Moj interes za društvena i politička zbivanja seže u devedesete godine kad je zbog rata, raspada bivše države i svega što se odvijalo politika nekako postala i do danas ostala sveprisutna u javnom diskursu. U to vrijeme bio sam srednjoškolac, i sve mi se više činilo da ono što čujem i vidim na televiziji izravno utječe na moj svakodnevni život. Elokventni ljudi u odijelima, s kravatama oko ovratnika izgovarali su u mikrofone mnoštvo lijepo upakiranih fraza, a ja sam im uslijed naivnosti i neiskustva bio sklon povjerovati. Taj interes produbio se kasnije kroz novine i sveprisutne portale, koji su nicali kao gljive poslije kiše, kao posljedica informatizacije i digitalizacije. Prije otprilike osam godina drznuo sam se pomisliti kako se politikom mogu baviti izravno. Iz nekog razloga, kojeg ne znam do kraja definirati, poželio sam zaplivati u mutnom bazenu punom sitnih riba i krupnih kapitalaca.
Ideja ljevice, koja u fokus stavlja radnike, bila mi je u tom vremenu načelno, svjetonazorski bliska. U Večernjakovom subotnjem prilogu Obzor pročitao sam veliki intervju Dragutina Lesara, povodom osnutka stranke Hrvatski Laburisti – stranka rada. Lesar u njemu, između ostalog tada navodi, kako će se stranka, čiji je postao predsjednik zalagati za one koji žive od svojeg, poštenog rada. Time me pridobio, pa nakon nekoliko dana na internetu ispunjavam pristupnicu. Ubrzo na mail dobijem potvrdu kako sam postao član te stranke.
Nekoliko mjeseci u mojoj novopokrenutoj političkoj karijeri nije se događalo ništa, a onda me nazvao povjerenik za mjesto u kojem živim i pozvao na sastanak ogranka u osnivanju. Na tom sastanku bilo nas je desetak. Nakon opreznog upoznavanja svi redom smo iznijeli neko svoje viđenje politike i eventualnog angažmana u stranci. Kako su se bližili parlamentarni izbori uključili smo se u kampanju i jedne subote na centralnom trgu našeg gradića ljudima dijelili letke i uvjeravali ih da našu listu zaokruže, govoreći im: „Mi nismo isti, mi smo Laburisti.“ Tako je glasio jedan od izbornih slogana. Većina prolaznika blagonaklono je gledala na naš gorljivi aktivizam. Stranka je tad, nošena valom Lesarovog populizma, prolazila zenit svoje popularnosti. U društvu tadašnjeg povjerenika svojevrsni izborni trijumf dočekujem u Radničkom domu u Zagrebu u izbornom stožeru. Nakon što je postalo jasno da su relativno nedavno osnovani Laburisti samostalno u Saboru izborili pet zastupničkih mjesta, zavladala je euforija, kojoj su rijetki odoljeli. Lesar je na kraju večeri pred novinarima i oduševljenim članstvom održao vatreni govor, na kojem bi mu i Che Guevara pozavidio. Priznajem da je i mene ponijela euforija, pa sam zajedno s ostalima ustao i dugo aplaudirao govorniku, naivno misleći kako sudjelujem u kreiranju povijesti.
Vrijeme je prolazilo, a naše pomalo inertno lokalno članstvo još uvijek nije osnovalo ogranak. To je imalo za posljedicu odstupanje tadašnjeg povjerenika, čija je zadaća bila osigurati uvjete za osnivačku skupštinu. Kako sam ja, s obzirom na dotadašnji angažman i kompetencije, neformalno figurirao za drugog čovjeka ogranka, nakon tog odstupanja, silom prilika prometnuo sam se u prvog i postao povjerenik. Županijski predsjednik otvoreno mi je rekao da me zapravo vidio kao dobrog logističara, možda tajnika, ali zbog evidentnog manjka lidera, trebam preuzeti ulogu frontmena. Nerado sam se prihvatio te zadaće jer mojem senzibilitetu i načinu djelovanja više odgovara tihi rad u pozadini, a ne glasno isticanje, što ga takva pozicija podrazumijeva. Pokušao sam u nekoliko mjeseci pripremiti teren za famoznu osnivačku skupštinu, ali to mi nije uspjelo. Potrebno je bilo uvjeravati poznanike i prijatelje da se priključe stranci i uključe u njen rad. Većina poštenih i sposobnih ljudi gleda svoja posla i zazire od politike, pa ta takva zadaća traži da malo uljepšate i nakitite priču, a to je prvi korak prema laganju i obmanjivanju, što jednostavno nisam bio u stanju.
U ulozi povjerenika sudjelovao sam na jednom sastanku županijske organizacije u središnjici stranke u zagrebačkoj Ilici. Nakon što je pažljivo saslušao s kakvim se poteškoćama susrećemo na terenu, riječ je uzeo predsjednik Lesar. U skoro jednosatnom govoru-predavanju uvjeravao nas je, između ostalog, da je sva odgovornost na nama i da moramo poduzeti sve moguće kako bi se što bolje pripremili za lokane izbore. Nakon što je jedan član predložio da u poštanske sandučiće stavljamo letke, on se oštro usprotivio i rekao kako letke ostavljaju duhovi, a mi ćemo provoditi personaliziranu kampanju „Od vrata, do vrata,“ po američkom modelu. U tom trenu potiho sam odlučio da mene u toj priči neće biti. Nisam se mogao zamisliti u ulozi gorljivog aktiviste koji dolazi sumnjičavim ljudima na kućni prag i obećava im nešto za što ni sam nije siguran kako ostvariti.
Nakon tog maratonskog sastanka panično uviđam da u strmoj zavojitoj Bosanskoj ulici, na mjestu gdje sam parkirao, nema mojeg auta. Bio sam uvjeren da je ukraden jer mi se činilo da je nemoguće da pauk priđe na tako nezgodno, zabačeno mjesto. Pozvonim na vrata susjedne kuće, čiji mi vlasnik objasni da je u blizini ruska ambasada i da je policajac sigurno pozvao pauka, što mu je dužnost kad se u susjedstvu pojavi novi nepoznati auto. Spustim se pješice do Ilice i dok se u polupraznom tramvaju vozim kroz zagrebačku noć prema Strojarskoj u sebi proklinjem Ruse, Amerikance, proletere, kapitaliste, a najviše sebe i svoju lakovjernu ideju da se igram politike. Drugo jutro uviđam da je prilikom podizanja pauk oštetio auto, pa rezignirano ustvrđujem kako sam u neuspješnu političku karijeru ulupao nekoliko tisuća kuna nepovratnih sredstava.
Epizoda s paukom bila je povod, ali ne i razlog da nazovem županijskog predsjednika i kažem mu kako odstupam s mjesta povjerenika i istupam iz članstva. Bez ogorčenja i disonantnih tonova objasnio sam mu kako sam se jednostavno u tu priču naivno zaletio, da joj nisam dorastao i da sam se precijenio. Kroz mjesece u kojima smo surađivali upoznao me do neke mjere, pa je sa razumijevanjem prihvatio moju odluku. Dodao sam da njemu, Lesaru i svima u stranci ne zamjeram ništa i želim im uspješan nastavak djelovanja. To sam zaista tada mislio, a mislim i danas. Nakon nekoliko dana na mail sam dobio ispisnicu, čime je i formalno zapečaćena moja kratka politička avantura.
Nakon pokušaja bavljenja njome, na politiku gledam nešto drugačijom optikom. Kad slušam i gledam nekog političara pokušavam procijeniti što se krije u pozadini onoga što radi i o čemu govori. Usporedba sa santom leda čiji se manji dio vidi, a glavnina je ispod površine dobra je analogija. Ono o čemu se žučno lamentira u medijima samo je dio koji se obično kontrolirano pripušta u javnost. Prava igra odvija se daleko od kamera, i njena pravila nam posredno oblikuju svakodnevicu. Nekad mi se čini da je takozvanom malom običnom čovjeku bolje da takve stvari ne zna i da gleda svoja posla, kako se ne bi ni kriv ni dužan zapleo u neku paukovu mrežu.
Post je objavljen 22.03.2018. u 19:46 sati.