Sjedim ja... mirno I razborito.
Na terasi.
U svojim originalnim kineskim natikačama.
More čista bonaca. Nebo prijeti.
Ali ja? Ja sam zen.
I onda...
GROM!
Zvekne!
Ne blizu, al’ dovoljno da mi skorosrce skoči u grlo.
Kćer potrči u kuću, lagana kao vjetar.
A ja? Ja pokušam isto.
Jer tata mora biti brži od straha ili kćeri.
Ali ne ide, brate... ne ide.
Kineska natikač ta gumena izdaja —
propadne pod mojim junačkim korakom.
K’o da mi kaže:
“Ti si za kauč, ne za sprint.”
I ja... padam.
Ne elegantno.
Više k’o vreća cementa na elegatni pod koji glumi mramor
Ležim.
Na podu.
Krv mi šara prst.
Ajoj vičem!
Ne zbog boli — više iz čuđenja.
Zgulio sam se.
Ego ranjen.
Ali srce... srce se smije.
Jer kćer je sigurna.
Daju mi ruku diži se!
A ja sam dao sve od sebe...
u natikači od 9.99 kuna.
Ne mičem se.
Ne zato što ne mogu — nego što ne smijem.
Hipohondar u meni vodi glavnu riječ.
Što ako je puklo nešto važno?
Prst? Ligamenti? Duša?
Sve je moguće kad si ja.
Jaučem.
Ne tiho.
Nego da me čuju i galebovi.
Laki je skužio da grmi i trese, pade ja u drugi plan
Da susjedi kroz zavjese šapću:
“Opet onaj s terase ispod bora, što pada k’o da ga snajper pogađa.”
Čekam.
Dijagnozu iz svemira.
Ne dižem se dok ne prođe bar pet minuta.
Jer rana se ne mjeri u krvi.
Nego u mogućnosti da je to početak kraja.
Ali onda...
Kćer, Ivana i mama me zovu
“Tata, ajde, nije ti ništa!”
I tad se dižem.
Polako.
K’o Feniks iz pepela.
S papučom u ruci.
Prstom sredbjim u zraku.
I osmijehom koji kaže:
“Preživio sam.
I to bez hitne.
Heroj dana — u natikači i panici.”
Kasnije, uz kavu, sve s sto flastera to ispričam kao da sam pao s planine.
A ne s terase.
Jer prava drama ne treba visinu.
Samo malo kiše.
Jedan grom.
I papuču...
koja ne zna što znači odanost.
Tata , grmi li?
Evo sad će.
Post je objavljen 04.08.2025. u 23:33 sati.