Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

ponedjeljak, 04.08.2025.

PAPUČA, GROM I JA

Sjedim ja... mirno I razborito.
Na terasi.
U svojim originalnim kineskim natikačama.
More čista bonaca. Nebo prijeti.
Ali ja? Ja sam zen.
I onda...
GROM!
Zvekne!
Ne blizu, al’ dovoljno da mi skorosrce skoči u grlo.
Kćer potrči u kuću, lagana kao vjetar.
A ja? Ja pokušam isto.
Jer tata mora biti brži od straha ili kćeri.
Ali ne ide, brate... ne ide.
Kineska natikač ta gumena izdaja —
propadne pod mojim junačkim korakom.
K’o da mi kaže:
“Ti si za kauč, ne za sprint.”
I ja... padam.
Ne elegantno.
Više k’o vreća cementa na elegatni pod koji glumi mramor
Ležim.
Na podu.
Krv mi šara prst.
Ajoj vičem!
Ne zbog boli — više iz čuđenja.
Zgulio sam se.
Ego ranjen.
Ali srce... srce se smije.
Jer kćer je sigurna.
Daju mi ruku diži se!
A ja sam dao sve od sebe...
u natikači od 9.99 kuna.
Ne mičem se.
Ne zato što ne mogu — nego što ne smijem.
Hipohondar u meni vodi glavnu riječ.
Što ako je puklo nešto važno?
Prst? Ligamenti? Duša?
Sve je moguće kad si ja.
Jaučem.
Ne tiho.
Nego da me čuju i galebovi.
Laki je skužio da grmi i trese, pade ja u drugi plan
Da susjedi kroz zavjese šapću:
“Opet onaj s terase ispod bora, što pada k’o da ga snajper pogađa.”
Čekam.
Dijagnozu iz svemira.
Ne dižem se dok ne prođe bar pet minuta.
Jer rana se ne mjeri u krvi.
Nego u mogućnosti da je to početak kraja.
Ali onda...
Kćer, Ivana i mama me zovu
“Tata, ajde, nije ti ništa!”
I tad se dižem.
Polako.
K’o Feniks iz pepela.
S papučom u ruci.
Prstom sredbjim u zraku.
I osmijehom koji kaže:
“Preživio sam.
I to bez hitne.
Heroj dana — u natikači i panici.”
Kasnije, uz kavu, sve s sto flastera to ispričam kao da sam pao s planine.
A ne s terase.
Jer prava drama ne treba visinu.
Samo malo kiše.
Jedan grom.
I papuču...
koja ne zna što znači odanost.
Tata , grmi li?
Evo sad će.

04.08.2025. u 23:33 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



Prosinac 2025 (1)
Studeni 2025 (3)
Rujan 2025 (1)
Kolovoz 2025 (1)
Lipanj 2025 (2)
Svibanj 2025 (2)
Travanj 2025 (1)
Ožujak 2025 (2)
Veljača 2025 (4)
Siječanj 2025 (5)
Prosinac 2024 (2)
Studeni 2024 (3)
Listopad 2024 (7)
Rujan 2024 (3)
Kolovoz 2024 (6)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (3)
Svibanj 2024 (2)
Travanj 2024 (2)
Veljača 2024 (3)
Siječanj 2024 (3)
Prosinac 2023 (4)
Listopad 2023 (1)
Kolovoz 2023 (1)
Svibanj 2023 (1)
Travanj 2023 (2)
Ožujak 2023 (2)
Siječanj 2023 (2)
Prosinac 2022 (2)
Studeni 2022 (2)
Listopad 2022 (5)
Rujan 2022 (5)
Kolovoz 2022 (8)
Srpanj 2022 (4)
Lipanj 2022 (4)
Svibanj 2022 (6)
Travanj 2022 (8)
Ožujak 2022 (2)
Veljača 2022 (1)
Siječanj 2022 (3)
Prosinac 2021 (3)
Studeni 2021 (5)
Listopad 2021 (4)
Rujan 2021 (2)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (1)

Opis bloga

Bok, dolazim iz Slavonskog Broda, zovem se Vanja Krnić i žrtva sam pogrešnog liječenja.Imam 45 godina. Preživio sam bakterijski endokarditis, , ugradnju mehaničkog zaliska, dva moždana itd.Ovim blogom pokušat ću na svoj način) opisati sudski proces.., svoju bitku za zdravlje..Liječnik , inaće bivši šef brodske zaraze Nenad Pandak mi je liječio tuberkolozni meningitis( otišao u susjedni Oman, ako mu se tamo ovako omane...), a od tubekoloze nije bilo ni t.Pobjegao je nakon dugih 14 pravomoćno je presuđeno da mi je život uništen liječničkom greškom, a moj život?
Živjela naša divna Hrvatska!

Kontakt

krnic1980@gmail.com

facebook stranica

Dnevnik bolesnika

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo