Noćas sam nakon duže vremena pogledao jednu nogometnu utakmicu na tv-u. Bio je to prvi susret četvrt-finala Lige prvaka Juventus-Real Madrid. Gosti su uvjerljivo dobili 3:0. Ronaldo je utrpao dva komada, jedan na samom početku, a drugi vrlo efektno škaricama. Bilo je zapravo vrlo predvidivo. Real, Barcelona, Bayern i možda još dva-tri kluba redovito su u polu-finalima Lige prvaka zadnjih godina, kao da su pretplaćeni na plasman.
Ta predvidivost jedan od razloga da nogomet u zadnje vrijeme rijetko gledam. Razlika između super bogatih klubova i takozvane nogometne periferije sve je izraženija, pa su gledatelji u pravilu lišeni rezultatske napetosti. Čini mi se da je u modi neka defanzivna igra, koja prvenstveno ima za cilj sačuvati svoj gol, a tek onda napasti protivnikov, ali uz vrlo malo rizika. Mogu razumjeti kad objektivno slabija momčad parkira autobus u šesnaesterac, pa igra na kontre, ali da takvu igru prezentira jedan Manchester United, mnogo je kume! Nije atraktivno za gledati. Imaš filing da si uludo potrošio dva sata.
Nogomet sam prije gledao puno više. Otprilike u ono vrijeme kad su naši u Francuskoj dobacili do legendarne bronce, zainteresirao sam se za Premier ligu, koja se kod nas počela prikazivati prvo na RTL-u, a kasnije na Novoj. Engleski nogomet privukao mi je pažnju jer je atraktivan, brz, konkretan i sa vrlo malo praznog hoda. Subotom ili nedjeljom poslije podne, u gotovo idealnom terminu, zasjeo bih pred tv i uživao. Neki klubovi bili su mi više simpatični, ali u pravilu nisam za nikoga navijao, osim za dobru i zanimljivu igru. Slobodno vrijeme podređivao sam terminima utakmica, djelomično kao Nick Hornby u svojoj odličnoj knjizi „Nogometna Groznica“ koji između ostalog kaže su ljeta neparnih godina pusta, jer nema svjetskog ili europskog prvenstva u nogometu.
Sjećam se vrlo živo kako je jedne kolovoške subote Igrala Aston Vila protiv Newcaslea, nakon što sam dobio pedalu od djevojke do koje mi je bilo stalo. Dugo sam sjedio u fotelji odsutno buljeći u savršeno pkošenu englesku travu, pitajući se zašto. Jednako upečatljivo pamtim nedjelu nekoliko godina kasnije. Ovaj put igrao je Hornbyev Arsenal protiv Evertona, djevojka je bila druga, a ja sam bi taj koji rekao gotovo je. Nije to baš dobro primila, žalostila se neko vrijeme, čak i ljutila, ali na kraju sve ostavila iza sebe. Arsenal je dobio, ako ste se pitali.
Starijeg klinca, u čijem sam društvu večerašnju tekmu gledao i koji je navijač Reala, uspio sam još dok je bio vrtićanac zainteresirati za nogomet. Skupljali smo sličice u Panini albumima i pratili svjetska i europska prvenstva. On se zainteresirao za statistiku i povijest tih prvenstava, pa smo na internetu pronalazili zanimljive podatke iz bogate prošlosti. Kroz nogomet se upoznao sa zemljopisom i različitostima nacija i kultura. Pogledali smo u nastavcima srpski film „Montevideo Bog te video“ koji tematizira prvo svjetsko prvenstvo u Urugvaju daleke 1930.
Dok smo noćas gledali kako se, meni draži, Juventus muči protiv nadmoćnog Reala, prisjetim se kako sam o nogometu kratko vrijeme pisao blog. Gotovo sam potpuno bio zaboravio na tu blogersku epizodu. Potražio sam ga po sjećanju i nemalo se iznenadio ugledavši svoje blogerske tekstove iz 2012. Zapravo blog je pisan u koautorstvu sa bivšom suprugom. Ona je u zagrade umetala neke svoje komentare iz ženske perspektive. Cijeli koncept bio je pomalo šaljiv, doživio je samo pet objava, koje su još uvijek spremljene ovdje na bloghaeru.
Post je objavljen 04.04.2018. u 00:45 sati.