Usputne bilješke

Povod, ali ne i razlog, da nakon dugo vremena opet počnem trčati bio je jedan video, koji se na facebooku pojavio niotkud i sam od sebe zavrtio pred mojim očima. U tom videu sudionici jedne trail utrke trče po neravnom terenu, prelazeći razne prepreke, noseći na leđima opterećenje ili gazeći kroz vodu. Sve skupa izgleda prilično naporno i nije moja vizija sporta kao takvog, ali kao što rekoh bio je to hint da na dnevni red stavim razmatranje odluke o otvorenju nove trkačke sezone. Prošlo je najmanje godina dana otkad sam zadnji put trčao. U tom vremenu nisam potpuno zapostavio sportske aktivnosti, ali one su se ostvarivale uglavnom kroz povremeno igranje košarke ili vožnju bicikla.

Pronalazim stare, prašnjave trkačke tenisice, navlačim na sebe sportsku odjeću i jedva dočekujem završetak dnevnih obaveza i jedan sat slobodnog vremena. U predvečerje dolazim na ivanićki sportski park Zelenjak i bez puno razmišljanja, naslonim bicikl na ogradu, skinem jaknu i stupam na atletsku stazu, koja okružuje nogometno igralište. Nošen svježinom, željom i entuzijazmom na samom početku namećem sebi prilično jak tempo, dok istovremeno pokušavam uskladiti ritam disanja i koraka. Već nakon pola kruga prisiljen sam zrak udisati kroz usta, jer količina koja u pluća ulazi kroz nos, jednostavno nije dovoljna za taj tjelesni napor. Kako odmičem prema kraju prvog kruga to disanje je sve brže i glasnije, da bi se ustabililo na otprilike jedan udisaj na dva koraka. Na ulazu u drugi krug zglob lijeve noge bolno me podsjeća da sam ga dan prije na košarci malo istegnuo i kao da mi poručuje da je brojka od deset krugova, odnosno četiri kilometra, koliko sam zacrtao za prvi dan, prevelik zalogaj. Pokušavam ignorirati bol, očekujući da će oslabiti, kad zglob i cijelo tijelo postigne radnu temperaturu. Cijelo to vrijeme koncentriran sam isključivo na ono trenutno radim, a iz iskustva znam da to nije dobro. Kad se u glavi zavrte i drugi filmovi, nevezani uz samo trčanje vrijeme brže prođe i ukupni doživljaj je ugodniji. Pred kraj drugog kruga javljaju se prvi znakovi umora. Mišići se bune protiv napora što sam im najedanput priuštio. Počinjem kalkulirati kako je iza mene samo petina planirane dužine, a već se osjećam iscrpljeno, što sigurno nije dobar znak. U trećem krugu osjećam kako se tijelo zagrijalo, bol u zglobu oslabila, a disanje do kraja uskladilo s ravnomjernim trkom što ga diktiraju dugi, brzi koraci. Uspijevam nekako misli i pažnju maknuti od samog trčanja, pa tako primjećujem da je vlažna atletska staza po kojoj gazim postala nekako mekša, od mojeg zadnjeg dolaska. Nema crvene prašine od koje tenisice i čarape nakon trčanja izgledaju kao da ste nastupili na Roland Garrosu. Čak i na uskoj ugaženoj traci, po kojoj često klipsaju oni meni slični, pojavili su se sitni svijetlo-zeleni izdanci trave. To sve skupa bolje amortizira doticaj noge s podlogom i pridonosi da je opterećenje na zglobove i koljena manje. Dok tako analiziram podlogu ulazim u četvrti krug. Zapravo nisam siguran jesam li već na početku petog, što mi trenutno kvari raspoloženje, pa panično premotavam film, tražeći detalje iz svakog pređenog, da bi na kraju ustvrdio da je ipak posrijedi četvrti. Na otprilike polovici prisiljen sam posegnuti u džep za papirnatom maramicom i riješiti se ostataka hunjavice koja me muči zadnjih dana. Ta dodatna radnja utječe mi na disanje i prekida ujednačeni rad ruku što služe kao zamašnjak i balans gornjem djelu tijela, koji je samo na prvi pogled pasivniji od nogu. Na ulazu u peti krug dižem pogled prema niskom narančastom suncu, koje me kratko zasljepljuje, ali ujedno daje dobar podstrek za nastavak prema kraju prve polovice. Istovremeno čujem glasove sa obližnjeg trena s umjetnom travom na kojem nogometaši odrađuju trening i ciku s dječjeg igrališta što se pokazalo kao ugodna neutralna zvučna kulisa mojem ujednačenom kruženju. Na ulazu u šesti krug slavim skromno uspješan završetak prvog poluvremena i prelazim na ljetno računanje vremena, odnosno počinjem brojati koliko je još krugova preostalo do kraja. To se pokazalo kao svojevrsna zamka jer počinem osjećati pritisak i bol u prsima, dok mi receptori okusa šalju pogrešnu poruku da u ustima imam nešto gorko, gotovo metalno. To tumačim kao prvu veću krizu iz koje se pokušavam izvući taktikom ignoriranja i razmišljajući o nečemu sasvim desetom. Pokušavam se bodriti prisjećanjem na spomenuti video, govoreći sam sebi da je moj ravni put bez prepreka i opterećenja minoran u odnosu na onaj što su ga morali proći trkači u videu. Kad se vratim u realnost već ulazim u sedmi krug u kojem krenem ozbiljno razmišljati da zadanu duljinu skratim ili čak odmah odustanem. Dok se tako dugo dvoumim shvatim da sedmi krug sam po sebi odmiče i da bi odustajanje značilo poraz i negativno bi se odrazilo ma motivaciju potrebnu za nadolazeće treninge. Odjednom mi sine, dugoprugaš! Pa da, ja sam taj, a odlika takvih je upornost i izdržljivost, a ne odustajanje, računanje i kukanje. Prisjećam se kako sam taj termin trajno posudio baš iz atletike, fasciniran izdržljivošću žilavih afričkih trkača, dugoprugaša kao što su Ismael Kirui ili Moses Kiptanui. Dok tako pabirčim sjećanja zaboravljam na bol i dokopavam se nekako osmog kruga u kojem odlučujem gurati do kraja unatoč otegotnim okolnostima. Ta odluka pridonosi naletu elana i dobrog raspoloženja koje me nosi gotovo cijeli krug. Misli mi opet lutaju, odmiču se od trenutne realnosti, pa se javlja ideja da o trčanju pišem na blogu. To mi se na prvu čini kao odlična tema, pa odmah pokušam u glavi slagati uvodne rečenice za tekst. Nakon početnih nekoliko nastupa kreativna kriza, u kojoj razmišljam kako priča o trčanju neće biti zanimljiva, da je to monotona aktivnost koja se svodi na uvijek isto kruženje. Filozofiram u sebi kako je uzrok silnom dvoumljenju i promjenama raspoloženja lučenje raznih kemijskih spojeva što ga je tijelo priuštio mozgu, a uskratio mu prijeko potrebni kisik za uobičajeno funkcioniranje. Uronjen u tu biološku teoriju primjećujem da sam već na pola devetog kruga, pa krenem razmišljati o cilju koji postaje sve izvjesniji. Osjećam kako mi se tijelo potpuno adaptiralo na novi mod funkcioniranja, da su zalihe energije i elana nepresušne i pomislim da bih planiranu duljinu možda mogao i povećati. Tu misao nisam dokraja ni odvrtio, a već se javlja razboriti dio moje ličnosti i mudro sugerira da je prvi trening i da ne treba pretjerivati, već biti zadovoljan postignutim, a višak samopouzdanja ostaviti za neke naredne trke. Na ulazu u deseti krug čvrsto odlučujem da je to posljednji za danas i da u njemu trebam uživati. Čini se kako je veselje bilo preuranjeno, jer se javlja osjećaj mučnine i kiselkast okus u ustima. To mi želudac poručuje, da takav vid rekreacije nije po njegovom ukusu. Razmišljam kako je prava sreća da je prazan i da bi mi u protivnom priuštio svašta. Pokušavam ne razmišljati o tome i prepustiti se pobjedničkom osjećaju što ga podrazumijeva zadnji krug. Međutim, umjesto zadovoljstva javlja se ravnodušnost. Postaje mi svejedno, mogao bih prestati ovaj čas ili trčati još sat vremena, a da doživljaj bude jednak. Taj fenomen poznat je kao trkački blues i puno je izraženiji kad se trči maraton, recimo. O tome, između ostalog, u svojoj knjizi „O čemu govorim kad govorim o trčanju“ piše poznati japanski romanopisac i maratonac Haruki Murakami, koji me prije otprilike pet godina inspirativnim pisanjem potaknuo na rekreativno trčanje. Na samom kraju ipak osjećam adrenalin, što ga potiču zadnji od brojnih koraka utisnutih u crvenkasti pijesak atletske staze. Dok prolazim zamišljenu ciljnu crtu zaboravljam na sve loše, a misli mi ispuni zadovoljstvo što se razlije cijelim tijelom.

Lagano hodam počasni jedanaesti krug i čekam da se disanje i otkucaji srca vrate u normalu. Tek u tom postepenom smiraju uviđam koliki sam napor priuštio organizmu. Noge pokušavaju povratiti snagu i koordinaciju, opuštene ruke traže svoje mjesto uz tijelo, dok krupne kapljice znoja probijaju kroz kožu na licu. Brzo oblačim jaknu, kako se na vjetru ne bih pothladio, te zadovoljan i smiren napuštam privatni olimp, koji ostaje ugodno okupan sunčevim zalaskom, do narednog viđenja.