Na klupi pred zgradom sjedi čovjek.
Kažu, ne zna se je li čeka autobus ili vlastiti život.
Ima u rukama kruh od jučer,
a u očima sutra koje ne obećava ništa.
Nema veze, na parkiralištu je.
Grad spava u nedjeljnom mamurluku,
na poneki fasadama vise zastave,
ali ne znaju kome pripadaju.
Jednako su izblijedjele kao i ljudi ispod njih.
Pokušavam zapisati istinu,
ali ona se stalno skriva iza tuđih parola.
Ovdje je lakše kupiti obećanje,
nego vjerovati u vlastite noge.
Ipak, kad naiđe djevojčica s knjigom pod pazuhom,
kad vidim osmijeh koji ne zna za kalkulacije,
znam da sve ovo ima smisla.
Jer ništa nije jače od mladosti koja se ne boji čitati.
A mi, umorni, slomljeni i ogorčeni,
možemo se barem praviti da još dišemo
za njih,
da ne odustanemo od puta,
iako cesta odavno vodi u krug.
Živim krug čekajući ishodište
Idem i ne odustajem
Idem!
Post je objavljen 06.09.2025. u 19:27 sati.