Daidža Jozo bio je osebujna i vrlo zanimljiva osoba. Kažem bio jer nedavno je umro na početku devetog desetljeća života. Koristim ovaj turcizam daidža jer mi je, kad je on u pitanju, nekako bliskiji od pojma ujak. Kao takvog sam ga poznavao osamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme dok sam bio klinac. Kasnije se to promijenilo u ujak Jozo, ali meni je baš ova arhaična riječ daidža, uloga koja ga dobro opisuje. On je zapravo ujak mojem ocu, ali time je nekim nepisanim obiteljskim automatizmom bio i meni.
Rodio se u razdoblju između dva svjetska rata u malom selu udaljenom petnaestak kilometara od Travnika, koje čak i u imenu odaje svoju izoliranost, Visokovići. Pohađao je pučku školu i izučio zanat za bravara, što je u ono teško vrijeme za siromašnog mladića iz Visokovića bilo ravno zgoditku na lutriji. Nakon što se oženio i zaposlio u velikom metalnom kombinatu Bratstvo u NovomTravniku, preselio je u Nević Polje, pitomo predgrađe spomenutog grada. Kako je bio prilično odlučan i uporan školovao se dodatno uz rad i postao inženjer strojarstva, odnosno mašinstva kako je govorio, što je opet kuriozitet za pripadnike njegove generacije, posebno kad se uzme u obzir skroman obiteljski bacground. Podizao je zasnovanu obitelj radeći godinama u Bratstvu, gdje je pred sam rat i raspad države koja je bratstvo i jedinstvo propagirala, dočekao odlazak u zasluženu mirovinu. Kad je početkom devedesetih godina u okolnim mjestima krenulo puškaranje, što je kasnije preraslo u dugotrajan oružani sukob, on je na čuđenje i podsmijeh susjeda nabavio kravu i kokoši. To se pokazalo kao mudra investicija posebno u vremenu u kojem je mjesto njegovog življenja bilo u potpunom okruženju, a glavni izvor hrane paketi humanitarne pooći. Nakon rata nekoliko je godina osnovnoškolcima predavao tehnički odgoj. Klinci kojima je bio učitelj svjedočili su da je znanje i životne mudrosti prenosio predano i upečatljivo, unoseći puno entuzijazma i pomalo umjetničkog svjetonazora u učionicu.
Njegova radionica bila je krcata raznim alatima i drangulijama. Nekad mi se čini da je onaj, danas rašireni pojam, kreativni nered baš na tom mjestu nastao. Bio je u stanju od metala iskonstruirati, npraviti i popraviti sve. Meni je početkom osamdesetih izradio jedna kolica, slična romobilu, koja sam dugo bjesomučno naganjao ispred kuće i po ulici. To je bio unikatno i kvalitetno vozilo, nitko od drugih klinaca nije imao takvo, jer samo sam ja imao daidžu Jozu. S vremenom je počeo izrađivati stvari koje nisu imale samo uporabnu vrijednost, nego i onu estetsku, umjetničku. Spajao je egzaktni, zadani, tehnički svijet s onim kreativnim improvizatorskim i pri tom bio vrlo originalan i uspješan. Bilo je tu neobičnih skulptura i instalacija od željeza, lima, bakra, aluminija, čelika i koječega. U poznijoj životnoj dobi bavio se i slikarstvom u raznim tehnikama. Posebno ga je interesirala hrvatska naiva, što se može vidjeti u nekim njegovim radovima. Ni pisana riječ nije mu bila strana, inspiraciju je pronalazio u brojnim knjigama, a njegovi su tekstovi mogli naći u glasilu što ga je izdavalo hrvatsko kulturno društvo Napredak.
Kad smo se prije nekoliko godina zadnji put vidjeli poželio je prošetati kroz Ivanić-Grad i popiti kavu na terasi nekog kafića. U ulozi domaćina, predložio sam mu da svratimo u Malu kavanu gdje sam u to vrijeme gotovo svakodnevno ispijao kave. Složio se ali uz uvjet da poslužuju dobar espreso. Nakon što se pohvalno referirao na vrući sadržaj šalice, skrenuo mi je pažnju na susjednu zgradu sa simpatičnim malim balkonom uokvirenim u pažnje vrijednu staru, kovanu ogradu. Posramljeno sam mu priznao da taj balkon i ogradu do tad uopće nisam zamijetio, iako sam na tom mjestu puno puta sjedio. On je to objasnio time da ne gledamo i ne vidimo svi jednako, nakon čega je započeo jednu od brojnih živopisnih priča.
Moj otac posjeduje nekoliko slika i drugih radova što ih je pokojni, samouki umjetnik, strojar, naš rođak izradio. Meni je najzanimljiviji poveći portret izrađen u bakru koji prikazuje mojeg pradjeda, po kojem sam dobio ime, a nisam ga poznavao jer jeumro par godina prije nego sam se rodio. Njega je daidža Jozo po predlošku s jedne stare fotografije vjerno prenio u, crvenkastom patinom prekriven, bakreni lim. To nije bilo nimalo jednostavno jer, da bi se dobio reljef u pozitivu, potrebno je bilo precizno i strpljivo malim čekićem kuckati s druge strane u negativu. Taj portret, osim zanatske i umjetničke, ima i veliku obiteljsku i sentimentalnu vrijednost i nadam se da će jednom krasiti neki zid koji ću suvereno moći nazvati svojim. To će mi biti dobar podsjetnik i na daidžu koji nam je ostavio trajne, opipljive uspomene na sebe, a ja mu ovim kratkim zapisom za to i sve ostalo odajem počast.
Post je objavljen 21.03.2018. u 17:27 sati.