Ne vjerujem
jer vjerovanje traži predaju,
a ja sam naučio
živjeti bez rukohvata.
Svijet ne stoji na smislu,
nego na navici
da ga izmišljamo kad zaboli.
Moral nije zapovijed,
nego osobna izloženost ,
biti sam sa svojom odlukom
bez mogućnosti žalbe.
Ideologije su skloništa
za one koji se boje vremena,
a ja biram kišu
bez krova
i bez opravdanja.
Povijest ne pamti istinu,
nego upotrebljivu verziju krivnje.
Zato šutim pažljivo
i pišem rijetko.
Ako nešto ostane nakon mene,
to neće biti duša,
nego trag sumnje
koja nije tražila oprost.
I to je sve.
Bez neba.
Bez centra.
Bez izgovora.
Jutros sam se probudio sporije nego inače. Tijelo je opet imalo svoje planove, a ja svoje — i kao i obično, morali smo pregovarati. Ali negdje između prvog gutljaja vode i prvog dubokog daha, shvatio sam da danas nije onaj dan koji treba preživjeti. Danas je dan koji se može živjeti, makar u malim komadićima.
Nisam napravio ništa veliko. Nisam osvojio planinu, nisam trčao maraton, nisam promijenio svijet. Ali jesam ustao. Jesam otvorio prozor. Jesam pustio da mi hladan zrak dotakne lice i podsjeti me da sam još tu.
I to je, zapravo, dovoljno.
Danas sam si dopustio biti ponosan na male stvari: na to što sam pojeo doručak bez žurbe, što sam se nasmijao jednoj poruci, što sam osjetio da mi misli nisu tako teške kao jučer. Ponekad je napredak tih, gotovo neprimjetan — ali stvaran.
Možda sutra bude lakše, možda teže. Ne znam. Ali danas… danas sam pobijedio u malim bitkama koje nitko ne vidi, osim mene. I to je sasvim dovoljno da nastavim.
Ako ovo čita netko tko se bori sa svojim danim, ali znaj da nisi sam. I znaj da je u redu ići polako. U redu je stati. U redu je odmoriti se. Nade ima i u najtišim trenucima, samo je treba pustiti da se približi.
Danas sam joj otvorio vrata. Možda i ti možeš.
Bok, dolazim iz Slavonskog Broda, zovem se Vanja Krnić i žrtva sam pogrešnog liječenja.Imam 45 godina. Preživio sam bakterijski endokarditis, , ugradnju mehaničkog zaliska, dva moždana itd.Ovim blogom pokušat ću na svoj način) opisati sudski proces.., svoju bitku za zdravlje..Liječnik , inaće bivši šef brodske zaraze Nenad Pandak mi je liječio tuberkolozni meningitis( otišao u susjedni Oman, ako mu se tamo ovako omane...), a od tubekoloze nije bilo ni t.Pobjegao je nakon dugih 14 pravomoćno je presuđeno da mi je život uništen liječničkom greškom, a moj život?
Živjela naša divna Hrvatska!
krnic1980@gmail.com