim,
nisam sam, naprotiv.
Znam da sam sretan!
Tu su, ali te ne vidim,
Bocni me da znam da si tu
Ja sam sretan
Sumnja me obuzima,
dok te još osjetim u blizini
Čekam sretan.
Početak je kraj.
Kraj je početak.
U ništavilu svega sretan sam.
Ne ne nema te,
znam da si tu, iako možda to nisi ti
ali sretan sam!
Osmijeh i miris je tu , oko mene i u meni
Kad zatvorim oči nisam tužan
Sretan sam, zajedno smo.
Hodaš,dišeš, jedeš , kakaš , piškiš i sretan si, ŽIVIŠ
Mirišeš, jedeš i znaš što voliš, to uzmeš si, ŽIVIŠ
Učiš , digneš ponekad nos, ali shvatiš da si jedan on nas, ŽIVIŠ
Pokušavaš shvatiti svoju esenciju života svog, ali ŽIV si i ŽIVIŠ
Ateist ili teist, manje bitno, ali ŽIVIŠ
Misliš da imaš cilj i tražiš ga u sebi i okolo sebe, ŽIVIŠ
Od života do smrti putuješ i okrećeš se sam za sobom, rezimiraš i zaključuješ , ali živiš.
Okreneš se k sebi i prema drugima i s zadovoljstvom živiš
Ljubiš, razmnožavaš se i dočekaš kraj, ali živiš
Pamtiš lijepo i sanjaš ponavljanje toga, opet i opet.
Sretan si jer živiš i živim.
Tražiti toplinu zagljajam romantike, daha.
Suludo je i narcosiodno misliti, da je to pravo.
Pravo se zaljubiti, ali u miris pogled,
Materijalno je postalo bitak, ali nije ni ne smije biti.
Bitak je čovjek, pogled koji daje iskru koja jasno kaže.
O to si ti, a zašto baš ja?
Misliš grliš i ljubiš i shvatiš da je to obmana.
Ljubav kao bistvo uvijek ostaje, pa čak i kad život nestane.
U zadnjem pogledu vidiš taj sjaj, osjetiš miris.
Gasiš se, ali i on nestaje, pa gdje je.
Upravo u nama, jer je on Mi.
Vrata se zatvaraju i otvaraš oči.
Pitaš se kako dalje, bez toga divnog
mirisa, iskre u očima i zagrljaja.
Vrata su zatvorena, ali život nije.
Hodam i mislim si kamo idem ovom svojom životnom stazom
Snijeg je, pojma nemam
Jedino ako prosližem svojim paretičnim hodom.
Znam kamo, ditektno na traumu
He he he, tamo još nisam bio.
Prosinac inače obožavam, naprosto prekrasan je.
Toplotni udar zamijeni bijelo govno i pada pada, još da nas zatrpa
Lopatanje s četvrtog kata bez lifta, može bit java, a može bit želja
Kad se smrznem bit ću promrzli Eskim
Moja kućica slobodica iglu na glavu ima sa mi se otopi
Gine me upala mozgovnih ovojnica
He he he to sam već imao
Sud je završio i kome sad da pišem.
Samom sebi, a te samo komunicirajuće dijagnoze nemam
Sve jesam , ali lud nisam, Ni to mi nedaju
He he he i što sad
O pisanju pjesama pojma nemam, ali ih pokušavam pisati
Nisu neke, ali pišem ih bez pola mozga.
Da imam cijeli bio bi novi Tin Ujević
He he he on je imao cijeli mozak
A ja sam tu gdje jesam na pol puta u nigdje
He he he to sam ja.
Imati jednu misao, a to je biti zdrav
zar je to previše
Željeti potrčati i bez straha od pada
Zar je to previše?
Sanjati život nekad i probuditi se u SADA
Zar je to previše
Voljeti, sanjati da si za druge čovjek, a ne bolesnik , jadni mali Vanja
Zar je to previše
Gledati kavu i misliti , kako je popiti bez riječi Obriši se
Živote moj
Uspjeti bez zavidnosti i ostati isti bez riječi dobio si, a što si usput izgubio nije bitno.
Živote moj
Gledati kako toliki dragi idu negdje nakon života, a nemam pojma gdje
Živote moj
Sanjati budan ljepotu ovozemaljske prolaznosti , fikcije , empatije
Probudi se
Otvoriš oči , ustaneš, izvadiš krmelje , nasmiješ se
Kreneš dalje
Popiješ kavu znaš da trebaš upravo ono
Obrisati se
Tražiš toplinu drugog biča i zagrljaj koji je daje.
Zažmiriš i opet ga vidiš tu je.
Duboko udahneš i ne naričeš, životu se ne nariče
Ideš dalje
Staneš i okreneš se pognut od iscrpljenosti životnih bitaka
Ideš dalje
Formiraš se , gledaš oko sebe, a on prolazi
Živote moj
Lampe se ugase i ostaneš opet ti i ono što jesi
Svjetlo ili mrak.
Nevjerojatno, ali došao je trenutak da naša vrla vlast napokon ukida načelo stranačke iskaznice kao prednosti pri zapošljavanju, odlasku u kupatilu na veliku ili malu nuždu preko veze i slično. Naime u radnoj verziji prijedloga Zakona o novim stranačkim iskaznicama jasno je naglašeno da će u svakoj iskaznici bit zapisan točan tijek članstva( broj nalijepljenih plakata, broj ulizivačkih uleta i sl.)
Nove iskaznice
Svaka eskapada i izlazak iz analnog otvora partijskog predsjednika ne računa kao prednost. Transparentno kreirati će se lista tzv, čmarenja ili ti ulizivanja. Nova kartica će se bazirati na najnovijem čipu. Budućnost nam nedvojbeno donosi proklamirane HDZ, SDP, MOST, HSP, Duspar OVCE i ostale koje za svršavaju u stadu pod ovce. Tko je pastir i kuda vodi svoje ovce s članskim nitko nema pojma
Vrijeme je da okrenemo novu stranicu. Stare stranačke iskaznice odlaze u povijest. Na zadovoljstvo svih članova broj stranačkih bodova bit će transparentno vidljiv na stranici e član .; izjavila je voditeljica projekta NOVOM članskom u bolje sutra.
Provedba
Zamjena će se vršiti i putem mobilnih timova koji će aktivni biti na punktovima na groblju. Ovo je projekt koji garantira budućnost bez nepotizma. Peđa je koliko doznajemo iznimno ljut i traži egzaktne podatke jer mu je sve što radi AP nečuveno. Bračni par Raspudić odlučio je ići ovjeriti novu čipiranu iskaznicu ovjeriti kod javnog bilježnika.. Napokon postajemo Švedska i kao sav uljuđen svijet moći će se do posla bez članske. Ni malo nije jasno što s onima koji imaju članske od DM. Konzuma, Mullera, BVC videoteke ili BIPE.
Autor: Vanja Krnić
Fotografije: internet
Biti drugačiji od drugih je moja svakodnevica koju živim ne jedan dan, već skoro 5000 dana . Svaki dan kad se probudim popipam se i otvorim oči. Jutros neće da se otvori lijevo, krmelj ga zalijepio. Joj samo to mi je falilo sad i ne vidim.
Voda i otvori se. Ozdravio sam. Tipkanje mi je već godinama neka samopomoć.S vremenom sam postao komunista, pardon kolumnista. Često mi se dogodi da me ljudi prepoznaju na cesti. Čitamo te, a meni ego ono na sto. Vjerojatno sam jedini Brođanin koji je pisao ili piše za sve portale. Sbperiskop, sbplus i sbonline, ono pravo šaram. Veljko , Jerko i Igor su me nekako kolumnistički obilježili.Uvijek sam otišao i nadam se ostao svoj. Igor kao potonji nije me ni slova doslovno nikad cenzurirao, ali ni mijenjao moj izričaj. Pogledao sam svoje kolumne od 2015 od kad sam počeo pisati. Čvrsto, ali čvrsto ono kao kad ja odlučim. Biti kolumnista ili tipkalo od 2015- 2023 je dosta. Sad ka krenem pisati na kamenjaru ili nekom sličnom portalu. Pokrenuo sam napokon svoju dugogodišnju ideju/ želju o vlastitom portalu. Ideja o sadržaju istog je totalno drugačija tipično za moždani. Neću o Pandaku. Zdravlje je nepovratno otišlo , a isprika i da dođe . Nabijem je.
2015 bio mi je jedini cilj da se makne papirnato plišana roda i postave daske na klupe u naselju. Pisanjem sam uspio samo ne znam da li je gradonačelnik shvatio vapaj „ gradonačelniče fale nam daske“, kao gradonačelniče fale Vam daske. Nakon par kolumni u naselju smo dobili i višak daski. Nego treba li tko dasku? Nema viška, susjedi naložili višak. Papirnato plišana roda koje trenutno nema je trenutno kod Joze krpara, baš me zanima njezin novi friz i oči. Naći ću kanal da i dalje pišem o Milan Amrušu, školi koja je odavno trebala biti gotova. Nažalost potonja je ispala poraz ljudskosti svih nas i beskrajno čekanje potrebitih. Jedva čekam da portal bude gotov, a do tad retrospektiva mog cenzuriranog odabira kolumni od 2015-2023
Na putu od točke a do točke b( svjetla rođenjem i mraka krsjem) dolazim do spoznaje da polako ali sigurno mi odlazi.Tko? Hard mi je ionako cvrknuo, radi u safe modu. Svakodnevno, pardon svako jutro bacim pogled na sebe i Bu!.Jebaji ga opet me napušta i opet je ONA.Ne mogu je pitati gdje će jerbo pripremljeno potiho mučki odlazi po malo bez pozdrava.Ima i pravo kad je podaporem s o originalnim jeftinim što dođe mi pod ruke.Ona je u biti sponzoruša koja bez rastave odlazi s mog tjemena.Stani ljubavi volim te kupit ću ti Had šovers ili ako želiš pelcati ću te u veličini i boji koju želiš.Ekstenzije?
O moja koso zar i ti ode?
Čitajući sam sebe, narcisoidnosti mi uvidio sam da već skoro deset godina. Malo pišem pa puno ne pišem ovaj blog. Ne tjera me u roalet, to sam obavio, ali doslovno sve mi ispada kroz raznorazne tipkovnice koje se mijenjaju. A moj desni kaži prst u kombinaciji s srednjakom( fuck you/me) kuca i kuca.Jerbo toliko je otkucao da mi je desni prst počela loviti skolioza prsta. Postoji li to, hmm nemam pojma..
Od zdravlja, do politike grrr, pa do zdravlja, pa do pravosuđa, bip bip .... Otalni am udista! Dobro ali znam da več razumijete moj kligonski , kao i da imate spoznaju da sam totalni nudista. Prilažem slikopis uz destak godina bloga.
Bu.
Veliko D kao diskriminacija nešto je s čim se susreću mnoge osobe s invaliditetom. Svjestan sam vlastitih hendikepa koji su produkt isključivo moždanog. Govor/ kligonski, pokret/ paretični, da ne nabrajam dalje, jer nema kraja. O moj moždani mnogo te ne volem, pravosuđe, uprave, Pandaće i tebe isto naravno B
Vježbao sam puno da sam se doveo do toga da s zdravim i dijelom onih koji to nisu pričam da se obostrano razumijemo, čak i ja sam sebe kao vlasnik vlastitog jezika B. Kad sam sebe ne kužim zaključim Houston we have problem! One opet sam sebe ne razumijem, ali mozak šalje dobar teks, a on ispadne Lio ih as vu, Ne nije to Njemački nego Molio bih Vas kavu, ali putem do jezika pogube se slova. Mozak mi je doslovno brži od jezika, ali sve manje manje i manje...
naprotiv ljudi me sve viš razumiju, oni koji se ponekad par malo potrude, a manje blijedo gledaju . Neki dan mi se umalo pušilo iz ušiju kad osoba koja se doslovno bavi s invalidima zaključi. Ma njega se ništa ne razumije i prenosi to dalje. Zazvoni to jako u ušima, pogotovo što se ljudi koji bi trebali ni ne trude. To je onaj Vanja koji ne zna pričati, ali zašto? Taj magarac pardon ja, imao je dva moždana i izborio se za svaku riječ, pokret, gutanje kapi vodem javno podrigivanje. Ajd reći to je onaj što podrigne, ali onaj što se ništa ne razumije je čista diskriminacija mene koji nemam afaziju, ali osobno to nikad nebi rekao ni za nijeme ljude. Nijemi, šlagirani i svi trebaju trud da se razumiju, ali oni koji presuđuju na temelju površnosti postaju vakumi sakriveni ispod fasade vlastite samodopadnosti . Možda sam u krivu, ali prosuđivati nekog na osnovu negovog/mojih možebitnih deficita pogotovo ako dolazi od "tvojih" je bljak
Često razmišljam e da mi je cijeli gdje bi mi bio kraj. Tko? Mozak naravno, ali izvlači me neuroplastičnost. Znaći stanica koja radi spaja se preko vakuma ili ti moga mozga preko 528000 stanica koje ne radem pomoću 2000 gerila stanica diverzanata koji rade s ostalim radnim dijelom koji funkcionira. Problem je što kod mene kurir diverzant odnese krivu poruku na krivu stranu. A mozga mi, smrdanosti mi, neurona i ostalih afunkcionalnih dijelova mene, a pogme podosta ih je. Centriraj se, sjedi ravno, ispravi se, što mičeš glavu, curi ti slina, obriši se, tko je to prdnuo/ ja nisam, a podrignuo , sorry ja sam, da li ti se vrti, bole li te leđa, ruka, noga, vrat.... Molim?
Uf 1 2 3 3 2 1 5, bar znam brojati do 5 B jesam li disfunkcionalan? Bogme jesam totalno afunkcinolano disfunkcionalno funkcionalan, ali znam do pet. I? Stao sam i što sad da napišem nisam filozof da napišem što pod i? Nemam pojma, ali znam kako sam. Ide ludo, ali ide, gdje pojma nemam B Malo i meni kompliciran status u skladu s radnim dijelom moga mozga. Nemam slikopisa jer naganjam čuku ili ti psa, ili on mene. Nemam pojma više tko tu i kako koga B
Pročitajte par puta, ako Vam nije ništa jasno i onda još par puta i opet neće biti ništa jasno
Slušam neku ženu što govori iz kutije zvane televizor u crvenoj majici s crvenim ružom i. Citiram :" Crveno nosimo u znak toga da je moždani udar iza nas i u znak oporavka". Bogme lijepo, pa gospođa u crvenom je drugarica. Meni ćesto ljudi dobace crveni, komunjaro, ali to me ni malo ne tangira. Tangira me instrumetaliziranje moždanog jerbo on nije prehlada koja prođe pa da svjedočimo Hej haj ja sam imao prehladu i sad je iza mene,Potpuni oporavak od težeg moždanog udara ne postoji. Gluposti su da se pacijent oporavlja godinu, a doslovno u prvoj godini nije bilo nikakvog oporavka. Jedino možemo govoriti o rehabilitaciji, ali ona traje traje i traje. Ono da dobiješ popizditis!
Imao sam i imam šlagirani san kao Martin Luther King koji obitava tu preblizu papirnato plišane rodice. Sanjao sam jednakost, ali ona ne iđe sve dok postoje invalidi i INVALIDI, nego taj san ne iđe. Sanjao sam dobro nije važno što..., ali dobro napisati ću što. San je bio stvaran sanjao sam ok priznajem Amazonke. Ja sam s njima, a one lože vatricu da pripreme mene srednje pečenog kao dijetalni obrok. Probudio sam se sav obliven znoji. Zaključio sam potrovao sam Amazonke, naprosto me ne mogu provariti Ne iđem, , nisam probabljiv. Od tad nema Amazonki. Nije krivo more, kriv je san.
Moram priznati da do jučerašnjeg prosvjeda nisam imao pojma tko je Marin Piletić da bi ustanovio da je ministar koji "zastupa" osobe s invaliditetom koje su napokon odlučile reći DOSTA ste nas bip bio i biiip u zdrav mozak. Onda se pojavi Gargamela u obliku Helene Melovnik Zrinjski koja zastupa ne znam koga i konstatira da se budale smrzavaju vani dok je njeno dijete u toplini svoga doma.
Briga je nebriga
Mislio sam ovo prešutjeti ali bip bip, ali da bar telepatski ne opsujem me ne mogu BGargamela je konstatirala: " "Žao mi je njihove djece što su bili na hladnoći, vani. Uvijek pomislim na svoje dijete koje je danas na toplom. I ja sam danas na toplom, u ugodnom razgovoru s ministrom. Oni su bili vani danas, radi čega? Radi svojih roditelja koji ne misle na njih. Hvala vam.". Još je velevažno neupitno točno ustvrdila da je u 30 godina osobna invalidnina čak tri puta išla gore. Ono vau u 30 godina, i još je imala hrabrosti optužiti roditelje da instrumentiliziraju svoju djecu. Jalte? Kako je roditelju s tih 1750 KN osigurati bilo što za svoje dijete, a svrha Osobne invalidnine " Osobna invalidnina je novčana potpora namijenjena osobi s teškim invaliditetom ili drugim teškim trajnim promjenama u zdravstvenom stanju, u svrhu zadovoljavanja njezinih životnih potreba za uključivanje u svakodnevni život zajednice. Jedno je od prava iz sustava socijalne skrbi te je uređena..."Gargamelka nema pojma kako je roditelju boriti se svaki dan da uklopi dijete s pitanjem što će s njim biti nakon mene? Strašno roditelji djece s invaliditetom gore s 1750 kn kako se uključiti u bilo što? Gargamelkaa sa skupim naoćalnim okvirima koja me podsjeća na Louis vuitton torbicu s Arizone. Ne njoj nije bilo neugodno , kao ni ministru kako se ono zove. U trideset godina tri puta digli, ma svaka čast. Ja sam korisnik Osobne invalidnine i znam što je svaki dan živjeti 100% i invaliditet. Podapirati "jajca" bilo kome može samo Gargamel koji se izgleda klonirao. Očigledno nema pojma pošto su jajca i kako se boriti svaki dan da se pruži svom djetetu s invaliditetom koji nije povlašten. Invaliditet ne bira ni mjesto ni vrijeme, ali s druge strane znam kako je biti roditelj i otac kao osoba s invaliditetom i tih tri puta povišenih 1750 KN. Jadno, da jadnije ne može, ali opet sretnije je i ovako nego biti Gargamelkaa. Inače prekrasno je čekati po godinu dana na obićni pregled, prekrasno se pitati svaki dan a što sutra i da li ga ima? Prekrasno je dok šutimo i klimamo, ali kad štrumfovi polude Garamela iz Gargamela se brani, a njezina linija obrane je „ZNA SE“ do kraja. Samodopadnost, narcisoidnost, toplina vlastitog doma koju imaju. Mi nosimo Mike patike, odakle nam Eura za NIKE. Garmela zna da ih ni ne želimo, ne želimo ništa osim jednakosti. Ipak smo mi dobri štrumfovi, ali što ako i kad otkažemo poslušnost. Gargameli će teško pojesti sve nas štrumfove, naprosto previše nas je.
U redu je biti uhljeb, stranački poslušnik i da ne nabrajam dalje. Gargamelii nije jasno zašto roditelji dižu svoj glas, e moja Dargamelo Štrumfovii su dosta šutjeli. Prilažem prigodni slikopis za Gargamelu.
Dan kao svaki drugi , ali neki "čato" je odlučio da to bude Međunarodni dan osoba s invaliditetom. Osobno mi je to dan kad NAM se svi smiju ispirući svoju svijest s zaključkom " Vidite mi se brinemo o Vama". Ne znam da li imam i dodatne oblike invaliditeta pa ne vidim i ne čujem dobro?! Zamislite bit će zakon o inkluzivnom dodatku, samo što nije, koliko ste već to puta zamislili.
Dok konfiguriam svoju trogrbu devu bez autopilota u osnovnoj verziji razmišljam kako se zove muška deva?Devan nekako sam uvjeren. Upalim Rokija 1 2 3 4 5 m a on vježba. Vježba da razbije nekog, Prvo njega počnu razbijati, pa on njih razbije. Ghandi je bio zaposleni pacifist, a ja nezaposleni pacifist iz propale fotelje koji konfigurira trogrbu devu bez autopilota. Moždani je sličan Rockiju orvo re razbije. Brojip do 10 i onda se probudiš u stadu ovaca ili ako se probudiš postaneš jedna od njih. Naravno uvijek sam bježao iz stada, a stado nikako iz mene. U biti stado sam ja. Onda kad me već nokautirao moždani e ja ću njega i to lijevom rukom. Jbte pa ona ne radi, nema veze. Telepatski sam satima gledao palac i govorio mu Ajde brate pomakni se. Papak me ignorirao i ignorira me. Desnica radi, već kad je ljevica anarhist u fleksiji. S godinama rada počeo sam plesti skoro Paški vez s prstima .Razbojnici idete u ekstenziju nećete više u fleksiju niste ni prije!
Pošto je još samo dva dana do zadnjeg ročišta, bar se nadam. Mogu ukratko opisati kako izgleda brzina, pravda i poštenje po naški, naravno po mome životu.
Prva godina 2011. Tužba je predana i bit će pripremno ročište. Ide to sve brzo maksimalno do pet godina, ajde šest s žalbom. Ju hu ja vjerujem u pravosuđe brzinu i pravdu.
Druga godina 2012
Jee juhuhu pripremno ročište odrađeno što znači da sama ima dobru podlogu. Vještaće me prvi put, vještaće mi grešku. Mogu reći da ide to, sustav funkcionira. Čak su skoro dva ročišta bila u toj godini. Tri do sad još malo
Treča godina 2013 od tužitelja i sam sam postao tuženik bivše supruge (O) stavila me u ormar arhive. Međutim sud hoće da me još malo vještače i to na odjelu psihijatrije nije Vrapče jerbo bi tamo ostao. Vjera u pravosuđe mi je i dalje snažna. Psihijatar, psihijatar i fizijatar me multidisplinarno vještaće. Potjeralo me pišati i dolazim do spoznaje da u wc u " ludare nema ni papira ni špage na kotliću. Valjda da se pacijenti ne ukakaju ili samo otpuste se iz bolnice u bolnici na vječna lovišta. O da tri vještakinje su saznale da sam se rastao i medicinski su me ispitivali ZAŠTO? Pomislio sam s tatom koji me čekao da bar imaju klupicu za ogovaranje.
2014 četvrta godina
Kako bi Edo Majka rekao da ne citiram pristojnosti. M... .... ..ebem! Samo 6% sam puknut, a ni promila više, ali, ali postoji 45% trajna invalidnost uslijed liječničke pogreške. Pa ja ja sam 55% zdrav. E nečete me bando poljuljati, još malo pa gotovo ali
2015 i 2016 ništa
O vještaći me opet sad vjeće/ senat mudraca s Medicinskog fakulteta . Svi se zovu dr. mr., i to s obe strane kao Meksikanci.
Nadvještačenje je bilo bez smiješka, kao da sam nekog likvidirao . Doslovno počinjem telepatski psovati i pitati se kome se sudi Dokaz, dokaz. Još znam da pravna država radi.
2017 i 2018 šesta i sedma godina suđenja. Vještaci utvrđuju da je greška pardon 8 njih nepobitno i to su potvrdili na jubilarno 10 ročištu. Napredujem ustanovili su da sam uslijed pogreške onesposobljen samo 65%, što znači da me još 35% radi. Još si mislim samo me trebaju ginekološki pregledati. Postajem ljut i pitam odvjetnicu Doklen više? Samo još jedno vještačenje...
2019 osma godina Tata me vozi zadnji put na vještačenje. Sjedimo točno na rasjedu od potresa ili on u jednoj zgradi, a ja u drugoj, a u istom smo hodniku i na istoj stolici onoj bolničkoj. Dobijam poziv da odem s bivšom suprugom tužiteljicom mene i u sporu s bolnicom na glavnu raspravu. Dvostruka tužiteljica i ja tuženik i tužitelj odlazimo zajedno u praznom kupeu na ročište. Ne radimo medijaciju, ali smo ono kao BFF. Tužiteljica svjedoči savršeno i ja opet počinjem vjerovati ne u tužiteljicu, već u pravosuđe. O jesam se zajebao.... Ali još samo jedno vještačenje pa presuda. Ne ne mogu više vjerovati, pa ova država je zajebancija.
2019 i 2020 osma i deveta godina.
Ustavni sud donosi odluku do kad postupak mora bit završen. Napokon presuda je tu i postajem nepravomočni milijunaš. Ali to sve mora potvrditi drugostupanjski. Koji? To ćemo saznati pomoću kompjuterskog programa koji odredi koji če sud donijeti ili ne pravomočnu presudu. Loto, ali ja ne igram loto. U medijima sam saznao da imam ili ću dobiti, iako sam izgubio doslovno sve 5.1 mil kuna. Počeo sam guglati s nakanom ja kupujem... ALI
2021 okrugla deseta godina suđenja
Pravomočno je pogrešno sam liječen, ali skoro sve ostalo bit će samo da te još jednom vještače
2022 jedanaesta godina suđenja
Zemlja je ravna ploča, kad dođeš do kraja provalija zvana pravosuđe. Sad mi kažu da će napokon 17 11 biti presuda, ali ja više ne mogu ni ne zna vjerovati. Dosta mi toga ALI , imao sam 29 sad 42, a kako to uz prostački dodatak Ede MAJKE, sram ga bilo
Gledajući danas TV došao sam do spoznaje da je danas Svjetski dan moždanog udara. Naravno nisam imao pojma, ali nekako sam uvjeren da postoji još par dana posvećenih moždanom udaru. Od one pohvalne akcije za koju planiram obrijati noge i obuči/ navući tange i haljinu s grudnjakom košarica br 5 ili 4.
Naravno i danas su prikazali nekog čovjeka skoro bih rekao, ali nisam siguran da je zdrav. Osobe koje su imale " pravi" moždani su izolirane, a mediji prikazuju ono što želimo. Svaka medicinska sestra koja je vidjela neurološku intenzivnu ili nas koje je malo jače lupio samo će se nasmijati. Moždani je GROM koji te doslovno rastavi, pa sastavi doslovno da ne znaš tko si što si, da nemaš pojma kad pišaš, kad kakiš, da nemaš pojma zašto plačeš, zašto si ljut. Mediji u tim svojim produkcijom hiper dana svih mogućih gluposti, pretjeruju. Divno je znati da svaki dan ne možeš više nikad biti onaj stari, kako je ljudima s MS, cerebralnom, autizmom, distrofijom, Down sindromom. Svima je divno i krasno, ali plesanje istih na rubu svega od egzistencije nećete nikad vidjeti. Optimizam tih ljudi, osim ako su za potrebe medija savršene priče. Koga briga što naš grad ima stotine novih stanova što je za svaku pohvalu, koga briga što mnogi gradovi pomažu ljudima, e da svi nabrojani su unatoč invalidnosti prvenstveno ljudi? Koga briga? Briga je, pa je eto moj grad i objavio da za stan prilagođen osobama s invaliditetom nije zainteresiran nitko, Naravno grad bez škole 2022 za djecu u potrebi ne spominje da li OSI imaju uopće s čime doći vidjeti taj stan, a o kući prilagođenoj za osobe s invaliditetom može se sanjati. Kako je imati invalidnost? Pa kao GROM da me udario svaki dan, pa prešao tornado, uragan i pijavica. Ma sjajno mediji prikazuju osobe s invaliditetom. Mi živimo sjajno . Za Božić ćemo grickati noktiće. Uf , odite i upoznajte pravu osobu s invaliditetom, a stalno prodavati priče pune empatije. Bilo bi jednostavnije da se kolektivno napišite s nama "invalidima". Drago mi je da su svaku napisanu riječ razumjeli oni koji trebaju. Život ili briga o i s OSI, moždani i ostalo nije vic , a oni koji ne razumijete slobodno se fino napušite škije kažu da je dobra .
Ovakav zdrndan kakav jesam ne znam da li sam ikad napisao što mi je bilo najteže nakon moždanog, pa ajde da i to napišem
ŠTO MI JE BILO NAJTEŽE?
razmišljanje o stvarima/radnjama koje možda više neću moći raditi
stalna ovisnost o tuđoj pomoći (sam ne možeš ništa, ustati iz kreveta, popiti vode, obaviti osobnu higijenu)
spoznaja da više neću moći brinuti o obitelji kao do tada (primanja, poslovi oko kuće, vožnja)
gledati druge kako nose svoju djecu , a ja ne mogu, pardon sanjam o tome. Jupi bar mogu sanjati B
ŠTO JE NAJVIŠE POMOGLO:
podrška bivše supruge,kćeri i rodutelja (i to ona stvarna, kada vidiš da im ništa nije teško da unatoč brizi i boli koju i one trpe nastoje odraditi sve što ja ne mogu)
što su Hana i Tea prevladale brigu i šok i nastavile bit dobre učenice , koje prihvačaju novog i drugačijeg tatu.
jako mi je pomoglo čitanje i pisanje
dobri terapeuti koji su znali prepoznati što je za mene najbolje
upornost, odnosno želja da se što više približim stanju prije MU
kontinuirano vježbanje. Tu ističem Svjetlanu, takvu je teško naći u ovom dijelu svemira( stand up, vježbe nevjerovatne kvalitete i to sve u jednom. To je Svjetlana).
podrška pravih prijatelja i dijela šire obitelji
želja da se dokažem da mogu (primjerice skuhati juhu iz vrečice, pročitati složeniju knjigu od Pale sam na svijetu, okupati se sam, hodati bez cilja i penjati se gore dolje do četvrtog kata)
ispuniti svoju misiju i bit dobar tata i solidan rastavljeni muž
KAKO SAM I ŠTO MOGU NAKON 11 GODINA:
Najkraće rečeno, samostalan sam, ali i dalje hebeno se nada bar još malo oporavku i pjevam Uzalud nam trud sviraći..... Sam obavljam osobnu higijenu, tuširam se, oblačim. Ne kuham , to mama radi, ne znam obrisati guzicu lijevom, ali uporno pokušavam i ne iđe. Sanjam da jednog dana vozim neki skroman automatik kao što je Tesla, ali full sam skroman. Kako sam? Ide, ali gdje pojma nemam B
TO MI SMETA:
kada mi netko kaže da više ne mogu napredovati u svom oporavku (znam da mogu, možda ne puno, ali mogu!) . To su mi rekli godinu dana nakon oporavka da sam zaključen slučaj. Tek tad sam se počeo oporavljati
kada ljudi koji ne znaju ništa o medicini i rehabilitaciji krenu dijeliti savjete i govoriti što bih trebao (rehabilitacija nakon MU/ moždanog udara nije ni malo slična rehabilitaciji nakon prijeloma ili ozlijede noge/ruke itd.). Moždani udar i lom ili išijas nisu ni slični, e da i migrena isto
- smeta mi jako što me ljudi ponekad gledaju kao stvar. Halo tu sam
- smeta mi naše pravosuđe, kriminalci u toplicam, a mi ne, smeta mi što su i ostale osobe s invaliditetom u položaju kao ja
- smeta me što i u bolesti postoji podjela na one koji imaju para i na one koji nemaju, na one s vezom i one bez.
Što mi ne smeta?
E to je već komplicirano pitanje.
Bok, dolazim iz Slavonskog Broda, zovem se Vanja Krnić i žrtva sam pogrešnog liječenja.Imam 44 godine. Preživio sam bakterijski endokarditis, , ugradnju mehaničkog zaliska, dva moždana itd.Ovim blogom pokušat ću na svoj način) opisati sudski proces.., svoju bitku za zdravlje..Liječnik , inaće bivši šef brodske zaraze Nenad Pandak mi je liječio tuberkolozni meningitis( otišao u susjedni Oman, ako mu se tamo ovako omane...), a od tubekoloze nije bilo ni t.Pobjegao je nakon dugih 14 pravomoćno je presuđeno da mi je život uništen liječničkom greškom, a moj život?
Živjela naša divna Hrvatska!
krnic1980@gmail.com