Usputne bilješke

Današnje uglavnom sunčano poslije podne koristim za bicikliranje od Ivanić-Grada do Siska. Odmah nakon posla navlačim na sebe sportsku opremu, na glavu stavljam kacigu, sjedam na bicikl i po dugoj, ravnoj Savskoj ulici vozim u smjeru Posavine. Već na samom početku u Posavskim Bregima osjetim kako me škropi sitna kiša. Ne uzimam je za ozbiljno i vozim dalje, međutim nakon posla sata i otprilike deset kilometara dalje u mjestu Lijevo Željezno kiša pojačava, pa razmišljam kako ne vrijedi forsirati po takvom vremenu i skoro odustajem od planirane rute. Ipak odlučujem potegnuti do mosta u Martinskoj Vesi, bez obzira na vremenske prilike. Tamo me dočekuje vedro nebo, s tek pokojim oblačkom, pa nakon kraćeg odmora i dužeg dvoumljenja odlučim produžiti do trideset pet kilometara mi udaljenog Siska.

Vozim uz maslinasto-zelenu, nabujalu Savu, koja se dobrano prelila iz svojeg korita i približila visokom nasipu, koji štiti ovdašnje stanovnike i njihova imanja. Puše mi slabašan vjetar u prsa, nedovoljno odlučan da me odvrati od nakane da danas posjetim industrijsko i regionalno središte ovog djela naše domaje. Dok me tako povjetarac hladi, razmišljam kako se biciklisti obično voze u grupi, izmjenjujući se na čelu. Onaj koji vozi prvi najviše je izložen otporu zraka i najviše se umara, dok ostali koriste zavjetrinu i tako troše manje energije. Ja obično vozim kao vuk samotnjak i kroz zračne struje probijam se isključivo zahvaljujući energiji vlastitih mišića i odlučnosti volje, što je stvaraju zapletene neuronske veze. Nije to uvijek slučaj, nekad na biciklističkim turama imam društvo, ali u pravilu vozim sam. Kao i u drugim situacijama takav pristup ima prednosti i mana. Prednost je što niste ovisni o eventualnim komplikacijama i poteškoćama, koje mogu zadesiti i usporiti vašeg suputnika, pa posljedično i vas. Mane su osim spomenute zavjetrine, nedostatak društva kao takvog i osjećaja sigurnosti koju pruža grupa.

Dok tako u pomalo filozofskoj maniri prebirem te i slične misli gotovo neprimjetno ulazim u Sisak, koji me svaki put s nečim iznenadi. Ovaj put to je Kupa, jedna od tri rijeke, uz Savu i Odru, koje prolaze kroz taj grad. Kao i druge naše rijeke Kupa je nabujala i djeluje moćno i neumoljivo. Dobrano se raširila i uzdigla gotovo do lukova starog sisačkog mosta, dok moćna matica nezaustavljivo juri. Smještam se na omiljenu terasu na sisačkoj šetnici, to je ona Siscia Jazz kluba, s koje puca pogleda na moćnu Kupu i prošarano nebo iznad nje. Dok slušam konobara kako govori da se najveći vodeni val očekuje sutra, gledam kako radnici u čamcu vuku velike grane i komade drveća što se zapliću kraj broda Biokovo, stalno usidrenog na tom mjestu. Na odlasku srećem poznanika, biciklistu Siščanina, s kojim razmijenim par srdačnih rečenica uz okviran plan i obećanje za neku zajedničku vožnju. Sisak nije mali grad, u njega ne idem često, ali ovo je već treći put da tog simpatičnog čovjeka slučajno srećem.

Na povratku hvatam povoljan vjetar, a to je za bicikliste onaj kojeg nema i suvereno jurim kroz posavska sela. U mjestu Žirčica ususret mi dolaze dva biciklista sa bisagama okačenim na bicikl, što je obično znak da putuju daleko i nerijetko se radi o strancima. U takvim situacijama obično stanem, upoznam ih, raspitam se o njihovom putovanju i pokušam iz njihovog iskustva puta, za sebe ukrasti dio užitka, što ga takav način bicikliranja sa sobom nosi. Ovaj put to jednostavno nije bilo izvedivo. Dok smo se mimoilazili uz njih je trčao i bjesomučno lajao jedan pas, koji je kasnije krenuo na mene. Sve se dogodilo brzo na pomalo opasnom, nepreglednom djelu ceste, dok je meni iza leđa drndao i kočio veliki kamion pun trupaca. Uspio sam im samo mahnuti i na engleskom dobaciti Good Luck, a jedan od njih dignuo je ruku u znak pozdrava i veselo, kroz buku i metež, uzvrtio Thankyou!

Na ovakvim srednje napornim turama obično na povratku osjetim umor puno prije nego se nazru prve poznate kuće i domaći ambijent mjesta u kojem živim. Ovaj put to nije bio slučaj, gotovo do samog kraja noge su uglavnom suvereno gazile pedale, dok su kotači ugodno hučali po glatkom asfaltu. Da ne bi sve bilo idealno, ipak se pobrinula kiša, koja me ulovila otprilike pet kilometara prije kuće. Bila je to prilika da iz torbe izvučem i testiram novu jaknu, koji sam nedavno kupio u Decathlonu na odjelu za nautičare. U nekih desetak minuta, koliko vozim po kiši, nije propustila niti kapljicu, pa mogu reći da je uspješno položila prvi ispit. Dok mi krupne kapi glasno udaraju po kacigi, rezimiram današnju vožnju i nekako mi se nameće zaključak da od rekreativnog bicikliranja imam najmanje jednu korist, a to je vježbanje strpljivosti i upornosti, sto su u krajnjoj liniji pozitivne osobine.



Odteretni kanal u koji Hrvastke vode, za visokog vodostaja, kroz ustavu u mjestu Prevlaka iz Save ispuštaju ogromnu količinu vode, koja se potom razlijeva po šumi Žutici i Lonjskom polju



Sisak - Kupa - Stari most



Sisak - Kupa - brod Biokovo



Sisak - Kupa - Stara luka



Posavski Bregi