Prije dvije godine dvorana u zagrebačkoj Dubravi nije nam ostala u lijepom sjećanju. Moj rukometaš cijelu utakmicu odgledao je sa klupe za rezervne igrače. Nije dobio niti nekoliko simboličnih minuta, što je nepisano pravilo u takvim situacijama. Samopouzdanje i sigurnost moguće je izgraditi isključivo igrajući. Nije mi bilo lako sjediti na tribinama i gledati ga rezigniranog i utučenog. Mjesecima prije kod raznih trenera, unatoč zalaganju i redovitom treniranju, tretman za njega bio je sličan. Te nedjelje došao je do ruba, dok smo se u predvečerje vozili doma, odlučio je. Nakon više od pet godina, prestaje. Odustaje od rukometa. Prihvatili smo odluku iako nevoljko. Znao sam da voli rukomet, sve što je očekivao bila je prilika da ga može igrati. Na njegovo i moje zadovoljstvo nakon nekoliko mjeseci, predomislio se. Vratio se, jednostavno mu je nedostajao taj sport.
Danas, isti akteri, ista dvorana, isti parket, iste tribine, ali sasvim druga slika i ugođaj. Igrao je cijelu utakmicu, od prve do zadnje sekunde. Trudio se, trčao, grizao, sve u žaru korektnog sportskog natjecanja. Pružao je ruku protivničkim igračima ako bi se našli na podu, bodrio ih kad bi se lakše ozlijedili. Postigao je pet golova, proigravao, presijecao napade i pri tom ponosno uživao. Kao da je letio po terenu ili se to meni kao vrlo subjektivnom navijaču na trenutke činilo. S tribina je njega i suigrače neumorno bodrio mlađi brat, izvikujući glasno riječi ohrabrenja i udarajući u bubanj. Posebna gošća i podrška bila mu je teta, moja mlađa sestra, časna sestra inače. Nakon utakmice proslavili smo nas četvoro uz klopu i sladoled u centru Zagreba. Iako je njegova ekipa utakmicu izgubila sa samo jednim golom razlike, on je za mene uvijek, a danas osobito, veliki pobjednik.
Post je objavljen 14.04.2018. u 22:02 sati.