Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

četvrtak, 22.01.2026.

Bez oslonca

Ne vjerujem,
jer vjerovanje traži predaju,
a ja sam naučio
živjeti bez rukohvata.
Teretno dizalo mi je jedini luksuz sigurnosti,
kratki trenutak u kojem se svijet pravi stabilan
dok škripi pod vlastitom težinom.
Svijet ne stoji na smislu,
nego na navici
da ga izmišljamo kad zaboli.
Moral nije zapovijed,
nego osobna izloženost,
ostati sam sa svojom odlukom
bez mogućnosti žalbe.
Ideologije su skloništa
za one koji se boje vremena,
a ja biram kišu
bez krova
i bez opravdanja.
Biram biti svoj,
i kad je lakše biti tuđi.
Povijest ne pamti istinu,
nego verziju krivnje
koja se može reciklirati.
Zato ne šutim.
Pišem.
Da znam i sam
da sam tu.
To je moja ekspresija,
moj dokaz života,
moj mali kućni test otpornosti.
Tipkovnica je moj barometar —
ako izdrži mene,
izdržat će sve.
I zato tipkam.
Ako nešto ostane nakon mene,
neće to biti duša,
nego trag sumnje
koja nije tražila oprost
niti upute za uporabu.
I to je sve.
Bez neba.
Bez centra.
Bez izgovora.
Bez roka upotrebe.
Ali s barem jednom rečenicom
koja me preživjela.
Tu sam.
I tipkam.

22.01.2026. u 15:52 • 0 Komentara • Print • #

Buđenje

Jutros sam se probudio sporije nego inače. Tijelo je opet imalo svoje planove, a ja svoje — i kao i obično, morali smo pregovarati. Ali negdje između prvog gutljaja vode i prvog dubokog daha, shvatio sam da danas nije onaj dan koji treba preživjeti. Danas je dan koji se može živjeti, makar u malim komadićima.
Nisam napravio ništa veliko. Nisam osvojio planinu, nisam trčao maraton, nisam promijenio svijet. Ali jesam ustao. Jesam otvorio prozor. Jesam pustio da mi hladan zrak dotakne lice i podsjeti me da sam još tu.
I to je, zapravo, dovoljno.
Danas sam si dopustio biti ponosan na male stvari: na to što sam pojeo doručak bez žurbe, što sam se nasmijao jednoj poruci, što sam osjetio da mi misli nisu tako teške kao jučer. Ponekad je napredak tih, gotovo neprimjetan — ali stvaran.
Možda sutra bude lakše, možda teže. Ne znam. Ali danas… danas sam pobijedio u malim bitkama koje nitko ne vidi, osim mene. I to je sasvim dovoljno da nastavim.
Ako ovo čita netko tko se bori sa svojim danim, ali znaj da nisi sam. I znaj da je u redu ići polako. U redu je stati. U redu je odmoriti se. Nade ima i u najtišim trenucima, samo je treba pustiti da se približi.
Danas sam joj otvorio vrata. Možda i ti možeš.

22.01.2026. u 11:05 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

četvrtak, 22.01.2026.

Bez oslonca

Buđenje

Opis bloga

Kontakt

facebook stranica

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo