Inače, te nagle promjene vremena na mene djeluju naprosto fantastično. Baš sjajno – nabijem ih.
Taman se priviknem na +40, uvježbam disanje na škrge, prilagodim se kao gušter na asfaltu, kad nebo odluči da je dosta. Oblak se skoro prevrne i iz pripreme baci kantu hladne vode. Na nas. Na sve nas.
Naravno, moj priglupi pametni telefon šuti. Njemu je samo sunčano, a kao da bi kapučino od bajadere do kraja popio ispod svježe obojene nadstrešnice – iz bijele boje u smeđu. Obrnuto obojane. Kao što sam i sam obrnut.
Nedostaje par dasaka, koje su, naravno, trebale biti iznad mene. Ili sam ostavljen namjerno bez daske nad (ili u) glavom?
I ne treba mi aplikacija, ni biometeorološka prognoza.
Ne.
Ja to osjetim. Kao neka lokalna Baba Vanga ili braća Tarabić.
Zavrti mi se. Blago, ali dovoljno.
Ustajem, iznenada, automatski, da prošećem. Ljudi oko mene:
„Kud ćeš, Vanja?“
A ja stojim. Ni lijevo, ni desno. Samo stojim.
Kao da sam na zombi drogi, usred pokreta nekog rave partija.
U tom trenutku – i ja sam meteorološka postaja.
Čekam.
Minutu, dvije, dok ne prođe ono neobjašnjivo.
Onda sjednem, normalno, kao da ništa nije bilo.
Sve ok. Idemo dalje.
Tijelo zna.
Vremenske oscilacije? Nema panike. Imam ugrađeni radar.
Neki to zovu poremećaj tlaka.
Ja to zovem supermoć preživljavanja nakon moždanog puta dva.
Post je objavljen 29.06.2025. u 11:20 sati.