Dnevnik bolesnika o svemu pomalo
Jesenja
Ovu pjesmu volim , iako mi ¨rvatski minije bio jaći, ali zato kligonski je. Kužim ja i nitko više? Što ponekad pisac hoće reči pojma nemam. Jerbo socijala kapitalistička kakav jesam uz pjesmu prilažem sliku svoje drage koja me sustavno ignorira, dok je lišće prekriva. Ponekad kad je vidim pomoslim mogla bi se ćešće podaprati.eto uživajte u slikopisu moje drage poznatije kao Malena ili Klepetan, pardon ima li rodan, hmm nije važno.Nekim čudom jedan kolodvor mi je posatao dva, pa sad ima tri ispod prozora. Imam nepoznanicu da li je papirnata roda moj dragi ili draga. Odlutah da se vratim Dobriši
Divna je jesen vedrih vinograda,
Gdje gajde ječe i prangije tutnje;
Al to je jesen prljavoga grada,
Jesen samoće, čemera i šutnje.
Trgnut iz snova, uzbuđen, u strahu
Pred ovom tvrdo ispršenom javom,
Dočekao sam je ravan siromahu,
S kletvom u grlu i s pognutom glavom.
Studeni vjetar i režanje pile
U srcu bűde brigu koja grize;
Kapljicu kiše, što su lani bile
Rosa na oknu, kao suze klize.
Takvog me, evo, nađoše ti dani:
U borbi s crnim mukama i gadom;
Knjiga života na onoj je strani
Rastvorena, što je natopljena jadom.
Iz zatvora u toplice
"Sve je u Hrvatskoj zdrobljeno, pretvoreno u zgode, u epizode, u djelovanje raznih interesnih grupa – u kojima se nadmeću pojedinci, svaki za svoj račun – i nema drugih mjerila i nema drugih ciljeva; samo se još trivijalne fraze patetično prikazuju kao nada nacije, da bi se izigrala dubina politike i veličina njezine uloge. To je ponašanje cinične i provincijski nemarne samodostatnosti: ona je za sebe uvijek i početak i kraj." Jedan mi je od najdražih citata Vlade Gotovca pomalo zaboravljenog sanjara i borca za normalnu Hrvatsku.
Čitajući sad već povijesne izjave dolazim do zaključka da je namjera bila dobra, ali izvedba puno toga katastrofalna po nas i našu budućnost.
Počinjem čitati u ovo korona doba jedan dokument bez slika , koji je samo tinta na papiru kod nas, izvan potpune upotrebe.
Ustav Republike Hrvatske kao i temeljni pravni i politički akt države više je nego jasan u članku tri
„Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske.“
Čitajući Ustav dolazi se do zaključka da ga je morao pisati čovjek koji je humanist prije svega(opp., jedan od tvoraca Ustava google zna da je Vladimir Šeks).Čitajući prekrasni i temeljni dokument debelim slovima zaključujem da smo država u kojoj je neprikosnovena
JEDNAKOST
Onda upalim televizor i vidim Tomo Horvatinčić zatvorsku kaznu izdržava u Krapinskim toplicama na rehabilitaciji šetajući parkom bezbrižno, rušeći iluziju o jednakosti. On je pravomoćno osuđen i kaznu izdržava rehabilitirajući se. Krapinske toplice s dijagnozama kao što su sinkopa, pa sad atonični napad. Običan pacijent ako nije u zatvoru možebitnu rehabilitaciju na listi čekanja čeka mjesecima ili godinama, a pravomoćni Tomo svojim statusom kupljenim parama može kad hoće.
Tomislav Merčep pravomoćno je osuđen za ratne zločine nad ljudima. On je također iz zatvora išao u Krapinske toplice na rehabilitaciju. Preminuo je 2020 godine.
Ivo Sanader pravomoćno osuđeni bivši premijer za krađu vlastitog naroda višekratno je boravio u Krapinskim toplicama zbog koljena, kičme umjesto u zatvoru našao je mjesto na rehabilitaciji koljena/ kičme u prvenstveno neurološkoj bolnici. Uvjeren sam propagirajući jednakost. Bravo za premijera!
U čemu je problem.
U članku broj tri Ustava je jedan od problema, kao i svaka nova riječ koja vodi do sljedećeg problema sloboda postoji upravo u zatvoru, jednakost je imaginarna bajka, vladavina prava je dijagnoza totalna sinkopa.
Osobno sam preživio dva moždana udara, ponovno učenje pisanja, govora, gutanja, hodanja i nevjerojatno ali imam istu dijagnozu koju je imao Tomislav Merčep G.81.Moja možebitna rehabilitacija u Krapinskim toplicama nije moguća čak ni po pravilnicima, a gore navedeni dobiju uvjeren sam bez komisija i žalbi istu. Iz prve „ Iz zatvora u toplice“
Kod mene je bar jasno na iste pravo nemam. Često me u prolazu pitaju. Ideš li u toplice? Ne idem, nemam pravo na njih.
"Hemiplegija ili teška hemipareza od III. do IV. stupnja, G81 - medicinska dokumentacija: otpusno pismo, povijest bolesti s iscrpnim neurološkim nalazom, funkcionalni status, Barthelov indeks – uvjeti odobravanja: početna kod premještaja, iza isteka akutne faze, odnosno nakon operativnog liječenja". Što je je, jednom su mi odobrene još 2010 e, kad sam imao 29 godina i od tad ništa, više ni ne pokušavam sakupljati odbijenice. Država me otpisala , i postao sam samo neželjeni broj za kojeg se brinu s 1500 kn Osobne invalidnine. Rehabilirati me, osposobiti za samostalan život nije propisano pravilnikom, e to već boli.
Ipak nisam Tomo, Tomislav ili Ivo već sam obični mali smrtnik koji poštuje“ regule“ pisane očigledno da ne budemo jednaki, već da postoje jednakiji od nas samih s milijunima u džepu naših/ vaših najmanje njihovih novaca. Ovo pišem jer znam kako je svaki dan živjeti s moždanim , gledati jednakije kako nas vuku za onu stvar.Da budemo načisto osobno ih ni ne mogu povući za onu stvar zbog teške hemipareze.
Gore navedeni, a ima ih još imaju pravo na sve, a mi ni na zatvor. Naime nitko nas ni ne tuži, bar nas obične male građane.. Moždani udar nije umalo već je prvi uzrok invalidnosti i drugi smrtnosti. Nisam akutan, pa je i moje pravo isključeno pravilnikom, jedino ako prestanem lajati na Mjesec možda i čuju da postoji i druga strana Hrvatske, koja ne želi samo lajati već živjeti jednakost
23.10.2021. u 15:47 | 0 Komentara | Print | # | ^
Sitnozubi
TomISLAV Horvatinčić pravomočno osuđen za nesreću kojoj je smrtno stradalo dvoje ljudi kaznu trenutno izdržava na rehabilitaciji u Krapinskim toplicama.
Ivo Sanader pravomočno osuđen za kriminal krađe od svog naroda u raznim postupcima koji su gotovi i još se vode. Ivo Sanader u slučaju i povrijede koljena ide na rehabilitaciju u civilnu bolnicu Krapinske toplice naravno već višekratno....
Tomislav Merčep pravomočno osuđen za ratne zločine, dio je kazne odslužio na rehabilitaciji u Krapinskim toplicama. Preminuo je u bolnici.
Da ne nabrajam dalje ja kao obični pacijent s moždanim udarom/ dva puta/ ugrađenim mehaničkim zaliskom/ izbušen ka švisarski sir, koji nije bio ni u zatvoru, niti imam mogućnost sa odem, naime nitko me ni ne tuži. Prežvio sam dva moždana udara i kao građaninu drugog, trečeg , četvrtog ili petog ili ne znam kojeg reda odbrene su mi toplice i rehabilitacuja u toplicama koje su u svakom slučaju VRH ravno nula puta. To boli, jer to je Hrvatska nejednakosti priviligerinih u kojoj smo mi obični izgleda šutljivi sitnozubi višak.
Zbog svega navedenog pravomočnoj ekipi dobro jutro želim iz sveg srca prigodnom slikom B
Grad iz kojeg se odlazi
Šetajući se svojim i meni najljepšim Slavonskim Brodom. Ju hu napokon me noge slušaju i mogu prošetati svojim gradom. Vau Hotel Park prestaje biti post komunističko betonsko ruglo , s katom više opet će biti ponos našeg grada. “Bambi“ opet radi, grad se oporavlja. Davno zaboravljeno opet se otvara i radi. Pošto obično hodam bez cilja vježbe radi. Zatvoreno, prodaje se iznajmljuje se, pa pokvare mi izlozi ugodno iznenađenje s početka kolumne. O Puslica radi, ali ipak ću desno kod „Banke Brod“ sad neke druge banke u ulicu svoje mladosti. Idem pokraj bivše Piramide, Astorije do Horoskopa koji mislim još radi pod drugim imenom. Ulica nekad poznata po tome da si mogao u njoj kupiti kokice za kino, kojeg više nema, kao ni kokica. Kao fiktivni desničar opet idem desno. Tu radi Poliklinika Čosić, pa ću opet desno do mjesta gdje sam igrao bilijar. U ulicu Ante Starčevića u kojoj su fasade kao da čekaju da padnu nekom na glavu . Mjesta gdje sam izlazio Zagreb, Pivnica, više ne rade, ali čuju se iz poneke preostale birtije iz kojih se čuju novokompovani narodnjaci koje moje uho odbija čuti. Moram priznati nikad nisam razumio kako je moguće u isto vrijeme znati sve pjesme Cece i njenog antipoda Tomsona,
Hrvatska je tako postala dvolična zemlja. S jedne strane, preko dana je ona zemlja Zapada, visoko kulturna, uzvišena, A s druge strane, preko noći je postajala onaj iskonski Balkan koji konzumira tu vrstu muzike koju uvozimo iz Srbije. Iz toga se može zaključiti da, što se više ignorira, to se bolje širi među preostalim Brođanima.
Kuda ide naš grad
Piši kući propalo, od ju hu do samoupita Gdje je nestao moj grad? 6800 koraka pokazuje moj ekstra pametni sat. Upravo se vrši popis stanovništva, koji treba pokazati gdje Slavonski Brod nestaje. On živi i dalje, ali u Njemačkoj, Irskoj, Novom Zelandu i ne znam gdje. Prazni izlozi ostaju kao trag još jedne izgubljene generacije. Dolaze nove generacije, ali sve poraz svake vlasti županijske/ gradske/ državne, kad mi kćer dođe iz škole i kaže Luka/ Iva/ Sara/ Stjepan/ Lucija otišli su sa svojim obiteljima živjeti van.Vjerovatno bih i osobno ozišao da nisam osoba sinvaliditetom, mi izgleda jedini ne možemo se iseliti i ako želimo ,prazni izlozi, napuštenost oronulost grada kojeg ne čini samo fasada nego ono unutar nje, a to smo mi Brođani svjedoče tome da grad su ljudi, a bez njih ostaju prazni izlozi i ulice na kojima se nekad događao život. Sela su već prazna i prazne se i dalje za koga nije mi poznato sve dok traje depopulacija.
Zašto odlaze
Grad čine ljudi, oni koji ga vole i žele mu dobro. Bez njih gradovi su pusti, kao ljudi bez duše. Na autobusnim kolodvorima kojih naš grad ima dva( jedan u izgradnji+ Vukovarska peroni) se kupuju karte jednom pravcu .Mladi se ponekad vraćaju zbog blagdana u Slavonski Brod, a ostaju uplakani roditelji, bake, dide. Mnoge bake i dide su mirovine zaradile upravo u Njemačkoj ni ne misleći da će im svi potomci otići upravo u Njemačku trajno da tamo trajno ostanu. Do nekog novog susreta, do sljedećeg blagdana će dolaziti s vremenom sve manje dok asimilacija ne učini svoje.. Autobusi su bili puni, za sada u jednom pravcu. Povratne karte se kupuju samo za posjete najmilijima . Mladi odlaze, ponajprije zbog posla, jer ga ovdje nemaju bez odgovarajućih ponajprije političkih veza. Tamo će izgraditi novi život i bolju budućnost. Sigurno neće razmišljati kako preživjeti od prvog do kraja mjeseca bez plaće , ili uz neku minimalnu plaćicu. Kako će preživljavati kupujući na akcijama i trčeći od trgovine do trgovine( s reklama trgovačkih centara pod rukom) ne bi li ugrabili nešto jeftinije, čekajući rasprodaje i biti stalno suočeni s praznim novčanicima. Razumijem ih, ali mi je žao. Odlaze u jedan, materijalno bolji život, ali ovdje ostaje sve što je njihovo. Ulice, škole, drvoredi, klupe, kafići, prve ljubavi, uspomene... Neki svakodnevni rituali poput kavica s prijateljima. Ostaju oni koje vole, roditelji, rodbina, prijatelji, stvari…Ovdje ostaje jedan život, a tamo počinje drugi, tisućama kilometara daleko odavde. Što smo propustili učiniti, što nam se sada vraća kao bumerang? Jesmo li svima dali podjednake šanse? Jesmo bili tihi kada je trebalo biti glasniji? Šutjeti i pomiriti se s budućnosti, a ne pokušati djelovati zbog toga „ što ne možemo ništa“ je krajnje oportuno bez razloga. Nitko ne želi grad bez ljudi, budućnost bez svega navedenog, pa ni oni koji upravljaju s nama iz političkih pozicija moći uvjereni da znaju što rade. Do sad su samo pokazali da pojma nemaju.
