Usputne bilješke

Roman „Tuga anđela“ islandskog pisca Jona Kalmana Stefanssona drugi je dio trilogije „O dječaku“ i nastavak na prvu knjigu „Nebo i pakao“, o kojoj sam pisao ovdje na blogu. Pozornica po kojoj suvereno defiliraju živopisni likovi hladni je i pomalo surovi Island s početka dvadesetog stoljeća. Narativni tok neprekinuti je kronološki kontinuitet u kojem je glavni lik dečko, jedini od brojnih protagonista, koji nema ime. Ta činjenica ne sugerira da je bezličan ili običan, čak štoviše radi se o slojevitom i psihološki izvrsno karakteriziranom liku. Autorski pripovjedni jezik i dalje je bogat, poetičan, slikovit, prepun upečatljivih slika, koje čitateljsku pažnju odvode u jedan prilično surov, ali istovremeno i privlačan svijet europskog sjevera u kojem caruju monolitne planine, nepregledne visoravni i hladno more.

U prvom djelu romana autor pobliže opisuje brojne likove koji žive u Mjestu. Ovo Mjestu još je jedan kuriozitet, specifičan za ovu trilogiju. Sve lokacije i toponimi koji se spominju imenovani su, dok naselje u kojem se uglavnom odvija radnja, autor jednostavno naziva Mjesto. Na samom početku u Mjesto se kroz snježnu mećavu probija poštar Jens. On na dva konja donosi poštu s juga, i prenosi novosti što ih je uz put skupio. Urednik lokalnih novina Skuli oblikuje te novosti i prezentira ih lokalnim stanovnicima u novinama, koje su manje-više jedini izvor informacija stanovnicima šire okolice. Teški život, realnost, snove i nadanja ondašnjih ljudi na izoliranom, sjevernom, europskom otoku dobro oslikava Stefanssonova rečenica, koja bi da se razlomi u stihove, funkcionirala kao izvrsna poetska minijatura: „Životna bitka i snovi ne pristaju jedno uz dugo, pjesništvo i slana riba su suprotnost, a nitko ne jede svoje snove. Tako živimo. Čovjek umre ako mu oduzmeš kruh, a bez snova vene.“ Ovakve i slične misli u knjizi su brojne, nadopunjuju dinamičnu fabulu, a postojanim likovima stvaraju uvjerljiv socijalni i sociološki kontekst.

Prošlo je tri tjedna otkako je dečko došao u kuću, udovice Geirpruđur, koja mu je velikodušno pružila utočište nakon pogibije njegovog prijatelja Barđura, koji se smrznuo na ribarskom čamcu, nakon što je zaboravio kožnu kabanicu. U toj kući živi još slijepi kapetan Kolbein i kućna pomoćnica Greta. Dečko čita slijepom kapetanu knjige iz bogate privatne knjižnice, ali kapetan je ćudljiv, teške naravi i nije mu lako udovoljiti. Geirpruđur misli kako dečko nije stvoren za teške poslove, pa preuzima ulogu dobrotvora, mecene i omogućava mu da uči islandski, engleski, povijest i račun. Time ga pokušava pripremiti za nešto lakšu i ugodniju budućnost, lišenu teških fizičkih poslova i neizvjesnih i opasnih ribarskih plovidbi.

Iako je kraj travnja u Mjestu i okolici pada snijeg za kojeg pisac kaže: „Snijeg sve stiša, kao da sa sobom nosi tišinu, koja je između pahuljica“. Baš taj maratonski, višemjesečni snijeg i bezbrojne, beskrajne pahuljice lightmotiv su ovog iznimno atmosferičnog književnog teksta. Stefansson za snježne pahulje kaže da su anđeoske suze, a napadali snijeg je anđeoska tuga ili tuga anđela. Ako se neka knjiga može čitati između redaka, onda je bjelina papira ove jedno nepregledno, metaforično carstvo snijega, kojeg neprestano oblikuje hladni sjeverni vjetar.

Važan lik ovog drugog djela trilogije je poštar Jens. On prelazi velike udaljenosti na konju ili pješice i dostavlja poštu i novine u udaljena naselja i imanja. Živi sa ocem i sestrom, a zaljubljen je u Salvor, udovicu koja je bila zlostavljana od supruga. To zlostavljanje kulminiralo je i doživjelo svoj vrhunac i kraj, kad je jednu večer pijani muž istukao i silovao svoju zakonitu ženu, nakon čega je zaspao na podu. Očajna, ali odlučna Salvor umotala je djecu, izašla s njima na hladnoću, na saonicama ih odvezla do najbližeg imanja, a kuću i pijanog nasilnika u njoj jednostavno je zapalila. Jens je tvrdoglav, ali moralan karakter, prilično je uporan u nastojanjima i ciljevima koje pred sebe postavi. Na to računa njegov pretpostavljeni, liječnik Sigurđur koji više iz inata i osobnog animoziteta, a manje iz potrebe traži od poštara da zamjeni bolesnog kolegu i poštu i novine po lošem vremenu dostavi daleko na sjever. Jens također, više iz inata i prkosa, a manje iz straha i poslušnosti, prihvaća povjereni mu zadatak. Izvrsno se snalazi na kopnenim putovima, što obično idu preko vjetrovitih visoravni, ali se boji mora. Kako dio puta uključuje prelazak dugog i opasnog fjorda, kao ispomoć dodijeljen mu je dečko, koji ima iskustva u ribarenju i solidno se snalazi na moru.


Prvih stotinjak stranica romana u kojem autor opisuje svakodnevicu u Mjestu, kao da su tek zagrijavanje, uvod u iznimni putopis koji donosi drugi dio knjige. Neću pretjerati ako kažem da se na tom putu ledi krv u žilama. Jens i dečko isplovljavaju u malom čamcu na valovito more za koje autor kaže da mu treba dugo vremena da se umiri nakon oluje, kao da pamti. Dok veslaju dečko razmišlja o Ragnheiđur, mladoj privlačnoj djevojci, kćeri od Friđrika, lokalnog moćnika i silnika, vlasnika trgovina u kojima svi kupuju na dug. U mislima se vraća na prethodnu večer kad ga je djevojka prvi put poljubila, tako pokušava zaboraviti na hladnoću koja probija debele slojeve odjeće. Dok pristaju poštar, uslijed straha i nelagode koju mu izaziva plovidba, prerano iskače iz čamca u pada u plitko, ledeno u more, za koje Stefansson kaže da mu priušti hladni poljubac i mraz u nogama. Kreću dalje pješice kroz snježnu oluju preko visoravni, ali poštar se u mokroj odjeći gotovo na smrt smrzne. Utočište pronalaze na imanju jedne skromne obitelji, koja im ponudi hranu i smještaj i tako ih spašava od gotovo sigurne smrti.

Drugi dan nastavljaju do ribarskog naselja, pa dalje uz pomoć konja preko druge visoravni opet kroz snježnu mećavu. Prepisujem jednu rečenicu koja dobro prenosi atmosferu tog epskog putovanja i poteškoća na koje nailaze: „Penju se tako dugo da bi mogli pomisliti da su na putu za nebo dok oko njih divlja vjetar kao bijelo čudovište.“ Na samom vrhu nailaze na dugo iščekivano sklonište, ali u njemu ne pronalaze utočište, jer mu je snažni sjeverac otrgnuo vrata i unutrašnjost ispunio snijegom i hladnoćom. Iscrpljeni i na izmaku snaga nastavljaju dalje kroz vijavicu koja ih štipa za obraze i doslovno ledi sve izložene dijelove tijela. Poštaru se smrzavaju brada i brkovi, prisiljen je razbiti led kako bi mogao otvoriti usta. Vjetar i snijeg na toj su visoravni, na tom epskom putovanju sveprisutni, ne posustaju. Autor tako još navodi: „Mraz se hvata za lice, uvlači se u odjeću, pa sve postaje kruto od hladnoće, usnice, misli sjećanja.“

Kasno navečer umorni i pothlađeni stižu u selo kod pastora Kjartana, kojem predaju dio pošiljke. Tu prespavaju i ujutro unatoč lošem vremenu i nagovorima nastavljaju dalje bez konja, opet na visoravan na kojoj stanuje sjeverac što rastjeruje pahulje. Razmišljam čitajući taj dio da je nevjerojatno koliko u jednu knjigu stane snijega, koji nošen vjerom stvara nanose i uvlači se u sve, pa čak i u ljude, u misli, stvarajući nepreglednu bjelinu, anđeosku tugu, zarobljenu ledenim morem s jedne i strmim stijenama s druge strane. Kroz tu bjelinu kroče i probijaju se ljudi, koji se mogu osloniti samo na snagu mišića dok ih tjera vlastita odlučnost i prkos, oblikovan teškim životom i jedinstvenim genetskim naslijeđem. To je slika svijeta kojeg stvara Stefansson u svojim knjigama.

Kronično umoran i dezorijentiran dečko halucinira, zaluta u mećavi, legne u snijeg i skoro se smrzne. Jens ga u teškim uvjetima pronalazi i spašava, tjerajući ga da ide dalje, da se ne predaje. Osim snijega, pod kojim kao da stenju, stranice ove knjige okreće sveprisutni vjetar, za kojeg autor kaže: „Vjetar je proziran, on je samo zrak u pokretu, zrak kojem se žuri.“ Dok sklonjeni u improviziranom zaklonu cvokoću od hladnoće čuju glasni huk i tutnjavu sjevernog ledenog mora, koje se u teškim praskovima razbija o granitne stijene. Poštar kaže da su blizu velike litice iza koje je kraj svijeta, ali moraju još malo ususret vjetru, na sjever. Finale tog epskog putovanja je na kraju kad na groblje u susjedno mjesto vuku saonice sa lijesom u kojem je tijelo žene seljaka koji ih je ugostio na jednu večer. Kako završava ta maratonska borba sa neumoljivim vjetrom u nepreglednoj bjelini, ostavljam nekom budućem čitatelju da otkrije, zapravo da se skupa sa upornim junacima ove priče, vođen živopisnim autorskim perom, probije do kraja.


Jon Kalman Stefansson prvim je dvjema knjigama ove trilogije više nego pridobio moju čitateljsku pažnju. Njegov iznimni stil u kojem spaja surovu realnost i arhaičnu poetiku nov mi je i privlačan. Kad se otisnem iz svakodnevice i zaplovim prema tom unikatnom književni otoku, od knjige se teško odvajam. Kao da se na taj otok iskrcam i zajedno s likovima prolazim vjetrovite visoravni i, metaforički rečeno, putujem s njima kroz snježnu mećavu. Putopisna forma u mojem čitateljskom imaginariju zauzima posebno mjesto, a ova Stefanssonova saga spada među najbolje putopise koje sam čitao. Čim budem u prilici, pročitat ću i treću knjigu trilogije „Čovjekovo srce“ i tako zaokružiti ovu književno-blogersku avanturu.


Nekom će se možda učiniti da ovdje nepotrebno sadržaj romana prepričavam, a bilo tko samu knjigu može izravnije i intenzivnije doživjeti ako je jednom uzme u ruke i krene čitati. Ponekad se i meni ovo pisanje učini uzaludnim, pitam se: „Čemu?“ Odgovor je otprilike taj da ovime produžujem i nadograđujem svoj čitateljski dojam, pretvarajući ga u blogerski. Čitajući vodim bilješke, pišući sve ono što mi se učini zanimljivo, novo, sve što potakne na razmišljanje i obogati maštu. Pojedine rečenice koje me nadahnu, prepisujem i pod navodnicima u tekstu prenosim. Te bilješke kasnije pokušam uobličiti u smislen tekst, kojeg onda ovdje nudim na uvid. Vaše eventualno čitanje i komentar interakcija je koja ima za povod moj tekst, koji se opet referira na onaj iz knjige, a sve skupa je jedno novo i zanimljivo književno-blogersko iskustvo.