Prije samog kretanja na put stric mi je u ruke tutnuo stari foto-aparat, rekavši: „Evo, pa mi je bar uslikaj, kad joj ne mogu blizu.“ Otac i ja sjeli smo u Zagrebu u autobus, koji je prvo zaplovio auto-cestom prema Karlovcu, da bi potom krenuo vrludati preko Slunja, Korenice, Benkovca i Knina, mjesta uz koja se dugo vezivao onaj zloslutni pojam barikade. U novigradskom moru plutao je pontonski most, na kojem se autobus njihao lijevo-desno kao brod, a putnici su kroz velika stakla sa strepnjom promatrali ostatke starog, metalnog koji je uronjen u plavetnilo podsjećao na nedavne ratne događaje. U republiku Bosnu i Hercegovinu, da se poslužim tim službenim nazivom, ušli smo preko graničnog prijelaza koji se sastojao od dva kontejnera okružena nepreglednim kamenjarom. Bio je to naš prvi posjet starom kraju nakon pune četiri ratne godine, u kojima se bivša država raspala u krvavim sukobima, a naši se životi naglavce okrenuli. Ja sam se od musavog osnovnoškolca pretvorio u tinejdžera na pragu punoljetnosti, a ocu su se bore na licu ubrzano produbljivale, a zalisci postajali sve svjetliji. Autobus Croatiabusa jedrio je kroz Kupreško polje dok je unutrašnjost ispunjavalo jednolično zujanje motora i huk kotača što su suvereno gazili istrošenu asfaltnu podlogu. Svi putnici utonuli su u tihe misli, odsutno gledajući prkosni krajolik koji se budio pod naletom kasnog proljeća. Kad se dugačko vozilo kroz brojne serpentine spustilo u Bugojno vidljivim su postali ratni tragovi. Razrušene i spaljene katnice, bez fasade stršale su iz sumornog krajolika, koji je svjedočio burnim događajima proteklih godina. U grlu mi se stvorila neobjašnjivo velika knedla kad su se na obzoru pojavili obrisi Vlašića, koji je jedini u tom ratnom kaosu ostao nepromijenjen.
Na derutnom autobusnom kolodvoru u Travniku dočeo nas je očev bratić, koji je onda nekom nepisanom rođačkom pravilu bio i moj bratić. Ostavili smo početkom devedesetih energičnog i nasmijanog mladića, da bi četiri godine kasnije na stanici stajao ravnodušan i ispijen tridesetogodišnjak, čiji je pogled nijemo svjedočio o dugim noćima u blatnim rovovima i kiši granata, što mu je dugo bila svakodnevica. Nakon što smo se srdačno pozdravili, sjeli smo u njegov Renault četiri i kroz poznate ulice rodnog grada došli na prilaz zgrade u kojoj je stanovao. Do dugo u noć sjedili smo i razgovarali u društvu njegove supruge. Na moje iznenađenje oni uopće nisu govorili o ratu. Raspitivali su se za prilike u Hrvatskoj, pitali za rođake i poznanike i evocirali neka zajednička prijeratna sjećanja. Kao da su ratna iskustva bila još toliko svježa da ih je bilo teško uobličiti u riječi.
Drugi dan bratić je preuzeo ulogu vodiča i u škripavoj Četvorki nas dovezao na Selo do naše kuće. Kad smo izašli iz auta i stupili na poligon mojeg odrastanja, osvrnuo sam se oko sebe u uvidio da se ulica, ograde, kuće, i sve oko njih nekako smanjilo. Trebalo je neko vrijeme da prihvatim i objasnim sebi činjenicu da su gabariti našeg susjedstva ostali isti, ali se moja perspektiva u međuvremenu izmijenila, a korak izdužio. Prizma kroz koju sam u tom trenutnu gledao garnirana je bila dugotrajnom nostalgijom i prvim ozbiljnijim životnim iskustvima. Ušli smo u unutrašnjost kuće što nam je u predratnim godinama bila sigurno okruženje i dom. Udahnuli smo ustajali zrak pun uspomena, što su ih čuvali zidovi. Ljudi koji su se u ratnom vihoru tu privremeno nastanili odnijeli u sa sobom gotovo sve korisno. Ostalo je ponešto naših osobnih sitnica razbacanih uokolo. Kad se otac sagnuo i s poda pridignuo jednu obiteljsku fotografiju, osjetio sam kako mi se niz lice slijevaju krupne suze. Htio sam ih silom zaustaviti, ali gravitacija ih je neumoljivo vukla prema jedva primjetnom grčevitom osmjehu.
Nakon što su se intenzivni dojmovi slegli, a uzbuđenje primirilo, sjeli smo u auto, prešli rječicu Lašvu i po njenoj desnoj obali, uskom vrludavom ulicom zaputili se prema kući spomenutog vlasnika foto-aparata. Dok smo joj pješice prilazili uporno sam škljocao kako bih stricu što vjernije dokumentirao njeno stanje. Kad smo stupili pred ulazna vrata na njima se pojavio mlađi čovjek, krupne građe, duge brade, obučen u preveliki vuneni džemper, maskirne hlače i visoke vunene čarape. Umjesto pozdrava uputio nam je odrješito: Šta tražite vi ovdje. Otac je nesigurno izustio kako je to kuća njegovog brata i htio bi je vidjeti. Na to se bradati naglo okrenuo i zašao u mračni hodnik. Bratić nam je odrješito naredio: Nazad, bježi! Okrenuli smo se i krenuli puteljkom prema autu. Iza leđa nam je ostao privremeni stanar, kojeg nismo vidjeli, ali smo čuli njegove glasne psovke i škljocavo repetiranje kalašnjikova. Dok smo pokunjeno koračali, potajno se nadajući da nećemo začuti rafal iz prijetećeg oružja, sekunde su se činile kao godine. Sjeli smo u auto i u tišini krenuli prema gradu. Dok smo svaki za sebe tupo buljili kroz staklo, razmišljao sam kako bi bilo nedopustivo glupo gotovo cijeli rat sa sigurne udaljenosti gledati na televiziji, a onda poginuti kad je isti praktički već okončan.
Kad smo se vratili predao sam stricu foto-aparat i ispričao mu o bliskom susretu s njegovim ratobornim stanarom. Nikad ga kasnije nisam pitao je li odnio taj film na razvijanje i je li kroz njega svijetlost na foto papiru načinila uspomene. Prije nekoliko tjedana dok sam sjedio u njegovoj kuhinji i čekao da skuha kavu, uzeo sam u ruke mali foto-album položen na stolu i prelistao ga. Sadržavao je desetak fotografija na kojima se vidi jedna lijepa kuća, a iza nje visoka moćna planina.
Post je objavljen 20.03.2018. u 20:22 sati.