Prolazim tiho kroz vlastiti dan,
kao da nisam glavni lik, već netko sa strane,
s teretom na leđima, punim claudom vlastitog polufunkcionalnog mozga, uspomena i planova
koji se često raspadnu prije nego što ih zapišem.
Nosim svoje stanje sranje kao stari kaput,
iznošen, ne baš moderan, ali moj.
Navikneš se na miris vlastitih borbi,
kao što se navikneš da kiša dolazi kad ne treba.
Svako jutro kucam, ne po vratima sudbine,
nego po vlastitoj glavi, da ustanem, da krenem,
da ne ostanem ležati u žaljenju,
jer imam razlog, dva razloga, dva osmijeha, dva svijeta.
Moje kćeri, moje svjetlo,
njihov smijeh briše bol bolje od morfija,
njihova snaga me podsjeća da nisam bezvrijedan,
čak i kad se osjećam kao statist u vlastitom tijelu.
One rastu, cvjetaju,
a ja sam tu, ponekad kao sjena, ponekad kao stijena,
uvijek nespretan u riječima,
ali jasan u ljubavi, i tvrdoglav kao planina koja ne zna odustati.
Stanje/ sranje zvano bolest me prati, da,
od dvadeset i devete do danas vodi me na nepozvana mjesta,
ali svaki dan joj barem sto puta jebem mater u glavi,
s poštovanjem, naravno – imamo mi svoj odnos.
Ne tražim sažaljenje,
jer sam naučio kako se sažališ nad sobom pa si još gore.
Radije se sprdam na vlastiti račun,
jer ako se ne mogu smijati sebi, onda sam tek pacijent, a ne čovjek.
Znam da nisam junak iz romana,
ali sam lik koji nije stao kad je najviše boljelo.
Znam da ne nosim medalje,
ali nosim njihovu ljubav kao najskuplju orden.
Prolaznik sam, ali ne bez traga,
jer svaki njihov zagrljaj kaže da sam ostao kad je trebalo.
Možda sam ponekad tih, možda šepam, možda kasnim,
ali dođem – uvijek dođem, s osmijehom i inatom.
I dok bolest pokušava šaptati da stanem,
ja joj uzvratim urlikom u sebi:
Još ne, još ne,
imam kćeri koje rastu, i smijeh koji tek treba stići
Post je objavljen 22.05.2025. u 11:41 sati.