Mostovi skele žbice i ribice
Danas ujutro uz kavu razmišljam kako bi valjalo sunčano popodne iskoristiti za boravak na otvorenom, na biciklu naravno. Pokušavam se sjetiti gdje već dugo nisam bio, pa izbor pada na Posavinu, odnosno desnu obalu Save na dio oko mjesta Veleševac. Nakon posnog ručka, koji se sastojao od sitnih ribica, sjedam na bicikl i za zagrijavanje otpeljam deset kilometara do Dubrovčaka Lijevog. Tu se odmah hitim na skelu, na kojoj skelar nekome nešto živo objašnjava na mobitel. Pokreće plovilo ne prekidajući razgovor, pa komuniciramo mimikom dok mu predajem simbolične tri kune, što je naknada za kratku plovidbu. Kako imam aparat u torbi na biciklu, koristim priliku i okinem par fotki, nemam često priliku vidjeti i doživjeti rijeku iz tako izravne perspektive.
Okviran plan bio je doći do rječice Odre, koja od Velike Gorice vijuga ravnicom i u Sisku se spaja s Kupom. Zapravo htjedoh vidjeti stari drveni most na Odri u blizini Veleševca. Čini se da u mojim biciklističkim putopisima svaki iole posebniji most ima neku priču, pa je tako ima i ovaj. Prije tri godine otprilike čuo sam za taj most, pa sam ga u društvu prijatelja E. odlučio potražiti, na bajku naravno. Krenuli smo po promjenjivom vremenu, koje se pretvorilo u upornu kišu, nakon što smo prešli Savu. Dobar sat sjedili smo na jednoj autobusnoj satnici i čekali da kiša stane, da bi na kraju odustali od potrage i po pljusku se vratili doma mokri k'o miševi. Drugi, uspješan pokušaj uslijedio je par mjeseci kasnije, kad smo u ulozi vodića do mosta doveli Dražena Breitenfilda, novinara i blogera, koji je o tome pisao na svojem blogu. U trećem pohodu tu smo drvenu građevinu čak i prehodali, gurajući bicikle. Kažem čak jer most nije baš u siguran prijelaz, odnosno zatvoren je za promet zbog dotrajalosti. Nakon što smo ga prešli, nastavili smo kroz šumu Varoški lug i izbili na magistralnu cestu Sisak-Velika Gorica. Planirali smo po njoj voziti samo nekoliko kilometara i u mjestu Greda, skrenuti prema Odransnkom polju i na lijevu obalu Odre doći preko drugog drvenog mosta, što je stajao nizvodno. Kad smo u Gredi stali i pitali za put, mještani su se počeli smijati, rekavši da tog mosta više nema, netko je zapalio gnijezdo stršljena, a s njime nažalost i cijeli most. To nas je primoralo da po magistrali vozimo do Siska, dok su uz nas brujali brojni automobili i kamioni. Četvrti pokušaj dolaska do mosta dogodio se danas. Prelazim dakle Savu i po dosta lošem asfaltu prolazim kroz sela Jezero Posavsko, Suša i Ruča. U tim mjestima živi malo ljudi, čini mi se da je svaka druga kuća prazna, pa ponekad djeluju pomalo otužno. Međutim, danas vrlo živa slika. Lijepo je vrijeme, pa klinci napucavaju loptu na igralištu, ljudi sjede u dvorištima, a ribići strpljivo meditiraju kraj Save ili njenih mrtvica i rukavaca. Brzo dolazim u Veleševac i stajem kraj crkve. Naslonim bicikl na jedno veliko stablo i fotografiram crkvu i simpatičnu pokrajnju zgradu u kojoj je župni ured. Dok tako obilazim crkvu, prilazi mi jedan mještanin i zanima se za moju vožnju i fotografiranje. U kratkom razgovoru shvatimo da imamo čak i neke zajedničke poznanike, iako on živi u Veleševcu, koji je dobrih dvadeset kilometara od udaljen od Ivanića. Pozdravljam ga i skrećem na makadamski put što vodi prema Odri. Nakon desetak minuta vožnje dolazim do betonskog mosta, koji prethodi ovom starom, kojeg želim vidjeti. Preko njega prelijeva se voda iz nabujalog kanala. Procjenjujem da nije duboka i pedaliram posred te vode. Zvuči pomalo nestvarno, ali vjerujete, dok se vozim kroz petnaestak centimetra duboku vodu, kraj kotača mi prođe jedna ribica, gotovo kroz same žbice, pa vi recite da biciklizam nije vodeni sport. Nakon tog plivanja za koje ne trebaju peraje, već pedale, prelazim jedan nasip iza kojeg me čeka drugi, puno širi i dublji kanal, koji je potpuno potopio put kojim trebam proći. Dubinu tog potopa ne mogu procijeniti, prolazak kroz muljevitu brzu vodu bio bi ludost, pa pomalo razočarano shvaćam da se moram okrenuti nazad. Drveni most opet mi je izmigoljio, iako je tu nadomak, odmah iza zavoja Vraćam se na cestu i nakon par kilometara ponovno nakratko plovim Savom, ovaj put skelom u Oborovu. Komentiram sa skelarom kako je koma da nema mosta na Savi od Martinske Vesi do zagrebačke obilaznice, što je oko šezdeset kilometara, na što on samo odmahuje rukom, naviknut na nimalo laganu svakodnevicu na rijeci. Vozim natrag po desnoj obali cestom što vijuga uz nasip li po njemu. Dok pedaliram doma i gledam prostranu posavsku ravnicu, razmišljam kako se već dugo nisam tako dobro osjećao vozeći bicikl, unatoč tome što nisam vidio Odru i most. Bilo je to ravno pedeset kilometara čiste uživancije, pogonjene proljetnim suncem, od mosta do mosta, od skele do skele, od pedale do priče. |
Nesanica
Pustio je da mu umorno tijelo nalegne na stari madrac ispunjen vunom, dok je istovremeno preko sebe navukao starinsku perinu. Glava mu je utonula u veliki, mekani jastuk, koji se oko nje praktički omotao. U tamu prostorije sijevale su još samo žive oči. Ležeći u tom neobičnom, starinskom balonu, sluškivao je planinski vjetar, što je šibao zidove i krov stare dvene kućice. Skučenu unutrašnjost ispunjavao je miris nevino bijelog pamuka i suhih borovih greda, što su činile zidove i špicasti svod iznad glave. Dok mu se u mislima krenuo odmotavati kaleidoskop slika, što su sačinjavale upravo završen dan, promatrao je zamršeni sklop krovišta, koje je godinama postojano odolijevalo teškim planinskim snjegovima. Pokušavao je prizvati san na oči, ali on je uporno migoljio i obilazio privremeni, planinski konak, što mu je noćas činio utočište.
Prkosnu građevinu u kojoj je nakanio dočekati jutro, izgradio je prije više od sto godina njegov pokojni pradjed. Iako ga poznaje samo s malobrojnih fotografija, zamišljao je žilavu figuru i kvrgave ruke koje okreću teške komade kamena, od kojeg će nastati zidovi podruma na kojima počiva gornji dio. Prisjećao se zanesenih očevih priča o vještom graditelju, vrijednom neimaru, po kojem je dobio ime. U mislima mu se nižu slike brkate pogurene prilike koja u nedogled poteže tešku grubu pilu, koja će duga, vitka debla bora, pretvoriti u ravne grede, što savršeno naliježu jedna na drugu. Dok tako pabirči i sklapa sjećanja, naleti vjetra rastjeruju san koji nikako da nalegne na pospane oči. Dok golema planina spava u moru tame, sluša umornu drvenariju kako stenje pod naletima hladnog zraka, što je možda još jučer stanovao iznad prostrane ruske tajge. Milijuni moždanih neurona neumorno putuju u prošlost i stvaraju slike djeda i bake, kojima je ova kućica i planina bila sinonim za teški rad i odricanje. Vidi djedove jake ruke kako zamahuju oštrom kosom, ispod koje pada kržljava planinska trava u savršeno ravnim otkosima. Čuje blejanje zbunjenih ovaca i lavež pasa, koji kruže oko njih pokušavajući ih usmjeriti prema oboru u kojem će baka, koja ne zna za umor obaviti mužnju. Osjeća okus toplog mlijeka i slanog ovčjeg sira, koji se topi u ustima i čini da se zadovoljstvo razlije cijelim tijelom. Dok tako snatri i prevrće se u škripavom krevetu ne primjećuje da je već duboko zašao u noć, što se kao lopov ušuljala i krade mu san. U polumraku sitnih sati nazire komade namještaja, što ga je otac donio iz kuće u kojoj su stanovali. To ga vrati u godine kad je ova građevina doživjela prvu veću obnovu, te postala vikendica i služila za povremene obiteljske odmore na planini. Vidi starijeg brata što na dugoj tankoj špagi vuče zmaja, kojeg im je otac izradio. Lepršavi trapez najlona plovi na ljetnom povjetarcu, dok njegov potezač ponosno gleda prema majci, koja ga pokušava fotografirati. Na prilazu štuca plavi Fićo, koji je s naporom izgurao brojne strme serpentine, što mlađoj sestri uvijek izazovu blagu mučninu. Pogrešno mu se učini da u daljini čuje zavijanje vukova, kojih na planini već dugo nema. To ga podsjeti na Vučka, obiteljskog mezimca, koji je neumorno trčao po škrtoj livadi oko brvnare i njuškao svaki kamen i svaki grumen zemlje, na koji bi naišao. Dok kazaljke na starom satu neumorno kruže prema jutru, a gusta magla sjeda na prostrani, visoki plato, učini mu se da ga je dotakao san. Negdje između sna i jave u mislima vidi starijeg sina. Promatra ga kako prvi dan škole na leđima nosi veliku torbu i uzbuđen korača prema zgradi u kojoj stanuje znanje. Kao da čuje mlađeg dok na priredbi u vrtiću recitira pjesmicu, a na licu mu sjaji ponos. Neumorno vrti film u kojem ih jedne zime ispred ove iste vikendice satima vozi na saonicama, dok se svima nisu obrazi i prsti smrzli. Uoči kako je san ipak ustuknuo, dok osluškuje smiraj vjetra, što je gotovo svunoć divljao. Protrne kad pred samo svitanje izvana začuje šuškanje, za koje misli su koraci neke životinje ili neželjenog gosta. Na koncu ugleda kako se kroz okno malog prozora u prostoriju s istoka probija zora, dok ga istovremeno obuzime smiraj i spokoj. Okrene se u stranu gdje mu se na svega pedalj udaljenosti nakratko ukažu njene snene, tirkizne oči. Privije ju bliže k sebi, udahne njenu toplinu i za nekoliko trenutaka utone u san. |
Čudesna šuma Žutica
Tko o čemu, ja o Žutici, no ovaj put ne iz prve ruke, već inspiriran izvrsnim dokumentarnim filmom „Čudesna šuma Žutica“ što je jučer premijerno prikazan u prepunoj „maloj sali“ Pučkog otvorenog učilišta Ivanić-Grad. Redatelj i snimatelj filma je Zoran Ožetski, ljubitelj prirode i moj sugrađanin. Ožetskog sam upoznao kroz bavljenje fotografijom, što je medij kojim se on odlično izražava. Njegov snimateljski i redateljski rad do ove premijere bio mi je u dobroj mjeri nepoznat, pa je tim više film ugodno iznenađenje, koje me potaknulo na pisanje ovog teksta. Projekcija i prateća izložba fotografija istog autora, bile su prvorazredan, kulturni događaj, lokalnog karaktera, kojem su nazočili brojni gledatelji, tvorci filma, učenici, članovi udruga, djelatnici Hrvatskih šuma, predstavnici grada Ivanić-Grada i Zagrebačke županije, koja je podsredstvom javne ustanove „Zeleni prsten“ sufinancirala ovaj, hvale vrijedan uradak.
Podnaslov filma je „Između dvije poplave“ i to je osnovni vizualni narativ i potka na kojoj se zasniva priča o Žutici. Već uvodne scene, u kojima se kamera blago uzdiže kroz žuto lišće, što pada s drveća, da bi nadvisila krošnje i iz ptičje perspektive ponudila jedan nesvakidašnji pogled, najavljuju poseban audio-vizualni doživljaj. U ulozi voditelja-pripovjedača pred objektiv staje zaljubljenik u prirodu i dobar poznavatelj Žutice dipl. ing. šumarstva Zlatko Bublić, koji na početku gledatelja upoznaje sa osnovnim podacima o šumi, stavljajući naglasak na sezonske poplave, po kojima je šuma karakteristična i koje napajaju zemlju, donose hranjive tvari i omogućavaju, kako kaže, eksploziju života. Dok ing. Bublić nadahnuto govori, nižu se fascinantni prizori ogromne količine vode, što se razlila u niže dijelove šume i pretvorila ju praktički u jezero. Iznad nje nadvijaju se krošnje hrasta lužnjaka, poljskog jasena, crne johe i vrbe. Uvodni kadrovi najavljuju i mnoštvo životinjskog svijeta, koji je bio spreman „pozirati“ pred znatiželjnom i strpljivom Zoranovom kamerom. Priča počinje na kraju zime, odnosno s topljenjem snijega i obilnom kišom, kroz koju snimke iz zraka nude jedan nestvaran pogled odozgora. Voda je zaposjela niže dijelove šume, ali to neće dugo trajati. Već u rano proljeće iz viših predjela voda se povlači i tlo se počinje zagrijavati, dok se u onim najnižim zadržava tokom cijele godine. Dok glas naratora Željka Tomca gledatelja upoznaje s utjecajem vode na izgled šume i prilike u njoj, gledamo snimke bogatog raslinja što čini takozvane močvarne zajednice i šume divova, hrasta lužnjaka i običnog graba. Upoznajemo bare, mrtvice i lokve koje nemaju doticaj sa matičnim tokovima, ali se pune vodom u vrijeme poplava i kiša. U takvima ili uz njih žive, ili se okupljaju radi parenja i hranjenja, razne vrste kukaca, žaba, vodozemaca, gmazova, riba, ptica i sisavaca. Film skreće pažnju na potrebu očuvanja takvih močvarnih staništa, koja je čovjek za svoje potrebe u dobroj mjeri isušio. Zlatko Bublić upoznaje nas sa zanimljivim stanovnikom Žutice, malim vodenjakom, koji u vrijeme parenja razvija posebnu leđnu peraju. Film donosi i crticu o dabrovima, čija je autohtona populacija prije više od sto godina nestala s područja Posavine, da bi 1996. bili ponovno naseljeni baš u Žuticu, gdje su se dobro prilagodili i udomaćili. Zelenilo i šarenilo prevladava na snimkama proljetnica, cvjetnica, šaša i mahovine što se u kasno proljeće rašire po šumskom tlu. Pažnju plijeni i kružni rakurs velike kolonije šumskih mrava koja se raširila oko velikog starog panja. Upoznajemo kockavicu, ugroženu biljku, simpatičnog cvijeta crveno-bijelih šara nalik šahovnici, po kojima je kod nas dobila ime. Pomalo dramatičan utisak ostavlja glasna grmljavina, vjetar i dugotrajna kiša koja uzrokuje ljetnu poplavu. Ta navala obilne vode za neke je životinje „dramatična borba za opstanak.“ Film donosi fascinantan i, prosječnom gledatelju nepoznat podatak, da je u Žutica druga najveća nizinska šuma u Hrvatskoj, a u njoj je pronađena četvrtina od ukupnog broja vrsta vodozemaca i gmazova, koji žive u našoj zemlji. Laganu zebnju izaziva krupni plan trulog debla u kojem se sklupčala riđovka, jedina zmija otrovnica koja nastanjuje Žuticu, dok mala bara nudi pogled na simpatičnu gatalinku, jednu od najmanjih žaba u Europi. Film nudi i odgovor na pitanje kako je Žutica najvjerojatnije dobila ime, po velikoj žutilovki, grmolikoj biljci izraženih, žutih cvjetova. Važan dio bogatog eko-sustava Žutice su i poplavni pašnjaci uz njen rub, Gospođica i Behec. Zahvaljujući donekle očuvanom tradicionalnom načinu uzgoja stoke, velika stada konja i krava na tim livadama možemo vidjeti i danas. Na rubovima tih livada raste, između ostalog, svilenica, biljka bogatog ružičastog cvijeta, koji privlači brojne, kukce. Ljetna žega uzrokuje isušivanje mrtvica i rukavaca, što se dobro vidi u pomalo dramatičnim kadrovima riba koje se panično gužvaju u plitkoj muljevitoj vodi ili zmije ribarice, koja razjapljenim čeljustima guta jednu od njih. Sredinom srpnja Zlatko i Zoran u gustim krošnjama starih hrastova uspijevaju pronaći i snimiti gnijezdo crne rode, oprezne i plašljive ptice selice, koja je u stanju odletjeti i do trideset kilometara od gnijezda, u potrazi za hranom za uvijek gladne ptiće. U podnožju na vlažnom šumskom tlu pažnju privlače razne gljive, specifična vrsta negdje na pola puta između biljke i životinje. Uzdah oduševljenja prisutne publike, posebno one najmlađe, začuje se dvoranom dok na platnu gleda, u kontra svijetlu izvrsno snimljenu snimku crvenih mrava, koji visoko u vis štrcaju mravlju kiselinu, dok ih voditelj žutičke priče „napada“ rukom. Jesen, koja se u šumu „ušuljala,“ donosi bogatstvo zlatno-žute boje, što je opet najdojmljivije na snimkama iz zraka. S dolaskom jeseni nastupaju kiše i obilje vode koja će još jednom, dok se biljke i životinje pripremaju za dugu tešku zimu, zatvoriti prirodni ciklus u čadesnoj šumi Žutici. Žutica je meni poligon za biciklističke vožnje, duge hodnje i trajna inspiracija fotografiranje i pisanje. Ona je bila tema mojeg prvog teksta ovdje na blogu , a zahvaljujući ovom inspirativnom dokumentarnom filmu, raširila se kroz duge retke i u ovom sto prvom. Odlazit ću naravno u Žuticu i nadalje, s više razumijevanja i puno novih spoznaja o njenom biljnom i životinjskom svijetu, što mi ih je ovaj uradak priuštio. On je svima dobra pozivnica da Žuticu posjete i potvrda mojeg uvjerenja da je uistinu čudesna. Trailer: Čudesna šuma Žutica |
Trčanje
Povod, ali ne i razlog, da nakon dugo vremena opet počnem trčati bio je jedan video, koji se na facebooku pojavio niotkud i sam od sebe zavrtio pred mojim očima. U tom videu sudionici jedne trail utrke trče po neravnom terenu, prelazeći razne prepreke, noseći na leđima opterećenje ili gazeći kroz vodu. Sve skupa izgleda prilično naporno i nije moja vizija sporta kao takvog, ali kao što rekoh bio je to hint da na dnevni red stavim razmatranje odluke o otvorenju nove trkačke sezone. Prošlo je najmanje godina dana otkad sam zadnji put trčao. U tom vremenu nisam potpuno zapostavio sportske aktivnosti, ali one su se ostvarivale uglavnom kroz povremeno igranje košarke ili vožnju bicikla.
Pronalazim stare, prašnjave trkačke tenisice, navlačim na sebe sportsku odjeću i jedva dočekujem završetak dnevnih obaveza i jedan sat slobodnog vremena. U predvečerje dolazim na ivanićki sportski park Zelenjak i bez puno razmišljanja, naslonim bicikl na ogradu, skinem jaknu i stupam na atletsku stazu, koja okružuje nogometno igralište. Nošen svježinom, željom i entuzijazmom na samom početku namećem sebi prilično jak tempo, dok istovremeno pokušavam uskladiti ritam disanja i koraka. Već nakon pola kruga prisiljen sam zrak udisati kroz usta, jer količina koja u pluća ulazi kroz nos, jednostavno nije dovoljna za taj tjelesni napor. Kako odmičem prema kraju prvog kruga to disanje je sve brže i glasnije, da bi se ustabililo na otprilike jedan udisaj na dva koraka. Na ulazu u drugi krug zglob lijeve noge bolno me podsjeća da sam ga dan prije na košarci malo istegnuo i kao da mi poručuje da je brojka od deset krugova, odnosno četiri kilometra, koliko sam zacrtao za prvi dan, prevelik zalogaj. Pokušavam ignorirati bol, očekujući da će oslabiti, kad zglob i cijelo tijelo postigne radnu temperaturu. Cijelo to vrijeme koncentriran sam isključivo na ono trenutno radim, a iz iskustva znam da to nije dobro. Kad se u glavi zavrte i drugi filmovi, nevezani uz samo trčanje vrijeme brže prođe i ukupni doživljaj je ugodniji. Pred kraj drugog kruga javljaju se prvi znakovi umora. Mišići se bune protiv napora što sam im najedanput priuštio. Počinjem kalkulirati kako je iza mene samo petina planirane dužine, a već se osjećam iscrpljeno, što sigurno nije dobar znak. U trećem krugu osjećam kako se tijelo zagrijalo, bol u zglobu oslabila, a disanje do kraja uskladilo s ravnomjernim trkom što ga diktiraju dugi, brzi koraci. Uspijevam nekako misli i pažnju maknuti od samog trčanja, pa tako primjećujem da je vlažna atletska staza po kojoj gazim postala nekako mekša, od mojeg zadnjeg dolaska. Nema crvene prašine od koje tenisice i čarape nakon trčanja izgledaju kao da ste nastupili na Roland Garrosu. Čak i na uskoj ugaženoj traci, po kojoj često klipsaju oni meni slični, pojavili su se sitni svijetlo-zeleni izdanci trave. To sve skupa bolje amortizira doticaj noge s podlogom i pridonosi da je opterećenje na zglobove i koljena manje. Dok tako analiziram podlogu ulazim u četvrti krug. Zapravo nisam siguran jesam li već na početku petog, što mi trenutno kvari raspoloženje, pa panično premotavam film, tražeći detalje iz svakog pređenog, da bi na kraju ustvrdio da je ipak posrijedi četvrti. Na otprilike polovici prisiljen sam posegnuti u džep za papirnatom maramicom i riješiti se ostataka hunjavice koja me muči zadnjih dana. Ta dodatna radnja utječe mi na disanje i prekida ujednačeni rad ruku što služe kao zamašnjak i balans gornjem djelu tijela, koji je samo na prvi pogled pasivniji od nogu. Na ulazu u peti krug dižem pogled prema niskom narančastom suncu, koje me kratko zasljepljuje, ali ujedno daje dobar podstrek za nastavak prema kraju prve polovice. Istovremeno čujem glasove sa obližnjeg trena s umjetnom travom na kojem nogometaši odrađuju trening i ciku s dječjeg igrališta što se pokazalo kao ugodna neutralna zvučna kulisa mojem ujednačenom kruženju. Na ulazu u šesti krug slavim skromno uspješan završetak prvog poluvremena i prelazim na ljetno računanje vremena, odnosno počinjem brojati koliko je još krugova preostalo do kraja. To se pokazalo kao svojevrsna zamka jer počinem osjećati pritisak i bol u prsima, dok mi receptori okusa šalju pogrešnu poruku da u ustima imam nešto gorko, gotovo metalno. To tumačim kao prvu veću krizu iz koje se pokušavam izvući taktikom ignoriranja i razmišljajući o nečemu sasvim desetom. Pokušavam se bodriti prisjećanjem na spomenuti video, govoreći sam sebi da je moj ravni put bez prepreka i opterećenja minoran u odnosu na onaj što su ga morali proći trkači u videu. Kad se vratim u realnost već ulazim u sedmi krug u kojem krenem ozbiljno razmišljati da zadanu duljinu skratim ili čak odmah odustanem. Dok se tako dugo dvoumim shvatim da sedmi krug sam po sebi odmiče i da bi odustajanje značilo poraz i negativno bi se odrazilo ma motivaciju potrebnu za nadolazeće treninge. Odjednom mi sine, dugoprugaš! Pa da, ja sam taj, a odlika takvih je upornost i izdržljivost, a ne odustajanje, računanje i kukanje. Prisjećam se kako sam taj termin trajno posudio baš iz atletike, fasciniran izdržljivošću žilavih afričkih trkača, dugoprugaša kao što su Ismael Kirui ili Moses Kiptanui. Dok tako pabirčim sjećanja zaboravljam na bol i dokopavam se nekako osmog kruga u kojem odlučujem gurati do kraja unatoč otegotnim okolnostima. Ta odluka pridonosi naletu elana i dobrog raspoloženja koje me nosi gotovo cijeli krug. Misli mi opet lutaju, odmiču se od trenutne realnosti, pa se javlja ideja da o trčanju pišem na blogu. To mi se na prvu čini kao odlična tema, pa odmah pokušam u glavi slagati uvodne rečenice za tekst. Nakon početnih nekoliko nastupa kreativna kriza, u kojoj razmišljam kako priča o trčanju neće biti zanimljiva, da je to monotona aktivnost koja se svodi na uvijek isto kruženje. Filozofiram u sebi kako je uzrok silnom dvoumljenju i promjenama raspoloženja lučenje raznih kemijskih spojeva što ga je tijelo priuštio mozgu, a uskratio mu prijeko potrebni kisik za uobičajeno funkcioniranje. Uronjen u tu biološku teoriju primjećujem da sam već na pola devetog kruga, pa krenem razmišljati o cilju koji postaje sve izvjesniji. Osjećam kako mi se tijelo potpuno adaptiralo na novi mod funkcioniranja, da su zalihe energije i elana nepresušne i pomislim da bih planiranu duljinu možda mogao i povećati. Tu misao nisam dokraja ni odvrtio, a već se javlja razboriti dio moje ličnosti i mudro sugerira da je prvi trening i da ne treba pretjerivati, već biti zadovoljan postignutim, a višak samopouzdanja ostaviti za neke naredne trke. Na ulazu u deseti krug čvrsto odlučujem da je to posljednji za danas i da u njemu trebam uživati. Čini se kako je veselje bilo preuranjeno, jer se javlja osjećaj mučnine i kiselkast okus u ustima. To mi želudac poručuje, da takav vid rekreacije nije po njegovom ukusu. Razmišljam kako je prava sreća da je prazan i da bi mi u protivnom priuštio svašta. Pokušavam ne razmišljati o tome i prepustiti se pobjedničkom osjećaju što ga podrazumijeva zadnji krug. Međutim, umjesto zadovoljstva javlja se ravnodušnost. Postaje mi svejedno, mogao bih prestati ovaj čas ili trčati još sat vremena, a da doživljaj bude jednak. Taj fenomen poznat je kao trkački blues i puno je izraženiji kad se trči maraton, recimo. O tome, između ostalog, u svojoj knjizi „O čemu govorim kad govorim o trčanju“ piše poznati japanski romanopisac i maratonac Haruki Murakami, koji me prije otprilike pet godina inspirativnim pisanjem potaknuo na rekreativno trčanje. Na samom kraju ipak osjećam adrenalin, što ga potiču zadnji od brojnih koraka utisnutih u crvenkasti pijesak atletske staze. Dok prolazim zamišljenu ciljnu crtu zaboravljam na sve loše, a misli mi ispuni zadovoljstvo što se razlije cijelim tijelom. Lagano hodam počasni jedanaesti krug i čekam da se disanje i otkucaji srca vrate u normalu. Tek u tom postepenom smiraju uviđam koliki sam napor priuštio organizmu. Noge pokušavaju povratiti snagu i koordinaciju, opuštene ruke traže svoje mjesto uz tijelo, dok krupne kapljice znoja probijaju kroz kožu na licu. Brzo oblačim jaknu, kako se na vjetru ne bih pothladio, te zadovoljan i smiren napuštam privatni olimp, koji ostaje ugodno okupan sunčevim zalaskom, do narednog viđenja. |
Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo
Na ime Maja Hrgović naišao sam u knjizi „Dnevnik jednog nomada“ Bekima Sejranovića“ o kojoj sam pisao ovdje na blogu. Ne mogu se sjetiti što je Sejranovć napisao o toj autorici, odnosno o njenim knjigama, ali morao je postojati razlog da to ime i prezime upišem u bilješke u mobitelu. Nakon više tjedana otvaram taj podsjetnik i gledam u ime koje mi ništa ne govori. Tek kad vidim da su kraj njega zapisana imena još nekih pisaca, sjetim se da je to zapravo Sejranovićeva književna preporuka. U subotnjoj, jutarnjoj gužvi molim knjižničarku da mi provjeri ima li u knjižnici naslova od spomenute autorice i ako ih ima da ih pronađe, na što ona prvo upisuje ime u računalo, a potom odlazi među duge nizove polica, komentirajući kako na internetu mogu provjeriti sve naslove i pisce, kao i trenutnu dostupnost istih. Donosi mi dvije knjige, od kojih odabirem zbirku priča „Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo.“ Govorim kako je to prvijenac, pa ako mi se svidi stil čitat ću i druge naslove. Moje objašnjenje ne zanima previše knjižničarku koja mora opet ustati i vratiti drugu knjigu na policu, dok se iza mene stvara nestrpljiv red „čitateljskih povratnika i posuditelja.“ Možda je ovaj poduži uvod i nije bio neophodan, ali kako moji zapisi o knjigama nisu klasične književne kritike, više su osobne impresije, priče o knjigama, tako svaka dobra priča mora mati uvod.
Već nakon prvih nekoliko rečenica uviđam da je posuđivanje ove knjige bio pun pogodak. Književni jezik Maje Hrgović vrlo je precizan, jezgrovit, odriješit, pun originalnih i slikovitih jezičnih konstrukta. Autorica ispisuje kratke rečenice bez puno objašnjenja i stilskih dodataka, kao stvorene za formu kratke priče. (Ponekad poželim da sam u stanju i sam tako precizno pisati, a ne da su mi tekstovi k'o kićeni svatovi, a rečenice pretrpane pridjevima k'o božićno drvce) Prvi dio knjige naslovljen „Zima“ sastoji se od tri labavo povezane priče, čiji je glavni protagonist mlada djevojka, koja prolazi određene unutarnje emotivne epizode. Njen intimni svijet vrlo je senzibilan i krhak, dok se od onog vanjskog brani hladnoćom i distanciranošću. Vrlo je emotivna, ali istovremeno odlučna i hrabra, te kroz sivilom zastrtu, zagrebačku suburbiju gazi uglavnom sama. U pričama Maje Hrgović prepoznajem takozvanu stvarnosnu prozu čiji su junaci ljudi iz susjedstva, kakve većina čitatelja poznaje i kao takvi su im bliski. Labirint u kojem se odvija življenje likova iz prve tri „zimske“ priče trošne su kućice u blizini glavnog kolodvora, kraj kojih neprestano prolaze vlakovi, ali vrijeme kao da je stalo. U prvom nešto kraćem zapisu naslovljenom „Zlatka“ autorica u prvom licu donosi priču o mladoj djevojci koja se upusti u vezu sa drugom ženom. To se možda i ne može nazvati vezom, jer traje samo jednu noć, ali evidentan je određeni emotivni angažman i prisnost, pa i ona tjelesna. Mlada književnica piše gotovo faktografski, bez pripovjedačkog dociranja ili moraliziranja. Njezina dva ženska lika nakon burnog noćnog provoda završavaju u krevetu i prepuštaju se tjelesnom užitku. Jutro donosi otriježnjenje i određenu dozu nelagode, ali ne i kajanje, dok vrlo znakovit kraj sugerira da avantura u koju su se upustile ne mora nužno biti kratkog vijeka. Središnja priča „Mak na plućima“ proteže se na pedesetak stranica i može se čitati i kao kraća novela. Glavni lik mlada je žena koja u živi sama u trošnom podstanarskom stanu, punom vlage i melankolije. U njen život ulazi mladić Mak, koji je u početku samo cimer, ali kako vrijeme odmiče javlja se prisnost i likovi uspostavljaju emotivnu vezu punu uspona i padova. Autorica u priču vješto inkorporira druge epizodne likove, susjede i poznanike, koji dobro nadopunjuju socijalni kolorit kojim je priča obojana. U glavnom se liku može eventualno prepoznati autoričin alter ego, što dodaje na autentičnosti, iako ne mogu tvrditi da ima autobiografskih elemenata. Brojni su detalji koji ovu priču čine živom i životnom, a čitatelju nude mogućnost da se s njenim protagonistima identificira. Postoji čvrsta narativna linija, koja kronološki prati nekoliko mjeseci zajedničkog života, pri čemu par upoznajemo i suživljavamo s njima. Glavni narativni tok povremeno je prekinut kratkim flash backovima, ispisanim u kurzivu, u kojima ženski lik u ulozi djevojčice povlači paralele između nekadašnjih i sadašnjih obiteljskih odnosa i situacija. Te crtice vrlo su upečatljive, pomalo tugaljive, izazivaju kod čitaatelja empatiju, i izvrstan su začin cijeloj priči. Kraj donosi obrat, koji ne ostavlja mjesta za ravnodušnost, kao da poručuje kako je svaka ljudska individua jedinstvena i skriva neke tajne, te je potrebno više od jednog života kako bi je bliska osoba do kraja upoznala, razumjela i prihvatila. Drugi dio knjige naslovljen „Ljeto“ donosi četiri kratke međusobno nepovezane priče, kojima je opet u glavnoj ulozi mlada žena. Uvjerljivo su prezentirane u prvom licu, što opet znatiželjnog čitatelja može navesti na pomisao (vjerojatno pogrešnu) da su autobiografske. Gotovo svaka sadržava obrat, do kojeg autorica čitatelja vješto vodi kroz zamršeni labirint muško-ženskih odnosa. Glavna junakinja strastvena je i privlačna mlada žena, koja u ljubavne veze stupa smjelo i sa dozom zdravog samopouzdanja. Nerijetko se prepušta tjelesnim užitcima, što je diskretno opisano rečenicama uz koje može stajati i pridjev erotske. Strast nije jedina komponenta emotivnih veza u koje likovi ovih priča ulaze. Autorica sve skupa smješta u jedan realan kontekst u kojem dolaze do izražaja i druge ljudske osobine, kao što su ljubomora ili zavist. Iz tog „ljetnog“ djela knjige po duljini i po ukupnom dojmu, izdvaja se priča „Ruka“ koja tematizira kakve reperkusije na međuodnos može imati činjenica da jedan od partnera doživi nezgodu, koja rezultira tjelesnim hendikepom. Tu Maja Hrgović opet plete zanimljivu priču, koja se do kraja odmota praktički tek u zadnjoj rečenici. Takav način pripovijedanja dojmljiv je i za ovog čitatelja pozivnica da iskustvo hvale vrijednog prvijenca, nadogradi čitanjem i drugih djela ove talentirane, mlade autorice. Dok napredujem prema njenom kraju, polako mi dolaze u sjećanja riječi Sejranovićeve preporuke. Pronalazim ih na internetu i ovdje prepisujem: „To je izuzetno dobro napisana knjiga, stilski i jezično besprijekorna u kojoj se opisuje život velegrada kroz izrazito naglašenu žensku dioptriju…“ Preostaje mi samo ovako posredno mu zahvaliti na preporuci, kao i Maji na inspirativnom književnom iskustvu. |
Kamene kugle - Moslavačka gora
Dok sam u petak krstario biciklom kroz nabujalu vodu u šumi Žutici, zazvoni mi telefon. Vadim ga iz džepa razmišljajući, tko mi sad kvari doživljaj mira, vode i šume. Kad ono prijatelj E. predlaže da u subotu ujutro posjetimo Moslavačku goru, odnosno da potražimo velike kamene kugle blizu mjesta Samarica. Oduševljeno prihvaćam prijedlog jer sam o tom kamenju nešto načuo i čitao na internetu, te sam poželio iz prve ruke pogledati te neobične kamene formacije. Najbliži dio Moslavačke gore udaljen je tridesetak kilometara od mjesta u kojem živim. Unatrag nekoliko godina prošao sam nekoliko puta kroz nju ili bolje reći preko nje biciklom. Pri tom nisam ulazio dublje u šumu, već sam se držao ceste, odnosno makadamskih putova koji su brojni. Ta prostrana gora u povijesti je bila na pojedinim dijelovima nastanjena. Na njoj su brojne zanimljivosti, lokaliteti i nalazišta, do kojih se može doći cestom, šumskim putem ili prateći planinarske staze.
U prohladno, subotnje, proljetno jutro E. me kupi u dogovoreno vrijeme, pa jurimo u njegovom simpatičnom Twingu, koji je kao stvoren za ovakve izlete. Prolazimo Čazmu, potom mjesto Grabovnica, poznato po imanju obitelji Salaj, koje je u vrijeme Božićnih blagdana ukrašeno tisućama raznobojnih lampica. Ovaj put sve je spremno za Uskrs, pa tako u prolazu na imanju vidimo brojne zečeve i jaja, što podsjeća na veliku, šarenu, Uskrsnu slikovnicu. Po širokom makadamu dolazimo blizu Samarice gdje ostavljamo auto. Dalje pješačimo uz nabujali šumski potok po dobro uređenom i održavanom putu. Dok hodamo E. mi govori kako je od jednog poznanika čuo da se u potocima koji vrludaju kroz Moslavačku goru, može naći čak i zlata, koje se prošlosti ispiralo kao na Dravi i Muri. Sa zanimanjem proučavamo svjetlucavi pijesak u potoku misleći, vjerojatno pogrešno, kako u sebi sadržava zlato. Dolazimo na lokaciju Garjevica gdje zatičemo impozantne kamene oblutke raznih veličina. Na info panelu saznajemo kako je Moslavačka gora regionalni park, a kamenje koje smo došli vidjeti su migmatitne kugle koje su nastale u procesu hlađenja stijene takozvanim kuglastim lučenjem. Struktura im je vrpčasta ili trakasta te se u unutrašnjosti izmjenjuju svijetle i tamne pruge koje mogu sadržavati i cirkone. Info panel sadrži još mnoštvo geoloških i drugih zanimljivosti, koje su sadržane na ovoj web stranici. Dok fotografiramo i uživamo u tom neobičnom komadiću prirode, razgovaramo kako ćemo Moslavačku goru prvom prilikom posjetiti opet. Ona u sebi sadržava pomalo mistične lokacije, koje vrijedi pobliže upoznati i istražiti. U nastavku su fotografije, zbog kojih smo se dobro pomučili, jer je većina kugli na prilično nepristupačnom strmom terenu. Pogledajte jeli se isplatilo pentranje i padanje po suhom lišću i vlažnoj zemlji. |
Žutica pod vodom
Današnje slobodno popodne koristim za još jednu biciklističku vožnju kroz šumu Žuticu. Zapravo htjedoh vidjeti koliko je vode iz nabujale Save prostrana šumska ravnica primila u sebe. Više puta sam prolazio kad je Žutica bila poplavljena, ali ovaj put ostadoh zatečen. Ogromna količina mutne žuto-smeđe vode razlila se na sve strane. Mjesta koja nikad nisu plivala, danas su izgledala kao močvare ili jezera. Moglo se proći samo po glavnoj cesti, koja je nešto viša u odnosu na ostatak tla, ali ni ona nije prohodna svugdje. Ne može se čak niti do Križa i okolnih sela, što prvi put vidim. Gotovo sve sporedne cestice i putovi su pod vodom. Lokacije koje inače posjećujem, kao što su Pleso, Behec i Gospođica potpuno su odsječene. Teško je procijeniti koliko je duboka voda što se prelijeva preko ceste, pa nisam htio riskirati mokre noge po prohladnom vremenu. Da je samo za koji stupanj bilo toplije i da su oblaci propustili više sunca, bilo bi idealno, ali niti ovako nije ispalo loše. U nastavku su fotografije:
|
Kako nisam postao političar
Moj interes za društvena i politička zbivanja seže u devedesete godine kad je zbog rata, raspada bivše države i svega što se odvijalo politika nekako postala i do danas ostala sveprisutna u javnom diskursu. U to vrijeme bio sam srednjoškolac, i sve mi se više činilo da ono što čujem i vidim na televiziji izravno utječe na moj svakodnevni život. Elokventni ljudi u odijelima, s kravatama oko ovratnika izgovarali su u mikrofone mnoštvo lijepo upakiranih fraza, a ja sam im uslijed naivnosti i neiskustva bio sklon povjerovati. Taj interes produbio se kasnije kroz novine i sveprisutne portale, koji su nicali kao gljive poslije kiše, kao posljedica informatizacije i digitalizacije. Prije otprilike osam godina drznuo sam se pomisliti kako se politikom mogu baviti izravno. Iz nekog razloga, kojeg ne znam do kraja definirati, poželio sam zaplivati u mutnom bazenu punom sitnih riba i krupnih kapitalaca.
Ideja ljevice, koja u fokus stavlja radnike, bila mi je u tom vremenu načelno, svjetonazorski bliska. U Večernjakovom subotnjem prilogu Obzor pročitao sam veliki intervju Dragutina Lesara, povodom osnutka stranke Hrvatski Laburisti – stranka rada. Lesar u njemu, između ostalog tada navodi, kako će se stranka, čiji je postao predsjednik zalagati za one koji žive od svojeg, poštenog rada. Time me pridobio, pa nakon nekoliko dana na internetu ispunjavam pristupnicu. Ubrzo na mail dobijem potvrdu kako sam postao član te stranke. Nekoliko mjeseci u mojoj novopokrenutoj političkoj karijeri nije se događalo ništa, a onda me nazvao povjerenik za mjesto u kojem živim i pozvao na sastanak ogranka u osnivanju. Na tom sastanku bilo nas je desetak. Nakon opreznog upoznavanja svi redom smo iznijeli neko svoje viđenje politike i eventualnog angažmana u stranci. Kako su se bližili parlamentarni izbori uključili smo se u kampanju i jedne subote na centralnom trgu našeg gradića ljudima dijelili letke i uvjeravali ih da našu listu zaokruže, govoreći im: „Mi nismo isti, mi smo Laburisti.“ Tako je glasio jedan od izbornih slogana. Većina prolaznika blagonaklono je gledala na naš gorljivi aktivizam. Stranka je tad, nošena valom Lesarovog populizma, prolazila zenit svoje popularnosti. U društvu tadašnjeg povjerenika svojevrsni izborni trijumf dočekujem u Radničkom domu u Zagrebu u izbornom stožeru. Nakon što je postalo jasno da su relativno nedavno osnovani Laburisti samostalno u Saboru izborili pet zastupničkih mjesta, zavladala je euforija, kojoj su rijetki odoljeli. Lesar je na kraju večeri pred novinarima i oduševljenim članstvom održao vatreni govor, na kojem bi mu i Che Guevara pozavidio. Priznajem da je i mene ponijela euforija, pa sam zajedno s ostalima ustao i dugo aplaudirao govorniku, naivno misleći kako sudjelujem u kreiranju povijesti. Vrijeme je prolazilo, a naše pomalo inertno lokalno članstvo još uvijek nije osnovalo ogranak. To je imalo za posljedicu odstupanje tadašnjeg povjerenika, čija je zadaća bila osigurati uvjete za osnivačku skupštinu. Kako sam ja, s obzirom na dotadašnji angažman i kompetencije, neformalno figurirao za drugog čovjeka ogranka, nakon tog odstupanja, silom prilika prometnuo sam se u prvog i postao povjerenik. Županijski predsjednik otvoreno mi je rekao da me zapravo vidio kao dobrog logističara, možda tajnika, ali zbog evidentnog manjka lidera, trebam preuzeti ulogu frontmena. Nerado sam se prihvatio te zadaće jer mojem senzibilitetu i načinu djelovanja više odgovara tihi rad u pozadini, a ne glasno isticanje, što ga takva pozicija podrazumijeva. Pokušao sam u nekoliko mjeseci pripremiti teren za famoznu osnivačku skupštinu, ali to mi nije uspjelo. Potrebno je bilo uvjeravati poznanike i prijatelje da se priključe stranci i uključe u njen rad. Većina poštenih i sposobnih ljudi gleda svoja posla i zazire od politike, pa ta takva zadaća traži da malo uljepšate i nakitite priču, a to je prvi korak prema laganju i obmanjivanju, što jednostavno nisam bio u stanju. U ulozi povjerenika sudjelovao sam na jednom sastanku županijske organizacije u središnjici stranke u zagrebačkoj Ilici. Nakon što je pažljivo saslušao s kakvim se poteškoćama susrećemo na terenu, riječ je uzeo predsjednik Lesar. U skoro jednosatnom govoru-predavanju uvjeravao nas je, između ostalog, da je sva odgovornost na nama i da moramo poduzeti sve moguće kako bi se što bolje pripremili za lokane izbore. Nakon što je jedan član predložio da u poštanske sandučiće stavljamo letke, on se oštro usprotivio i rekao kako letke ostavljaju duhovi, a mi ćemo provoditi personaliziranu kampanju „Od vrata, do vrata,“ po američkom modelu. U tom trenu potiho sam odlučio da mene u toj priči neće biti. Nisam se mogao zamisliti u ulozi gorljivog aktiviste koji dolazi sumnjičavim ljudima na kućni prag i obećava im nešto za što ni sam nije siguran kako ostvariti. Nakon tog maratonskog sastanka panično uviđam da u strmoj zavojitoj Bosanskoj ulici, na mjestu gdje sam parkirao, nema mojeg auta. Bio sam uvjeren da je ukraden jer mi se činilo da je nemoguće da pauk priđe na tako nezgodno, zabačeno mjesto. Pozvonim na vrata susjedne kuće, čiji mi vlasnik objasni da je u blizini ruska ambasada i da je policajac sigurno pozvao pauka, što mu je dužnost kad se u susjedstvu pojavi novi nepoznati auto. Spustim se pješice do Ilice i dok se u polupraznom tramvaju vozim kroz zagrebačku noć prema Strojarskoj u sebi proklinjem Ruse, Amerikance, proletere, kapitaliste, a najviše sebe i svoju lakovjernu ideju da se igram politike. Drugo jutro uviđam da je prilikom podizanja pauk oštetio auto, pa rezignirano ustvrđujem kako sam u neuspješnu političku karijeru ulupao nekoliko tisuća kuna nepovratnih sredstava. Epizoda s paukom bila je povod, ali ne i razlog da nazovem županijskog predsjednika i kažem mu kako odstupam s mjesta povjerenika i istupam iz članstva. Bez ogorčenja i disonantnih tonova objasnio sam mu kako sam se jednostavno u tu priču naivno zaletio, da joj nisam dorastao i da sam se precijenio. Kroz mjesece u kojima smo surađivali upoznao me do neke mjere, pa je sa razumijevanjem prihvatio moju odluku. Dodao sam da njemu, Lesaru i svima u stranci ne zamjeram ništa i želim im uspješan nastavak djelovanja. To sam zaista tada mislio, a mislim i danas. Nakon nekoliko dana na mail sam dobio ispisnicu, čime je i formalno zapečaćena moja kratka politička avantura. Nakon pokušaja bavljenja njome, na politiku gledam nešto drugačijom optikom. Kad slušam i gledam nekog političara pokušavam procijeniti što se krije u pozadini onoga što radi i o čemu govori. Usporedba sa santom leda čiji se manji dio vidi, a glavnina je ispod površine dobra je analogija. Ono o čemu se žučno lamentira u medijima samo je dio koji se obično kontrolirano pripušta u javnost. Prava igra odvija se daleko od kamera, i njena pravila nam posredno oblikuju svakodnevicu. Nekad mi se čini da je takozvanom malom običnom čovjeku bolje da takve stvari ne zna i da gleda svoja posla, kako se ne bi ni kriv ni dužan zapleo u neku paukovu mrežu. |
Daidža Jozo
Daidža Jozo bio je osebujna i vrlo zanimljiva osoba. Kažem bio jer nedavno je umro na početku devetog desetljeća života. Koristim ovaj turcizam daidža jer mi je, kad je on u pitanju, nekako bliskiji od pojma ujak. Kao takvog sam ga poznavao osamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme dok sam bio klinac. Kasnije se to promijenilo u ujak Jozo, ali meni je baš ova arhaična riječ daidža, uloga koja ga dobro opisuje. On je zapravo ujak mojem ocu, ali time je nekim nepisanim obiteljskim automatizmom bio i meni.
Rodio se u razdoblju između dva svjetska rata u malom selu udaljenom petnaestak kilometara od Travnika, koje čak i u imenu odaje svoju izoliranost, Visokovići. Pohađao je pučku školu i izučio zanat za bravara, što je u ono teško vrijeme za siromašnog mladića iz Visokovića bilo ravno zgoditku na lutriji. Nakon što se oženio i zaposlio u velikom metalnom kombinatu Bratstvo u NovomTravniku, preselio je u Nević Polje, pitomo predgrađe spomenutog grada. Kako je bio prilično odlučan i uporan školovao se dodatno uz rad i postao inženjer strojarstva, odnosno mašinstva kako je govorio, što je opet kuriozitet za pripadnike njegove generacije, posebno kad se uzme u obzir skroman obiteljski bacground. Podizao je zasnovanu obitelj radeći godinama u Bratstvu, gdje je pred sam rat i raspad države koja je bratstvo i jedinstvo propagirala, dočekao odlazak u zasluženu mirovinu. Kad je početkom devedesetih godina u okolnim mjestima krenulo puškaranje, što je kasnije preraslo u dugotrajan oružani sukob, on je na čuđenje i podsmijeh susjeda nabavio kravu i kokoši. To se pokazalo kao mudra investicija posebno u vremenu u kojem je mjesto njegovog življenja bilo u potpunom okruženju, a glavni izvor hrane paketi humanitarne pooći. Nakon rata nekoliko je godina osnovnoškolcima predavao tehnički odgoj. Klinci kojima je bio učitelj svjedočili su da je znanje i životne mudrosti prenosio predano i upečatljivo, unoseći puno entuzijazma i pomalo umjetničkog svjetonazora u učionicu. Njegova radionica bila je krcata raznim alatima i drangulijama. Nekad mi se čini da je onaj, danas rašireni pojam, kreativni nered baš na tom mjestu nastao. Bio je u stanju od metala iskonstruirati, npraviti i popraviti sve. Meni je početkom osamdesetih izradio jedna kolica, slična romobilu, koja sam dugo bjesomučno naganjao ispred kuće i po ulici. To je bio unikatno i kvalitetno vozilo, nitko od drugih klinaca nije imao takvo, jer samo sam ja imao daidžu Jozu. S vremenom je počeo izrađivati stvari koje nisu imale samo uporabnu vrijednost, nego i onu estetsku, umjetničku. Spajao je egzaktni, zadani, tehnički svijet s onim kreativnim improvizatorskim i pri tom bio vrlo originalan i uspješan. Bilo je tu neobičnih skulptura i instalacija od željeza, lima, bakra, aluminija, čelika i koječega. U poznijoj životnoj dobi bavio se i slikarstvom u raznim tehnikama. Posebno ga je interesirala hrvatska naiva, što se može vidjeti u nekim njegovim radovima. Ni pisana riječ nije mu bila strana, inspiraciju je pronalazio u brojnim knjigama, a njegovi su tekstovi mogli naći u glasilu što ga je izdavalo hrvatsko kulturno društvo Napredak. Kad smo se prije nekoliko godina zadnji put vidjeli poželio je prošetati kroz Ivanić-Grad i popiti kavu na terasi nekog kafića. U ulozi domaćina, predložio sam mu da svratimo u Malu kavanu gdje sam u to vrijeme gotovo svakodnevno ispijao kave. Složio se ali uz uvjet da poslužuju dobar espreso. Nakon što se pohvalno referirao na vrući sadržaj šalice, skrenuo mi je pažnju na susjednu zgradu sa simpatičnim malim balkonom uokvirenim u pažnje vrijednu staru, kovanu ogradu. Posramljeno sam mu priznao da taj balkon i ogradu do tad uopće nisam zamijetio, iako sam na tom mjestu puno puta sjedio. On je to objasnio time da ne gledamo i ne vidimo svi jednako, nakon čega je započeo jednu od brojnih živopisnih priča. Moj otac posjeduje nekoliko slika i drugih radova što ih je pokojni, samouki umjetnik, strojar, naš rođak izradio. Meni je najzanimljiviji poveći portret izrađen u bakru koji prikazuje mojeg pradjeda, po kojem sam dobio ime, a nisam ga poznavao jer jeumro par godina prije nego sam se rodio. Njega je daidža Jozo po predlošku s jedne stare fotografije vjerno prenio u, crvenkastom patinom prekriven, bakreni lim. To nije bilo nimalo jednostavno jer, da bi se dobio reljef u pozitivu, potrebno je bilo precizno i strpljivo malim čekićem kuckati s druge strane u negativu. Taj portret, osim zanatske i umjetničke, ima i veliku obiteljsku i sentimentalnu vrijednost i nadam se da će jednom krasiti neki zid koji ću suvereno moći nazvati svojim. To će mi biti dobar podsjetnik i na daidžu koji nam je ostavio trajne, opipljive uspomene na sebe, a ja mu ovim kratkim zapisom za to i sve ostalo odajem počast. |
Fotografije
Prije samog kretanja na put stric mi je u ruke tutnuo stari foto-aparat, rekavši: „Evo, pa mi je bar uslikaj, kad joj ne mogu blizu.“ Otac i ja sjeli smo u Zagrebu u autobus, koji je prvo zaplovio auto-cestom prema Karlovcu, da bi potom krenuo vrludati preko Slunja, Korenice, Benkovca i Knina, mjesta uz koja se dugo vezivao onaj zloslutni pojam barikade. U novigradskom moru plutao je pontonski most, na kojem se autobus njihao lijevo-desno kao brod, a putnici su kroz velika stakla sa strepnjom promatrali ostatke starog, metalnog koji je uronjen u plavetnilo podsjećao na nedavne ratne događaje. U republiku Bosnu i Hercegovinu, da se poslužim tim službenim nazivom, ušli smo preko graničnog prijelaza koji se sastojao od dva kontejnera okružena nepreglednim kamenjarom. Bio je to naš prvi posjet starom kraju nakon pune četiri ratne godine, u kojima se bivša država raspala u krvavim sukobima, a naši se životi naglavce okrenuli. Ja sam se od musavog osnovnoškolca pretvorio u tinejdžera na pragu punoljetnosti, a ocu su se bore na licu ubrzano produbljivale, a zalisci postajali sve svjetliji. Autobus Croatiabusa jedrio je kroz Kupreško polje dok je unutrašnjost ispunjavalo jednolično zujanje motora i huk kotača što su suvereno gazili istrošenu asfaltnu podlogu. Svi putnici utonuli su u tihe misli, odsutno gledajući prkosni krajolik koji se budio pod naletom kasnog proljeća. Kad se dugačko vozilo kroz brojne serpentine spustilo u Bugojno vidljivim su postali ratni tragovi. Razrušene i spaljene katnice, bez fasade stršale su iz sumornog krajolika, koji je svjedočio burnim događajima proteklih godina. U grlu mi se stvorila neobjašnjivo velika knedla kad su se na obzoru pojavili obrisi Vlašića, koji je jedini u tom ratnom kaosu ostao nepromijenjen.
Na derutnom autobusnom kolodvoru u Travniku dočeo nas je očev bratić, koji je onda nekom nepisanom rođačkom pravilu bio i moj bratić. Ostavili smo početkom devedesetih energičnog i nasmijanog mladića, da bi četiri godine kasnije na stanici stajao ravnodušan i ispijen tridesetogodišnjak, čiji je pogled nijemo svjedočio o dugim noćima u blatnim rovovima i kiši granata, što mu je dugo bila svakodnevica. Nakon što smo se srdačno pozdravili, sjeli smo u njegov Renault četiri i kroz poznate ulice rodnog grada došli na prilaz zgrade u kojoj je stanovao. Do dugo u noć sjedili smo i razgovarali u društvu njegove supruge. Na moje iznenađenje oni uopće nisu govorili o ratu. Raspitivali su se za prilike u Hrvatskoj, pitali za rođake i poznanike i evocirali neka zajednička prijeratna sjećanja. Kao da su ratna iskustva bila još toliko svježa da ih je bilo teško uobličiti u riječi. Drugi dan bratić je preuzeo ulogu vodiča i u škripavoj Četvorki nas dovezao na Selo do naše kuće. Kad smo izašli iz auta i stupili na poligon mojeg odrastanja, osvrnuo sam se oko sebe u uvidio da se ulica, ograde, kuće, i sve oko njih nekako smanjilo. Trebalo je neko vrijeme da prihvatim i objasnim sebi činjenicu da su gabariti našeg susjedstva ostali isti, ali se moja perspektiva u međuvremenu izmijenila, a korak izdužio. Prizma kroz koju sam u tom trenutnu gledao garnirana je bila dugotrajnom nostalgijom i prvim ozbiljnijim životnim iskustvima. Ušli smo u unutrašnjost kuće što nam je u predratnim godinama bila sigurno okruženje i dom. Udahnuli smo ustajali zrak pun uspomena, što su ih čuvali zidovi. Ljudi koji su se u ratnom vihoru tu privremeno nastanili odnijeli u sa sobom gotovo sve korisno. Ostalo je ponešto naših osobnih sitnica razbacanih uokolo. Kad se otac sagnuo i s poda pridignuo jednu obiteljsku fotografiju, osjetio sam kako mi se niz lice slijevaju krupne suze. Htio sam ih silom zaustaviti, ali gravitacija ih je neumoljivo vukla prema jedva primjetnom grčevitom osmjehu. Nakon što su se intenzivni dojmovi slegli, a uzbuđenje primirilo, sjeli smo u auto, prešli rječicu Lašvu i po njenoj desnoj obali, uskom vrludavom ulicom zaputili se prema kući spomenutog vlasnika foto-aparata. Dok smo joj pješice prilazili uporno sam škljocao kako bih stricu što vjernije dokumentirao njeno stanje. Kad smo stupili pred ulazna vrata na njima se pojavio mlađi čovjek, krupne građe, duge brade, obučen u preveliki vuneni džemper, maskirne hlače i visoke vunene čarape. Umjesto pozdrava uputio nam je odrješito: Šta tražite vi ovdje. Otac je nesigurno izustio kako je to kuća njegovog brata i htio bi je vidjeti. Na to se bradati naglo okrenuo i zašao u mračni hodnik. Bratić nam je odrješito naredio: Nazad, bježi! Okrenuli smo se i krenuli puteljkom prema autu. Iza leđa nam je ostao privremeni stanar, kojeg nismo vidjeli, ali smo čuli njegove glasne psovke i škljocavo repetiranje kalašnjikova. Dok smo pokunjeno koračali, potajno se nadajući da nećemo začuti rafal iz prijetećeg oružja, sekunde su se činile kao godine. Sjeli smo u auto i u tišini krenuli prema gradu. Dok smo svaki za sebe tupo buljili kroz staklo, razmišljao sam kako bi bilo nedopustivo glupo gotovo cijeli rat sa sigurne udaljenosti gledati na televiziji, a onda poginuti kad je isti praktički već okončan. Kad smo se vratili predao sam stricu foto-aparat i ispričao mu o bliskom susretu s njegovim ratobornim stanarom. Nikad ga kasnije nisam pitao je li odnio taj film na razvijanje i je li kroz njega svijetlost na foto papiru načinila uspomene. Prije nekoliko tjedana dok sam sjedio u njegovoj kuhinji i čekao da skuha kavu, uzeo sam u ruke mali foto-album položen na stolu i prelistao ga. Sadržavao je desetak fotografija na kojima se vidi jedna lijepa kuća, a iza nje visoka moćna planina. |
Tuga anđela
Roman „Tuga anđela“ islandskog pisca Jona Kalmana Stefanssona drugi je dio trilogije „O dječaku“ i nastavak na prvu knjigu „Nebo i pakao“, o kojoj sam pisao ovdje na blogu. Pozornica po kojoj suvereno defiliraju živopisni likovi hladni je i pomalo surovi Island s početka dvadesetog stoljeća. Narativni tok neprekinuti je kronološki kontinuitet u kojem je glavni lik dečko, jedini od brojnih protagonista, koji nema ime. Ta činjenica ne sugerira da je bezličan ili običan, čak štoviše radi se o slojevitom i psihološki izvrsno karakteriziranom liku. Autorski pripovjedni jezik i dalje je bogat, poetičan, slikovit, prepun upečatljivih slika, koje čitateljsku pažnju odvode u jedan prilično surov, ali istovremeno i privlačan svijet europskog sjevera u kojem caruju monolitne planine, nepregledne visoravni i hladno more.
U prvom djelu romana autor pobliže opisuje brojne likove koji žive u Mjestu. Ovo Mjestu još je jedan kuriozitet, specifičan za ovu trilogiju. Sve lokacije i toponimi koji se spominju imenovani su, dok naselje u kojem se uglavnom odvija radnja, autor jednostavno naziva Mjesto. Na samom početku u Mjesto se kroz snježnu mećavu probija poštar Jens. On na dva konja donosi poštu s juga, i prenosi novosti što ih je uz put skupio. Urednik lokalnih novina Skuli oblikuje te novosti i prezentira ih lokalnim stanovnicima u novinama, koje su manje-više jedini izvor informacija stanovnicima šire okolice. Teški život, realnost, snove i nadanja ondašnjih ljudi na izoliranom, sjevernom, europskom otoku dobro oslikava Stefanssonova rečenica, koja bi da se razlomi u stihove, funkcionirala kao izvrsna poetska minijatura: „Životna bitka i snovi ne pristaju jedno uz dugo, pjesništvo i slana riba su suprotnost, a nitko ne jede svoje snove. Tako živimo. Čovjek umre ako mu oduzmeš kruh, a bez snova vene.“ Ovakve i slične misli u knjizi su brojne, nadopunjuju dinamičnu fabulu, a postojanim likovima stvaraju uvjerljiv socijalni i sociološki kontekst. Prošlo je tri tjedna otkako je dečko došao u kuću, udovice Geirpruđur, koja mu je velikodušno pružila utočište nakon pogibije njegovog prijatelja Barđura, koji se smrznuo na ribarskom čamcu, nakon što je zaboravio kožnu kabanicu. U toj kući živi još slijepi kapetan Kolbein i kućna pomoćnica Greta. Dečko čita slijepom kapetanu knjige iz bogate privatne knjižnice, ali kapetan je ćudljiv, teške naravi i nije mu lako udovoljiti. Geirpruđur misli kako dečko nije stvoren za teške poslove, pa preuzima ulogu dobrotvora, mecene i omogućava mu da uči islandski, engleski, povijest i račun. Time ga pokušava pripremiti za nešto lakšu i ugodniju budućnost, lišenu teških fizičkih poslova i neizvjesnih i opasnih ribarskih plovidbi. Iako je kraj travnja u Mjestu i okolici pada snijeg za kojeg pisac kaže: „Snijeg sve stiša, kao da sa sobom nosi tišinu, koja je između pahuljica“. Baš taj maratonski, višemjesečni snijeg i bezbrojne, beskrajne pahuljice lightmotiv su ovog iznimno atmosferičnog književnog teksta. Stefansson za snježne pahulje kaže da su anđeoske suze, a napadali snijeg je anđeoska tuga ili tuga anđela. Ako se neka knjiga može čitati između redaka, onda je bjelina papira ove jedno nepregledno, metaforično carstvo snijega, kojeg neprestano oblikuje hladni sjeverni vjetar. Važan lik ovog drugog djela trilogije je poštar Jens. On prelazi velike udaljenosti na konju ili pješice i dostavlja poštu i novine u udaljena naselja i imanja. Živi sa ocem i sestrom, a zaljubljen je u Salvor, udovicu koja je bila zlostavljana od supruga. To zlostavljanje kulminiralo je i doživjelo svoj vrhunac i kraj, kad je jednu večer pijani muž istukao i silovao svoju zakonitu ženu, nakon čega je zaspao na podu. Očajna, ali odlučna Salvor umotala je djecu, izašla s njima na hladnoću, na saonicama ih odvezla do najbližeg imanja, a kuću i pijanog nasilnika u njoj jednostavno je zapalila. Jens je tvrdoglav, ali moralan karakter, prilično je uporan u nastojanjima i ciljevima koje pred sebe postavi. Na to računa njegov pretpostavljeni, liječnik Sigurđur koji više iz inata i osobnog animoziteta, a manje iz potrebe traži od poštara da zamjeni bolesnog kolegu i poštu i novine po lošem vremenu dostavi daleko na sjever. Jens također, više iz inata i prkosa, a manje iz straha i poslušnosti, prihvaća povjereni mu zadatak. Izvrsno se snalazi na kopnenim putovima, što obično idu preko vjetrovitih visoravni, ali se boji mora. Kako dio puta uključuje prelazak dugog i opasnog fjorda, kao ispomoć dodijeljen mu je dečko, koji ima iskustva u ribarenju i solidno se snalazi na moru. Prvih stotinjak stranica romana u kojem autor opisuje svakodnevicu u Mjestu, kao da su tek zagrijavanje, uvod u iznimni putopis koji donosi drugi dio knjige. Neću pretjerati ako kažem da se na tom putu ledi krv u žilama. Jens i dečko isplovljavaju u malom čamcu na valovito more za koje autor kaže da mu treba dugo vremena da se umiri nakon oluje, kao da pamti. Dok veslaju dečko razmišlja o Ragnheiđur, mladoj privlačnoj djevojci, kćeri od Friđrika, lokalnog moćnika i silnika, vlasnika trgovina u kojima svi kupuju na dug. U mislima se vraća na prethodnu večer kad ga je djevojka prvi put poljubila, tako pokušava zaboraviti na hladnoću koja probija debele slojeve odjeće. Dok pristaju poštar, uslijed straha i nelagode koju mu izaziva plovidba, prerano iskače iz čamca u pada u plitko, ledeno u more, za koje Stefansson kaže da mu priušti hladni poljubac i mraz u nogama. Kreću dalje pješice kroz snježnu oluju preko visoravni, ali poštar se u mokroj odjeći gotovo na smrt smrzne. Utočište pronalaze na imanju jedne skromne obitelji, koja im ponudi hranu i smještaj i tako ih spašava od gotovo sigurne smrti. Drugi dan nastavljaju do ribarskog naselja, pa dalje uz pomoć konja preko druge visoravni opet kroz snježnu mećavu. Prepisujem jednu rečenicu koja dobro prenosi atmosferu tog epskog putovanja i poteškoća na koje nailaze: „Penju se tako dugo da bi mogli pomisliti da su na putu za nebo dok oko njih divlja vjetar kao bijelo čudovište.“ Na samom vrhu nailaze na dugo iščekivano sklonište, ali u njemu ne pronalaze utočište, jer mu je snažni sjeverac otrgnuo vrata i unutrašnjost ispunio snijegom i hladnoćom. Iscrpljeni i na izmaku snaga nastavljaju dalje kroz vijavicu koja ih štipa za obraze i doslovno ledi sve izložene dijelove tijela. Poštaru se smrzavaju brada i brkovi, prisiljen je razbiti led kako bi mogao otvoriti usta. Vjetar i snijeg na toj su visoravni, na tom epskom putovanju sveprisutni, ne posustaju. Autor tako još navodi: „Mraz se hvata za lice, uvlači se u odjeću, pa sve postaje kruto od hladnoće, usnice, misli sjećanja.“ Kasno navečer umorni i pothlađeni stižu u selo kod pastora Kjartana, kojem predaju dio pošiljke. Tu prespavaju i ujutro unatoč lošem vremenu i nagovorima nastavljaju dalje bez konja, opet na visoravan na kojoj stanuje sjeverac što rastjeruje pahulje. Razmišljam čitajući taj dio da je nevjerojatno koliko u jednu knjigu stane snijega, koji nošen vjerom stvara nanose i uvlači se u sve, pa čak i u ljude, u misli, stvarajući nepreglednu bjelinu, anđeosku tugu, zarobljenu ledenim morem s jedne i strmim stijenama s druge strane. Kroz tu bjelinu kroče i probijaju se ljudi, koji se mogu osloniti samo na snagu mišića dok ih tjera vlastita odlučnost i prkos, oblikovan teškim životom i jedinstvenim genetskim naslijeđem. To je slika svijeta kojeg stvara Stefansson u svojim knjigama. Kronično umoran i dezorijentiran dečko halucinira, zaluta u mećavi, legne u snijeg i skoro se smrzne. Jens ga u teškim uvjetima pronalazi i spašava, tjerajući ga da ide dalje, da se ne predaje. Osim snijega, pod kojim kao da stenju, stranice ove knjige okreće sveprisutni vjetar, za kojeg autor kaže: „Vjetar je proziran, on je samo zrak u pokretu, zrak kojem se žuri.“ Dok sklonjeni u improviziranom zaklonu cvokoću od hladnoće čuju glasni huk i tutnjavu sjevernog ledenog mora, koje se u teškim praskovima razbija o granitne stijene. Poštar kaže da su blizu velike litice iza koje je kraj svijeta, ali moraju još malo ususret vjetru, na sjever. Finale tog epskog putovanja je na kraju kad na groblje u susjedno mjesto vuku saonice sa lijesom u kojem je tijelo žene seljaka koji ih je ugostio na jednu večer. Kako završava ta maratonska borba sa neumoljivim vjetrom u nepreglednoj bjelini, ostavljam nekom budućem čitatelju da otkrije, zapravo da se skupa sa upornim junacima ove priče, vođen živopisnim autorskim perom, probije do kraja. Jon Kalman Stefansson prvim je dvjema knjigama ove trilogije više nego pridobio moju čitateljsku pažnju. Njegov iznimni stil u kojem spaja surovu realnost i arhaičnu poetiku nov mi je i privlačan. Kad se otisnem iz svakodnevice i zaplovim prema tom unikatnom književni otoku, od knjige se teško odvajam. Kao da se na taj otok iskrcam i zajedno s likovima prolazim vjetrovite visoravni i, metaforički rečeno, putujem s njima kroz snježnu mećavu. Putopisna forma u mojem čitateljskom imaginariju zauzima posebno mjesto, a ova Stefanssonova saga spada među najbolje putopise koje sam čitao. Čim budem u prilici, pročitat ću i treću knjigu trilogije „Čovjekovo srce“ i tako zaokružiti ovu književno-blogersku avanturu. Nekom će se možda učiniti da ovdje nepotrebno sadržaj romana prepričavam, a bilo tko samu knjigu može izravnije i intenzivnije doživjeti ako je jednom uzme u ruke i krene čitati. Ponekad se i meni ovo pisanje učini uzaludnim, pitam se: „Čemu?“ Odgovor je otprilike taj da ovime produžujem i nadograđujem svoj čitateljski dojam, pretvarajući ga u blogerski. Čitajući vodim bilješke, pišući sve ono što mi se učini zanimljivo, novo, sve što potakne na razmišljanje i obogati maštu. Pojedine rečenice koje me nadahnu, prepisujem i pod navodnicima u tekstu prenosim. Te bilješke kasnije pokušam uobličiti u smislen tekst, kojeg onda ovdje nudim na uvid. Vaše eventualno čitanje i komentar interakcija je koja ima za povod moj tekst, koji se opet referira na onaj iz knjige, a sve skupa je jedno novo i zanimljivo književno-blogersko iskustvo. |
Sisak - Kupa
Današnje uglavnom sunčano poslije podne koristim za bicikliranje od Ivanić-Grada do Siska. Odmah nakon posla navlačim na sebe sportsku opremu, na glavu stavljam kacigu, sjedam na bicikl i po dugoj, ravnoj Savskoj ulici vozim u smjeru Posavine. Već na samom početku u Posavskim Bregima osjetim kako me škropi sitna kiša. Ne uzimam je za ozbiljno i vozim dalje, međutim nakon posla sata i otprilike deset kilometara dalje u mjestu Lijevo Željezno kiša pojačava, pa razmišljam kako ne vrijedi forsirati po takvom vremenu i skoro odustajem od planirane rute. Ipak odlučujem potegnuti do mosta u Martinskoj Vesi, bez obzira na vremenske prilike. Tamo me dočekuje vedro nebo, s tek pokojim oblačkom, pa nakon kraćeg odmora i dužeg dvoumljenja odlučim produžiti do trideset pet kilometara mi udaljenog Siska.
Vozim uz maslinasto-zelenu, nabujalu Savu, koja se dobrano prelila iz svojeg korita i približila visokom nasipu, koji štiti ovdašnje stanovnike i njihova imanja. Puše mi slabašan vjetar u prsa, nedovoljno odlučan da me odvrati od nakane da danas posjetim industrijsko i regionalno središte ovog djela naše domaje. Dok me tako povjetarac hladi, razmišljam kako se biciklisti obično voze u grupi, izmjenjujući se na čelu. Onaj koji vozi prvi najviše je izložen otporu zraka i najviše se umara, dok ostali koriste zavjetrinu i tako troše manje energije. Ja obično vozim kao vuk samotnjak i kroz zračne struje probijam se isključivo zahvaljujući energiji vlastitih mišića i odlučnosti volje, što je stvaraju zapletene neuronske veze. Nije to uvijek slučaj, nekad na biciklističkim turama imam društvo, ali u pravilu vozim sam. Kao i u drugim situacijama takav pristup ima prednosti i mana. Prednost je što niste ovisni o eventualnim komplikacijama i poteškoćama, koje mogu zadesiti i usporiti vašeg suputnika, pa posljedično i vas. Mane su osim spomenute zavjetrine, nedostatak društva kao takvog i osjećaja sigurnosti koju pruža grupa. Dok tako u pomalo filozofskoj maniri prebirem te i slične misli gotovo neprimjetno ulazim u Sisak, koji me svaki put s nečim iznenadi. Ovaj put to je Kupa, jedna od tri rijeke, uz Savu i Odru, koje prolaze kroz taj grad. Kao i druge naše rijeke Kupa je nabujala i djeluje moćno i neumoljivo. Dobrano se raširila i uzdigla gotovo do lukova starog sisačkog mosta, dok moćna matica nezaustavljivo juri. Smještam se na omiljenu terasu na sisačkoj šetnici, to je ona Siscia Jazz kluba, s koje puca pogleda na moćnu Kupu i prošarano nebo iznad nje. Dok slušam konobara kako govori da se najveći vodeni val očekuje sutra, gledam kako radnici u čamcu vuku velike grane i komade drveća što se zapliću kraj broda Biokovo, stalno usidrenog na tom mjestu. Na odlasku srećem poznanika, biciklistu Siščanina, s kojim razmijenim par srdačnih rečenica uz okviran plan i obećanje za neku zajedničku vožnju. Sisak nije mali grad, u njega ne idem često, ali ovo je već treći put da tog simpatičnog čovjeka slučajno srećem. Na povratku hvatam povoljan vjetar, a to je za bicikliste onaj kojeg nema i suvereno jurim kroz posavska sela. U mjestu Žirčica ususret mi dolaze dva biciklista sa bisagama okačenim na bicikl, što je obično znak da putuju daleko i nerijetko se radi o strancima. U takvim situacijama obično stanem, upoznam ih, raspitam se o njihovom putovanju i pokušam iz njihovog iskustva puta, za sebe ukrasti dio užitka, što ga takav način bicikliranja sa sobom nosi. Ovaj put to jednostavno nije bilo izvedivo. Dok smo se mimoilazili uz njih je trčao i bjesomučno lajao jedan pas, koji je kasnije krenuo na mene. Sve se dogodilo brzo na pomalo opasnom, nepreglednom djelu ceste, dok je meni iza leđa drndao i kočio veliki kamion pun trupaca. Uspio sam im samo mahnuti i na engleskom dobaciti Good Luck, a jedan od njih dignuo je ruku u znak pozdrava i veselo, kroz buku i metež, uzvrtio Thankyou! Na ovakvim srednje napornim turama obično na povratku osjetim umor puno prije nego se nazru prve poznate kuće i domaći ambijent mjesta u kojem živim. Ovaj put to nije bio slučaj, gotovo do samog kraja noge su uglavnom suvereno gazile pedale, dok su kotači ugodno hučali po glatkom asfaltu. Da ne bi sve bilo idealno, ipak se pobrinula kiša, koja me ulovila otprilike pet kilometara prije kuće. Bila je to prilika da iz torbe izvučem i testiram novu jaknu, koji sam nedavno kupio u Decathlonu na odjelu za nautičare. U nekih desetak minuta, koliko vozim po kiši, nije propustila niti kapljicu, pa mogu reći da je uspješno položila prvi ispit. Dok mi krupne kapi glasno udaraju po kacigi, rezimiram današnju vožnju i nekako mi se nameće zaključak da od rekreativnog bicikliranja imam najmanje jednu korist, a to je vježbanje strpljivosti i upornosti, sto su u krajnjoj liniji pozitivne osobine. Odteretni kanal u koji Hrvastke vode, za visokog vodostaja, kroz ustavu u mjestu Prevlaka iz Save ispuštaju ogromnu količinu vode, koja se potom razlijeva po šumi Žutici i Lonjskom polju Sisak - Kupa - Stari most Sisak - Kupa - brod Biokovo Sisak - Kupa - Stara luka Posavski Bregi |
Puno generala i igračke na akciji
Danas ujutro facebook me podsjeti na jedan kratki tekst od prije tri godine. Nemam običaj reciklirati te stare objave, osim kad je nešto posebno što mi uljepša dan. Podijelio sam to danas ponovno, a copy-paste metodom prenosim i ovdje bez uređivanja i intervencije:
Igramo moj mlađi klinac i ja Rizik, zapravo neku našu prilagođenu verziju te igre. Pošto nam je komplet već dosta star i puno puta korišten u njemu ima nekih oštećenja, pa tako imamo situaciju da nam pojedini vojnici/figurice nemaju pušku. To je zapravo mali plastični štrčak koji je puknuo i sad imamo nenaoružanog soldata. Da nam ne bi takvi ostali van borbenog stroja, dogovorili smo se da će oni biti zapovjednici, odnosno generali, koji će stajati u pozadini i voditi borbene operacije. Nekako smo došli do toga da će nam plava postava figurica biti Hrvatska vojska, odnosno Hrvati. Imali smo još Kineze, Ruse i Amerikance. Kad smo taktički razmjestili borbene formacije, ispostavilo se da baš među plavim figuricama imamo najviše onih bez puške, odnosno generala. Zapravo bilo je više onih koji zapovijedaju, nego onih s oružjem, spremnih za borbu. Druga situacija: Igramo ovaj put Dućana. On je trgovac, a ja kupac. Dolazim kod njega u trgovinu, malo razgledavam i kupim nešto. Prvo me nasmijao jer mu sve cijene završavaju na 99 lipa. Pitam za jedan autić koliko košta. Veli on: 70 kuna i 99 lipa. Ja mu kažem da mi je to skupo i krenem da ću otići, a on za mnom viče: Ali gospodine, nisam vam rekao, danas su vam sve igračke na akciji, tako da taj autić zapravo košta 50 kuna i 99 lipa. S tim me osvojio totalno. Nisam mogao ne kupiti. |
Cipele
Ulazim u veliku, ali zagušljivu prostoriju ispunjenu brojnim ljudskim tijelima. Svi u ruci nervozno prevrću papirić s brojem i nestrpljivo čekaju svoj red. Prislonim lagano kažiprst desne ruke na displej, što je rezultira time da ravnodušnii uređaj ispljune moj broj. Uzimam sam ga i sjedam na jedino preostalo slobodno mjesto. Udobno se smještam u stolicu i namještam nogu preko druge noge. Još jednom osmotrim ljude i prostoriju i spuštam pogled.
Pokraj mene sjedi gospođa srednjih godina u crnim tenisicama zaobljenog potplata, koji pretpostavljam olakšava hodanje i smanjuje opterećenje na zglobove, koljena i kralježnicu. Dok gledam u te neobične cipele, pitam se kako je hodati u nečemu što podsjeća na dno čamca. Pada mi na pamet ideja da bi se udobnost takvih cipela trebala mjeriti kao gaz kod vodenih prometala. Dojam kvare kapljice nečistoće, koja se proteže i iznad zgloba na preuske tajice, neprikladne za pojavljivanje na javnom mjestu, taj prizor mi stvara određenu nelagodu, pa dižem pogled prema simpatičnom licu, koje je u suprotnosti sa dojmom koji ostavljaju valovite cipele. Usmjeravam potom pogled na drugu stranu gdje me dočekuju dugačke kričave tenisice, kojima prednji dio potplata završava visoko na gornjištu, što podsjeća na crveni kljun. Ovakve tenisice pojednostavljeno se mogu nazvati trkačke, no pretpostavljam da njihov nositelj, umirovljenik krhke građe ne trči u njima. Preko njih padaju mu iskrzane blijede traperice koje su vidjele i bolje dane. Dižem pogled i vidim naborano lice blagog izraza, na kojem se ističu velike naočale, kroz koje izvire pogled, pomalo ravnodušan na silna čekanja, što mu ih je život priuštio. Pažnju mi odvlači lupkanje potpetica, čija je vlasnica djevojka, koja ulazi u prostoriju. Ne vidim joj lice od bujne, valovite crvene kose. Izvor tog zvuka su čizmice od blijede brušene kože, koje djevojku čine višom i daju joj određenu dozu elegancije, nadprosječnu za ovako siv radni dan. Držanje joj je suvereno i otmjeno, dok iz torbice vadi mobitel i dugim prstima prelazi po njegovom zaslonu. Kao da osjeća da je gledam, odjednom se osvrće se u mom smjeru, nakon čega skrećem pogled, kao da sam nešto skrivio. Fokus mi pada na obuću, kojoj ne mogu odrediti kategoriju i nešto je između cipele i tenisice, a trenutno pruža utočište mojim stopalima. Razmišljam kako zbog udobnosti i donekle prihvatljivog univerzalnog izgleda te cipele zadnjih mjeseci uglavnom nosim. Dok ih tako postrance promatram, začuje se glasan pisak i na malom displeju iznad pulta, pojave se tri blještave crvene brojke, koje su identične onima na mojem papiriću. |
Vrbovec
Nekako mi se čini da je krajnje vrijeme da se na ovoj mojoj blogo-svaštari posvetim izvornoj temi, rekreativnom biciklizmu. Duga zima uzela je danak i nije bilo lako u protekla dva mjeseca odlučiti se na neku dužu vožnju, pa shodno tome i kondicija nije za neke velike udaljenosti. Unatoč uspavanoj mliječnoj kiselini i relativno jakom vjetru dobar dio današnjeg dana odlučujem provesti na biciklu. Za cilj odabirem Vrbovec, to je gradić kojeg do danas nisam posjetio na biciklu, a nije mi predaleko, svega trideset četiri kilometra, ako je vjerovati ciklo-kompjuteru. Do njega me vodi slabo prometna lokalna cesta, koja se blago uzdiže i spušta u nekoliko navrata, ali zapravo uglavnom vijuga ravnim trenom.
Krećem već oko devet sati i guran vjetrom u leđa jurim ravnom, poznatom cestom do Kloštar Ivanića, gdje me dočekuje prvi uspon. Tu mi nožni mišići sugeriraju da sam možda, s obzirom na kondiciju i vjetar, zagrizao prevelik komad i da bi bilo mudro prikratiti današnju rutu. Istovremeno se javlja i neki unutarnji inat, koji šapuće da je sve osim dostizanja zacrtanog cilja ravno porazu. Tjeran tim inatom pedaliram dalje odlučan u namjeri da ću prvu ovogodišnju kavu na otvorenom popiti u Vrbovcu. Nakon otprilike pola sata, zastajem kratko na mostu iznad rječice Glogovnice, na ulazu u mjesto Mostari. Glogovnica je zapravo nešto širi kanal, ali danas me iznenađuje ogromnom količinom vode što se iz nje prelijeva po okolnim poljima i šumi. Odmaram kratko, fotografiram i jurim dalje prema Dubravi Vrbovečkoj, gdje opet radim kraću pauzu, kako bi odmorio noge. Nakon Dubrave dočekuje me slabo poznata dionica od oko petnaest kilometara, po kojoj nikad prije nisam prošao na biciklu. Cesta prolazi uglavnom kroz naselja, ali ima i otvorenih dijelova, na kojima je utjecaj vjetra izraženiji. Jasno ga mogu čuti kako huči kroz žbice i oko mene, što je zvučna kulisa, koja je dobrano obilježila današnju vožnju. Dolazim u Vrbovec i smještam se na jednu prilično ispunjenu terasu, na kojoj stanovnici tog gradića ispijaju uglavnom kave i uživaju u razgovoru i prvim konkretnijim, proljetnim zrakama sunca, kojem se i sam zadovoljno izlažem. Kako sam prilično žedan odustajem od kave i naručujem radler. Dok ga pijem sjetim se kako sam negdje pročitao da je to piće nastalo baš zahvaljujući biciklistima. Navodno je neki austrijski pivar slučajno pomiješao voćni sirup i pivo i to poslužio biciklistima koji su svratili na okrjepu u njegovu pivnicu. Ponuđeno piće toliko je oduševilo bicikliste da su pitali za njega i drugi put, pa ga je spomenuti pivar počeo ciljano proizvoditi. Kasnije su to uvidjeli i drugi, pa se priča proširila i došla i do velikih pivovara. Moram priznati da i meni odgovara radler dok bicikliram. Šećer kojeg sadržava kao da daje dodatnu energiju, a udio piva, kao da opušta umorne mišiće i nije toliki da bi omamio i obeshrabrio za nastavak vožnje, što je posebno važno kad je jako vruće. Nakon radlera i odmora na simpatičnom vrbovečkom trgu krećem natrag. Kao i kad sam prije dva i pol mjeseca vozio u Križevce, odmah na početku uviđam da povratak neće biti lagan. Vjetar mi opet puše uglavnom u prsa, ovaj put čak i jači nego u dvanaestom mjesecu. Tješim se da je danas temperatura viša i udaljenost manja. Prisiljen sam u Dubravi napraviti dužu pauzu, kako bi malo osokolio noge za zadnjih dvadeset kilometara. U toj zadnjoj dionici odmaram čak četiri puta kako bi povratio snagu. Posebni izazovi bili su usponi u Bešlincu i Kloštar Ivaniću, gdje sam zadnjim atomima snage tiskao pedale u prvoj brzini, dok me vjetar uporno gurao unatrag. Ipak dolazim doma zadovoljan što sam ovaj sunčani proljetni dan obilježio i obogatio onime što volim raditi i što me do neke mjere ispunjava i usrećuje. Na kraju ću još dodati nešto što se ne tiče same današnje vožnje. Kad opisujem ovakve biciklističke izlete onda ne znam u koju kategoriju bi ih kod objavljivanja svrstao. Ne mogu reći da je to sport u klasičnom smislu, iako ima elemenata. To je više turistička vožnja sa puno stajanja fotografiranja i slično. Ako kliknem putovanja, opet nije ni putovanje u kojem spakiraš kofer i otputuješ negdje, iako nekad prevaljujem veće udaljenosti. Ako odaberem osobno, kao da malo fejkam, jer nije toliko osobno, više je jedna univerzalna tema, koja se može ticati i drugih. Zapravo bi mi savršeno odgovaralo kad bi postojala kategorija biciklizam. Nabujala Glogovnica kroz „blendu“ koju sačinjavaju žbice. Malo simpatično imanje na osami. Na djelu puta Dubrava-Vrbovec. Vrbovec-centar. Radler na terasi u centru Vrbovca. Ovako susjedi i prijatelji stanovnicima ovdašnjih sela čestitaju na prinovi. |
San
Postoji jedan stari skeč, kojeg sam čuo davno još kad sam bio klinac. Nekako mi je dospjela u ruke audio kazeta, na kojoj je bilo nekoliko takvih skečeva, pa sam je više puta preslušao. Ponajviše me se dojmio jedan u kojem pokojni srpski glumac Čkalja glumi pacijenta koji dolazi u posjet liječniku. Prošlo je puno godina od tada, i ne znam zašto, ali još uvijek se tog simpatičnog, neobičnog dijaloga živo sjećam. Zapravo u godinama koje su iza mene znao sam ga ponekad djelomično ili u cijelosti zavrtiti u mislima. Ispisujem ga u nastavku, po sjećanju u formi dijaloga, kako je originalno nastao. Dva su lika, pacijent i doktor:
D: Sledeći! P: Tu sam, ja sam. D: Vi ste Trpko Živković? P: Jeste doktore, baš tako kao što ste vi rekli. D: Da čujem, na šta se žalite? P: Muka doktore, strašna muka. D: Dobro, šta vas boli? P: Koga? D: Kako koga, pa vas! P: Mene!? Ništa! D: Pa zašto ste onda došli? P: Zbog stanja. D: Kakvog stanja? P: U stvari dva stanja, dnevno i noćno. D: Dobro, mogu li onda da čujem prvo to dnevno? P: Dnevno može. Sedim ja tako sedim i odjednom šta! D: Šta? P: Uhvatim samoga sebe da mislim. D: Šta mislite? P: Mislim kada će da se smrkne. D: Kome? P: Kako kome, pa meni. D: U kom smislu da vam se smrkne? P: U smislu da padne mrak. D: Pa mrak će da padne kad dođe vreme, zimi ranije, a leti kasnije. P: Ali ja neću! D: Šta nećete? P: Neću da se smrkne. D: Zašto? P: Zato što mora da legnem. D: Pa, svi mora da legnemo. P: Jel kao ja? D: E pa ne znam kako vi ležite. P: E tu smo doktore, tu dolazimo do mog noćnog stanja. D: Da čujem. P: Recite doktore, jel svi normalni ljudi spavaju u krevetu? D: Da. P: U krevetu? D: Da, u krevetu. P: U krevetu? D: Da u krevetu čoveče! P. E vidite ja ne. Ja pođem da legnem u krevet, ali neka sila, neka nevidljiva sila me okrene na levo krug i ja legnem u kadu. D: Jel s vodom? P: Ne, prazna kada, suva. D: I šta radite? P: Gledam u plafon. D: I? P: Plafon ko plafon beo. D: I? P: Gledam i gledam i gledam i zaspim. D: I šta je tu čudno? P: San doktore, san koji ja sanjam, svaku veče ni za milimetar drukčiji. D: Mogu li da čujem taj san? P: Pa zbog toga sam i došao doktore! D: Recite. P: Sanjam kako ja nisam ja, nego kako sam veš. D: Kakav veš? P: Donji veš, potkošulje i gaće. D: I šta vam se dešava? P: Svaku veče dolazi jedan isti čovek, crna kosa, crni brkovi.. D: I šta vam radi? P: On me pere doktore, jer ja sam veš! D: I tu nastaje muka? P: Strašna muka doktore. Prvo sipa ladnu vodu preko mene, pa deterdžent, pa onda vrelu, pa me ispire, stišće, pa cedi, pa suši i na kraju doktore moj, na kraju me štirka! D: Imam ja rešenje za vas. P: Doktore spasioče moj! D: Vi treba lepo da prodate kadu. P: Da prodam kadu? D: Jeste. P: A u čemu će onda da me pere? D: Kupite veš-mašinu. P: Ali tamo ću celo vreme da se okrećem i prevrćem, dobiću strašnu nesvesticu. D: Nesvestica se danas lako leći. P: Leći se? D: Leći se. P: Puno ste mi pomogli, idem i iz ovih stopa prodajem kadu. |
Nebo i pakao
Kad je posuđivanje knjiga iz gradske knjižnice u pitanju ostajem vjeran prokušanoj metodi „na blef“, pa mi tako u ruke slučajno dospijeva knjiga „Nebo i pakao“ islandskog pisca Jona Kalmana Stefanssona. Dok na koricama otraga čitam kratki opis, ljubazna knjižničarka, za koju znam da puno čita i da ima dobar književni ukus,govori mi kako je knjiga vrlo dobra. Dodaje još da je stil poetičan kao i kod većine Skandinavaca. Pitam je ima li u toj poetičnosti i realnog, ili je sve mistična ezoterija bez prave priče. Odgovara mi da ima, itekako. Komentiramo još kako je kod takvih knjiga posebno važan dobar prijevod, po mogućnosti s jezika originala, a ne recimo sa engleskog, u kojem se onda gubi puno finih nijansi pripovjedačkog jezika. Kasnije čitajući uviđam da je prevoditeljica Doroteja Maček napravila izvrstan posao i, sa nimalo laganog islandskog, prevela ovu izvrsnu knjigu, koja je zapravo prvi dio trilogije „o dječaku“, koju čine još romani „Tuga anđela“ i „Čovjekovo srce“.
Stefansson priču smješta na, prosječnom Europljaninu pomalo egzotičan i nepoznat, Island. Na samom početku svoj jedinstveni otok opisuje riječima: „More s jedne strane, strme i visoke stijene s druge, odatle počinje naša pripovijest“. Dodaje još da planine i more vladaju životima stanovnika, oni su njihova sudbina. Vraća se u prošlost i „želi govoriti o onima koji su živjeli prije naših dana, prije više od sto godina, a sad su samo imena na nakrivljenim križevima“. Književni jezik ovog pripovjedača uistinu je poetičan, slikovit, pa tako u njegovim redcima oluja urliče, večer se zgušnjava, vjetar gladi, a zvijezde svjetlucaju prastarim novostima. Tim naizgled mekanim prozračnim stilom donosi jednu dinamičnu pripovijest, koja na trenutke poprima elemente trilera. Takva zanimljiva pripovjedačka tehnika plijeni pažnju i ovom je čitatelju prilično nova i originalna. Prvi dio priče odvija se u malom ribarskom naselju, smještenom na stjenovitoj obali fjorda. U kolibama žive domaćice i posada čamaca na šest vesala. Glavni protagonisti priče dva su prijatelja, mladić koji u knjizi nema ime i autor ga kroz cijeli narativni tok naziva dečko, i njegov prijatelj Barđur. (ovo ime piše se sa dugouzlaznim a i zaobljenim đ. Ja na tipkovnici nemam takva slova, a niti blog editor ih ne prihvaća, pa islandske nazive i imena ovdje pišem onako kako mislim da se izgovaraju) Prijatelji preko zaleđenog platoa i uz strme litice dugo pješače iz svojeg Mjesta i dolaze u ribarsko naselje kako bi ribarenjem zaradili za život. Članovi su šesteročlane ribarske družine na čamcu čiji je vlasnik i kapetan odrješiti Petur. Kako bi čitatelju približio prilično surov i težak ribarski život stiješnjen između stijena i mora, autor navodi mnoštvo detalja, koji ga dobro oslikavaju. Jedan od tih je da svi odrasli muškarci imaju duge brade i nikad im se ne vidi donji dio lica ili onaj kako, unatoč činjenici da su okruženi morem, nitko od stanovnika ne zna plivati, što mogu zahvaliti stalno prisutnoj hladnoći. Dva prijatelja do neke mjere odudaraju od ostatka krupnih, bradatih ribara, grubih ruku i još grubljih manira. Sanjare o lakšem životu i za sebe kažu da nisu stvoreni za more. Slobodno vrijeme provode čitajući knjige, na čuđenje i podsmjeh kolega. Donose sa sobom iz Mjesta knjigu poezije, koju im je posudio slijepi kapetan Kolbein. Autor ove knjige čitatelja na neki način uči o sjevernim morima, pa tako piše da islandski ribari tog vremena love uglavnom bakalar, riblju vrstu koja otvorenih usta pliva i neprestano guta sve što je manje od nje. Dečko je u jednoj prilici u utrobi rasporenog bakalara izbrojao čak sto pedeset malih riba, na što mu je Petur rekao da gubi vrijeme na gluposti. Stefansson za bakalar kaže da pliva morima nepromijenjen čak sto dvadeset milijuna godina, dok su druge vrste dolazile i odlazile, a čovjek je samo kratka dionica u njegovu postojanju. Stanovnici Islanda kroz stoljeća su razvili neraskidiv odnos prema tom morskom predatoru, loveći ga i koristeći čak i njegove kosti za gradnju nekadašnjih nastambi. U jedno prohladno proljetno jutro, dok se činilo da je more povoljno za ribolov i plovidbu, zajedno sa ostalim posadama Peturova družina isplovljava u čamcima s tankim dnom ispod sebe, koji izgledaju kao otvoreni lijes. U kolibi ostaje domaćica, Peturova supruga Andrea, koja sa zebnjom uviđa da je Barđur zaboravio ponijeti tešku kožnu kabanicu. Sa obale ih promatra Guđmundur, također ribar i vlasnik brodice, Peturov brat, s kojim godinama ne razgovara. Dok gleda ribarice kako nakon jutarnje buke i žamora ljudi, odmiču prema pučini, razmišlja da zadovoljstvo tišinom nekad može prsnuti u bolnu osamljenost. U zadnji tren zamjećuje tračak svijetla koje može sugerirati loše vrijeme, pa odlučuje svoje plovilo i posadu zadržati na obali. Peturovi ljudi veslaju po moru, za koje autor kaže da je, modro na površini, a u dubini crno kao noć. Isplovljavaju neuobičajeno daleko, spuštaju povraze s mamcima i na jutarnjoj hladnoći dugo čekaju dobar ulov bakalara. Kad krenu povlačiti povraze krcate ribom, iznad glava im se iznenada zamrači nebo i navlači ledena oluja. Hladni oštri vjetar nosi u njih snijeg i kišu. Barđur, koji je zaboravio kabanicu, jer se trudio zapamtiti stihove iz knjige, počinje psovati, udarati se u prsa i ljutiti se na sebe. Njegov vuneni džemper natapa se i postaje ledeni oklop u kojem se ubrzo na smrt smrzava. Prijatelj mu pokušava pomoći, skidajući svoju kabanicu, ali mu tako promrzlom i nezaštićenom više nema spasa. Dok čitam te retke, do kraja se razbija moja sumnja i predrasuda da je knjiga koju držim u ruci slatkorječiva slikovnica. To je zapravo upečatljiva saga o teškom životu i borbi da se isti održi, a autor me oduševi kad u jednoj realističnoj filozofskoj rečenici ustvrdi, kako čitanje pjesama u tako surovim uvjetima može biti opasno po život. Nakon tragičnog događaja na moru pisac posadu, pa posljedično i čitateljsku pažnju, u jednom gotovo filmskom rezu vraća na obalu u mirnu luku. Nakon što u dostojanstvenoj tišini tijelo stradalog donesu u kolibu i polože na stol za izradu mamaca, nemaju vremena za žalovanje, već se posvećuju obradi i spremanju ulova. U tome ne sudjeluje dečko, koji kao obamro sjedi i gleda u jednu točku, dok pokušava prihvati novu realnost i činjenicu da njegov prijatelj više nije živ. Skupa s njim žaluje još samo Peturova supruga Andrea, pa pisac na tom mjestu konstatira kako žena može nositi život pa je stoga i osjetljivija na njega. U jednom trenu, iako je vani vijavica, dečko odluči odmah napustiti ribarsko naselje i zaputiti se u Mjesto. Njegova misija je vratiti kapetanu Kolbeinu knjigu, koja je Barđura koštala života. Želi biti što dalje od mora, hoda kroz oluju riskirajući da se i sam smrzne. Zastaje u snježnoj jami i tu se skoro svjesno prepušta smrti. Ipak pronalazi zadnje atome snage i volje za životom, pokreće se i iscrpljen, polumrtav stiže u Mjesto. Zatiče slijepog kapetana u gostionici udovice Geirpruđur, predaje mu knjigu bez riječi, nakon čega se onesvijesti i spava cijelu noć. U tom djelu autor upozorava čitatelja da će ostaviti dečka neko vrijeme po strani i upoznati nas sa prilikama u mjestu i mnoštvom njegovih živopisnih stanovnika. U priču ulaze novi likovi kao što su kapetan ribarskog broda Brynjolfur, trgovci Friđrik i Snorri, poštar Jens , liječnik Sigurđur, pastor Porvaldur, samohrana majka Gunnhildur, stolar Jon ili udovica Bryndis, kojoj je more progutalo muža, oca i brata, pa pisac tako za more ustvrđuje da je slano zato jer plaču brojni utopljenici. Uspoređuje pjesništvo i more; „istovremeno mračno i duboko i modro i čudesno“. Njegov pripovjedački jezik pri tom je vrlo bogat, i u stanju je spojiti realno i imainarno praktički u jednu rečenicu. Za islandske planine i vremenske prilike kaže: „One nisu dio krajolika, one jesu krajolik. Pojačavaju arktički vjetar, koji može odnijeti sve što nije čvrsto, ciglu s krova, lopatu, desnu gumenu čizmu, ideale i mlake izjave ljubavi. Vjetar zavija, razdire more, a slanoća sjedne na kuće. Kad se smiri, ulice su prekrivene morskom travom, kao da je more kihnulo na ljude i mjesto“ Za mjesnu gostionicu kaže da je toliko zadimljena, da kad se otvori prozor, nebo zakašlje. O mjestu piše kao da je bio njegov stanovnik u vrijeme opisanih događaja, naziva ga naše Mjesto, a atmosferu dočarava podatkom da nema puno uličnih svjetiljki; „one su kao život, nekoliko svijetlih trenutaka prekida mračne dane“. Stefansson nam se u više navrata obraća pa recimo pita: „Sjećate se bio je spomenut u prvom djelu“? To je možda malo neobično, ali ostavlja jedan dojam prisnosti i postiže neku vrstu literarne povezanosti s čitateljem. Na kraju se pisac vraća glavnom liku, koji slijepom kapetanu Kolbeinu, vlasniku fascinantne privatne knjižnice od, za to vrijeme nevjerojatnih, četiristo naslova i bogatoj udovici Geirpruđur nadahnuto priča o svojem prijatelju i nesretnoj pogibiji i na taj način kao da ga oživljava. Oni mu nude utočište i posao uz riječi da zapravo nije ribar i da je šteta da gubi vrijeme na soljenje ribe. Iako praktički nema gdje i od čega živjeti, dečko pokušava zadržati dostojanstvo i govori kako je samo došao vratiti knjigu. O kakvom se poslu radi i prihvaća li ga, ostavljam za otkrivanje nekom budućem čitatelju ove knjige. Ja ću samo dodati da, kad bi meni takav posao bio ponuđen, prihvatio bih ga objeručke, bio bi mi to posao iz snova. |
Sava
Današnje sunčano popodne iskoristih za odlazak do Save. Zbog topljenja snijega i obilne kiše očekivao sam puno viši vodostaj. Međutim u Savu se izgleda još nije slila sva sila padalina, kojoj smo svjedočili zadnjih dana. Kako trenutno na potezu od Dubrovčaka Lijevog do Martinske Vesi izgleda Sava, Posavina, most i nebo prošarano oblacima iznad, pogledajte na fotkama.
|
David Gilmour
Na današnji dan prije sedamdeset dvije godine rođen je David Gilmour, gitarist i vokal legendarnih Pink Floyda. Već sam pisao ovdje na blogu o Floydima, ali nisam u tom tekstu stavljao naglasak Gilmoura, koji je po skromnom sudu ovog slušatelja, ono što Floydi u svojoj biti zapravo jesu. Ne umanjujem pri tom ni doprinos ostalih članova benda, ekscentričnog osnivača pokojnog Syda Barretta, karizmatičnog osobenjaka, autora većine pjesama Rogera Watersa, samozatajnog bubnjara Nicka Masona i vrlo dobrog klavijaturista pokojnog Richarda Wrighta. Međutim Gilmourov izričaj, kako vokalni tako i onaj instrumentalni, ono je što me tom osobitom zvuku privuklo. Njegov duboki glas kao stvoren je za raskošne, epske, rokerske balade po kojima su Floydi poznati. On tim glasom kao da priča neobične, tajnovite legende zamotane u jedan pomalo mističan aranžman, ponekad prožet upečatljivom simbolikom. To duboko pjevanje ostavlja snažan dojam i kao da pri slušanju pobuđuje neke iskonske osjećaje i asocijacije, pozitivne naravi. Kod sviranja je vrlo rano razvio jedan unikatan prepoznatljiv stil, njemu svojstven. Gitara, posebice ona električna, u njegovim rukama proizvodi takav zvuk, od kojeg se ponekad koža ježi. Kad sam je prvi put čuo pomislio sam, to mora da je neki drugi instrument, nemoguće da je da netko prstima prebire po napetim žicama, a da je rezultat to što čujem. Dugi lagani uvodi i solo dionice odvode slušatelja u neki drugi svijet, puno ugodniji i bogatiji od postojećeg. Činjenica da Gilmour i Floydi na sceni traju praktički desetljećima, govori koliko je takva glazba univerzalna i bezvremenska. Oplemenila je i nadahnula mnoge generacije glazbenika i slušatelja. Kao takva nadilazi onaj pojam evergreen i možda bi valjalo za nju smisliti neko posebnije ime, recimo forevergreen. Brojni su albumi i pjesme koje i danas zvuče svježe i aktualno. Kad slušam i gledam neke live nastupe osjetim ljubomoru, što se nisam zatekao u publici. Gilmour snima i nastupa po malo i u današnje vrijeme. Plijeni pažnju njegov zadnji studijski solo album iz 2015. Rattle that Lock ili, meni vrlo dobar, On an Island iz 2006. Nadam se da ću biti u prilici ovog vitalnog umjetnika čuti uživo, a ovaj kratki tekst neka bude svojevrsna posveta i rođendanska čestitka.
David Gilmour On an Island |
Bijela šuma
Današnja nedjelja rezervirana je bila za boravak na otvorenom. Skupina planinara, članova DPP-a Ivanić-Grad, probijala se kroz prilično duboki snijeg u Marči, šumi u blizini Kloštar-Ivanića. Dobro raspoloženje i entuzijazam rezultirao je ugodnim provodom u zimskom, šumskom ambijentu. Uvjerljivo najmlađi član grupe hodača bio je moj drugašić, koji je pokazao puno strpljenja i upornosti i bez većih poteškoća prehodao je zahtjevnu stazu. U nastavku je nekoliko fotografija, čija tehnička kvaliteta nije visoka, ali nadam se da donekle prenose snježni ugođaj, što smo ga danas iskusili.
|
Žbice
Najvažniji dio svakog bicikla su žbice. Netko će vas možda uvjeravati da su to pedale, pogon, prijenos, ali ne nasjedajte. Kad su patentirane žbice, nastao je i bicikl. Žbice su poseban izum, jednostavan, a koristan. Sastoje se od tri djela: glava, tijelo, i matica. Glava je zadebljanje na vrhu koje čini čvrstu vezu sa osovinom kotača. Tijelo je izduljeni, ravni elegantni dio s minijaturnim navojem na kraju. Matica je spona između same žbice i obruča felge. Žbice su korisne samo kad su u skupini, kao pčele recimo. Tko je ikad vidio kotač sa jednom žbicom ili med od jedne pčele. Žbica je kao živac preko kojeg putuju informacije i zapovjedi od mozga do nekog mišića. Kotač je u centru samo kad su pravilno montirane i podešene sve žbice. To montiranje i podešavanje jednostavno je. Provučete žbicu kroz rupicu na osovini kotača, umetnete ju u maticu koja naliježe kroz obruč, rukom zašarafite maticu i to ponovite onoliko puta koliko ima žbica. Opisana radnja poznatija je još i kao pletenje žbica. Potrebno ih je pravilno ukrstiti, kako bi se postigla simetrija. Na kraju slijedi najvažniji dio, centriranje. Žbice je potrebno dotegnuti specijalnim ključem toliko da kotač bude savršeno ravan i dovoljno čvrst i kompaktan. Nemojte pretjerati, žbica može i puknuti, a kotač i cijeli bicikl onda gubi korisnu formu.
Zašto žbice pucaju? Razloga je više. One kao i ljudi mogu biti umorne, dotrajale, stare i kao takve podložne su pucanju. Mogu biti preopterećene i napete. I ljudi kad su pod dugotrajnim stresom, znaju puknuti. Znate li koje žbice najčešće pucaju? One iza zadnjeg lančanika, jer trpe najveće opterećenje. Većina ljudi nema alat za skidanje tog lančanika, pa neko vrijeme ignorira puknutu žbicu. Ja ga imam, mogu vam ga posuditi, ako zatreba. Kad vam u vožnji pukne žbica, odmah ćete znati. Čut će se pucanj, kao iz zračnog pištolja. Tad se odvoji, zapravo odapne glava žbice i odleti negdje. Nemojte ju ni pokušati tražiti, kao da zemlju propadne. Oslobođeno spone sa osovinom tijelo žbice počinje na sitno lupkati i upozoravati na problem. Kotač počne vrludati, kao da pleše. Puknuta žbica ne smije se dugo ignorirati jer povećava mogućnost pucanja još žbica, a to je već ozbiljan defekt. Može vam se dogoditi da bicikl morate gurati ili čak nositi. Poželjno je u tom slučaju malo otpustiti dvije žbice, nasuprot onoj puknutoj, jer postaju više napete. Puknutu žbicu treba što prije zamijeniti i kotač vratiti u centar, kako bi vožnja bila ugodna i sigurna. Navodno da na negdje u bespućima interneta postoji mjesto koje se zove Zlatne žbice. Ne znam, nisam bio. Pričaju ljudi da je to nešto posebno. Da je to puno više od običnih žbica, zlatne eej! Ako je vjerovati pričama te žbice kao da pjevaju, čista poezija. Po potrebi se pretvaraju u zlatne gojzerice, zlatne stranice, zlatne žice, zlatne blende, čak i zlatne žlice. To mora da je nešto posebno. Ako na to mjesto nekad naiđete, neizostavno mi javite. |
Me´med, crvena bandana i pahuljica
Semezdin Mehmedinović jedan je od mojih omiljenih pisaca. Taj Sarajlija sa dugotrajnom, poslijeratnom, američkom adresom nema puno izdanih knjiga, četiri sam čitao, ali ono što napiše vrijedno je i posebno. Ni čitateljstvo mu nije brojno, ali koliko sam shvatio iz intervjua, s tim se ne opterećuje pretjerano. Egzistenciju mu osigurava posao u Washingtonu, gdje trenutno živi, a piše iz zadovoljstva, iskreno i bez kompromisa i podilaženja, i to je ono što me njegovim malobrojnim knjigama privlači. Redci koje producira mogu se nazvati melankoličnim, kao neki dobar blues, pomalo emigrantski sjetno, ali osjećaš se počašćeno dok čitaš, kao da je eto baš za tebe knjigu pisao. Tematizira uglavnom takozvane obične svakodnevne stvari, ali sve skupa nije ni blizu onome što zovemo banalno. Razlog tomu je vrlo izražen spisateljski i pjesnički nerv i talent, kojeg nenametljivo rasipa po bjelini papira. Kad mu je netko na jednoj promociji u Zagrebu postavio, u osnovi jedno vrlo pogrešno pitanje, čiji je on pisac, Mehmedinović je smireno odgovorio: Ničiji. Baš to izabrano ili nametnuto nepripadanje čini ga neovisnim, dok su mu priče, po skromnom mišljenju ovog čitatelja, bliske i ljudske, svačije. Jezik kojim piše nekako je starinski, u pozitivnom smislu. U jednom intervjuu kaže kako mu je neki poznanik rekao da on govori onako kako se u Sarajevu govorilo prije rata. To tumači činjenicom da više od dvadeset godina ne živi u tom gradu i njegov jezik nije bio podložan promjenama, koje je svakodnevni govor doživljavao. Spomenuti fenomen pojačava dojam izdvojenosti i dozirane nostalgije, koja je u tekstovima prisutna. Kako sam odrastao u donekle sličnom jezičnom ambijentu, ta proza i kod mene budi neku vrstu nostalgije i bliskosti sa knjigom koju držim u rukama.
Njegova najnovija knjiga „Me´med, crvena bandana i pahuljica“ sastoji se od tri djela. U prvom ator opisuje vlastito iskustvo zdravstvenog problema, koji se jednostavno naziva srčani udar. Jedno jutro, dok se spremao na posao, još u kućnom ogrtaču, nakon tuširanja, osjeti bol u prsima i metalan okus u ustima. Kako to ne prestaje, njegova supruga poziva hitnu pomoć. Mlada liječnica ga u sobi pregleda i kazuje mu kako ima srčani udar. Način na koji Mehmedinović čitatelju približava svoja razmišljanja i osjećaje, koje u tim trenutcima proživljava, vrlo je običan, a opet dojmljiv. Naglasak stavlja na svijest o naglom gubitku kontrole nad vlastitim tijelom i njegovom slabošću. To tijelo odjednom je ranjivo, slabo i liječnici ga okreću i premještaju kao neki predmet. Brzo ga prevoze u bolnicu, gdje odmah biva operiran. Liječnik, koji ga operira, radi lakše komunikacije, njegovo dugačko i na engleskom jeziku teško izgovorivo prezime, skraćuje u Me´med. Tu praktičnu gestu pisac tumači kao neku vrstu novog privremenog identiteta, koji mu je odjednom zadan. U svega tri intenzivna sata, svijest o vlastitoj tjelesnosti i osobnosti se iz temelja mijenja. Pomišlja dakako i na smrt, pa čitatelju podastire cijeli dijapazon misli o najgorem ishodu koji odjednom postaje vrlo moguć. Radi to nenametljivo, bez mistificiranja i patetike. Nakon uspješne operacije provodi neko vrijeme na intenzivnoj njezi, da bi potom preselio u bolničku sobu u kojoj mu je društvo stariji pacijent slovačkog podrijetla. On, osim problema sa srcem, ima i alzhajmerovu bolest i teško komunicira sa okolinom. Iz nekog razloga misli da je 1939. godina i povremeno govori riječi na Slovačkom jeziku, kao što je, dobro. Pisac pretpostavlja da je to godina kad se maknuo iz djetinjstva, iz okruženja materinjeg jezika i preselio u Ameriku. Na tom primjeru bliskog jezika vraća se u prošlost, u vrijeme opsade Sarajeva i o tome ispisuje dojmljive retke. Kao svoju 1939. prepoznaje 1992. godinu kad započinje jedan novi život, u kojem više ništa neće biti, kao u vremenu prije nje. Važan segment njegove priče o bolesti je potpora supruge Sanje (sva imena u knjizi su stvarna i prema mojim saznanjima nema fikcijskih elemenata), koja od početka strahuje za njegovo zdravlje i predano bdije nad njim. Pisac tako ispisuje intimne retke, u kojima prepoznajemo privrženost i pažnju bliske osobe, vrlo važan oslonac u takvim trenutcima. Drugi dio ove meni vrlo drage i prisne knjige rječiti je i slikoviti putopis. Kad to kažem mislim doslovno jer melankolična Semkeova (tako ga zovu prijatelji) priča sadrži i skice, crteže koji su nastali tijekom petodnevne vožnje kroz američku pustinju, dok je njegov sin Harun fotograf snimao fotografije zvjezdanog neba za potrebe raznih naručitelja, od kojih su neki poznate pjevačke zvijezde. Te fotografije kasnije se projiciraju na velikom panou na pozornici iza glazbenika. To je vrlo prisna, ljudska priča o ocu i sinu, o njihovim sličnostima i razlikama, usamljenostima ili preokupacijama. Ukupni ugođaj i dojam te prisnosti pojačavaju poglavlja u kojima se pisac obraća sinu, što se može iščitavati i kao jedno dugačko pismo, u kojem „pošiljatelj“ olakšava dušu i žali za neke propuste. Ponajviše ga muči činjenica da djetetu nije ranije omogućio uzmak iz ratnog pakla, pa iz straha od mogućih neželjenih posljedica, pojačano brine za njega i u odrasloj dobi. Harun iz praktičnih razloga nosi crvenu bandanu-maramu na glavi, koja je ligt motiv tog putovanja, pa je kao takva zaslužila naseliti se i u naslov knjige. Na samom početku posjećuju naselje u Phoenixu u Arizoni u kojem su kratko živjeli po dolasku u Ameriku. U dvadeset godina koliko ih nije bilo grad se dobrano izgradio i izmijenio, ali naselje je ostalo isto, čak je stagniralo i ruiniralo do neke mjere. U njihovom nekadašnjem stanu živi čovjek koji neopisivo sliči na samog pisca, na što mu sin diskretno kreće pažnju. U nastavku priče krstare kroz nekoliko američkih država u pickupu, zadržavajući se u motelima ili provodeći noći u pustinji, gdje mladi fotograf postavlja kamere koje satima bilježe sjaj zvijezda iznad vizualno dopadljivog, pustinjskog, noćnog krajolika. Pri tom do dugo u noć razgovaraju, evociraju zajedničke uspomene na bosansku i američku obiteljsku povijest. Mehmedinović tako vješto skače s kontinenta na kontinent ili u različite godine, donoseći zanimljive crtice, a da pri tom priča ne gubi kontinuitet. Svaka naredna potencirana je nekom asocijacijom iz prethodne, pa je sve skupa jedan dugi tok misli, prezentiran bez uljepšavanja i možda baš zato vrlo autentičan. Saznajemo tek ponešto, ali vrlo upečatljivo, o ratnom Sarajevu, o godinama provedenim u dugotrajnom okruženju, pod nesnosnom paljbom i konstantnim strahom za vlastiti život i živote svojih bližnjih. Pisac nam skreće pažnju i na promjene koje opaža u američkom društvu. Govori tako da je njegovo teško izgovorivo ime i prezime ili strani naglasak krajem devedesetih godina, kad je pristigao u Ameriku, većini onih koje je susretao bio simpatičan, dok zadnjih godina susreće nepoznate ljude, koji nakon što progovori, zaziru od njega ili ga gledaju s jedva pritajenim neprijateljstvom. Tu opet suptilno progovara o svojoj izdvojenosti i donekle svjesnom odabiru da svugdje, osim u krugu obitelji i prijatelja i intimi vlastita četiri zida, bude stranac. Kako bih vam približio njegov zanimljivi stil pisanja i percepciju okoline, prepisujem ovdje jednu zgodu ispisanu u formi pjesme u prozi, s kojom završava drugi dio knjige: Oblaci su bili u boji nafte, Harun je želio snimiti nekoliko fotografija neba. A onda je počela padati kiša. Skonili smo se u kafanu, onu kod ruske radnje U kojoj kupujemo hranu iz slavenskog kraja. Utrčali smo tamo i sjeli za jedini slobodni sto. Sada nagnuti nad fotoaparatom gledamo Snimljene slike, iznenađeni izgledom oblaka Koje smo prije koji munut u stvarnosti vidjeli. Do našeg stola sjedi neki mrgodni tip. Nisam ga primijetio kad smo ušli, Obratio sam pažnju kad je pitao: „Russians?“ A onda je rekao: „Go back to Russia!“ U krilu mu je Washington post, Ko zna šta je on tamo danas pročitao, Pa ga naš slavenski akcent iritira toliko Da je izgubio kontrolu i kaže: „Go back to Russia.“ Bio sam zatečen i bijesan. Kad su nam se pogledi sreli On je glavu uvukao u ramena i dublje potonuo u kožnu fotelju. Tek tada sam vidio ženu koja do njega sjedi. Ona kaže: „Hajdemo kući.“ On: „Ne možemo, pada kiša.“ Ona: „Pa šta, tračat ćemo do auta.“ Njih dvoje žive skupa. Obratio sam pažnju na nju, zato što se u njenom govoru pokazuje ruski akcent. Uskoro su pošli, a kad su već bili na vratima, On se osvrnuo da mi još jednom kaže: „Go back to Russia.“ Ona se okrenula s izvinjujućim pogledom. Potom su trčali. A kad su već bili na drugoj strani ulice, Više se od kiše nisu mogli vidjeti. Treći dio najintimnija je i najljepša književna posveta voljenoj osobi, koju sam ikada čitao. Posrijedi je nažalost opet bolest, ovaj put zdravstveni problem zove se moždani udar i zadesio je piščevu suprugu Sanju. Kao posljedica javlja se problem sa pamćenjem, koje postaje selektivno, odnosno u njezinoj memoriji nedostaju posljednje četiri godine života. Pisac danonoćno u bolnici bdije kraj njenog uzglavlja i od prvog dana pokušava osvježiti nepotpuna sjećanja svoje supruge i tako joj pomoći da se osjeća bolje i da odagna strah, koji se u takvoj situaciji neminovno javlja. Sebe naziva sentimentalnim vojnikom koji stražari uz njen krevet. Pri tom se u njemu odvija maratonski monolog, koji se materijalizira na stranicama ove iznimne knjige. U tom monologu intenzivno promišlja sjećanja općenito, pitajući se zašto pamtimo jedno, dok drugo ostaje zauvijek zatureno u ropotarnici zaborava. Kako bi supruzi pomogao on je pažljivo podsjeća na zaboravljene zajedničke uspomene, osvježavajući tako njene „oštećene“ mentalne mape. Ta posvećenost i povezanost, toliko je dojmljiva, da posljedično u promilima mijenja i one čitateljeve. Jednu večer hodaju bolničkim hodnikom, kako bi Sanja, oslanjajući se na supruga, vratila stabilnost i sigurnost u svoje korake. Zastaju kraj velikog prozora i promatraju kako vani pada gust snijeg. Ona komentira kako prvi put vidi da padaju tako velike pahulje, prije su uvijek padale pahuljice. U tom trenutku u njegovom senzibilnom imaginariju postaje i ostaje pahuljica. Nakon izlaska iz bolnice započinje dugotrajni oporavak koji ima za cilj vratiti izgubljena sjećanja. Pisac se nada da će njegova supruga formirati od novih događaja svježu memoriju i tako učvrstiti pogled na vlastiti identitet i svijet koji je okružuje. To se nažalost ne događa, blijede joj i novije uspomene, pa jedan dan pomalo rezignirano ustvrđuje, kako drugi o njoj znaju više nego ona sama i zaključuje da je sebi stranac od Camusa. Takvi trenutci slamaju i stabilnost njenog požrtvovnog životnog partnera, ali on se trudi ne pokazati to, kako nju ne bi dodatno uzrujao. Kao i u prethodna dva dijela, sitnice iz svakodnevice poticaj su za crtice iz prošlosti, pa pisac opet vješto gradi mozaik raznih priča, koji traži od čitatelja aktivno sudjelovanje, ali i da se povremeno odmakne, kako bi vidio širu sliku. Kad jedan dan slučajno sruši policu s knjigama, koje popadaju po podu, slikovito uspoređuje gubitak pamćenja s tom malom nezgodom. Knjige treba vratiti na policu i posložiti, predano i pažljivo, s ljubavlju, kao i izgubljena sjećanja, koja se ipak po malo vraćaju, stranicu po stranicu. Pokušat ću rezimirati na kraju, a da se ne ponavljam. Semezdin Mehmedinović u ovoj knjizi ispisuje jednu obiteljsku i, mogu slobodno reći, ljubavnu priču o međusobnoj povezanosti i privrženosti. Diskretno nam ukazuje na važnost potpore bliskih osoba u trenutcima kad nam je teško. Ponajviše ipak govori o sebi, o svojim preokupacijama, sustavu vrijednosti i osjećajima. Otvara se pred čitateljem i svoje životno iskustvo nesebično nudi drugima na uvid, što proizlazi iz potrebe za pisanjem. Nije jedini pisac koji tako beskompromisno daje sebe, ali ono što ga izdvaja je veliki senzibilitet i jedan fini pjesnički diskurs, koji je u osnovi vrlo pozitivan i ljudski. Kad se tome pridoda doza spomenute emigranstke melankolije i osjećaja izdvojenosti i nepripadanja, dobijemo jednu iznimnu književnost, koja na ovog čitatelja ostavlja snažan dojam. |
< | ožujak, 2018 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv