Kad mi je tijelo zanijemjelo,
a duša šaptala kroz tišinu,
u bolničkoj sobi, među zidovima bijelim
one su bile tiho svjetlo.
Hvala im.
Hranile su me na sondu, kap po kap,
bez riječi, s toplinom kao majka djetetu,
dok su mi oči govorile što usta nisu mogla.
Hvala im.
Okretale su me svakih nekoliko sati,
da mi tijelo ne izgubi dostojanstvo,
da me rana ne pojede dok se borim.
Hvala im.
Vadile su krv kao da uzimaju brigu,
nježno, precizno, bez grubosti,
s pogledom koji kaže: Još si ovdje, i samo još kap dvije.
Hvala im.
Vlažile su mi usne kad su bile suhe kao pustinja,
dok sam disao kroz suho i tiho
kapljom su me vraćale među ljude.
Hvala im.
Dok su drugi žurili, one su ostajale,
pokraj mene, ranjivog, bez glasa,
kao da nisam samo broj već ono što jesam čovjek.
Hvala im.
Ne znam imena svih, ali pamtim dlanove,
pogled, smirenost i strpljenje bez uvjeta.
Ostale su uz mene kad nisam ostajao ni ja,
ali oči pune empatije sanjam i pamtim
Hvala im.
Za svaku žlicu, svako okretanje,
za kap vode, za tišinu koja grli,
za borbu bez svjetala pozornice i lažne slave
za sve što jesu, medicinske sestre
hvala im.
Post je objavljen 10.05.2025. u 15:18 sati.