Usputne bilješke

Na ime Maja Hrgović naišao sam u knjizi „Dnevnik jednog nomada“ Bekima Sejranovića“ o kojoj sam pisao ovdje na blogu. Ne mogu se sjetiti što je Sejranovć napisao o toj autorici, odnosno o njenim knjigama, ali morao je postojati razlog da to ime i prezime upišem u bilješke u mobitelu. Nakon više tjedana otvaram taj podsjetnik i gledam u ime koje mi ništa ne govori. Tek kad vidim da su kraj njega zapisana imena još nekih pisaca, sjetim se da je to zapravo Sejranovićeva književna preporuka. U subotnjoj, jutarnjoj gužvi molim knjižničarku da mi provjeri ima li u knjižnici naslova od spomenute autorice i ako ih ima da ih pronađe, na što ona prvo upisuje ime u računalo, a potom odlazi među duge nizove polica, komentirajući kako na internetu mogu provjeriti sve naslove i pisce, kao i trenutnu dostupnost istih. Donosi mi dvije knjige, od kojih odabirem zbirku priča „Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo.“ Govorim kako je to prvijenac, pa ako mi se svidi stil čitat ću i druge naslove. Moje objašnjenje ne zanima previše knjižničarku koja mora opet ustati i vratiti drugu knjigu na policu, dok se iza mene stvara nestrpljiv red „čitateljskih povratnika i posuditelja.“ Možda je ovaj poduži uvod i nije bio neophodan, ali kako moji zapisi o knjigama nisu klasične književne kritike, više su osobne impresije, priče o knjigama, tako svaka dobra priča mora mati uvod.

Već nakon prvih nekoliko rečenica uviđam da je posuđivanje ove knjige bio pun pogodak. Književni jezik Maje Hrgović vrlo je precizan, jezgrovit, odriješit, pun originalnih i slikovitih jezičnih konstrukta. Autorica ispisuje kratke rečenice bez puno objašnjenja i stilskih dodataka, kao stvorene za formu kratke priče. (Ponekad poželim da sam u stanju i sam tako precizno pisati, a ne da su mi tekstovi k'o kićeni svatovi, a rečenice pretrpane pridjevima k'o božićno drvce) Prvi dio knjige naslovljen „Zima“ sastoji se od tri labavo povezane priče, čiji je glavni protagonist mlada djevojka, koja prolazi određene unutarnje emotivne epizode. Njen intimni svijet vrlo je senzibilan i krhak, dok se od onog vanjskog brani hladnoćom i distanciranošću. Vrlo je emotivna, ali istovremeno odlučna i hrabra, te kroz sivilom zastrtu, zagrebačku suburbiju gazi uglavnom sama. U pričama Maje Hrgović prepoznajem takozvanu stvarnosnu prozu čiji su junaci ljudi iz susjedstva, kakve većina čitatelja poznaje i kao takvi su im bliski. Labirint u kojem se odvija življenje likova iz prve tri „zimske“ priče trošne su kućice u blizini glavnog kolodvora, kraj kojih neprestano prolaze vlakovi, ali vrijeme kao da je stalo.

U prvom nešto kraćem zapisu naslovljenom „Zlatka“ autorica u prvom licu donosi priču o mladoj djevojci koja se upusti u vezu sa drugom ženom. To se možda i ne može nazvati vezom, jer traje samo jednu noć, ali evidentan je određeni emotivni angažman i prisnost, pa i ona tjelesna. Mlada književnica piše gotovo faktografski, bez pripovjedačkog dociranja ili moraliziranja. Njezina dva ženska lika nakon burnog noćnog provoda završavaju u krevetu i prepuštaju se tjelesnom užitku. Jutro donosi otriježnjenje i određenu dozu nelagode, ali ne i kajanje, dok vrlo znakovit kraj sugerira da avantura u koju su se upustile ne mora nužno biti kratkog vijeka.

Središnja priča „Mak na plućima“ proteže se na pedesetak stranica i može se čitati i kao kraća novela. Glavni lik mlada je žena koja u živi sama u trošnom podstanarskom stanu, punom vlage i melankolije. U njen život ulazi mladić Mak, koji je u početku samo cimer, ali kako vrijeme odmiče javlja se prisnost i likovi uspostavljaju emotivnu vezu punu uspona i padova. Autorica u priču vješto inkorporira druge epizodne likove, susjede i poznanike, koji dobro nadopunjuju socijalni kolorit kojim je priča obojana. U glavnom se liku može eventualno prepoznati autoričin alter ego, što dodaje na autentičnosti, iako ne mogu tvrditi da ima autobiografskih elemenata. Brojni su detalji koji ovu priču čine živom i životnom, a čitatelju nude mogućnost da se s njenim protagonistima identificira. Postoji čvrsta narativna linija, koja kronološki prati nekoliko mjeseci zajedničkog života, pri čemu par upoznajemo i suživljavamo s njima. Glavni narativni tok povremeno je prekinut kratkim flash backovima, ispisanim u kurzivu, u kojima ženski lik u ulozi djevojčice povlači paralele između nekadašnjih i sadašnjih obiteljskih odnosa i situacija. Te crtice vrlo su upečatljive, pomalo tugaljive, izazivaju kod čitaatelja empatiju, i izvrstan su začin cijeloj priči. Kraj donosi obrat, koji ne ostavlja mjesta za ravnodušnost, kao da poručuje kako je svaka ljudska individua jedinstvena i skriva neke tajne, te je potrebno više od jednog života kako bi je bliska osoba do kraja upoznala, razumjela i prihvatila.

Drugi dio knjige naslovljen „Ljeto“ donosi četiri kratke međusobno nepovezane priče, kojima je opet u glavnoj ulozi mlada žena. Uvjerljivo su prezentirane u prvom licu, što opet znatiželjnog čitatelja može navesti na pomisao (vjerojatno pogrešnu) da su autobiografske. Gotovo svaka sadržava obrat, do kojeg autorica čitatelja vješto vodi kroz zamršeni labirint muško-ženskih odnosa. Glavna junakinja strastvena je i privlačna mlada žena, koja u ljubavne veze stupa smjelo i sa dozom zdravog samopouzdanja. Nerijetko se prepušta tjelesnim užitcima, što je diskretno opisano rečenicama uz koje može stajati i pridjev erotske. Strast nije jedina komponenta emotivnih veza u koje likovi ovih priča ulaze. Autorica sve skupa smješta u jedan realan kontekst u kojem dolaze do izražaja i druge ljudske osobine, kao što su ljubomora ili zavist. Iz tog „ljetnog“ djela knjige po duljini i po ukupnom dojmu, izdvaja se priča „Ruka“ koja tematizira kakve reperkusije na međuodnos može imati činjenica da jedan od partnera doživi nezgodu, koja rezultira tjelesnim hendikepom. Tu Maja Hrgović opet plete zanimljivu priču, koja se do kraja odmota praktički tek u zadnjoj rečenici. Takav način pripovijedanja dojmljiv je i za ovog čitatelja pozivnica da iskustvo hvale vrijednog prvijenca, nadogradi čitanjem i drugih djela ove talentirane, mlade autorice. Dok napredujem prema njenom kraju, polako mi dolaze u sjećanja riječi Sejranovićeve preporuke. Pronalazim ih na internetu i ovdje prepisujem: „To je izuzetno dobro napisana knjiga, stilski i jezično besprijekorna u kojoj se opisuje život velegrada kroz izrazito naglašenu žensku dioptriju…“ Preostaje mi samo ovako posredno mu zahvaliti na preporuci, kao i Maji na inspirativnom književnom iskustvu.