Kad mi dan zapne k’o loše složen sat,
kad me život zvekne – direkt u vrat,
kad padnem ko kruška, na leđa, bez daha,
one su tu – moja vatra, moja snaga.
Hana studira, filozofira,
malo svijet mijenja, malo kavu filtrira.
Zna sve o svemu, argumente slaže,
a ja samo kimam, jer tko da se snađe?
Tea pak šahovsku bitku bije,
sve misli su joj brze, hladne i britke,
matira me rječju, bez puno strke,
a ja jedva kralja premjestim s crne na bijele crte.
Kad me svijet stisne, kad koljena klecnu,
kad snovi se čine daleko i smećem,
one me dižu – osmijehom, rukom,
i kažu: “Ajde, tata, ne budi djed Mraz u mukom!”
I smijem se onda, jer kako da ne,
kad imam dvije lavice koje vode me?
Ako se opet sudbina zeza,
imam njih – i to mi je teza!
Pa neka mi kiša i dalje pada,
neka me svijet baca s ramena na leđa,
ustat ću opet, kroz buru i led,
jer one su moj razlog, moj smisao, moj svijet.
Post je objavljen 05.01.2025. u 19:35 sati.