Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

utorak, 02.12.2025.

ZAUVIJEK

Vidiš svjetlost
i odjednom počneš plakati,
tražiš sisu, tražiš jelo,
prve geste da kažeš svijetu
evo me, živ sam.

Rasteš, družiš se,
okružuju te ljudi,
školuješ se, oblikuješ se,
učiš birati skretanja svog života.
Nekad krivo skreneš,
ali znaš da nema natrag.

Patiš, tuguješ, smiješ se,
postaješ čovjek,
postaješ roditelj,
brineš se jesu li svi dobro,
radiš li dobro,
iako nekad znaš da ne.

Okreneš se
djeca odrastu, odlaze,
ostaješ ti i par tvojih najmilijih.
Okreneš se opet
i sve ih je manje.

Bolest i godine dolaze,
nekad boli, nekad ne.
Svjetlo života polako se gasi
i u mraku čekaš novo svjetlo.

I tad shvatiš
sve to plakanje, skretanja, tuga i smijeh,
svaka pogreška, svako jelo koje te grijalo,
svaka ruka koja te držala
nije bila slučajnost
nego lekcija.

Jer svaka se duša rađa u svjetlosti
i svaka se vraća u nju.
A ono što ostaje, ono što se ne gasi
jest trag koji ostaviš u ljudima
dok hodaš od prvog plača
do posljednjeg daha.
zauvijek

subota, 29.11.2025.

Malo pisanja

Ulazim u teretanu/ svoju teretanu bez utega kao da sam glavni lik u Rockiju 4 samo što umjesto znojnog šala imam potkošulju koja je odlučila biti umjetnički instalirana ispod majice: jedno rame slobodno, drugo zarobljeno, etiketa skoro u ustima. Modni kaos, ali srce na mjestu.
Hodam pet minuta na traci za hodanje brzinom 3 km/h. Osjećaj: kao da jurim autocestom. Tijelo mi šalje poruke: "Bravo, Vanja, prešao si granicu između Slavonskog Broda i svemira." Potkošulja se u međuvremenu preselila na bubreg. Ne pitajte kako. Eti nekako
Šetam 59 cm do bicikla. To je 59 cm punih filozofije, jer svaki korak je borba između gravitacije i moje volje. Bicikl me gleda kao bivša kojazna da sam juprevario s orbitrekom. Pokušavam staviti stopala u manžete, ali one su se raspale kao moje iluzije o brzom oporavku. Jedna visi, druga je otišla u mirovinu, ali odoše u lijevo stopalo u fleksiju. Ki bi da bi Bicikl škripi od tuge, a bio je na akciji. B
Trčim 6 metara. Ili barem pokušavam. Izgleda kao da me netko premotava unatrag u usporenom modu. Kleknem. Ne da se molim, nego da uhvatim dah. Laki me gleda s visine, kao da kaže: "Ajde, stari, daj gas, ima da ti ukradem krpu". Hehe uspio je
Ustajem (nakon pregovora s koljenima) i krećem na spravu koja stoji na tepihu. Tepih, naravno, klizi kao političar pred izborima. Ja klizim s njim. Izgleda kao da plešem tango s nevidljivom patnericom s Tenua. Laki trči oko mene, misli da je to nova igra. Ja se vrtim, sprava se ljulja, tepih se miče, a potkošulja sad pokriva samo rame i dio ambicija. Jbte i čelavim, kako to da vježbam?
I dok tako balansiram između sprave, psa i gravitacije, sjetim se: preživio sam pogrešno liječenje. Preživio sam Pandaka. I sad, kad pogledam dolje i vidim da mi stomak raste, pitam se — valjda nisam trudan? Ili je to samo posljedica terapije, smokija, čokolade u 19:48 ili PTSP od naših dnevnika?
Potkošulja je svugdje osim gdje treba biti. Bicikl je u depresiji. Traka za hodanje se gasi sama od sebe. Laki je sretan. Ja sam sretan. Jer hodam, živim, dišem. Jer se smijem. Jer sam unatoč svemu živ , još

srijeda, 19.11.2025.

Brodska jutra

Brodska jutra što svjetlucaju tiho,
u osmijehu kćeri, u pogledu bliskom,
u mirisu ćokolina, u pjesmi bez stida
živi ljepota što zove nas k životu bliskom.
U rukama majke, u očima djeda,
u šaptu vjetra kroz krošnje neposječenih stabala naše grada ,
u tišini srca kad ljubav ga gleda,
u trenucima što vječnost stvaraju male.
U borbi i nadi, u snovima hrabrim,
u koraku slabom što ne staje nikad,
u riječima što liječe, u djelima dragim —
život se smiješi, i kad je mukad.
U Slavonskom Brodu, pod nebom plavo sivim,
u karavani srca, u sportskom sjaju,
u svakom čovjeku što sanja i slavi
ljepota života pleše u zagrljaju.
Borba traje , bez obzira kakva bila,
bila ona riječ, pa i stih.
Ona traje i nemilosrdnaje
Tipkam dok sam živ
Živim!

nedjelja, 16.11.2025.

Hipohondr

Svaki čovjek ima vrline, ali jedna od mojih mana je stalno propitkivanje. Kao baba sam, baba koju je prvo zeznuo google sad AI Objasne mi sve nuspojave svega gdje idem. Od wc školjke do velike nužde, pa do igle AI virtualci znaju. Odlučio sam se primiti cjepivo za gripu, ali pošto sam guglao o nuspojavama, zamolio sam svoju dr da mi ga da kod kuće, jerbo iz preventive dami se sve nuspojave ne dogode u ambulanti. AI mi je rekao da mogu samo imati vrtoglavice, vidit zvjezdice, bijele miševe,imati temperaturu, ali sve u svemu nije opasno. U bkte, eto sad brojim više od 24 sata od kako sam ga primio i ništa. Ni gugl, ni AI me neće, paranoje mi . Nisu mi ni ponudili cjepivo za koronu. Nisam ni pitao, ali trebala mi je hrabrost za ovo opako protiv gripe i eto preživio sam

subota, 06.09.2025.

Krug

Na klupi pred zgradom sjedi čovjek.
Kažu, ne zna se je li čeka autobus ili vlastiti život.
Ima u rukama kruh od jučer,
a u očima sutra koje ne obećava ništa.
Nema veze, na parkiralištu je.

Grad spava u nedjeljnom mamurluku,
na poneki fasadama vise zastave,
ali ne znaju kome pripadaju.
Jednako su izblijedjele kao i ljudi ispod njih.

Pokušavam zapisati istinu,
ali ona se stalno skriva iza tuđih parola.
Ovdje je lakše kupiti obećanje,
nego vjerovati u vlastite noge.

Ipak, kad naiđe djevojčica s knjigom pod pazuhom,
kad vidim osmijeh koji ne zna za kalkulacije,
znam da sve ovo ima smisla.
Jer ništa nije jače od mladosti koja se ne boji čitati.

A mi, umorni, slomljeni i ogorčeni,
možemo se barem praviti da još dišemo
za njih,
da ne odustanemo od puta,
iako cesta odavno vodi u krug.

Živim krug čekajući ishodište
Idem i ne odustajem
Idem!

ponedjeljak, 04.08.2025.

PAPUČA, GROM I JA

Sjedim ja... mirno I razborito.
Na terasi.
U svojim originalnim kineskim natikačama.
More čista bonaca. Nebo prijeti.
Ali ja? Ja sam zen.
I onda...
GROM!
Zvekne!
Ne blizu, al’ dovoljno da mi skorosrce skoči u grlo.
Kćer potrči u kuću, lagana kao vjetar.
A ja? Ja pokušam isto.
Jer tata mora biti brži od straha ili kćeri.
Ali ne ide, brate... ne ide.
Kineska natikač ta gumena izdaja —
propadne pod mojim junačkim korakom.
K’o da mi kaže:
“Ti si za kauč, ne za sprint.”
I ja... padam.
Ne elegantno.
Više k’o vreća cementa na elegatni pod koji glumi mramor
Ležim.
Na podu.
Krv mi šara prst.
Ajoj vičem!
Ne zbog boli — više iz čuđenja.
Zgulio sam se.
Ego ranjen.
Ali srce... srce se smije.
Jer kćer je sigurna.
Daju mi ruku diži se!
A ja sam dao sve od sebe...
u natikači od 9.99 kuna.
Ne mičem se.
Ne zato što ne mogu — nego što ne smijem.
Hipohondar u meni vodi glavnu riječ.
Što ako je puklo nešto važno?
Prst? Ligamenti? Duša?
Sve je moguće kad si ja.
Jaučem.
Ne tiho.
Nego da me čuju i galebovi.
Laki je skužio da grmi i trese, pade ja u drugi plan
Da susjedi kroz zavjese šapću:
“Opet onaj s terase ispod bora, što pada k’o da ga snajper pogađa.”
Čekam.
Dijagnozu iz svemira.
Ne dižem se dok ne prođe bar pet minuta.
Jer rana se ne mjeri u krvi.
Nego u mogućnosti da je to početak kraja.
Ali onda...
Kćer, Ivana i mama me zovu
“Tata, ajde, nije ti ništa!”
I tad se dižem.
Polako.
K’o Feniks iz pepela.
S papučom u ruci.
Prstom sredbjim u zraku.
I osmijehom koji kaže:
“Preživio sam.
I to bez hitne.
Heroj dana — u natikači i panici.”
Kasnije, uz kavu, sve s sto flastera to ispričam kao da sam pao s planine.
A ne s terase.
Jer prava drama ne treba visinu.
Samo malo kiše.
Jedan grom.
I papuču...
koja ne zna što znači odanost.
Tata , grmi li?
Evo sad će.

nedjelja, 29.06.2025.

Bez daske nad/ u glav(i)om

Inače, te nagle promjene vremena na mene djeluju naprosto fantastično. Baš sjajno – nabijem ih.
Taman se priviknem na +40, uvježbam disanje na škrge, prilagodim se kao gušter na asfaltu, kad nebo odluči da je dosta. Oblak se skoro prevrne i iz pripreme baci kantu hladne vode. Na nas. Na sve nas.

Naravno, moj priglupi pametni telefon šuti. Njemu je samo sunčano, a kao da bi kapučino od bajadere do kraja popio ispod svježe obojene nadstrešnice – iz bijele boje u smeđu. Obrnuto obojane. Kao što sam i sam obrnut.

Nedostaje par dasaka, koje su, naravno, trebale biti iznad mene. Ili sam ostavljen namjerno bez daske nad (ili u) glavom?

I ne treba mi aplikacija, ni biometeorološka prognoza.
Ne.
Ja to osjetim. Kao neka lokalna Baba Vanga ili braća Tarabić.

Zavrti mi se. Blago, ali dovoljno.
Ustajem, iznenada, automatski, da prošećem. Ljudi oko mene:
„Kud ćeš, Vanja?“

A ja stojim. Ni lijevo, ni desno. Samo stojim.
Kao da sam na zombi drogi, usred pokreta nekog rave partija.

U tom trenutku – i ja sam meteorološka postaja.

Čekam.
Minutu, dvije, dok ne prođe ono neobjašnjivo.
Onda sjednem, normalno, kao da ništa nije bilo.
Sve ok. Idemo dalje.

Tijelo zna.
Vremenske oscilacije? Nema panike. Imam ugrađeni radar.
Neki to zovu poremećaj tlaka.
Ja to zovem supermoć preživljavanja nakon moždanog puta dva.

četvrtak, 19.06.2025.

Upozorenje bez zareza

Gnjaviš
A znaš
Da sam osoba s invaliditetom
I da sve bilježi netko treći

Misliš da si nevidljiv
Nisi
Policija zna
Više nego što ti misliš

Tvoje riječi nisu oštre
Samo dosadne, ali ne zovi me više
Poput muhe koja ne zna prozor od zida

Ako tražiš pažnju
Našao si dokumentaciju
Ako tražiš granicu
Evo ti crta

Nećeš me slomiti
Ni povisiti ton
Ni pokvariti dan
Samo si podsjetnik
Da nismo svi isti
A neki su niži od poda

Znaš gdje je ZOO
U Ruščici
Tamo ima mjesta
Za one bez osnova
I bez srama

Još jednom
I ne pišem pjesmu
Već prijavu

Ako želiš, mo

četvrtak, 22.05.2025.

Prolaznik

Prolazim tiho kroz vlastiti dan,
kao da nisam glavni lik, već netko sa strane,
s teretom na leđima, punim claudom vlastitog polufunkcionalnog mozga, uspomena i planova
koji se često raspadnu prije nego što ih zapišem.
Nosim svoje stanje sranje kao stari kaput,
iznošen, ne baš moderan, ali moj.
Navikneš se na miris vlastitih borbi,
kao što se navikneš da kiša dolazi kad ne treba.
Svako jutro kucam, ne po vratima sudbine,
nego po vlastitoj glavi, da ustanem, da krenem,
da ne ostanem ležati u žaljenju,
jer imam razlog, dva razloga, dva osmijeha, dva svijeta.
Moje kćeri, moje svjetlo,
njihov smijeh briše bol bolje od morfija,
njihova snaga me podsjeća da nisam bezvrijedan,
čak i kad se osjećam kao statist u vlastitom tijelu.
One rastu, cvjetaju,
a ja sam tu, ponekad kao sjena, ponekad kao stijena,
uvijek nespretan u riječima,
ali jasan u ljubavi, i tvrdoglav kao planina koja ne zna odustati.
Stanje/ sranje zvano bolest me prati, da,
od dvadeset i devete do danas vodi me na nepozvana mjesta,
ali svaki dan joj barem sto puta jebem mater u glavi,
s poštovanjem, naravno – imamo mi svoj odnos.
Ne tražim sažaljenje,
jer sam naučio kako se sažališ nad sobom pa si još gore.
Radije se sprdam na vlastiti račun,
jer ako se ne mogu smijati sebi, onda sam tek pacijent, a ne čovjek.
Znam da nisam junak iz romana,
ali sam lik koji nije stao kad je najviše boljelo.
Znam da ne nosim medalje,
ali nosim njihovu ljubav kao najskuplju orden.
Prolaznik sam, ali ne bez traga,
jer svaki njihov zagrljaj kaže da sam ostao kad je trebalo.
Možda sam ponekad tih, možda šepam, možda kasnim,
ali dođem – uvijek dođem, s osmijehom i inatom.
I dok bolest pokušava šaptati da stanem,
ja joj uzvratim urlikom u sebi:
Još ne, još ne,
imam kćeri koje rastu, i smijeh koji tek treba stići

subota, 10.05.2025.

Hvala im

Kad mi je tijelo zanijemjelo,
a duša šaptala kroz tišinu,
u bolničkoj sobi, među zidovima bijelim
one su bile tiho svjetlo.
Hvala im.
Hranile su me na sondu, kap po kap,
bez riječi, s toplinom kao majka djetetu,
dok su mi oči govorile što usta nisu mogla.
Hvala im.
Okretale su me svakih nekoliko sati,
da mi tijelo ne izgubi dostojanstvo,
da me rana ne pojede dok se borim.
Hvala im.
Vadile su krv kao da uzimaju brigu,
nježno, precizno, bez grubosti,
s pogledom koji kaže: Još si ovdje, i samo još kap dvije.
Hvala im.
Vlažile su mi usne kad su bile suhe kao pustinja,
dok sam disao kroz suho i tiho
kapljom su me vraćale među ljude.
Hvala im.
Dok su drugi žurili, one su ostajale,
pokraj mene, ranjivog, bez glasa,
kao da nisam samo broj već ono što jesam čovjek.
Hvala im.
Ne znam imena svih, ali pamtim dlanove,
pogled, smirenost i strpljenje bez uvjeta.
Ostale su uz mene kad nisam ostajao ni ja,
ali oči pune empatije sanjam i pamtim
Hvala im.
Za svaku žlicu, svako okretanje,
za kap vode, za tišinu koja grli,
za borbu bez svjetala pozornice i lažne slave
za sve što jesu, medicinske sestre
hvala im.

petak, 25.04.2025.

GLUPOST, DOSTOJANSTVO I KEJ

Na keju gdje sam sebe sreo,
pod drvećem što pamti sve,
šutjela je proživljena mladost, pjevao vjetar,
a Sava tekla kao da zna gdje.

U mirisu uspomena, sjete i moga grada,
čulo se djetinjstvo, koraci blagi,
smijeh što je svojedobno znao što znači sloboda,
dok nisu došli odrasli — preteški, dragi.

Glupost, ta kraljica svakodnevice,
nasmijana, moćna, bez trunke srama,
korača s lentom kroz vijećnice sive,
naš grad joj šaptom kliče S nama, bar na Veli jože i Sky Colu!"

A dostojanstvo? U kabanici šutnje,
stoji kraj starca što pticama hrani dan,
ne vrišti, ne moli, ne ulazi u rasprave,
tek diše tiho, kao zaboravljen san.

I sve to moj grad u džepu nosi,
kao dragi kamen, s greškom, ali naš,
i šeta tim kejom gdje pamćenje prosipa,
gdje čak i bol ima miris

i imaš zašto da plačeš.

Jer u svakom ćošku i u svakoj sjeni,
stoji djelić mene, tebe, nas svih,
a glupost i dostojanstvo plešu bez glazbe
dok mladost još sanja, da je miris s razlogom još tu..

nedjelja, 30.03.2025.

Žmirim

Na terenu sam, lopta mi u ruci,
Pokušavam pogoditi koš, kao stari majstor.
Dok se znoj slijeva, mišići drhte,
Ali nema toga, ja zakucavam, kad žmirim.
Žmirim, pa škicnem
Na trbuhu radim, trbušnjaci tko ima, a ja kao bure da spremam
Svaka kapa znoja pri svakom novom pokretu.
Onda izmičem, sve naopako,
A žmirim, pa pogledam imam lijoš snage.
Imam, vozim sobni bicikl, ali krivo mišiči noge rastu
Žmirim
Žmirim, pa škicnem
Svuda su vrata, ali zatvorena,
A u njima samo tišina, i poneki osmjeh
Smiješim se, ironija savršenstva,
Jer žmirim i ništa ne postoji osim smijeha.
Žmirim, pa škicnem
Ne znam gdje mi je glava, noge me bole,
Svaka misao pritisne me, ali ja smijem, ne odustajem.
Stomak mi mora imati pokoju pločicu, a nema ništa osim lopte
Onda kažem "bu, smijeh odjekne,
Jer žmirim, pa sve nestane kad otvorim oči
Vidim!

nedjelja, 02.03.2025.

Koračam

Kažu da je u modi kad nam ispadne postava, kao da je to neki novi trend među nama šlagiranima, ali hej, kad već nosim tu titulu, neka bude sa stilom. Odlučio sam vježbati. Mato mi je sastavio bicikl, ono remek-djelo mehanike koje ide samo u osmoj brzini, jer zašto bismo imali niže kad možemo odmah u formulu 1 verziju. Sjednem, krenem, jurim kao vihor, pretičem sve pred sobom, a onda bacim pogled u stranu i vidim puža kako me lagano prestiže. On, miran, samouvjeren, ne troši ni kap znoja, a ja, kiborg od glave do pete, skupljam mišiće koji mi putem ispadaju kao da su suvišan teret.
Kakva teretana, kakvi instruktori, ja sam sam svoj trener, motivator i izbacivač iz zone komfora. Kod mene nema onih sitnih postepenih povećanja opterećenja, nema taktike, nema milosti. Uvijek može jače, žešće i brže, i to unatoč raznim oduzetostima koje imam u ponudi. Kad voziš s pola komandnog mosta u kvaru, ali svejedno stiskaš gas kao da sutra ne postoji, to nije samo trening, to je filozofija. To je umjetnost. To je način života.
Gledam one u teretanama kako podižu utege, dišu pravilno, broj jedan, broj dva, napinjanje, kontrola, a ja već odavno prešao u dimenziju u kojoj gravitacija ionako nije konzistentna. Ruka kaže jedno, noga drugo, mozak negdje u trećem smjeru, ali bicikl ide, a to je jedino važno. Mato mi kaže da bih možda trebao malo usporiti, ali ja samo vrtim pedale i vičem da puž ne smije pobijediti, jer ako me on prestigne, onda zaista moram preispitati sve svoje sportske ambicije.
A ambicije su velike. Danas bicikl, sutra maraton, prekosutra planinarenje po Himalaji, jer zašto ne, kad već rušim sve barijere i redefiniram granice mogućeg. Ako će me već tijelo izdati, neka to barem bude spektakularno, u nekoj epskoj sceni u kojoj se srušim na vrh Mount Everesta i izgovorim zadnju rečenicu: "A rekli su mi da neću ni s kreveta ustati, kao ni nikad gutati". Jbga iznenadio sam sve i sam sebe

nedjelja, 23.02.2025.

Riječ koja liječi

Kad ruka liječnika put krivi bira,
kad dijagnoza postane teška nemira,
kad umjesto nade ostane sjena,
kad bol postane sudbina njena,
tad nema pravde u nijemoj tišini –
znate li što je to riječ izvini?

Kad ime se briše, a broj se piše,
kad nitko ne pita kako se diše,
kad kroz bolnice lutaš bez glasa,
kad svaki dan postaje nova opasa,
sve što je trebalo stane u rečenici –
znate li što je to riječ izvini?

Kad život u trenu u bezdan se sruši,
kad tijelo ne sluša što srce mu kuši,
kad pogrešna ruka presudu da,
a prava bolest ostane skrivena,
ne treba mnogo u ljudskoj blizini –
znate li što je to riječ izvini?

Kad srce mi stane, a oni tek pišu,
kad život mi visi na rubu i brišu,
kad kroz operacije brojne prolazim,
moždane udare i traheotomiju gazim,
sve što mi fali u moru istini –
znate li što je to riječ izvini?

Kad bol se ne mjeri skalpelom hladnim,
kad nada ne živi u zidima jadnim,
kad stručnost bez duše ne vrijedi ni trun,
kad tišina odzvanja u praznome snu,
sve što mi treba u svijetu sivini –
znate li što je to riječ izvini?

Kad netko pogriješi, a srce mu šuti,
kad nikad ne pita kako mi biti,
kad znaju da tijelo se bori do kraja,
al' ljudskost im ipak korake zaja,
hoće li ikad u suhoj dolini –
znati što znači riječ izvini?

Jer ja nisam broj u vašim papirima,
ni sjena što luta po dugim hodnicima,
ja čovjek sam, ime i prezime nosim,
ja borim se, dišem i svoje prkosim,
i dalje čekam u ovoj sudbini –
da čujem napokon riječ izvini.

Riječ koja liječi

Kad ruka liječnika put krivi bira,
kad dijagnoza postane teška nemira,
kad umjesto nade ostane sjena,
kad bol postane sudbina moja,
tad nema pravde u nijemoj tišini –
znate li što je to riječ izvini?
Kad ime se briše, a broj se piše,
kad nitko ne pita kako se dišem,
kad kroz bolnice lutaš bez glasa,
kad svaki dan postaje nova bitka,
sve što je trebalo stane u rečenici,
znate li što je to riječ izvini?
Kad život u trenu u bezdan se sruši,
kad tijelo ne sluša što srce mu govori,
kad pogrešna ruka presudu da,
a prava bolest ostane skrivena,
ne treba mnogo u ljudskoj blizini –
znate li što je to riječ izvini?
Kad srce mi stane, a oni tek pišu,
kad život mi visi na rubu i brišu,
kad kroz operacije brojne prošao sam,
moždane udare i traheotomiju gazim,
sve što mi fali u moru istini
znate li što je to riječ izvini?
Kad bol se ne mjeri skalpelom hladnim,
kad nada ne živi u zidima jadnim,
kad stručnost bez duše ne vrijedi ni trun,
kad tišina odzvanja u praznome snu,
sve što mi treba u svijetu sivini –
znate li što je to riječ izvini?
Kad netko pogriješi, a srce mu šuti,
kad nikad ne pita kako mi biti,
kad znaju da tijelo se bori do kraja,
al' ljudskost im ipak korake zaja,
hoće li ikad u suhoj dolini –
znati što znači riječ izvini?
Jer ja nisam broj u vašim papirima,
ni sjena što luta po dugim hodnicima,
ja čovjek sam, ime i prezime nosim,
ja borim se, dišem i svoje prkosim,
i dalje čekam u ovoj sudbini –
da čujem napokon riječ izvini.

petak, 14.02.2025.

Novac, nužno zlo

Novac, oh, ta božanska stvar
kad ga nemaš nisi vrijedan ni za kvar
Nitko ne pita kako dišeš jesi li tu
osim hrabrih što vode borbu s tobom u snu
Kad moždani udar stisne ti grlo
sve maske padnu pokaže se srce tvrdo
Zovi ako trebaš rekoše nekad davno
ali broj se ne javlja signal je stalno
On je dobio sud, da, čestitali su svi
a što sam ja izgubio, šute, kao da to nisu oni
Novac je prokleta stvar, to sada znam
ni pravdu ni ruku, samo tišinu, ostao sam sam
Pandak? Naravno, ni isprike ni ruke ni ljudskosti
zar je toliko teško biti čovjek, pitam se svakog dana u nemoći
Jer lakše je prodati dušu nego pružiti dlan
lakše je okrenuti glavu nego biti čovjek, zar ne, Pandak moj nekulturni prijatelju?
Nažalost zvanje nije moj džir
radije pišem jer jedino tu nalazim mir
dok bilježim riječi sudit će drugi
s tuđim istinama i pogledima dugi
Ironično je zar ne što mi trebaš sad
kad nisam isti al nisam ni bogat
Možda sam samo glup jer ne znam uživati
u toj laži gdje se ljudi vole naplaćivati
A prava ljubav prava hrabrost u boli
nikad ne pita Koliko ti vrijediš dok goli
stojimo pred istinom što život se zove
gdje jedino vrijede riječi što srce love
Novac je smiješan miriše na strah
onaj što ga nema za društvo je prah
A kad ga imaš nisi više svoj
sad si samo ulaznica za tuđi spokoj
I zato hvala dragi živote što mi daješ šansu
da kroz ironiju gledam ovu ljudsku romansu
Obraz mi svijetli makar bio tanak
jer to je moj ponos a ne džep pun banaka
Pravi prijatelji hrabri uvijek su tu
ne prodaju laži ne broje ti paru
S njima sam isti kroz bolest i šalu
u svijetu gdje je ironija valuta, a obraz u ogledalu davno izgubljena valuta

ponedjeljak, 10.02.2025.

Bojkot što to nije

Pod zastavom bojkota stali smo svi,
kao jedno, ali samo na tri.
Tri dana borbe, galame i kokadakanja,
četvrtog dana - sve isto, za Eure.
Trgovinama šaljemo poruku jaku,
dok guramo kolica u istu blagajnu.
Marže nam bodu oči i dušu,
ali ruke same uzimaju krušku s police.
"Stop pljački!" zavikali smo u glas,
dok akcije traju, tko broji nas?
Gledamo cijene, ljutimo se,
a povratak k blagajni i sve nam je ok.
Homogeni mi? Ma, šala na stranu,
svatko za sebe, čeka svoju hranu.
Inkluzija? To je tek riječ za knjigu,
svatko isključuje, traži svoju brigu.
Borimo se, kažemo "manje cijene!"
ali kad se pogleda, isto se sjeme sije.
Ironija svagdašnja vlada, sarkazam cvjeta,
bojkotu naš je smisao samoreklama nekog lika..
Dok stojimo pred punim policama navildanih cijena,
borba je tek farsa, borba za priznanja.
Jer bojkot što traje dok traje reklama,
nije borba, već maska bez srama.

ponedjeljak, 27.01.2025.

Ne ponovilo se

U sjenama povijesti, tišina vrišti,
glasovi izgubljeni, ali nisu izbrisani.
U pepelu ruševina, iskra se krije,
priča o hrabrosti, o ljudskoj nadi što nije.
Milijuni snova u dimu su nestali,
imena urezana gdje su zvijezde svake noći.
Ali sjećanje živi, kroz nas se bori,
da svijet od mržnje ne iznova gori.
Sjećati se znači pružiti ruku,
žrtvama tuge, u tišini i muku.
Jer dok pamćenje traje, pravednost cvjeta,
i svijet jednakosti grli sva bića planeta.
Neka nas tišina njihovih glasova vodi,
da gradimo mostove gdje razlike hodi.
Neka nas pouče o ljudskoj snazi,
da ljubav, ne mržnja, uvijek nas pazi.
Jer svijet jednakih nije samo san,
već plamen što nosimo svaki dan.
Iz tame patnje, svjetlost izbija,
i život pobjeđuje, dok sjećanje nije zaborava sijalica.
Za njih, za nas, za buduće dane,
čuvajmo istinu, neka zlo ne ostane.
Podižemo glave, s nadom u oku,
za svijet ljubavi, jednak u svakoj epohi i skoku.

subota, 18.01.2025.

Korak u Normalni Svijet

Kamenje pod nogama, oštro i hrapavo,
svaki korak borba, svaki dah napor.
Ali u srcu gori plamen tih,
živi u nama, glas da nismo tih.

Ruke što su klonule dižemo ponovo,
svijet što se srušio gradimo iznova.
Jer hrabrost nije odsustvo straha,
već korak naprijed kad tama se smraha.

Naša nada je mač protiv jada,
srce štit, dok se tama vlada.
U svijetu što je otišao u nigdinu,
mi smo svjetlo što probija tišinu.

Borba za život nije uvijek fer,
ali svaki osmijeh je pobjede vjetar.
I dok stojimo usred ruševina,
tražimo sunce među sivim sjenama.

Normalni svijet? San je, kažu mnogi,
ali mi ga stvaramo, koraci su strogi.
Jer nije svijet ono što su nam dali,
već ono što krojimo, kad smo svi stali.

Pa krenimo dalje, i kad je najteže,
kad vjetar nas lomi, kad nas sve steže.
Jer borba je sveta, a život dar,
u hrabrosti leži pobjednički žar.

utorak, 14.01.2025.

Preživjeli smo sve – preživjet ćemo i siječanj!

Siječanj kuca, ulazi smjelo,
donosi minus i prazno tijelo.
Novčanik mršav, vaga mi sve deblja,
sve mi se skupa baš fino ne da.
Odluke nove? Ma koga briga,
u teretanu samo miš ide s sto briga.
Dijeta traje do prvog ručka,
prvo se kunem, a onda dijeta puca!
Dan traje pet minuta mraka,
sunce je mit, kao jeftina placa.
Ali nema veze, to nije kraj,
ako je tmurno – zaspi i sanjaj!
Jer siječanj prođe, račun dođe,
sve se to nekako složi i prođe.
Jedino te račun Brod plina smrzne
A ako ti zima baš skroz smeta,
ugasi vijesti i jedi šnita kao dijeta!

nedjelja, 05.01.2025.

Moj svijet u dva imena

Kad mi dan zapne k’o loše složen sat,
kad me život zvekne – direkt u vrat,
kad padnem ko kruška, na leđa, bez daha,
one su tu – moja vatra, moja snaga.

Hana studira, filozofira,
malo svijet mijenja, malo kavu filtrira.
Zna sve o svemu, argumente slaže,
a ja samo kimam, jer tko da se snađe?

Tea pak šahovsku bitku bije,
sve misli su joj brze, hladne i britke,
matira me rječju, bez puno strke,
a ja jedva kralja premjestim s crne na bijele crte.

Kad me svijet stisne, kad koljena klecnu,
kad snovi se čine daleko i smećem,
one me dižu – osmijehom, rukom,
i kažu: “Ajde, tata, ne budi djed Mraz u mukom!”

I smijem se onda, jer kako da ne,
kad imam dvije lavice koje vode me?
Ako se opet sudbina zeza,
imam njih – i to mi je teza!

Pa neka mi kiša i dalje pada,
neka me svijet baca s ramena na leđa,
ustat ću opet, kroz buru i led,
jer one su moj razlog, moj smisao, moj svijet.

petak, 03.01.2025.

Zašto

Za prve korake, za "Tata, gle!"
Za razbijena koljena i šminke previše,
Za prve svađe i drame bez kraja,
Za "Ne razumiješ!" i lupanja vrata.

Za Hana što uči, pa kaže "Ma lako!",
Za Tea što misli tri poteza naprijed,
Za pitanja teška dok piješ kavu,
"Što je život?" – pa sad imaj pravi stav tu!

Za dnevnike skrivene, šifrirane teme,
Za tajne što nisu, al' misle da jesu,
Za "Neću jaknu!" na minus pet,
Za šahovski gambit koji nećeš shvatit'.

Za prve ljubavi – ah, slatke muke!
Za suze što teku, a znaš da su glupe,
Za vjenčanja daleka i unuke male,
Što će ti reći – "A ti si bio kralj, stari?"

Za sve te godine, trenutke, sate,
Za "Neću priznati, ali fališ, Tate!",
Za osmijehe, inat i pogrešne staze,
Za život – jer drugo nam ništa ne pase!

ponedjeljak, 30.12.2024.

2024 idi vrit

2024, kažu, nova nada stiže,
A ja s lijeve strane ne osjećam ništa više.
Korak po korak, svijet je sada spor,
Borim se za ravnotežu, život je humor.
2024, s osmijehom kažem "hej",
Al' svaka se misao raspline u magli, ej.
Gledam desnom rukom kako pišem san,
Dok lijeva ruka mirno spava na dnu mog džepa, desna broji gvozdene cente dan po dan.
Na dnu moga džepa.
2024, život u sporoj traci,
Dok drugi jure, ja brojim korake na stazi.
Svaka stepenica Everest mi je sad,
Al' smijem se, jer još dišem, nije sve tako gad.
2024, ironija godine mi je ime,
Svijet gori, a ja ovdje vežbam rime.
Dok političari prate plesni korak svoj,
Ja se borim da osvojim vlastiti boj.
2024, dobrodošli ste u moj svijet,
Gdje heroji su svi što sjede za pet.
Ne tražim sažaljenje, već malo smijeha,
Jer moždani je udar novi smisao grijeha.
2024, još čekam inkluzivni, to vam moram reći,
Da birokrati konačno svoje papire ispeći.
Dok oni važu, pečate i lažu,
Ja ću u čekanju na rubu humora da se snađem.
2025, evo te na vidiku,
Već te nabijam unaprijed, u svom stihu.
Nova godina, nova obećanja, nova laži,
Al' ja ću stajati, čak i kad ne mogu dalje.
2025, nemoj biti tako ozbiljna,
Daj bar jedan razlog da budem normalna.
Ostavit ću te s osmijehom, ili bar s podsmijehom,
Jer ja sam živ, i to je čista pobjeda smiješna.

srijeda, 11.12.2024.

Godine koje brojim

Četrnaest godina prošlo je otkad mi je život stao. Ili su mi barem tako rekli. Moždani udar, tuberkuloza – da, dobro ste pročitali. Tuberkuloza koju nisam imao. Dr. Pandak, taj neumorni dijagnostičar, liječio me tako predano da sam skoro povjerovao da sam bolesniji nego što jesam. Ironija? Možda. Ili možda samo stvarnost koju nije lako prihvatiti.

Kad zažmirim, vidim njega. Bijeli mantil, umorne oči i taj pogled kao da mi čini uslugu. Kao da mi spašava život, dok ga u stvarnosti krade. Nije se ispričao, naravno. Možda misli da nije imao za što. Ali nije ni važno – naučio sam da isprike ne liječe, baš kao ni pogrešne dijagnoze.

Ne slavim život. Zašto bih? Nije da je bio baš velikodušan prema meni. Oduzeo mi je tijelo koje sam poznavao, snove koje sam gradio, ritam kojim sam koračao. Ali znate što je smiješno? Dok sjedim ovdje, gledajući sunce kako zalazi, shvaćam da nisam ljut.

Jer u tih četrnaest godina, otkrio sam nešto što prije nisam znao. Otkrio sam sebe. Ne onog savršenog, onog koji je imao sve planove i moći svijeta, nego ovog sirovog, istinitog mene. Onog koji se smije ironiji, jer stvarno, što drugo možeš nego se smijati?

Dr. Pandak mi je uzeo puno, ali nije sve. Nije mi uzeo inat. Nije mi uzeo sposobnost da pronađem ljepotu u sitnicama – u mirisu jutarnje kave, u tišini noći, u ptici koja pjeva negdje daleko.

Nekad pomislim, možda bih mu trebao poslati razglednicu. "Hvala, doktore", napisao bih. "Naučili ste me da je život nepredvidiv, da je tijelo lomljivo, ali da duša može izdržati više nego što sam ikad mislio."

I tako, dok ne slavim život, živim ga. Svoju verziju, sa svim nesavršenostima i bolnim uspomenama. I dok god imam snage za još jedan dah, za još jednu riječ, za još jedan osmijeh, osjećam se kao pobjednik.

Ironija? Možda. Ali hej, nije li život sam po sebi jedna velika ironija

četvrtak, 14.11.2024.

Zemlja betona i snova

U zemlji što ponosno prava promovira,
Osoba s invaliditetom jedva životari.
Rampu ti postave, ali na treći kat
Jer tko bi još mislio – zar nisu svi za rat?

Liftovi škripe, al' bolje ne traži,
To je luksuz, rekli su birokrati naši.
Aktivno radimo, sustav je jak!
Kažu dok brišu prašinu s zakona – mrak!
Vidite dakuhalo za kavu radi, strpljivo samo.

Kad treba pomoći, svi mašu s bine,
Ali u proračunu za vas nema ni centa.
Invalidska naknada? Ha, prava je šala,
Dovoljna taman za kruh i dva mala.

"Uključivost želimo, integracija je hit!"
Ali vozilo javno – gle, nema vrats ulaznih ups .
Škola za sve? Posao snova?
Ma to su vam bajke iz radnog plana nova.

A ti si hrabar, još dišeš i možda hodaš,
Dok politika spava i budućnost magle nam prodaje.
Jer invaliditet nije tema za slavu,
Već fusnota u vijestima o izbornom pravu.

No narod zna bolje, smijeh nas spašava,
Satira politike dušu i srce oporavlja.
Jer dok čekamo promjene, bar znamo se smijati,
I uz inat u duši – pravdu dočekati

petak, 08.11.2024.

Snaga nas samih

Korak po korak, ništa naglo,
svijet se gradi iz jednostavnih stvari.
Ruke što stvaraju, misli što vode,
ovo je moj put, kakav god da bude.

Granice? Samo riječ na papiru.
Život u meni uvijek traži mjeru.
Ponekad stanem, ali ne zastajem,
pogledam unatrag, vidim gdje pripadam.

Ne trebam sažaljenje, niti pljesak,
već dan što nosi priliku, čist zrak.
U tišini stvaram svoje pobjede,
jednu po jednu, bez velike pompe.

Prihvaćam borbe, učim iz njih,
snaga ne dolazi bez znoja i truda.
Invaliditet nije ono što me čini,
to su odluke, djela i vjera u sutra.

I zato, ne gledaj me s visoka ni s dna,
jer ja sam svoj, cijela priča, a ne stranica.
Život je moj, kakav god bio,
i dok dišem, nikad nije promašio.

utorak, 05.11.2024.

Kad zatvorim oči

Sloboda pokreta san je što plamti u meni,
tijelo me sputava, ali duh ne pamti
te okove nježne, što me vežu k zemlji,
jer kad zatvorim oči – ja sam slobodan, cijeli.
Vidim otoke, skriveno blago,
polja cvjetna, polja lavande i maka što šire se blago,
brda visoka, horizonte bez kraja,
u tom beskraju hodam, bez staza i sjaja.
Nestaju granice, prostor se širi,
u tom svijetu duše ništo me ne smiri,
noge su lake, korak je tih,
kad zatvorim oči, slobodan sam i tih.
Gledam ljepotu, osjećam sve,
mirisi cvijeća u meni se spletu,
i svaka stopa vodi me dalje,
dok hodam u snu, bez boli, bez sjene.
Tijelo možda miruje, stisnuto, skriveno,
ali um leti, sve je slobodno, snovito,
kad zatvorim oči, tu nestaju okovi svijeta,
i hodam u slobodi, gdje ništa me ne sputava.

nedjelja, 27.10.2024.

Ne želim nikome pripadati

Ne želim nikome pripadati
Ne želim nikom pripadati,
osim kćerima, krvi mojoj,
u njima zrcalo svijeta sja,
one su moj svijet, moj dom, moj spokoj.
Ni komunistima, ni nacistima,
ni fašistima, daleki svi,
u njihovim riječima nema mira,
ja pripadam samo njima, kćerima svojim.
Neka me nose valovi vjetra,
slobodan, čist, bez lanaca sjaja,
neka me vole, razumiju, čuvaju
one što znaju tko sam i bez odraza.
Jer svaka riječ, svaka borba tuđa,
prazne su riječi, zvukovi što se ruše,
a one, moje kćeri, što sa mnom dišu,
moj su jedini zavjet, jedina duša.
Njih čujem, njih vidim.
One su ja.

utorak, 22.10.2024.

Neposlušno stopalo

Stopalo moje, ti živiš po svome,
Kad korak pokušam, ti kreneš u stranu.
Savijaš se, uvijaš, ko da me ne čuješ,
Kao da u tijelu ne pripadaš više.
Fleksija te vodi, al' ne tamo gdje treba,
Kao da ples igraš, dok tijelo ne zna.
Korak postaje borba, svaki je težak,
U glavi želim naprijed, a ti vučeš natrag.
Gledam te kako kriviš putanju mog hoda,
Bez ritma, bez reda, samo tiha svoda.
Svaki pokušaj da te vratim k sebi,
U tebi je nešto što ne da ti da slijediš mene.
U glavi, u srcu, sve je jasno,
Ali ti, stopalo, igraš igru kasno.
Izvijaš se u smjeru koji ne tražim, i koji samo ti znaš
Borim se s tobom, ali nikad ne popustim.
Jer možda, jednom, u trenutku tišine,
Slušat ćeš me opet, kao prije moje sudbine.
Dotad ću te pratiti, korak po korak,
I čekati da opet postaneš moj oslonac,a ne štap.

srijeda, 16.10.2024.

Veseljem kroz bol

U tišini jutra, dok sunce se budi,
Moje tijelo umorno, ali srce još ludi.
Lijeva ruka ne čuje, noga ne korača,
Al' duša pleše, ne zna što je plača.

Moždani udar donio je tamu,
Al' u meni tinja neugasla plamu.
S osmijehom na licu, kroz bol i strah,
Koračam naprijed, osjećam Božji dah.

Veselje tražim u svakom trenutku,
I kad padnem, dignem se na ljutku.
Jer i kad tijelo klone, duh je jak,
S ljubavlju i vjerom, život je lak.

S lijevom šakom ne mogu više pisati,
Al' desna mi daje snagu, mogu disati.
Noga možda miruje, ali ne i ja,
Jer u srcu nosim pjesmu, ona ne prestaje da sja.

Kroz bol i borbu, ja nalazim smijeh,
I kad dan je težak, u meni je grijeh
da se predam, da izgubim sjaj,
Jer život je borba, al' uvijek je raj.

Oduzetost me ne može slomiti,
Veselje me može kroz tugu voditi.
U meni je snaga, dublja nego bol,
Kroz bolest, ja plešem, veselje je moj stol.

Prosinac 2025 (1)
Studeni 2025 (3)
Rujan 2025 (1)
Kolovoz 2025 (1)
Lipanj 2025 (2)
Svibanj 2025 (2)
Travanj 2025 (1)
Ožujak 2025 (2)
Veljača 2025 (4)
Siječanj 2025 (5)
Prosinac 2024 (2)
Studeni 2024 (3)
Listopad 2024 (7)
Rujan 2024 (3)
Kolovoz 2024 (6)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (3)
Svibanj 2024 (2)
Travanj 2024 (2)
Veljača 2024 (3)
Siječanj 2024 (3)
Prosinac 2023 (4)
Listopad 2023 (1)
Kolovoz 2023 (1)
Svibanj 2023 (1)
Travanj 2023 (2)
Ožujak 2023 (2)
Siječanj 2023 (2)
Prosinac 2022 (2)
Studeni 2022 (2)
Listopad 2022 (5)
Rujan 2022 (5)
Kolovoz 2022 (8)
Srpanj 2022 (4)
Lipanj 2022 (4)
Svibanj 2022 (6)
Travanj 2022 (8)
Ožujak 2022 (2)
Veljača 2022 (1)
Siječanj 2022 (3)
Prosinac 2021 (3)
Studeni 2021 (5)
Listopad 2021 (4)
Rujan 2021 (2)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (1)