Buđenje

četvrtak, 22.01.2026.

Jutros sam se probudio sporije nego inače. Tijelo je opet imalo svoje planove, a ja svoje — i kao i obično, morali smo pregovarati. Ali negdje između prvog gutljaja vode i prvog dubokog daha, shvatio sam da danas nije onaj dan koji treba preživjeti. Danas je dan koji se može živjeti, makar u malim komadićima.
Nisam napravio ništa veliko. Nisam osvojio planinu, nisam trčao maraton, nisam promijenio svijet. Ali jesam ustao. Jesam otvorio prozor. Jesam pustio da mi hladan zrak dotakne lice i podsjeti me da sam još tu.
I to je, zapravo, dovoljno.
Danas sam si dopustio biti ponosan na male stvari: na to što sam pojeo doručak bez žurbe, što sam se nasmijao jednoj poruci, što sam osjetio da mi misli nisu tako teške kao jučer. Ponekad je napredak tih, gotovo neprimjetan — ali stvaran.
Možda sutra bude lakše, možda teže. Ne znam. Ali danas… danas sam pobijedio u malim bitkama koje nitko ne vidi, osim mene. I to je sasvim dovoljno da nastavim.
Ako ovo čita netko tko se bori sa svojim danim, ali znaj da nisi sam. I znaj da je u redu ići polako. U redu je stati. U redu je odmoriti se. Nade ima i u najtišim trenucima, samo je treba pustiti da se približi.
Danas sam joj otvorio vrata. Možda i ti možeš.

22.01.2026. u 11:05 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

četvrtak, 22.01.2026.

Buđenje

Opis bloga

Kontakt

facebook stranica

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo