Četrnaest godina prošlo je otkad mi je život stao. Ili su mi barem tako rekli. Moždani udar, tuberkuloza – da, dobro ste pročitali. Tuberkuloza koju nisam imao. Dr. Pandak, taj neumorni dijagnostičar, liječio me tako predano da sam skoro povjerovao da sam bolesniji nego što jesam. Ironija? Možda. Ili možda samo stvarnost koju nije lako prihvatiti.
Kad zažmirim, vidim njega. Bijeli mantil, umorne oči i taj pogled kao da mi čini uslugu. Kao da mi spašava život, dok ga u stvarnosti krade. Nije se ispričao, naravno. Možda misli da nije imao za što. Ali nije ni važno – naučio sam da isprike ne liječe, baš kao ni pogrešne dijagnoze.
Ne slavim život. Zašto bih? Nije da je bio baš velikodušan prema meni. Oduzeo mi je tijelo koje sam poznavao, snove koje sam gradio, ritam kojim sam koračao. Ali znate što je smiješno? Dok sjedim ovdje, gledajući sunce kako zalazi, shvaćam da nisam ljut.
Jer u tih četrnaest godina, otkrio sam nešto što prije nisam znao. Otkrio sam sebe. Ne onog savršenog, onog koji je imao sve planove i moći svijeta, nego ovog sirovog, istinitog mene. Onog koji se smije ironiji, jer stvarno, što drugo možeš nego se smijati?
Dr. Pandak mi je uzeo puno, ali nije sve. Nije mi uzeo inat. Nije mi uzeo sposobnost da pronađem ljepotu u sitnicama – u mirisu jutarnje kave, u tišini noći, u ptici koja pjeva negdje daleko.
Nekad pomislim, možda bih mu trebao poslati razglednicu. "Hvala, doktore", napisao bih. "Naučili ste me da je život nepredvidiv, da je tijelo lomljivo, ali da duša može izdržati više nego što sam ikad mislio."
I tako, dok ne slavim život, živim ga. Svoju verziju, sa svim nesavršenostima i bolnim uspomenama. I dok god imam snage za još jedan dah, za još jednu riječ, za još jedan osmijeh, osjećam se kao pobjednik.
Ironija? Možda. Ali hej, nije li život sam po sebi jedna velika ironija
Post je objavljen 11.12.2024. u 16:21 sati.