Usputne bilješke

Već mi se dva puta neplanski događa da knjigu, kojoj je autor splitski pisac i novinar Ivica Ivanišević, pročitam u jednoj večeri ili da upotrijebim onaj klišeizirani termin u dahu. Prvi put radilo se o epistolarnom romanu „Otpusno pismo“ napisanom u koautorstvu s književnicom Marinom Vujčić. Prepisku koja započne kao simpatična ljubavna priča, a razvije se u pomalo turoban psihološki triler, apsolvirao sam u samo nekoliko sati. Drugi naslov, čiji kraj također nije mogao čekati drugi dan, kratki je roman „Knjiga žalbe.“ U njemu Ivanišević u formi dnevničkih zapisa donosi zanimljivu fiktivnu bilješku o četvoro književnika, koji se nađu u rezidencijalnoj kući za pisce, negdje u „rumunjskoj nigdini“. Priča tako ima čak četiri pripovjedača, koji svaki iz svojeg specifičnog, osobnog rakursa donosi viđenje trotjednog boravka u Rumunjskoj, koji se pokazao vrlo uzbudljivim za sve sudionike.

Glavni lik je friško razvedeni hrvatski humorist srednjih godina Petar Grah, koji je moguće djelomično alter ego samog autora. Ivanišević se naime i sam vrlo dobro šali pišući. Pojedine ironijske i autoironijske, nenametljive rečenice dobrano su me nasmijale. Tu je još stariji, mušičavi, ruski pisac opsežnih realističnih romana Vasilij Pankratov. On u vrijeme boravka u rezidenciji završava roman „Taksi za gulag,“ pisanje kojeg je svojevrsni obračun s književnim kritičarom, koji negativno piše o njegovim romanima. Ženski dio vesele četvorke čini mlada finska književnica i darkerica Aimee Kusistoo, autorica gotičkih saga tipičnih za nordijsku literaturu. Ona piše roman o kanibalu koji ubija i jede studentice, a u samom tekstu obilato se služi emotikonima. Tu je još i češka pjesnikinja u kasnim tridesetim, Zdena Zahradnikova, koja se na samom početku neumorno opija alkoholom. Razlog njene posvemašnje tuge je smrt supruga, što je na Božić umro od raka kože. Zdena misli da je to posljedica neumornog višegodišnjeg sunčanja na hrvatskim plažama.

Cijeli roman ima pomalo šaljiv, ironičan diskurs, kojem pribjegava svaki od likova u ulozi pripovjedača, što misli i opažanja bilježe u dnevnik. Aime, koja piše o kanibalu i pri tom se služi emotikonima, zapisuje slijedeće: „Zašto volim književnost? Jer u njoj ima nekog reda. Ne možeš baš škrabati kako ti se prohtije. Ili ipak možeš, ali onda nisi pisac nego bloger.“

Međusobna interakcija male književne družine počinje se komplicirati kad se Aime krene suptilno udvarati Petru. Istovremeno ga Vasilij moli da utješi Zdenu, koja plače po noći, a to Rusu remeti koncentraciju potrebnu za pisanje. Petar tješeći Zdenu počinje piti skupa s njom, nakon čega završe u krevetu, ali se kasnije ni jedno ni drugo ne sjećaju što su u tom krevetu radili. Drugi dan Vasilij dolazi u posjet Petru i zahvaljuje mu što iz susjedne sobe više ne čuje plač. Uz votku mu pripovijeda kako je kao ruski vojnik bio učesnik praškog proljeća. U nekoliko burnih praških dana spavao je s jednom češkom studenticom, pa pomišlja kako mu je Zdena možda kćer. Iako je mogućnost za tu slučajnost vrlo mala, ruski pisac opsesivno razmišlja o tom otkriću, koje bi dalo smisao njegovom prosječnom življenju. Naredni dan i Zdena dolazi Petru zahvaliti s flašom votke i pokušati saznati što se zbilo kod nje u sobi. Shvaća da se ni on ne sjeća, pa joj je malo lakše. Taj posjet pozitivno djeluje na njeno raspoloženje, prestaje piti i počinje pisati. Aime je dva dana zaključana u sobi, pa je hrvatski kavalir opet u ulozi spasitelja. Penje se po ljestvama i ulazi u sobu kroz prozor, ozlijedivši ruku pri tome. Zatiče ju kako sklupčana leži na krevetu, nakon čega pozivaju doktora, koji konstatira da je, shrvana menstrualnim bolovima i virozom, progutala analgetik, od kojeg je dugo spavala. Mučen malo vjerojatnom mogućnošću, da je u drugoj sobi njegova kći Vasilij pod jakim utjecajem votke lupa na njena vrata. Petar ga pokušava smiriti, pa dobije šakom u nos. Nakon što padne na pod Zdena slučajno na njegovu bradu ispušta iz ruke tešku pepeljaru kojom se pokušala obraniti, od mahnitog Rusa. Ozlijeđenog junaka kasnije naizmjence njeguju Zdena i Aime. Potonja ulogu njegovateljice shvaća vrlo ozbiljno i temeljito, pa ozlijeđenom junaku kao terapiju propisuje i provodi puteni užitak, od kojeg mu ozljede brzo zacjeljuju. Na književnoj večeri u gradiću svi čitaju ulomke svojih djela ili odgovaraju na pitanja malobrojne publike, jedino Vasilij održi poduži, pompozan pomalo patetičan govor u kojem pisanje romana uspoređuje sa knjigom žalbe u koju on eto upisuje sve što mu teški život priušti, a to je više od pisanja, to je terapija i način življenja, usud od kojeg ne može uteći.

Navedeno je samo dio živipisnih događaja i situacija u kojima se šarena, književna družina našla. Rasplet i reperkusije njihovog druženja i pisanja u Rumunjskoj vidljive su u originalnom epilogu na kraju, kojeg Ivanišević ispisuje u formi fiktivne književne kritike. U četiri izmišljena novinska teksta saznajemo kako je boravak u rezidencijalnoj kući za pisce, djelovao na njihov osobni i profesionalni život.

Preporučujem svakako za čitanje ovaj kratki šaljivi roman. Može se čitati u tramvaju, parku, bilo gdje. Pisan je neambiciozno, nimalo nametljivo, za razbibrigu. Volim takve knjige. Talentiran pisac takvim pristupom obično pogodi u sridu. Znate ono, u svakoj šali ima ponešto istine, u protivnom je besmislena, neuspjela, a ova knjiga to nije.