Kad bol se spusti, a tijelo zatrese,
Kad duša vapije za malo topline,
Najbliži dolaze, osmijeh na licu,
Al’ iza maske skrivaju tišine.
Lažu te slatko, s obećanjem blagim,
Govore "tu smo", a pogled im bježi.
Gledaš im ruke, čekajući pomoć,
Al' osjećaj gorak u grudima leži.
Kad novac i nasljedstvo postanu tema,
Ljubav se suši, postaje sjena.
Bližnji te gledaju, ali srcem praznim,
Kao da čekaju trenutak tvoj posljednji.
Riječi im šuplje, hladne kao zima,
A ti u toj boli, stojiš sam s njima.
Nadaš se ruci koja će te dići,
Al’ ostaneš s lažima, u toj hladnoj tišini.
Nasljedstvo, kažu, nije sve,
Ali kad si slab, onda sve se vidi.
Njihove maske padaju, istina prođe,
A tvoj život u lažnoj sjeni tone.
Ipak, srce tvoje nek istinom diše,
Jer vrijednije je od zlata i blaga.
Oni neka nose laži na svojim leđima,
A ti ćeš iz ove tame izaći s pravdom i snagom.
U tišini dana što prolazi tiho,
Vrijeme teče k'o rijeka u snu,
Svaki tren nosi novo svjetlo,
Prolaznost je dar, to znaš u srcu.
Listovi padaju, al' proljeće stiže,
Sve što nestaje, opet se rađa,
U svakom koraku, sreća nam bliže,
Jer život nas vodi u nova saznanja.
Nebo se mijenja, oblaci plove,
Svijet u promjeni, nikad isti,
Ali u tom plesnom zanosu života,
Ljubav i radost, uvijek su čisti.
Prolaznost nije kraj, već novi početak,
Svaka promjena rađa novu nadu,
U tom vječnom ciklusu, krije se sreća,
Prolaznost je pjesma u zlatnome radu.
Smij se vremenu, dok ti prolazi dan,
Jer u svakom trenu, skriva se plan,
Prolaznost je blaga, puna milosti,
S njom dolazi mudrost i svijetle radosti.
Ponekad se pitaju: "Kako ti je biti?"
Kao da je život samo pitanje sniti.
Gledaju me očima, punim upitnika,
a ja se smijem – živim bez vodiča.
Nekad je put neravan, kamenje i rupa,
ali meni to ništa – život je uvijek hoda samnom.
Jer svijet gledam drugačije, s visine i dna,
a svaki korak, bilo koji, uvijek je moj ispunjen san.
S nogama letim, koraci su krila,
nema prepreke koja nije smiješna bila.
Lift se pokvari? Eh, nema veze,
pronađem drugi put, pa stignem brže.
Štap u ruci? Meni to mač je pravi koji ne želim,
Kažu bit će ti s štapom lakše, ali dida još nisam
U svakoj bitci, u svakoj borbi,
moji su udarci skori točni i čvrsti, .
Koliko mene je udario, toliko ja njemu vratim.
Kvit smo
Ne gledaj me empatično, nije mi to stalo,
jer ja sam ratnik, i kada sve je malo.
Možda ne hodam što te briga?
, možda vidim kroz mrak,
al' sve što trebam, nosim u srcu jak!
I tako ja letim, kroz svijet svoj vedri,
bez granica, bez straha – samo nebo plavi.
Kako je biti? Pa biti je biti –
ja sam osoba s krilima, spremna dalje ići.
Da nisam čudan kakav jesam
Vanja nebi bio.
Stupam različito od drugih
Da sam isti bio bi neuklopljiv, što i jesam,
Bok, dolazim iz Slavonskog Broda, zovem se Vanja Krnić i žrtva sam pogrešnog liječenja.Imam 44 godine. Preživio sam bakterijski endokarditis, , ugradnju mehaničkog zaliska, dva moždana itd.Ovim blogom pokušat ću na svoj način) opisati sudski proces.., svoju bitku za zdravlje..Liječnik , inaće bivši šef brodske zaraze Nenad Pandak mi je liječio tuberkolozni meningitis( otišao u susjedni Oman, ako mu se tamo ovako omane...), a od tubekoloze nije bilo ni t.Pobjegao je nakon dugih 14 pravomoćno je presuđeno da mi je život uništen liječničkom greškom, a moj život?
Živjela naša divna Hrvatska!
krnic1980@gmail.com