Usputne bilješke

Kad je posuđivanje knjiga iz gradske knjižnice u pitanju ostajem vjeran prokušanoj metodi „na blef“, pa mi tako u ruke slučajno dospijeva knjiga „Nebo i pakao“ islandskog pisca Jona Kalmana Stefanssona. Dok na koricama otraga čitam kratki opis, ljubazna knjižničarka, za koju znam da puno čita i da ima dobar književni ukus,govori mi kako je knjiga vrlo dobra. Dodaje još da je stil poetičan kao i kod većine Skandinavaca. Pitam je ima li u toj poetičnosti i realnog, ili je sve mistična ezoterija bez prave priče. Odgovara mi da ima, itekako. Komentiramo još kako je kod takvih knjiga posebno važan dobar prijevod, po mogućnosti s jezika originala, a ne recimo sa engleskog, u kojem se onda gubi puno finih nijansi pripovjedačkog jezika. Kasnije čitajući uviđam da je prevoditeljica Doroteja Maček napravila izvrstan posao i, sa nimalo laganog islandskog, prevela ovu izvrsnu knjigu, koja je zapravo prvi dio trilogije „o dječaku“, koju čine još romani „Tuga anđela“ i „Čovjekovo srce“.

Stefansson priču smješta na, prosječnom Europljaninu pomalo egzotičan i nepoznat, Island. Na samom početku svoj jedinstveni otok opisuje riječima: „More s jedne strane, strme i visoke stijene s druge, odatle počinje naša pripovijest“. Dodaje još da planine i more vladaju životima stanovnika, oni su njihova sudbina. Vraća se u prošlost i „želi govoriti o onima koji su živjeli prije naših dana, prije više od sto godina, a sad su samo imena na nakrivljenim križevima“. Književni jezik ovog pripovjedača uistinu je poetičan, slikovit, pa tako u njegovim redcima oluja urliče, večer se zgušnjava, vjetar gladi, a zvijezde svjetlucaju prastarim novostima. Tim naizgled mekanim prozračnim stilom donosi jednu dinamičnu pripovijest, koja na trenutke poprima elemente trilera. Takva zanimljiva pripovjedačka tehnika plijeni pažnju i ovom je čitatelju prilično nova i originalna.

Prvi dio priče odvija se u malom ribarskom naselju, smještenom na stjenovitoj obali fjorda. U kolibama žive domaćice i posada čamaca na šest vesala. Glavni protagonisti priče dva su prijatelja, mladić koji u knjizi nema ime i autor ga kroz cijeli narativni tok naziva dečko, i njegov prijatelj Barđur. (ovo ime piše se sa dugouzlaznim a i zaobljenim đ. Ja na tipkovnici nemam takva slova, a niti blog editor ih ne prihvaća, pa islandske nazive i imena ovdje pišem onako kako mislim da se izgovaraju) Prijatelji preko zaleđenog platoa i uz strme litice dugo pješače iz svojeg Mjesta i dolaze u ribarsko naselje kako bi ribarenjem zaradili za život. Članovi su šesteročlane ribarske družine na čamcu čiji je vlasnik i kapetan odrješiti Petur. Kako bi čitatelju približio prilično surov i težak ribarski život stiješnjen između stijena i mora, autor navodi mnoštvo detalja, koji ga dobro oslikavaju. Jedan od tih je da svi odrasli muškarci imaju duge brade i nikad im se ne vidi donji dio lica ili onaj kako, unatoč činjenici da su okruženi morem, nitko od stanovnika ne zna plivati, što mogu zahvaliti stalno prisutnoj hladnoći. Dva prijatelja do neke mjere odudaraju od ostatka krupnih, bradatih ribara, grubih ruku i još grubljih manira. Sanjare o lakšem životu i za sebe kažu da nisu stvoreni za more. Slobodno vrijeme provode čitajući knjige, na čuđenje i podsmjeh kolega. Donose sa sobom iz Mjesta knjigu poezije, koju im je posudio slijepi kapetan Kolbein.

Autor ove knjige čitatelja na neki način uči o sjevernim morima, pa tako piše da islandski ribari tog vremena love uglavnom bakalar, riblju vrstu koja otvorenih usta pliva i neprestano guta sve što je manje od nje. Dečko je u jednoj prilici u utrobi rasporenog bakalara izbrojao čak sto pedeset malih riba, na što mu je Petur rekao da gubi vrijeme na gluposti. Stefansson za bakalar kaže da pliva morima nepromijenjen čak sto dvadeset milijuna godina, dok su druge vrste dolazile i odlazile, a čovjek je samo kratka dionica u njegovu postojanju. Stanovnici Islanda kroz stoljeća su razvili neraskidiv odnos prema tom morskom predatoru, loveći ga i koristeći čak i njegove kosti za gradnju nekadašnjih nastambi.

U jedno prohladno proljetno jutro, dok se činilo da je more povoljno za ribolov i plovidbu, zajedno sa ostalim posadama Peturova družina isplovljava u čamcima s tankim dnom ispod sebe, koji izgledaju kao otvoreni lijes. U kolibi ostaje domaćica, Peturova supruga Andrea, koja sa zebnjom uviđa da je Barđur zaboravio ponijeti tešku kožnu kabanicu. Sa obale ih promatra Guđmundur, također ribar i vlasnik brodice, Peturov brat, s kojim godinama ne razgovara. Dok gleda ribarice kako nakon jutarnje buke i žamora ljudi, odmiču prema pučini, razmišlja da zadovoljstvo tišinom nekad može prsnuti u bolnu osamljenost. U zadnji tren zamjećuje tračak svijetla koje može sugerirati loše vrijeme, pa odlučuje svoje plovilo i posadu zadržati na obali. Peturovi ljudi veslaju po moru, za koje autor kaže da je, modro na površini, a u dubini crno kao noć. Isplovljavaju neuobičajeno daleko, spuštaju povraze s mamcima i na jutarnjoj hladnoći dugo čekaju dobar ulov bakalara. Kad krenu povlačiti povraze krcate ribom, iznad glava im se iznenada zamrači nebo i navlači ledena oluja. Hladni oštri vjetar nosi u njih snijeg i kišu. Barđur, koji je zaboravio kabanicu, jer se trudio zapamtiti stihove iz knjige, počinje psovati, udarati se u prsa i ljutiti se na sebe. Njegov vuneni džemper natapa se i postaje ledeni oklop u kojem se ubrzo na smrt smrzava. Prijatelj mu pokušava pomoći, skidajući svoju kabanicu, ali mu tako promrzlom i nezaštićenom više nema spasa. Dok čitam te retke, do kraja se razbija moja sumnja i predrasuda da je knjiga koju držim u ruci slatkorječiva slikovnica. To je zapravo upečatljiva saga o teškom životu i borbi da se isti održi, a autor me oduševi kad u jednoj realističnoj filozofskoj rečenici ustvrdi, kako čitanje pjesama u tako surovim uvjetima može biti opasno po život.

Nakon tragičnog događaja na moru pisac posadu, pa posljedično i čitateljsku pažnju, u jednom gotovo filmskom rezu vraća na obalu u mirnu luku. Nakon što u dostojanstvenoj tišini tijelo stradalog donesu u kolibu i polože na stol za izradu mamaca, nemaju vremena za žalovanje, već se posvećuju obradi i spremanju ulova. U tome ne sudjeluje dečko, koji kao obamro sjedi i gleda u jednu točku, dok pokušava prihvati novu realnost i činjenicu da njegov prijatelj više nije živ. Skupa s njim žaluje još samo Peturova supruga Andrea, pa pisac na tom mjestu konstatira kako žena može nositi život pa je stoga i osjetljivija na njega. U jednom trenu, iako je vani vijavica, dečko odluči odmah napustiti ribarsko naselje i zaputiti se u Mjesto. Njegova misija je vratiti kapetanu Kolbeinu knjigu, koja je Barđura koštala života. Želi biti što dalje od mora, hoda kroz oluju riskirajući da se i sam smrzne. Zastaje u snježnoj jami i tu se skoro svjesno prepušta smrti. Ipak pronalazi zadnje atome snage i volje za životom, pokreće se i iscrpljen, polumrtav stiže u Mjesto. Zatiče slijepog kapetana u gostionici udovice Geirpruđur, predaje mu knjigu bez riječi, nakon čega se onesvijesti i spava cijelu noć.

U tom djelu autor upozorava čitatelja da će ostaviti dečka neko vrijeme po strani i upoznati nas sa prilikama u mjestu i mnoštvom njegovih živopisnih stanovnika. U priču ulaze novi likovi kao što su kapetan ribarskog broda Brynjolfur, trgovci Friđrik i Snorri, poštar Jens , liječnik Sigurđur, pastor Porvaldur, samohrana majka Gunnhildur, stolar Jon ili udovica Bryndis, kojoj je more progutalo muža, oca i brata, pa pisac tako za more ustvrđuje da je slano zato jer plaču brojni utopljenici. Uspoređuje pjesništvo i more; „istovremeno mračno i duboko i modro i čudesno“. Njegov pripovjedački jezik pri tom je vrlo bogat, i u stanju je spojiti realno i imainarno praktički u jednu rečenicu. Za islandske planine i vremenske prilike kaže: „One nisu dio krajolika, one jesu krajolik. Pojačavaju arktički vjetar, koji može odnijeti sve što nije čvrsto, ciglu s krova, lopatu, desnu gumenu čizmu, ideale i mlake izjave ljubavi. Vjetar zavija, razdire more, a slanoća sjedne na kuće. Kad se smiri, ulice su prekrivene morskom travom, kao da je more kihnulo na ljude i mjesto“ Za mjesnu gostionicu kaže da je toliko zadimljena, da kad se otvori prozor, nebo zakašlje. O mjestu piše kao da je bio njegov stanovnik u vrijeme opisanih događaja, naziva ga naše Mjesto, a atmosferu dočarava podatkom da nema puno uličnih svjetiljki; „one su kao život, nekoliko svijetlih trenutaka prekida mračne dane“. Stefansson nam se u više navrata obraća pa recimo pita: „Sjećate se bio je spomenut u prvom djelu“? To je možda malo neobično, ali ostavlja jedan dojam prisnosti i postiže neku vrstu literarne povezanosti s čitateljem.

Na kraju se pisac vraća glavnom liku, koji slijepom kapetanu Kolbeinu, vlasniku fascinantne privatne knjižnice od, za to vrijeme nevjerojatnih, četiristo naslova i bogatoj udovici Geirpruđur nadahnuto priča o svojem prijatelju i nesretnoj pogibiji i na taj način kao da ga oživljava. Oni mu nude utočište i posao uz riječi da zapravo nije ribar i da je šteta da gubi vrijeme na soljenje ribe. Iako praktički nema gdje i od čega živjeti, dečko pokušava zadržati dostojanstvo i govori kako je samo došao vratiti knjigu. O kakvom se poslu radi i prihvaća li ga, ostavljam za otkrivanje nekom budućem čitatelju ove knjige. Ja ću samo dodati da, kad bi meni takav posao bio ponuđen, prihvatio bih ga objeručke, bio bi mi to posao iz snova.