Ne vjerujem,
jer vjerovanje traži predaju,
a ja sam naučio
živjeti bez rukohvata.
Teretno dizalo mi je jedini luksuz sigurnosti,
kratki trenutak u kojem se svijet pravi stabilan
dok škripi pod vlastitom težinom.
Svijet ne stoji na smislu,
nego na navici
da ga izmišljamo kad zaboli.
Moral nije zapovijed,
nego osobna izloženost,
ostati sam sa svojom odlukom
bez mogućnosti žalbe.
Ideologije su skloništa
za one koji se boje vremena,
a ja biram kišu
bez krova
i bez opravdanja.
Biram biti svoj,
i kad je lakše biti tuđi.
Povijest ne pamti istinu,
nego verziju krivnje
koja se može reciklirati.
Zato ne šutim.
Pišem.
Da znam i sam
da sam tu.
To je moja ekspresija,
moj dokaz života,
moj mali kućni test otpornosti.
Tipkovnica je moj barometar —
ako izdrži mene,
izdržat će sve.
I zato tipkam.
Ako nešto ostane nakon mene,
neće to biti duša,
nego trag sumnje
koja nije tražila oprost
niti upute za uporabu.
I to je sve.
Bez neba.
Bez centra.
Bez izgovora.
Bez roka upotrebe.
Ali s barem jednom rečenicom
koja me preživjela.
Tu sam.
I tipkam.
Post je objavljen 22.01.2026. u 15:52 sati.