Usputne bilješke

Šuma Marča u blizini Kloštar Ivanića. Nekoliko fotki s današnje biciklističke vožnje. Bilo bih možda više, ali stalno me pratio neki peh. Uporno je padao lanac, svako malo sam morao pumpati zadnju gumu, a komarci su bili nemilosrdni, grizu čak i dok se voziš. Unatoč svemu, jedno lijepo popodne u šumi, na bajku. :-)

Rudolfu se te predratne 39. ispunio veliki dječački san, postao je vojni pilot, poručnik vojske Kraljevine Jugoslavije. Kad je dvije godine kasnije proglašena Nezavisna država Hrvatska, borbeni lovac, jednomotorac znakovitog naziva Ikarus, kojim je upravljao, bio je dio eskadrile zrakoplovstva NDH. Pod strogom njemačkom paskom sudjelovali su hrvatski piloti i zrakoplovi u ratnim operacijama. U ljeto 44. u desantu na istoku Europe, lijevo krilo Rudolfovog Ikarusa pogođeno je iz protuzračnog topa Crvene armije. Teškom mukom, smrtno uplašen za vlastiti život, prizemljio je plamteću letjelicu izvan područja, što su ga kontrolirali Rusi. Bilo je to posljednji put da je Rudolf letio.

U Zagrebu je zabrinuta i uplašena ostala njegova supruga Olga. Mjesecima je pokušavala doznati nešto o mužu, ali u zapovjedništvu ratnog zrakoplovstva nisu joj rekli puno. Nije mogla sa sigurnošću ustvrditi niti, jeli njen suprug živ. Kad su 45. partizani umarširali u grad, Olga više nije imala koga pitati za Rudolfa, mogla je samo čekati. Nakon što je uspostavljena nova narodna vlast, prijavila je njegov nestanak. To je rezultiralo maratonskim ispitivanjima od strane zloglasne OZNA-e. Mrki tipovi u dugim kožnim kaputima mjesecima su dolazili Olgi na vrata. Ona im o muževom ratnom putu i nestanku, nije imala puno za reći.

U općem ratnom kaosu, dok se stezao sve čvršći i odlučniji ruski obruč, Rudolf se uspijeva dokopati Hamburga. Kao slijepi putnik skriva se tjednima u potpalublju jednog trgovačkog broda, što plovi u Argentinu. Pothranjen i iscrpljen stupa na tlo države, koja će mu poslužiti kao sigurno utočište, bijeg od turbulentne europske i osobne prošlosti. Za život počinje zarađivati kao član posade velike ribarice. Pronicljivi vlasnik brzo uviđa da Rudolf nije običan ribar, pa ga ubrzo unaprjeđuje. Iz ratnog pilota, u kratko vrijeme pretvara se u kapetana ribarskog broda, što suvereno plovi priobalnim vodama Atlanskog oceana.

Punih deset godina Rudolf je za komunističke vlasti bio nestala osoba. U ljeto 55. Olga od službenika u općini Maksimir u ruke dobiva list papira na kojem piše da se njen suprug proglašava mrtvim. Osjećala je ona da su mrtva samo slova na papiru, u koji je dugo gledala, ali nije mogla napraviti ništa. Taj birokratski akt ohrabrio je Matu, vrijednog i poštenog Slavonca, što je u Zagreb došao trbuhom za kruhom, da joj počne ozbiljnije udvarati. Usamljena i iscrpljena Olga, prihvatila je njegove iskrene znake pažnje. Vjenčali su se u proljeće naredne godine i nastanili u malom suterenskom stanu na Zrinjevcu.

Nekoliko godina kasnije, dok je Zagreb snivao pod dubokim snijegom, stiglo je Rudolfovo pismo. Predosjećala je Olga, čim je ugledala poštara na vratima da donosi glas izdaleka, iz prošlosti, glas što ga je dugo čekala. Uzela je u ruke omotnicu, s neobičnom poštanskom markom i poznatim rukopisom. Mislima i tijelom tutnjao joj je uragan, koji nije mogla kontrolirati. Činilo joj se da propada u duboki ambis. Znala je također da ona nije prva, koja će to pismo čitati. Prethodno je otvoreno i proučeno u UDBA-i, ali agenti tajne službe nisu u njemu pronašli ništa značajno, osim podatka da je Rudolf u Argentini. Pokazala je omotnicu Mati i drhtavim glasom jedva prozborila: Živ je. Nije odmah otvorila pismo. Pričekala je nekoliko dana, potom se u tišini se iskrala iz bračne postelje, sjela kraj nevelikog božićnog drvca i zavirila u sjetne retke.

Samo na prvo pismo je odgovorila. Unatoč tome, svake naredne godine u prosincu, stizalo je jedno Rudolfovo pismo. Odložila bi ga Olga na komodu kraj kamina, da pričeka Božić, zatim bi u zoru sjela u fotelju kraj okićenog bora i pogledom upijala valovita slova. Mato bi diskretno ostao duže u sobi, puštajući da njegova supruga završi svoj jutarnji, Božićni ritual. Nešto kasnije prišao bi joj uplakanoj, zagrlio je i poželio sretan Božić. Isti scenarij odvijao se dugi niz godina. Posljednje pismo stiglo je 89. u osvit društvenih promjena u Hrvatskoj. U njemu Rudolf piše između ostalog, kako je teško bolestan. Olgi se ponekad znalo učiniti da na nebu iznad Zagreba čuje Rudija, kako bruji ispod oblaka u svojem Ikarusu.

Od svih čula, što ih posjedujemo, najviše asocijativno je ono koje nam omogućuje spoznavanje mirisa. Sjećanja spremljena u skrivenim ladicama podsvijesti mogu izroniti u trenu kad ih probudi poznat, ugodan miris. Kad isplivaju na površinu takve uspomene, cijelim tijelom razlije se intenzivan osjećaj zadovoljstva, sjetnog doduše, mirisni blues. Mnoštvo nepredvidivih neurona tad mahnito juri i sudara se. U kratko vrijeme u mislima nastane začudan mozaik prepun sitnih komadića, nepravilnih oblika i blještavih boja. U samo par sekundi odvije se cjelovečernji film.

Ove godine jedva da smo imali priliku uživati u proljeću. Mislim pri tom na onu polaganu, fino nijansiranu izmjenu godišnjih doba. U Ožujku je još bilo mraza i snijega, a kraj Travnja donosi gotovo ljetne temperature. Govori mi jedna poznanica, kako se zelenilo oko njene zgrade u samo tjedan dana potpuno preobrazilo. Prošlotjedni stidljivi pupoljci sad su cvjetovi i mladi listovi, more šarenila i zelenila, kaže. A mirisi, to ti ne mogu ispričati.

Jučer, u predvečerje sjednem na bicikl i višak energije usmjerim na pedale, vozeći po bregima oko Kloštar Ivanića. Nakon otprilike sat, zastanem na poznatom punktu kako bih protegnuo već umorne noge. Naslonim bicikl na ogradu ispred jedne kapelice. Udahnem miris jorgovana, što ga je netko pobožan zasadio na ulazu u malo svetište na križanju. Taj miris u hipu me katapultira tridesetak godina u prošlost.

Ispred ulaznih vrata kuće u kojoj sam odrastao stajao je jorgovan. Još uvijek je tamo, samo nema nas, negdašnjih stanara. U vremenu našeg dugog izbivanja, toliko je izrastao da potpuno dominira zaraslim prilazom. Zamišljam kako je u ovo intenzivno proljeće raširio brojne ljubičaste grozdove iz kojih se uokolo rasipa mirisna glazba. Za koga, pitam se.

Nešto kasnije stanem u Kloštar Ivaniću. Sjedim potom u ugodnom hladu jedne terase i ispijam radler, piće biciklista. Dok na nepcu osjećam ugodnu mješavinu gorčine piva i slatkoće voćnog sirupa, do mene dopiru fragmenti isprekidanog dijaloga od susjednog stola. Par srednjih godina, malo razgovaraju, kao da su iscrpli mnoge teme. U jednom trenutku on pita: Znaš da je ove godine dva tjedna ranije no inače procvjetao jorgovan. Njenu reakciju nisam mogao vidjeti. Znam samo da ništa nije rekla.

Prije nego sam uopće uzeo u ruke knjigu „Tiho rušenje“ pjesnika i pisca Ivice Prtenjače, znao sam da će mi njen sadržaj biti zanimljiv i da će zaokupiti moju čitateljsku pažnju. Slutio sam da bi se s glavnim protagonistima tog nevelikog romana mogao djelomično poistovjetiti, a u nekim situacijama prepoznati, jer povremeno i sam pribjegavam poslovima što su slični opisanima. Imao sam priliku samog autora slušati krajem prošle godine, kad je u Ivanić-Gradu gostovao u sklopu književne večeri. Govorio je tada Prtenjača, između ostalog i o tom romanu i dobrano me zainteresirao za njega. Nakon nekoliko mjeseci nailazim na tu knjigu u gradskoj knjižnici i bez dvoumljenja ju posuđujem i čitam.

Okosnica priče je uređenje interijera velikog, starog, zagrebačkog stana u zagrebačkoj Haulikovoj ulici, što ga izvode glavni lik, ujedno i pripovjedač i njegov mlađi pomoćnik i prijatelj Elvis. Glavni junak je diplomirani kroatist, koji nakon neuspješne, dugotrajne potrage za poslom u struci, za život počne zarađivati uređujući interijere. Dok je još bio student, u prometnoj nesreći mu je stradao otac, a na Korčuli sa bivšom suprugom živi njegov sin, tinejdžerske dobi. Naručitelj posla neobični je i pomalo mušičavi starac Vuk, sveučilišni profesor književnosti u mirovini. Vuk od dvojca traži struganje starih naslaga boje sa zidova, stropova, vrata i podova, te gletanje i bojanje istih. Pri tom inzistira da se posao radi po njegovim strogim uvjetima, jednu po jednu sobu, a novac ne dovodi u pitanje. Na samom kraju potrebno je srušiti jedan neveliki zid, koji skriva malu sobicu i tajnu iz obiteljske povijesti, što dobrano objašnjava ponašanje i karakter vlasnika stana.

Ovaj Prtenjačin roman vrlo je slojevit u doslovnom i prenesenom smislu. Guleći i strugajući višegodišnje naslage stare boje, crnila i prašine sa zidova, dvojac polagano čitatelju otkriva slojeve povijesti tog zagrebačkog stana, odnosno njegovih bivših i trenutnih stanara, posebice osebujnog profesora Vuka. Autor pri tom vješto odmotava i priču glavnog lika, kojem će ovaj pomalo neobični angažman promijeniti život. Jednako tako i njegov pomoćnik Elvis doživljava renesansu kad se zaljubljuje u Sibilu, mladu djevojku, unuku profesora Vuka.

Negdje oko četrdesete stranice, kad čitatelj saživi s likovima i navikne se na ritam fabule, Prtenjača iznenada u priču uvodi još jednu narativnu liniju, čija se poglavlja s prvotnim izmjenjuju da samog kraja. U tom pripovjednom rukavcu radnju seli u Irsku. Upoznajemo tako nešto mlađeg Vuka, koji se nađe u književnoj rezidenciji za pisce. Tamo upoznaje španjolskog prevoditelja Estebana, s kojim pronalazi zajednički jezik i sprijateljuje se. U nekoliko večeri uz pivo u pubu, na obali oceana priča španjolcu svoju životnu priču, koja je sve samo ne obična i predvidiva. Taj irski solilokvij pomaže čitatelju da upozna i bolje razumje intrigantan lik profesora Vuka.

Književni jezik Ivice Prtenjače vrlo je poetičan. Činjenica da je on prvenstveno pjesnik, a tek onda pripovjedač, itekako je vidljiva u proznim tekstovima. Pišući o naizgled neknjiževnim temama, kao što su manualni poslovi uređenja stana, autor obilato koristi metafore i razne stilske figure, kojima se vješto poigrava. Čini to nenametljivo i spretno, takav izričaj za tog je pisca nekako prirodan, samorazumljiv. To u konačnici rezultira jednom pitkom, nadahnutom pričom, što se pred čitateljem otkriva kao pjesma u prozi. Prtenjača svojim pisanjem tiho ruži zidove nerazumijevanja i otuđenosti, otkrivajući tako tajne dobre književnosti.

Već sam ovdje na blogu u dva navrata pisao košarci. Nekako imam želju opet nakucati pokoji redak o loptanju pod obručima, pa idemo vidjeti što će ispasti. To je sport kojim se bavim rekreativno, povremeno, sporadično, ovlaš. Zato što bi još i vozio bicikl i trčao i planinario i svašta pomalo. Na početku čitatelju/ice da ti razbijem iluziju ako je imaš. Ne, nisam centar dvometraš, što bere trešnje bez ljestava i zakucava kad se sjeti. Više sam u kategoriji playmakera-beka. To su oni relativno niži igrači, što pod koš ulaze rijetko (strah od blokade, banane, to vam je ono kad zapucate, a obrambeni igrač opali po lopti širinom ispružene šake, glasno da se čuje i još nadmeno dobaci: Kud si poš'o). Dakle takvi kao ja više se oslanjaju brzinu, spretnost i preciznost, ukoliko te odlike posjeduju. Logično jelte, ako je netko izrastao dva metra, onda koristi prednosti koje takva konstitucija pruža. Vrzma se po reketu, skače, gradi se i šutira iz pozicija bližih košu. Kad takav stane na liniju 6,25 i potegne tricu izgleda pomalo smiješno, kao da loptu vadi iz bačve. Nekim centrima su i slobodnjaci teško rješiva enigma. Postoje i takozvani krilni centri, četvorke. Oni su nešto pokretljiviji, ali to nisu pravi sidruni, gazde reketa. Oni znaju zapucati i izvana s nešto većim uspjehom. Tu su još bekovi, nešto pokretljiviji ljudi srednje visine, koji objedinjuju sve elemente igre i ima ih po cijelom terenu. Oni vode loptu, ulaze u driblinge, skaču, šutiraju, sjure se pod koš, sve po malo, ali u svemu su nekako osrednji. Ima ih i nadprosječnih, ali u pravilu vrlo malo. I na kraju, ili na početku, kako se uzme tu smo mi playmakeri, jedinice. Naš primarni zadatak je organizirati igru. Glavni uvjet za to je da dobro kontrolirate loptu, da imate dobar pregled, da znate u svakom trenutku gdje su vam suigrači i da ste dobar dodavač, asistent. Poželjna je također i preciznost, jer kad dođeš u poziciju za šut, onda rokaš, nemaš se kaj mislit'. Ništa ljepše, nego kad se digneš na skok-šut, snažno, ali elegantno poguraš je desnom rukom, a lijevom samo usmjeriš da ima pravac. Već kod izbačaja znaš jeli dobra ili nije. Ako je, još dok je u zraku, kreneš natrag u obranu, jer znaš da će ući, suknuti kroz mrežicu, obruč neće ni dotaknuti.

Dobro, sad kad smo apsolvirali teoriju igre u podužem uvodu (morate priznati da je dojmljiv), prelazimo na stvar. Povod za pisanje ovog teksta je činjenica da se moj stariji sinovac inače rukometaš, sve više interesira za košarku. Njegov interes svodi se na takozvano haklanje s dečkima na igralištu. Skupi se njegova klapa na košu, podijele se u trojke i uz puno rasprave i vike igraju. Godinama sam i sam upražnjavao takav vid zabave i rekreacije. Na hakl uostalom volim otići i danas. Na košu me u novije vrijeme dočekaju neki novi klinci koji trče i skaču kao da su na NBA draftu, ili se to meni samo čini. Moja tjelesna sprema, spretnost i umješnost nije na toj razini, pa se uglavnom oslanjam na rutinu i iskustvo. Ne'š ti rutinera! Htjenjem i zalaganjem pokušavam im parirati, a preciznost je relativna stvar, nekad dođe sama po sebi, a nekad izostane da se na trepavice postaviš. Veseli me posebno što moj sedmaš želi igrati košarku sa mnom, odnosno protiv mene, jedan na jedan. Dođemo mi tako na koš, šutiramo malo da se zagrijemo i onda uslijedi novo poglavlje našeg, sve izraženijeg rivaliteta. On naime raste kao iz vode, na rukometu je stekao snagu, izdržljivost i samopouzdanje i sve bolje mi parira. Svaki put kad se nađemo ja mu u šali kažem: Moram te upozoriti da sam ja u ovoj igri Pro, na što se on uvijek nasmije i dometne nešto kao, dobro, dobro, vidjet ćemo, samo igraj. Ovaj izraz Pro (postoji još i Nub, što je suprotno od Pro) znači otprilike profesionalac, profić, dobar u nečemu. To sam pokupio od njega i mlađeg brata, a oni su to pobrali od nekog jutjubera, kojeg su gledali na internetu. Vi koji imate klince možda ste zamijetili da su ti jutjuberi postali jako popularni. Čini mi se da ih svi školarci gledaju i među sobom komentiraju sadržaje video uradaka i koliko koji ima subskrajbera, pregleda i još koječega. Neki su jutjuberi regionalne zvijezde, u kameru izgovaraju sve i svašta bez cenzure, al' dobro taj fenomen ćemo možda obraditi u nekom drugom postu, da se sad ne udaljim od povoda pisanja ovog.

Dakle, hakl jedan na jedan. Akteri: moj za igru uvijek oran klinjober i ja, poznatiji kao Pro. Dopusti čitatelju/ice da te opet malo uputim u finese takvog natjecanja. U igri jedan na jedan nema provlačenja, švercanja, pomoći suigrača. Možeš i moraš se osloniti samo na sebe i svoje znanje i angažman. Ako ti napadi nisu konkretni i raznovrsni, ako nemaš više različitih rješenja za pojedine situacije, za protivnika ćeš brzo postati pročitana knjiga. Spriječit će tvoje neučinkovite, istovjetne pokušaje, realizirati svoje i okrenuti priču u svoju korist. Zato treba igrati raznovrsno, gađati iz raznih oružja, jednom krenuti na ulaz (prije se to zvalo dvokorak), drugi put šutnuti izvana ili pokušati leđima okrenut košu doći u situaciju za lagan koš izbliza. Obranu treba igrati na nivou, kretati se, trčati, skakati i naravno biti precizan. U tom košarkaškom nadmudrivanju, moj klinjo i ja pronalazimo sve više zadovoljstva. To nam je postao jedan mali ritual. Gotovo prazno igralište, jedna lopta, jedan koš i mi u ulozi haklera. Ja sam možda još uvijek u laganoj prednosti, ali kao što rekoh on je iz dana u dan sve bolji. Uostalom danas me glatko dobio 2:0. Opravdanje da sam bio neispavan i umoran nije uvažio. Na koš uvijek treba doći spreman. Dakle, njegovo vrijeme dolazi, ili je već došlo, dok ja mogu biti zadovoljan ako u budućnosti zadržim ovaj nivo igre i kondicije. Zapravo, iako zvuči pomalo paradoksalno, bit ću najsretniji kad će me stalno pobjeđivati. Gotovo sam siguran da će tada on meni govoriti: Ali tata moram te upozoriti, ja sam u ovoj igri Pro. Ja ću se samo nasmijati i reći, dobro, dobro, vidjet ćemo, samo igraj.


Za kraj ovog košarkaškog mudrovanja jedna meni vrlo simpatična i draga pjesma od benda Zabranjeno pušenje, koje sam se sjetio pišući ovaj tekst:


Balada o Gigi Bosniću

KK Koševo je bila ekipa solidna
Boro, Skeli, Cuba, Trile
U dušu svak se zna,
Al drmala je tom fildžan ligom
Zbog legendarnog kapitena Gige Bosnića

Bilo je to zlatno doba našeg basketa
Rusi poslaše u Sibir pet-šest trenera
A mi se kladili jesu l rolinzi
Bolji kod Gige il kod Delibašića

23-eg maja protiv KK “Alhosa”
Došli da ga vide ljudi malo važniji
Al Gigo je svu noć sa rajom ružio
Toga dana nije bio najprecizniji

I tako malo rada, a puno talenta
Malo povrede, a malo “Vecchia”
Tek jednog dana Gigo Bosnić zakuca
Na vrata zaboravljenih asova

Tih dana mu se u glavi desi neki kvar
Priča o politici, za nacionalnu stvar
Zavrće ture na šanku, kažu radi za stranku
Procenat ispod 31, išo je na Gazimestan

I tako malo rada, a puno talenta
Malo povrede, a malo “Vecchia”
Tek osvanu Gigo tog aprila kraj haubice
Konačno je imao cijeli grad ispod sebe

Za sve dosuđene korake
Za sve sudijske nepravde
Za sve promašene zicere
Za sve što ga nisu voljele
Za Kosevo, za Vratnik, Maltu
Za čitav svijet
Gigo Bosnić puni sad
Kalibar 155

U rovu u mraku, kraj terena “Koševa”
Izgorile su table, pala je konstrukcija
Al samo jednu stvar bi još da upitam:
Bi li priča ta bila drugačija
Da je ušla ona trica protiv KK “Alhosa”?

I tako malo rada, a puno talenta
Malo povrede, a malo “Vecchia”


(glas komentatora)

“…2 minuta i 3 sekunde do kraja utakmice!
11 poena prednosti za Bosnu!
Među navijačima na tribinama već je počelo slavlje.
U pojedinim trenucima čula se i pjesma Bosno moja
pa slobodno mogu da kažem da je i njihova igra
ličila na jednu divnu bosansku sevdalinku.
Pogodak Delibašića! Bosna je sve to prebrodila!
Postigla je pobjedu!”

Kroz vjetrobransko staklo automobila promatrao je crvenu, plamteću buktinju, što je gotovo neprimjetno zapadala za obzor. Dok je duga kolona vozila milila širokom avenijom, povremeno bi skrenuo pogled u stranu na usamljene vozače, što su nervozno izvijali vrat pokušavajući nazrijeti razloge zastoja. Mislio je kako su svi u toj koloni samo kotačići nemilosrdnog, kapitalističkog stroja, kojem je ljudskost i empatija tek balast, što ga usporava. Kroz urbani labirint ulica vozio se u narančasti smiraj dana nakon još jednog, po ničemu posebnog radnog tjedna. Posao srednje rangiranog menadžera u velikoj tele-komunikacijskoj tvrtki sve više ga je iscrpljivao. Maratonski sastanci, uvijek isti tekst za kupce i šefovi koji vide samo brojke, činili su ga sve manje spokojnim. Postupno je zapostavio druženje s prijateljima, izlete u prirodu, subotnje kave, a vrijeme proteklo od zadnje veze prestao je brojati u mjesecima. Povremeno mu se činilo da se budi u znakovitom filmu Beskrajan dan, ali mu se ciklično ne ponavljaju isti dani, već tjedni. Uslijed ubitačnog radnog tempa osjećao se tromo, letargično. Iako tek na početku tridesetih godina, kod svakog većeg tjelesnog napora ostao bi gotovo bez daha. Došao je doma u prazan stan, otvorio prozore, kako bi potjerao ustajali zrak i naslonio se na balkonsku ogradu. S visine je promatrao žmirkave lampe kvartovske rasvjete, što je rasipala svijetlo po rijetkim prolaznicima i šetačima. Nakon žilave večere, kojoj je mikrovalna pećnica samo djelomično udahnula svježinu, ispružio se na sofi i upalio televizor. Odsutno je mijenjao kanale, da bi se zaustavio na vizualno dopadljivom dokumentarcu, uz pomoć kojega je u mislima otputovao daleko od svakodnevice. Monotoni glas naratora u početku je bio izvor informacija, ali se na kraju pretvorio u titranje koje vrluda između sna i jave, nauštrp potonjeg.

Blještavo subotnje jutro granulo je u sobu i napadno mu zasvijetlilo u snene zjenice. Protrljao je očne kapke i odgegao se do kupaonice. Osvježen jutarnjim tušem, vrućom kavom i zasitnom kajganom, ćutio je kako mu se u misli i mišiće uvlači živost. Obukao se i spustio do garaže u kojoj je kunjao stari dobri Harley, jedini podsjetnik da je sloboda ponekad ipak stvar izbora. Pažljivo je pobrisao prašinu sa sjedišta i rezervoara i oprezno izgurao skladni stroj pred zgradu. Kromirani dijelovi presijavali su se i odbijali zrake jutarnjeg sunca na sve strane. Zakopčao je jaknu, glavu nagurao u kacigu i pokrenuo stroj, koji je glasnim pucnjem otjerao jato vrabaca s obližnje krošnje. Legendarni dvocilindrični V motor klokotao je u praznom hodu, da bi se nakon sramežljivog drijemeža zainatio i kroz cijevi auspuha ispunio gradsko jutro odlučnim brundanjem. Ritualno je desnom rukom nekoliko puta okrenuo ručku gasa, lijevom odlučno privukao ručicu kvačila, a stopalom pritisnuo nožicu mjenjača i za nekoliko trenutaka obreo se na ulici.

Vozio se bez plana i zacrtanog cilja. Okvirna ideja bila je izaći iz grada i dokopati se otvorene ceste. Nakon prolaska kroz načičkanu i pomalo kaotičnu suburbiju, klizio je kroz pitoma prigradska naselja, zatim kroz rijetka sela, da bi ga na posljetku cesta odvela u gustu brdovitu šumu. Što je dublje zalazio u nju cestica je bivala sve uža, a promet sve rjeđi. Kad se našao na makadamskom putu, učinilo mu se da je u prostranom bregovitom carstvu visokih stabala sasvim sam. Nakanio je zastati i odmoriti se, ali ga je stroj preduhitrio, zakašljao nekoliko puta i sam se ugasio. Tek tad mu je sinulo, benzin! Zaboravio je svratiti na crpku i upravo je potrošio posljednju kapljicu. Oslonio je motocikl na nogare i skinuo kacigu s glave. Nakon dugotrajnog, prigušenog brujanja iznenadio ga je spoj neobičnih šumskih zvukova, povjetarca što se provlačio kroz grane i pjev nepoznatih mu ptica. Osvrnuo se oko sebe i uvidio da je blizu izlaza iz šume. Dogurao je motocikl izvan domašaja sjenovitog svoda i na obližnjem proplanku ugledao jedno osamljeno imanje. Kad je stigao bliže uočio je skladno građenu drvenu kućicu, okruženu zelenilom i cvijećem. Na vratima se pojavila djevojka u kasnim dvadesetima, privlačnog izgleda, obučena u uske traperice i majicu. Crna valovita kosa padala joj je po ramenima i uokvirivala skladno lice, ukrašeno diskretnim osmjehom. Upitno ga je bez riječi pogledala, na što je on pomalo zbunjeno, kao da se ispričava, odgovorio da je ostao bez goriva. Nasmijala se i rekla da mu kako ima sreće jer će se kod nje naći nešto malo benzina namijenjenog za kosilicu. Otvorila mu je niska dvorišna vrata i rukom pokazala da motocikl uveze u dvorište. Pronašla je mali lijevak i bocu s benzinom i predala mu. Kad je uvidjela da njen iznenadni posjetitelj nespretno pokušava utažiti žeđ svojeg ljubimca i da će dio dragocjene tekućine završiti na podu, preuzela je bocu i pažljivo ulila sadržaj u spremnik. Promatrajući njenu skladnu radnju iznenada je pomalo indiskretno upitao: Živiš ovdje sama? Odgovorila je potvrdno i objasnila kao se nedavno vratila iz inozemstva i nastanila na ovom malom imanju uz rub šume, koje još uređuje. Kad je opora tekućina iscurila iz boce, zatvorila je poklopac spremnika, pogledala ga i ljubazno ponudila kavom. Prihvatio je i sjeo za stol u dvorištu, zasjenjen vinovom lozom, što mu je činila hlad. Nestala je u kući, rekavši kako će kava brzo, ponudivši uz nju još domaći sok od bazge. Dok je čekao pogledom je prelazio kućicu i dvorište puno simpatičnih detalja, koji su činili skladnu cjelinu. Na pladnju je iznijela kavu i sok, kojima je još pridometnula zdjelicu čajnih kolutića.

Razgovarali su ugodno, opušteno, kao da se dugo poznaju. Sa zanimanjem je slušao o životu u dalekoj Australiji, nostalgiji za domom i zgodama i nezgodama pomalo osamljeničkog bivanja uz rub šume. On je svojim govorenjem u pitoreskno okruženje donio dašak velegrada, pričajući o korporacijskom biznisu, stalnom pokretu i dobrim i lošim stranama urbanog življenja. Kako su se u razgovoru dugo zadržali ponudila ga je ručkom. Prvo se pristojno zahvalio i odbio, rekavši kako je već puno učinila, ali nakon njenog simpatičnog inzistiranja ipak je prihvatio ponuđeni obrok. Ušli su u skladno uređenu kućicu, koju je on pomno razgledao, dok je ona završavala povrtni nadjev za tortille. Dok su uživali u ukusnom obroku i zalijevali ga crnim vinom, ponosno je napomenula da su gotovo svi sastojci iz malog vrta iza kuće. Nakon jela posegnuo je za novčanikom u namjeri da se barem financijski iskaže i oduži. Rezolutno je odbila primiti novac za iskazanu pomoć i gostoprimstvo, napomenuvši kako bi zasigurno on napravio isto da su uloge kojim slučajem drugačije podijeljene. Rekao je kako se nada da će jednom doći u priliku odužiti se prikladno, na što je ona uz smiješak primijetila: Tko zna gdje se opet možemo sresti. U dvorištu je pričekala dok je bio na toaletu. Kad je izašao zahvalio se nekoliko puta biranim riječima. Obukao je jaknu, navukao kacigu i opkoračio motocikl. Kad je niskoturažni američki stroj zabrundao, podigao je pogled prema vratima, na kojima je stajala. Podigao je ruku u znak pozdrava i vidio kako se smješka i maše mu skladnim prstima, što su se prelijevali kao da prebire po nevidljivom klarinetu. Ubacio je u brzinu, okrenuo gas i pojurio prema najbližoj magistralnoj cesti.

Kad je stigao doma, parkirao je starog druga u garažu, koja je odzvanjala od pucketanja, što ga je uzrokovalo hlađenje ugrijanih dijelova. Posegnuo je rukom u unutrašnjost kožne bisage, ovješene o motocikl, kako bi pokupio sitnice. Iznenadio se kad je pod prstima osjetio nekoliko okruglih jabuka. Izvadio ih je uz smiješak, spazivši pri tom na dnu bisage papirić. Uzeo ga je u ruke i na njemu ugledao telefonski broj, ispisan skladnim ženskim rukopisom. Spremio ga je u džep i zaputio se u stan. Kad se smjestio i raskomotio, uzeo je telefon u ruke, upisao broj i utipkao poruku: Hvala za jabuke i sve ostalo. Kratko se dvoumio i na posljetku vrh kažiprsta naslonio na mali pravokutnik s natpisom send. Odložio je telefon, koji je za kratko ostao nijem, a onda se začuo kratki zvuk što označava dolaznu poruku.

Već mi se dva puta neplanski događa da knjigu, kojoj je autor splitski pisac i novinar Ivica Ivanišević, pročitam u jednoj večeri ili da upotrijebim onaj klišeizirani termin u dahu. Prvi put radilo se o epistolarnom romanu „Otpusno pismo“ napisanom u koautorstvu s književnicom Marinom Vujčić. Prepisku koja započne kao simpatična ljubavna priča, a razvije se u pomalo turoban psihološki triler, apsolvirao sam u samo nekoliko sati. Drugi naslov, čiji kraj također nije mogao čekati drugi dan, kratki je roman „Knjiga žalbe.“ U njemu Ivanišević u formi dnevničkih zapisa donosi zanimljivu fiktivnu bilješku o četvoro književnika, koji se nađu u rezidencijalnoj kući za pisce, negdje u „rumunjskoj nigdini“. Priča tako ima čak četiri pripovjedača, koji svaki iz svojeg specifičnog, osobnog rakursa donosi viđenje trotjednog boravka u Rumunjskoj, koji se pokazao vrlo uzbudljivim za sve sudionike.

Glavni lik je friško razvedeni hrvatski humorist srednjih godina Petar Grah, koji je moguće djelomično alter ego samog autora. Ivanišević se naime i sam vrlo dobro šali pišući. Pojedine ironijske i autoironijske, nenametljive rečenice dobrano su me nasmijale. Tu je još stariji, mušičavi, ruski pisac opsežnih realističnih romana Vasilij Pankratov. On u vrijeme boravka u rezidenciji završava roman „Taksi za gulag,“ pisanje kojeg je svojevrsni obračun s književnim kritičarom, koji negativno piše o njegovim romanima. Ženski dio vesele četvorke čini mlada finska književnica i darkerica Aimee Kusistoo, autorica gotičkih saga tipičnih za nordijsku literaturu. Ona piše roman o kanibalu koji ubija i jede studentice, a u samom tekstu obilato se služi emotikonima. Tu je još i češka pjesnikinja u kasnim tridesetim, Zdena Zahradnikova, koja se na samom početku neumorno opija alkoholom. Razlog njene posvemašnje tuge je smrt supruga, što je na Božić umro od raka kože. Zdena misli da je to posljedica neumornog višegodišnjeg sunčanja na hrvatskim plažama.

Cijeli roman ima pomalo šaljiv, ironičan diskurs, kojem pribjegava svaki od likova u ulozi pripovjedača, što misli i opažanja bilježe u dnevnik. Aime, koja piše o kanibalu i pri tom se služi emotikonima, zapisuje slijedeće: „Zašto volim književnost? Jer u njoj ima nekog reda. Ne možeš baš škrabati kako ti se prohtije. Ili ipak možeš, ali onda nisi pisac nego bloger.“

Međusobna interakcija male književne družine počinje se komplicirati kad se Aime krene suptilno udvarati Petru. Istovremeno ga Vasilij moli da utješi Zdenu, koja plače po noći, a to Rusu remeti koncentraciju potrebnu za pisanje. Petar tješeći Zdenu počinje piti skupa s njom, nakon čega završe u krevetu, ali se kasnije ni jedno ni drugo ne sjećaju što su u tom krevetu radili. Drugi dan Vasilij dolazi u posjet Petru i zahvaljuje mu što iz susjedne sobe više ne čuje plač. Uz votku mu pripovijeda kako je kao ruski vojnik bio učesnik praškog proljeća. U nekoliko burnih praških dana spavao je s jednom češkom studenticom, pa pomišlja kako mu je Zdena možda kćer. Iako je mogućnost za tu slučajnost vrlo mala, ruski pisac opsesivno razmišlja o tom otkriću, koje bi dalo smisao njegovom prosječnom življenju. Naredni dan i Zdena dolazi Petru zahvaliti s flašom votke i pokušati saznati što se zbilo kod nje u sobi. Shvaća da se ni on ne sjeća, pa joj je malo lakše. Taj posjet pozitivno djeluje na njeno raspoloženje, prestaje piti i počinje pisati. Aime je dva dana zaključana u sobi, pa je hrvatski kavalir opet u ulozi spasitelja. Penje se po ljestvama i ulazi u sobu kroz prozor, ozlijedivši ruku pri tome. Zatiče ju kako sklupčana leži na krevetu, nakon čega pozivaju doktora, koji konstatira da je, shrvana menstrualnim bolovima i virozom, progutala analgetik, od kojeg je dugo spavala. Mučen malo vjerojatnom mogućnošću, da je u drugoj sobi njegova kći Vasilij pod jakim utjecajem votke lupa na njena vrata. Petar ga pokušava smiriti, pa dobije šakom u nos. Nakon što padne na pod Zdena slučajno na njegovu bradu ispušta iz ruke tešku pepeljaru kojom se pokušala obraniti, od mahnitog Rusa. Ozlijeđenog junaka kasnije naizmjence njeguju Zdena i Aime. Potonja ulogu njegovateljice shvaća vrlo ozbiljno i temeljito, pa ozlijeđenom junaku kao terapiju propisuje i provodi puteni užitak, od kojeg mu ozljede brzo zacjeljuju. Na književnoj večeri u gradiću svi čitaju ulomke svojih djela ili odgovaraju na pitanja malobrojne publike, jedino Vasilij održi poduži, pompozan pomalo patetičan govor u kojem pisanje romana uspoređuje sa knjigom žalbe u koju on eto upisuje sve što mu teški život priušti, a to je više od pisanja, to je terapija i način življenja, usud od kojeg ne može uteći.

Navedeno je samo dio živipisnih događaja i situacija u kojima se šarena, književna družina našla. Rasplet i reperkusije njihovog druženja i pisanja u Rumunjskoj vidljive su u originalnom epilogu na kraju, kojeg Ivanišević ispisuje u formi fiktivne književne kritike. U četiri izmišljena novinska teksta saznajemo kako je boravak u rezidencijalnoj kući za pisce, djelovao na njihov osobni i profesionalni život.

Preporučujem svakako za čitanje ovaj kratki šaljivi roman. Može se čitati u tramvaju, parku, bilo gdje. Pisan je neambiciozno, nimalo nametljivo, za razbibrigu. Volim takve knjige. Talentiran pisac takvim pristupom obično pogodi u sridu. Znate ono, u svakoj šali ima ponešto istine, u protivnom je besmislena, neuspjela, a ova knjiga to nije.

Od utorka 17.4.2018. do nedjelje 22.4.2018. bit će održana četvrta po redu biciklistička utrka kroz Hrvatsku „Tour of Croatia.“ To je dobra prilika da se podsjetimo, kolike ljepote i bogatstva krije zemlja u kojoj živimo. Naime snimke same utrke i raznovrsnog krajolika, kroz koji biciklisti voze, posebno one iz zraka, plijene gledateljsku pažnju. Osim samog natjecanja to je glavni razlog da sa zanimanjem pratim taj događaj.

Ekipa okupljena oko direktora utrke Vladimira Miholjevića iz godine u godinu radi sve bolji posao. Imena i timovi koji nastupaju sve su jači i kvalitetniji. Takvo natjecanje organizacijski i logistički vrlo je zahtjevno. Činjenica da je prošle godine nastupio i pobijedio Vincenzo Nibali dovoljno govori koliku je kvalitetu mlada urtka dostigla.

Ove godine vozi se šest etapa. Prva na redu je u utorak, duga je 227 km, kreće iz Osijeka, prolazi kroz Našice, Kutjevo, Viroviticu, Đurđevac a cilj je u Koprivnici. To je uglavnom ravničarska etapa, koja će se vjerojatno odlučiti sprintom na samom cilju. Organizator se ove godine pobrinuo da bude malo zanimljivija, pa trasa djelom prolazi kroz park prirode Papuk. To znači da ima jedan visinski prolazni cilj i da je natjecateljski i vizualno zanimljivija. Druga najduža etapa, 234 km starta u Karlovcu, pa preko Ozlja, Slunja, Plitvica i djelom Velebita, završava u Zadru. Bit će to još jedna dojmljiva ruta. Prizori Like, Velebita, zadarskog primorja i završni krugovi ispred katedrale svetog Donata dovoljan su mamac za gledatelje. Treći dan karavana seli na jug Hrvatske. Start je u Trogiru i tu zapravo tek kreće prava trka. Ta treća etapa relativno je kratka svega 134 km, ali vrlo zahtjevna. Nakon Čiova, Omiša, vožnje uz more i prolaska kroz Makarsku biciklisti trebaju svladati dugi i naporni uspon do visinskog cilja na Biokovu, na kaojem još ima snijega. U takvim etapama do izražaja dolaze takozvani penjači, brdaši, koji mogu stvoriti osjetnu vremensku i bodovnu razliku važnu za ukupni plasman. Posebna uživancija je gledati prizore mora, otoka, primorskih mjesta i Biokova. Još je jadna morska etapa u petak 20.4.2018. Start joj je Starigrad-Paklenica duga je 171 km, a završava u Novom Vinodolskom. Prolazi kroz Senj i Crikvenicu i gotovo cijelo vrijeme prati Jadransku magistralu, omogućava pogled na more, otoke i Velebit, vrijedi vidjeti i uživati. Subotnju petu etapu s razlogom nazivaju kraljevskom. Ona u sebi objedinjuje Istru, Kvarner i Učku. Najzahtjevnija je, najatraktivnija i obično odlučuje ukupnog pobjednika. Kreće iz Labina, nakon čega slijedi prvi uspon na Učku, zatim spust do središta Rijeke, nakon čega dolazi Opatija i ponovni, završni uspon na Učku od Ičića do Poklona. Svaki ljubitelj biciklizma i prirode treba pogledati i ispratiti ovu jurnjavu, barem djelomično u skraćenoj snimci navečer. Kraj biciklističkog spektakla je u nedjelju, kad krcati peloton kreće iz Samobora. Organizatori su i završnu etapu učinili zanimljivijom i atraktivnijom od prethodnik godina. Proći će kroz Veliku Goricu, Dugo selo i Sveti Ivan Zelinu, a završni krugovi rezervirani su za uže središte Zagreba. Atraktivni, konačni cilj je na Markovom trgu. Svi koji mogu, trebaju doći vidjeti, bodriti i uživati.

Tour of Croatia temiparan je izvrsno i uvod je u biciklističku i turističku sezonu. Miholjević i društvo tvrde da je odlična teklama za našu zemlju, jer ga putem Eurosporta gledaju brojni gledatelji. On je uvertira za velike utrke Giro d'Italia i Tour de France, koje slijede kasnije. Za natjecatelje je dobra provjera, a za nas gledatelje i bicikliste rekreativce, prilika za uživanje u zanimljivostima profesionalnog biciklizma i iznimnim ljepotama Hrvatske.

Prijenos je na HTV2 svaki dan u 15:20, a skraćena snimka navečer između 22 i 23 h.

Kako koga, pa most naravno! Oni koji duže prate moje objave znat će o čemu govorim i da nisam prolupao. Da sad ne ponavljam priču o traženju i ne objašnjavam o kojem i kakovom mostu se radi, ovdje je link na tekst o četiri neuspješne potrage.

Ovaj, peti put odlučio sam promijeniti taktiku. Odustao sam od upornog probijanja kroz gustiš šume Žutice i zaobilaznim putem kroz mjesto simboličnog naziva Okoli dolazim do famoznog mosta na Česmi. Skoro sam i danas odustao nakon što je na pola puta počela škrapati kiša. Sreća da nije potrajalo i da sam mogao dalje pedalirati. Dugo se skrivao na rubu šume i izmicao mi, ali mislim da me od Okola nije očekivao, pa mu se po nasipu neprimjetno prikradam. Zatičem ga kako nonšalantno kunja, uljuljkan u ptičji pjev, što dopire iz šume. Moram priznati da nisam očekivao da je tako velik, mislio sam da je to mala ćuprija, koja je samo pokrov naftnim cijevima, ali to je zapravo jedan lijepi viseći most. Prilično je dugačak i dovoljno širok da ga se može sigurno prehodati. Ako se slobodnije gazi, onda vibrira i podsjeća da je ispod duboka i muljevita Česma, pa treba biti oprezan. Taj most zapravo vodi u gustu neprohodnu, blatnu Žuticu, ali ga koriste samo rijetki ribići, lovci i možda naftni radnici i šumari. Ne vodi zapravo nikamo i kao da je sam sebi svrha, zato mi je poseban i zanimljiv. Zadovoljstvo je bilo tražiti ga, pa je time i današnji pronalazak poseban događaj. Taj most je kao moje biciklističke vožnje, koje nemaju neki poseban cilj. Užitak je uglavnom u putovanju, a ne u stizanju. Činjenica da sam do njega došao biciklom, stvara mi posebno zadovoljstvo. Ipak su ovo zlatne žbice i treba ponekad opravdati reputaciju i ambiciozan odabir imena. Da ne bi pomislili kako sam sve umislio, u nastavku je dokazni materijal da sam ga našao. :-)

Prije dvije godine dvorana u zagrebačkoj Dubravi nije nam ostala u lijepom sjećanju. Moj rukometaš cijelu utakmicu odgledao je sa klupe za rezervne igrače. Nije dobio niti nekoliko simboličnih minuta, što je nepisano pravilo u takvim situacijama. Samopouzdanje i sigurnost moguće je izgraditi isključivo igrajući. Nije mi bilo lako sjediti na tribinama i gledati ga rezigniranog i utučenog. Mjesecima prije kod raznih trenera, unatoč zalaganju i redovitom treniranju, tretman za njega bio je sličan. Te nedjelje došao je do ruba, dok smo se u predvečerje vozili doma, odlučio je. Nakon više od pet godina, prestaje. Odustaje od rukometa. Prihvatili smo odluku iako nevoljko. Znao sam da voli rukomet, sve što je očekivao bila je prilika da ga može igrati. Na njegovo i moje zadovoljstvo nakon nekoliko mjeseci, predomislio se. Vratio se, jednostavno mu je nedostajao taj sport.

Danas, isti akteri, ista dvorana, isti parket, iste tribine, ali sasvim druga slika i ugođaj. Igrao je cijelu utakmicu, od prve do zadnje sekunde. Trudio se, trčao, grizao, sve u žaru korektnog sportskog natjecanja. Pružao je ruku protivničkim igračima ako bi se našli na podu, bodrio ih kad bi se lakše ozlijedili. Postigao je pet golova, proigravao, presijecao napade i pri tom ponosno uživao. Kao da je letio po terenu ili se to meni kao vrlo subjektivnom navijaču na trenutke činilo. S tribina je njega i suigrače neumorno bodrio mlađi brat, izvikujući glasno riječi ohrabrenja i udarajući u bubanj. Posebna gošća i podrška bila mu je teta, moja mlađa sestra, časna sestra inače. Nakon utakmice proslavili smo nas četvoro uz klopu i sladoled u centru Zagreba. Iako je njegova ekipa utakmicu izgubila sa samo jednim golom razlike, on je za mene uvijek, a danas osobito, veliki pobjednik.

Nikom to ne bi poželio, rečenica je koju ljudi obično izgovore u toj situaciji, a ta situacija zove se iznenadni nestanak bliske osobe i dugotrajna, bjesomučna potraga za istom. Jedna takva upečatljivo je opisana u romanu „Crvena voda“ splitskog novinara, filmskog kritičara i pisca Jurice Pavičića. Ako se gleda samo osnovna potka romana, on se može nazvati kriminalističkim, ali Pavičić priču o nestanku mlade djevojke smješta u jedan širi društveni kontekst. Prateći dugotrajnu potragu, čitatelj upoznaje brojne likove, što ih pisac vješto psihološki karakterizira, a okvir i pozornica štorije je Misto, Split i tranzicijska Hrvatska u razdoblju od gotovo trideset godina.

Novinske tekstove, književne kritike i kolumnu Jurice Pavičića čitam već godinama. Upoznat sam i sa većinom njegovih dosadašnjih romana, koji su intrigantni svaki na svoj način, ali tek za ovaj iz naslova mogu reći da je vrlo dobar. Čini mi se da je autor njime dosegao svojevrsnu spisateljsku zrelost. To je prilično obimno djelo, stilski i jezično dotjerano, a sadržajno plijeni pažnju. Pavičić ostaje vjeran svojem prepoznatljivom stilu, ali ga diže na jednu, rekao bih višu razinu. Piše književnim jezikom u kojeg povremeno umeće lokalne izraze, što u konačnici ostavlja dojam uvjerljivosti i autentičnosti. Već sam ovdje na blogu napisao kako je najbolji kad „bordižaje i akošta“ po splitskom akvatoriju. Svojim pisanjem čini da taj specifični, dalmatinski mikro kozmoz, ovom čitatelju bude bliži i bolje razumljiv.

Jurica Pavičić priču i atmosferu ovog romana gradi polagano nenametljivo, ali istovremeno je čini napetom, što kod čitatelja budi onu prirodnu ljudsku znatiželju, što je dalje bilo. Na samom početku, 1989. godine u primorskom gradiću, za kojeg autor koristi opću imenicu Misto, početkom jeseni nestaje mlada sedamnaestogodišnja djevojka Silva. Njezina obitelj prijavljuje iznenadni nestanak tadašnjoj miliciji, koja započinje istragu i potragu što će trajati danima, tjednima, mjesecima, pa čak i godinama. Kako policijska potraga jenjava i zalazi u slijepe ulice, tako se ona obiteljska intenzivira, pa otac i brat nestale neumorno tragaju za njom. Pri tom prelaze stotine kilometara, lijepeći plakate s njezinom slikom i kontaktom i raspitujući se za svaki i najmanji trag ili indiciju. Pisac uvodi mnoge elemente klasične krimi priče, pa kako stranice odmiču, čitateljska pažnje sve je manje fokusirana na jezik i stil, a sve više na sadržaj. Slaže tako Pavičić ogromnu puzlu, prepunu likova, događaja i međuodnosa, koja se do kraja posloži tek u završnim poglavljima.

Istraga se zakomplicira kad policija sazna da je nestala Silva za jednog splitskog dilera na sitno prodavala heroin. Veliki preokret donosi svjedočenje jedne djevojke koja ju je vidjela kako kupuje autobusnu kartu na šalteru za međunarodne linije splitskog kolodvora. To obitelji daje nadu da je živa, pa na scenu stupa njen požrtvovni brat blizanac Mate, koji, na nagovor majke i protivljenje oca, odustaje od fakulteta i zapošljava se kao vozač kamiona, kako bi bio u prilici putovati i svakodnevno tražiti nestalu sestru. Ustrajnost koju Mate pokazuje tražeći Silvu frapantna je. Zbog toga se odrekao mnogih stvari, stradao mu je brak, godinama se ujutro budio samo s jednom misijom, pronaći je. Prati svaki mogući trag, pa čak i one za koje zna da su uzaludni. Nekoliko puta nakon dojave otputuje na drugi kraj Europe, da bi razočarano ustvrdio kako tamo živi netko, tko je samo sličan njegovoj sestri.

Višegodišnja potraga za djevojkom ostavlja veliki trag i na zajednički život njezinih roditelja. Nakon nekoliko godina u kojima majka optužuje oca da je prerano odustao od potrage, rastaju se i započinju nove živote, trajno obilježene nestankom. Pavičić kroz priču o roditeljima vrlo dobro oslikava bračne i međuljudske odnose kad se nađu Na tako velikoj kušnji. Na više mjesta u knjizi pita se: Kad je dosta, kad se smije odustati i početi živjeti. Odgovor na ova pitanja nije jednostavan, umjesto njega možemo opet ponoviti rečenicu s početka: Nikome takvu dilemu ne bih poželio.

Ovdje sam spomenuo samo okosnicu priče. Ona se grana u mnoge rukavce, dok mnoštvo likova, mještani, policajci, prijatelji, znanci i drugi plove kroz njih. Svatko od njih pridonio je na neki način da mlada djevojka nestane ili je kasnijim postupcima utjecao na tijek istrage i potrage. Veliki čvor raspliće se na posljednjih pedesetak stranica. Moram biti vrlo oprezan kako nekom, tko će čitati ne otkrijem rasplet. Pokvario bih mu zasigurno užitak čitanja, koji se manifestira u napetom iščekivanju i polaganom otkrivanju složene križaljke, što je odlika dobrih kriminalističkih romana. Reći ću samo kako vrijedi zaviriti u te stranice, uživjeti se u ulogu čitatelja detektiva i svjedoka jednog vremena.

Noćas sam nakon duže vremena pogledao jednu nogometnu utakmicu na tv-u. Bio je to prvi susret četvrt-finala Lige prvaka Juventus-Real Madrid. Gosti su uvjerljivo dobili 3:0. Ronaldo je utrpao dva komada, jedan na samom početku, a drugi vrlo efektno škaricama. Bilo je zapravo vrlo predvidivo. Real, Barcelona, Bayern i možda još dva-tri kluba redovito su u polu-finalima Lige prvaka zadnjih godina, kao da su pretplaćeni na plasman.

Ta predvidivost jedan od razloga da nogomet u zadnje vrijeme rijetko gledam. Razlika između super bogatih klubova i takozvane nogometne periferije sve je izraženija, pa su gledatelji u pravilu lišeni rezultatske napetosti. Čini mi se da je u modi neka defanzivna igra, koja prvenstveno ima za cilj sačuvati svoj gol, a tek onda napasti protivnikov, ali uz vrlo malo rizika. Mogu razumjeti kad objektivno slabija momčad parkira autobus u šesnaesterac, pa igra na kontre, ali da takvu igru prezentira jedan Manchester United, mnogo je kume! Nije atraktivno za gledati. Imaš filing da si uludo potrošio dva sata.

Nogomet sam prije gledao puno više. Otprilike u ono vrijeme kad su naši u Francuskoj dobacili do legendarne bronce, zainteresirao sam se za Premier ligu, koja se kod nas počela prikazivati prvo na RTL-u, a kasnije na Novoj. Engleski nogomet privukao mi je pažnju jer je atraktivan, brz, konkretan i sa vrlo malo praznog hoda. Subotom ili nedjeljom poslije podne, u gotovo idealnom terminu, zasjeo bih pred tv i uživao. Neki klubovi bili su mi više simpatični, ali u pravilu nisam za nikoga navijao, osim za dobru i zanimljivu igru. Slobodno vrijeme podređivao sam terminima utakmica, djelomično kao Nick Hornby u svojoj odličnoj knjizi „Nogometna Groznica“ koji između ostalog kaže su ljeta neparnih godina pusta, jer nema svjetskog ili europskog prvenstva u nogometu.

Sjećam se vrlo živo kako je jedne kolovoške subote Igrala Aston Vila protiv Newcaslea, nakon što sam dobio pedalu od djevojke do koje mi je bilo stalo. Dugo sam sjedio u fotelji odsutno buljeći u savršeno pkošenu englesku travu, pitajući se zašto. Jednako upečatljivo pamtim nedjelu nekoliko godina kasnije. Ovaj put igrao je Hornbyev Arsenal protiv Evertona, djevojka je bila druga, a ja sam bi taj koji rekao gotovo je. Nije to baš dobro primila, žalostila se neko vrijeme, čak i ljutila, ali na kraju sve ostavila iza sebe. Arsenal je dobio, ako ste se pitali.

Starijeg klinca, u čijem sam društvu večerašnju tekmu gledao i koji je navijač Reala, uspio sam još dok je bio vrtićanac zainteresirati za nogomet. Skupljali smo sličice u Panini albumima i pratili svjetska i europska prvenstva. On se zainteresirao za statistiku i povijest tih prvenstava, pa smo na internetu pronalazili zanimljive podatke iz bogate prošlosti. Kroz nogomet se upoznao sa zemljopisom i različitostima nacija i kultura. Pogledali smo u nastavcima srpski film „Montevideo Bog te video“ koji tematizira prvo svjetsko prvenstvo u Urugvaju daleke 1930.

Dok smo noćas gledali kako se, meni draži, Juventus muči protiv nadmoćnog Reala, prisjetim se kako sam o nogometu kratko vrijeme pisao blog. Gotovo sam potpuno bio zaboravio na tu blogersku epizodu. Potražio sam ga po sjećanju i nemalo se iznenadio ugledavši svoje blogerske tekstove iz 2012. Zapravo blog je pisan u koautorstvu sa bivšom suprugom. Ona je u zagrade umetala neke svoje komentare iz ženske perspektive. Cijeli koncept bio je pomalo šaljiv, doživio je samo pet objava, koje su još uvijek spremljene ovdje na bloghaeru.

Uskrsni ponedjeljak rezerviran je bio za planinarenje, odredište južni Velebit, odnosno Nacionalni park Paklenica. Peteročlana ekipa krenula je rano ujutro iz IvanićGrada i nakon poduže vožnje stigla u Starigrad-Paklenicu, odakle je uslijedio uspon na Vidakov kuk, s kojeg se pruža krasan pogled. Povratak je bio kroz kanjon Paklenica. Prilično zahtjevna staza od otprilike dvadeset tri kilometra teškog terena. Za mene to je bilo prvo ozbiljnije planinarenje, puno kamenjara, puno umora i puno dojmova, koje nije lako prenijeti riječima, pa ovaj put neka fotografije budu u prvom planu. (potrebno je kliknuti na svaku fotku kako bi se prikazala u punoj veličini)