Petnaest godina. Petnaest godina otkako sam dotakao vlastitu smrt, ta fina dama bez manira, došla pozdraviti s kapljicom vode i polu oduzetim licem., mogućnosti da gutam... Jedna kap. Tad sam i spoznao da se lice može objesiti o vlastiti izraz kažu pareza, ali ta kap vode– ta mala bezobraznica – nije htjela niz grlo. Ona je rekla: „Ajmo.“ Ja sam rekao: „Ne još.“ I tako smo zaplesali. Plešemo još. Ironije li danas gutam previše. Danas nam je petnaest godina veze.
Moždani udar, ili kako ga ja smatram –stanje koje je sranje – uselio se i moj mozak bez najave, bez pologa i bez namjere da se ikad iseli. Ostao je u ostatku mog atrofiranotvrdoglavog mozga kao podstanar koji ne plaća režije, ali pametuje . Od obiteljskog čovjeka napravio je poluverziju mene. Polučovjeka. Ali s punim radnim vremenom borca. Ukratko: kiborga. Bez jamstva, ali s trajnim oštećenjem. Ne kužim ni ja njega ni on mene. Ni malo.
Na Zarazi (da, baš tamo gdje i bakterije ulaze s maskom i preporukom), ležao sam uvjeren da imam tuberkulozu živčanog sustava – bolest koju ni dr. Google ne priznaje kao dijete. Dr. Pandak mi je svaki dan govorio da mi je bolje. A meni, kao laiku, nije palo na pamet da sumnjam. Iskreno, tad nisam imao ni čime sumnjati. Liječio me od bolesti koju nisam nikad imao. I znao je to, ali skoro.. Kad je istina pukla, kad je puknuo drugi moždani, nestao je A čovjek – nestao. Kao duh u bijeloj kuti. Casper, ali bez šarma. Bez traga, bez glasa osim Jadan Vanja, bez mirisa, bez okusa. Nestao je taj dr., ali upoznao sam tad one kojima je pacijent ispred svega. Preživio sam i svaki dan žmirim brodsku bolnicu kad zažmirim, PTSP?
I dalje vjerujem u brodske doktore. Nisam general koji puca po svima. Ali ne mogu oprostiti kad se netko igra Boga s tuđim životom. A on se igrao s mojim. Osam grešaka. Osam. Ja sam preživio. Koliki nisu? To je pitanje koje se ne postavlja na vizitama, ali bi trebalo. To se samo konstatira na hodnicima, ali uz jezivu šutnju.
Naučio sam da čovjek čovjeku ne mora biti vuk. Može biti i pizda. I to ona sterilna, bez empatije, s diplomom, pečatom i pristupom sustavu, ali bez pristupa čovjeku. kao ja.. A država? Ona me gleda kao da sam ćelija u Excel tablici. Red bez boje, bez komentara. Pravo na stacionarnu rehabilitaciju? G 81. Ma daj, nemoj me nasmijavati, nije standup večer. Imaš pravo na čekanje, na šalter, na „nema sredstava“, na „javite se za koju godinu da Vas opet odbijemo. Imaš pravo hodati u krug za inkluzivni dodatak – to svjetlo u tunelu koje su birokrati ugasili jer im je smetalo u Excelu. Umrite! Živjela Hrvatska.
Ali nisam sam. Nikad nisam bio potpuno sam. Bilo je hrabrih ljudi. Bilo je Hane. Bilo je bivše žene – mame, tate, svega po malo, kako to već ide u životu. Bilo je i one male Tee, koju nisam stigao upoznati kako treba. Imala je mjesec dana. Ali bar sam je stigao držati. To mi nitko ne može uzeti, ali bar sam ostao živ uz smisao moga života, a to su Hana i Tea
Bilo je i prijatelja i poznanika koji su došli… i onda hrabro bez povratka otišli. I razumijem ih. Nije lako gledati nekog kako se bori s vjetrenjačama koje se zovu sustav, birokracija i kolektivno „nije moj problem“. Ima onih koji su stalno uz mene od početka. I onih koji su postali dio mog života kasnije. Hvala jednima i drugima. Bez patetike, ali s kamatom.Stari ja je umro tog 14 prosinca, novi ja je tu i živi na svoj naćin koji ne dam nikome. To sam ja i ne želim se mijenjati.
Hanu sam uspio tad vidjeti. Deset minuta kao na snimci. Deset minuta u kojima sam bio cijeli čovjek, ne znajući da tek počinje moja prava bitka – s kineskom surlom, sondom u nosu i borbom za svaku riječ. I danas se dogodi da me ne razumiju. Ali sve više me kuže. A i ja njih. To je valjda napredak.
Petnaest godina živim na rubu. Ne zato što volim adrenalin, nego zato što nemam izbora. Osmijeh ne dam. Ne dam ga ni kad me sustav gazi, ni kad mi sude i ne daju ništa osim još jednog papira za arhivu. Jer kad sve izgubiš, ostane ti samo jedno: da ostaneš svoj. A to, prijatelji moji, košta. Previše.
Zato odoh ja! Zajebavam se
Post je objavljen 14.12.2025. u 18:53 sati.