Usputne bilješke

Prije onog glavnog večernjeg ispraćaja stare i dočeka nove godine, koji bi se trebao odviti u društvu dragih ljudi i prijatelja, odlučih se za jadan mali osobni biciklistički, fotografski i blogerski ritual. Kako iznimno toplo vrijeme i dalje traje, nakon ručka sjednem na bicikl i odpedaliram do desetak kilometara mi udaljene Save. Zastanem kratko pokraj skele u Dubrovčaku Lijevom i osmotrim plovilo koje leži na širokoj rijeci, koja se blještavo presijavala na poslijepodnevnom suncu. Za to mjesto u šali volim reći da mi je matična luka, iz koje krećem na duže ili kraće vožnje uz Savu. Ovaj put produžim samo oko kilometar uzvodno i zaustavim se na velikom zavoju na kojem rijeka donosi prilične količine pijeska i tako stvara svojevrsnu pješčanu plažu, ponekad prošaranu jako sitnim krivudavim dinama, kakve samo priroda može oblikovati. Proteklog ljeta sam se skupa sa svojim klincima tamo čak i kupao. Kako je vodostaj nedavno bio dosta visok taj pijesak je sada pomiješam s muljem i blatom, koji se lijepio na cipele i bicikl, ali morao sam prići vrlo blizu same rijeke kako bi je što izravnije doživio. Dok me uporni zapadni vjetar šibao po licu, promatrao sam namreškanu vodenu površinu i u mislima prebirao po godini na izmaku. Na osobnom planu, ona za mene nije bila nimalo laka. Razmišljao sam ispisati ovdje barem jedan pasus o toj nelakosti i tako malo olakšati dušu, ali umjesto da vas zaspem tim podacima i od vas na neki način iskamčim kolegijalnu i pristojnu podršku, odlučih sve ono loše na jedan simboličan način predati Savi. Ona će vjerujem, samozatajna, diskretna i tiha kakva je, znati to predati moćnom, postojanom i odlučnom Dunavu, a on će sve to pospremiti u najtamnije more, neka tamo u dubini počiva. Bilo je naravno u dvije i sedamnaestoj i puno toga dobrog, lijepog i pozitivnog. To je u ostalom i moja prva blogerska godina. Te ću dobre misli pokušati zadržati i jednu godinu stariji, i nadam se nešto pronicljiviji crpsti iz tih takvih iskustava. Vi koji me čitate znate da u svojim objavama pokušavam uvijek potencirati ono dobro i ugodno iz svakodnevice. Nastojat ću u nastupajućoj godini ostati dosljedan tome. U takvom raspoloženju želim vam sretnu i ugodnu Novu godinu!

U nekoliko zimskih blagdanskih večeri pročitah neveliki putopisni roman „Kupe br. 6“ finske spisateljice Rose Liksom, koja u trećem licu ispisuje priču o putovanju legendarnom transsibirskom željeznicom. Glavna junakinja kreće na put od Moskve do Ulan Batora u Mongoliji, početkom osamdesetih godina. To je strankinja bez imena, ali prema podacima iz biografije mogla bi biti sama autorica, koja je studirala i živjela u Rusiji u to vrijeme. Društvo u kupeu na tom dugom putovanju joj je pomalo neotesan i sirov, ali dobroćudan sredovječni Rus. Djevojka vrlo malo govori, gotovo ništa, ali u mislima često prebire unutarnje monologe i vraća se u prošlost. Njen suputnik skoro da ne zatvara usta, iz kojih povremeno dopire opori miris luka i votke. Svojim brojnim, živopisnim, neobičnim, ponekad brutalnim pričama upoznaje čitatelja s prilikama u Sovjetskom savezu, golemom, utopijskom, socijalističkom carstvu. Čitatelj tako može svjedočiti polaganom i bolnom rušenju sovjetskog sna, odnosno činjenici da obećavana bolja budućnost nikad nije stigla.

Djevojka povremeno crta prizore beskrajnog krajolika koji promiče duž pruge, dok je čovjek uporno, ali bezuspješno, nutka votkom, koju sam neumorno nalijeva u sebe. U vlaku vlada teški ustajali vonj ljudskih tijela, alkohola, začinjene hrane i čaja. Mlada strankinja teško u početku prihvaća čudnog suputnika, ali s vremenom, kao da se privikne na njegovu dobrohotnu grubost i povremeno prostaštvo. Kako se nižu beskrajni kilometri njena naklonost prema odrješitom živopisnom Rusu biva sve veća i prerasta u prijateljstvo. Cilj njenog putovanja je arheološko nalazište u Mongoliji, u čijim su stijenama urezani pradavni zapisi. Kruta birokracija ne dopušta strancima pristup tom lokalitetu, pa se čini kako je cijeli dugi put bio uzaludan. Djevojka tada odluči potražiti svojeg snalažljivog novog prijatelja i zamoliti ga za pomoć..

Knjiga obiluje šturim, ali izrazito slikovitim opisima snježnog krajolika, kojim prolazi dugačka, željeznička trasa. Krenuo sam čitajući, kronološki bilježiti te opise, vrlo spretne i originalne minijature pisane riječi. Kako ih se prilično nakupilo, radi preglednosti, načinio sam prorijede nakon svake pete rečenice, koje su mi onda izgledale i zvučale kao poduži stihovi. Nastala je tako svojevrsna pjesma od tih bilješki, koja je u nastavku. Koliko je slikovita i poetična, prosudite sami.



U daljini se nazirala brezova šuma izmučena velikom hladnoćom i ledenim vjetrom.
Gola stabla iscrtavala su grafiku sjena po snijegu.
Vlak je jurio dalje, snijeg se prašio i svjetlucao čist i jasan.
Ispijeno sunce skotrljalo se niz horizont.
Kasni uski mjesec neobuzdano je skakutao ponad divljeg predjela.

I polako je svanulo nad cijelim Sibirom.
Tmurna se šuma brujavo uzdizala prema iznemoglom nebu išaranom oblacima.
Kad se svjetlo noćnog mjeseca prigušilo i postalo prljavo, djevojka se vratila u kupe.
I noć se ledila kroz tamu pretvorivši se na prozoru u crvenu zoru.
Žuti je mjesec pomeo i posljednju zvijezdu, kako bi napravio mjesta užarenom suncu.

Hrđavi se potok provlačio kroz bijelosnježnu pučinu.
Jastreb sjedi uz bok tirkiznog oblaka i gleda kako vlak vijuga poput crva.
Narančasta tišina prostrla se ponad snježne tajge.
Vjetar je skupio snagu još u dalekim tundrama i zamrznuo uzbibane grane jela.
Djevojka je gledala kroz prozor, tamo se vidjela samo snijegom zagušena šuma.

Bijelo se sunce dugo i ozbiljno dizalo ponad snježnog šumarka.
Oblaci nalik na dim naguravali su se na crvenilu neba tražeći odmorište.
Na mjesečevom srpu visjela je zagasita narančasta zvijezda.
Tamo iza ravnog polja živahna je šuma bacila na nebo jato vrabaca.
Rijeka je poslušno tekla pored njih, spavajući ispod debelog ledenog pokrova.

Jecavi sjeverni vjetar donosio je prhki hrskavi snijeg.
Ususret jurne teretni vlak iz suprotnog smjera dugačak poput noći onome koji bdije.
Nebo je bilo preplavo, snijeg presvjetao.
Drveni zid šume, crn i zastrašujuć uzdizao se uz samu prugu.
Činilo se da zamračene zvijezde u daljini spavaju na ledu.

Pokriven svijetlo ružičastim pršićem, čitav je Irkutsk sličio na maketu od marcipana.
Sunce se dimilo iza kolodvora, svemir je brujao.
Na koncu se noć, teška i mirna, prelila preko vlaka.
Kovitlava mećava nad prastarim gorama otpuhala je djevojčine misli u Moskvu.
Tračnice su stenjale u zelenoj tami, Bajkal je ostao daleko iza.

Ploča s imenom stanice bila je prekrivena snijegom, kao i krovovi vagona pozaspalih na pruzi.
Ponad stepe bez drveća još uvijek je divljala snježna vijavica.
Nježno sivo svijetlo pokušavalo se uvući među dva oblaka, bez uspjeha.
Tamo dalje mrtvu su tajgu čuvale sjene tanašnih jela prekrivenih snijegom.
Iza kajdanke telegrafskih žica stajalo je stoglavo stado konja.

Blaga melankolija lebdjela je poput niskog oblaka iznad čistog krajobraza.
Šišteće sunce spustilo se na zlatnu goru.
Galaksije su šumile ponad jurti.
Mliječni Put se nemirno vijao iznad planina.
Sve je u pokretu, snijeg, voda, zrak, drveće, oblaci, vjetar, gradovi, sela, ljudi i misli.

Križevce sam već posjetio bajkom prije dvije i pol godine, ali samo u prolazu, na putu za Kalnik. Ovaj put cilj bicikliranja bili su sami Križevci i kratko razgledanje središta grada. Krećem iz Ivanić-Grada oko devet sati, i vozim po lijepom sunčanom vremenu na ugodnih desetak stupnjeva. Dojam malo kvari uporan jugozapadni vjetar, ali puše mi uglavnom u leđa, pa se ne bunim previše. Brzo prolazim poznatih prvih dvadeset kilometara i stižem u Dubravu Vrbovečku, gdje radim kratku pauzu, kako bi protegnuo noge. Nastavljam dalje po uskoj lokalnoj cestici kroz Žukovec i kratko zastajem kraj namreškanog jezera u mjestu Fuka, kako bih ga fotografirao. Magistralnu cestu Zagreb-Bjelovar samo presijecam i po lokalnoj cestici, koja prolazi kroz vinograde, šumarke i još nekoliko manjih sela dolazim u Križevce.

Pješice obilazim uži centar grada, fotografiram i smještam se kraj klizališta na glavnom trgu, gdje u lokalu na otvorenom kupujem čaj i hot dog s ljutom kobasicom. Vrući čaj, začinjena hrana i prilično izdašno prosinačko sunce griju me dok odmaram i promatram klizače i brojne šetače. Božićni ugođaj koji još vlada gradom čini da se osjećam vrlo ugodno u simpatičnim i pomalo pitoresknim Križevcima. Nakon odmora i osvježenja pakiram se i krećem istim putem natrag.

Već na izlazu iz Križevaca vidim da povratak neće biti nimalo lagan. U mišićima nogu skupilo se već poprilično umora. Vjetar pojačava i puše mi u prsa, dok se skupljaju oblaci i tjeraju me da navučem deblju jaknu i rukavice. Trošim puno energije, a sporo napredujem, dok se hrvam s vjetrom. Dodatno me iscrpljuju brojni kratki usponi na kojima moram uložiti maksimalnu energiju i koncentraciju, kako ne bi morao gurati bicikl i gubiti vrijeme. Kad vozite neravnim terenom, preko takozvanih hupsera, gdje se cesta u više navrata diže i spušta, nemate stalni ujednačeni ritam. Prisiljeni ste često mijenjati stupanj prijenosa, kako bi bio optimalan. Dok se uspinjete, tijelo se pojačano grije i znoji, pa je potrebno otkopčati ili skinuti gornji sloj odjeće. S druge strane, na spustu se hladite, znoj se suši i dodatno vas pothlađuje, pa se treba zakopčati i obući. Sve nabrojano je puno izraženije kad ste umorni, kad je vjetrovito i kad je zima.

Uz priličan napor dokopam se nekako Dubrave Vrbovečke, u kojoj sam prisiljen napraviti dužu pauzu, kako bi skupio snagu za zadnjih dvadeset kilometara. U zadnjoj dionici, vjetar slabi, ali se lagano hvata sumrak, pa uz upaljena svijetla pedaliram prema Kloštar Ivaniću, odmarajući po nekoliko minuta, svakih par kilometara. Na završim usponima, ulažem maksimalan napor kako bi olovne noge odgovorio od uzmicanja, kojem su počele pribjegavati. Na kraju ipak bez guranja prolazim i zadnje hupsere i po ravnoj dugoj cesti ulazim u Ivanić-Grad oko pet sati, kad se već spustio mrak.

Kad dođem doma, siđem s bicikla i stanem na klimave noge, imam osjećaj kao da nisu moje. To me kažnjavaju zbog napora koji sam im priuštio. Ipak nakon tuširanja i obilne večere, vraćam mi se snaga i polet, pa ovim pisanjem, razgledavanjem i sortiranjem fotki, koje su u nastavku, zaključujem jednu vrlo dobru i ugodnu zimsku vožnju.


Najbliži put od Ivanića do Križevaca je naravno „kroz Hercegovinu“ :)


Jezero kod mjesta Fuka


Jezero kod mjesta Fuka


Križevci centar


Križevci centar


Križevci centar


Odmor uz čaj i hot dog kraj klizališta


U povratku, na djelu puta između Križevaca i Dubrave



Malo statistike na kraju.

Ukupna udaljenost: 90.427 km
Vrijeme vožnje: 4:47 h
Prosječna brzina: 18,7 km/h
Max brzina: 46,5 km/h

Broj naseljenih mjesta na ruti: 21
To su redom: Ivanić-Grad, Kloštar Ivanić, Predavec, Bešlinec, Stara Marča, Mostari, Donji Marinkovac, Gornji Marinkovac, Zvekovac, Brezje, Dubrava Vrbovečka, Žukovec, Fuka, Cugovec, Lubena, Tučenik Buzadovac, Poljana Križevačka, Cubinec, Križevci.

Tijekom večeri prisustvovao sam u ivanićgradskoj župnoj crkvi, zajedno sa svojim klincima, dječjoj polnoćki, koja je započela u 20 sati. Prethodno smo imali priliku poslušati kratki koncert dječjeg zbora, koji je izveo nekoliko prigodnih Božićnih pjesama, nakon čega je započela sama misa. Kad je došlo vrijeme popovijedi, mladi svestrani ivanićki župnik uzeo je bežični mikrofon, prišao bliže djeci, koja su sjedila u prvim redovima i obratio im se s par pitanja: „Znate li vi djeco, što je Božić? Tko se rodio na Božić? Gdje se rodio Isus?“ Klinci su uglas zainteresirano odgovarali. Nakon toga pitao je hoće li netko od njih prići bliže i malo mu pomoći oko propovijedi. Većina starije djece sramežljivo je pognula glavu, pogledavajući se međusobno. Odvažio se možda najmlađi među njima, jedan simpatični dječak, trogodišnjak otprilike. Propovjednik je tada skupa s njim sjeo ispred jaslica pokraj oltara i otpočeo zanimljiv razgovor, koji su druga djeca i brojni odrasli sa zanimanjem i povremenim oduševljenjem pratili. Pitao je tako dječaka o malenom Isusu, štalici, jaslicama, anđelima, njegovim roditeljima, životinjama, mudracima i još koječemu. On je simpatično odgovarao, a ako nije znao koji odgovor, župnik mu je, diskretno sa smiješkom na licu, prišapnuo. Rekao mu je tako između ostalog kako je navješteno: „Djevica će začeti i roditi sina i dat će mu ime Emanuel – što znači: Bog je s nama.“ Dječak se nakon desetak minuta vratio ostalima, a propovjednik je ustao i nastavio nadahnuto govoriti, spomenuvši još nekoliko puta ime Emanuel, naglašavajući njegovo značenje i poruku koju nosi. Na samom kraju propovijedanja, ponovno je pozvao dječaka kako bi mu zahvalio na sudjelovanju i pomoći, upitavši ga pri tom kako se zove. Dječak je tada glasno u mikrofon izgovorio: „Emanuel“. Župnik ga je pomalo u nevjerici upitao: „Zaista s zoveš tako?“ a dječak je odgovorio potvrdno. Župnik je nakon toga podigao glavu i širom otvorenih očiju pogledao brojne okupljene vjernike rekavši: „I što reći!? Sretan vam Božić!“

Početkom devedesetih godina, spletom raznih ili bolje reći ratnih okolnosti, moja obitelj nastanila se u malom podravskom gradiću Đurđevcu. To je trebalo biti privremeno, dok se „dolje ne smiri,“ kako su govorili odrasli tih dana. Ovo pod navodnicima je blaži naziv za krvoproliće koje se tih godina događalo u mjestu mojeg rođenja i mnogima oko njega. To privremeno potrajalo je punih pet godina u kojima sam započeo i priveo kraju srednjoškolsko obrazovanje. Paralelno uz školu, trenirao sam i igrao košarku u KK Mladost Đurđevac. To mi je omogućilo, osim aktivnog bavljenja sportom, upoznati mnoge mlade ljude, od kojih su mi neki do danas ostali prijatelji. Pomoglo mi je u prijeko potrebnoj socijalizaciji i boljem razumijevanju ljudi, grada i načina življenja u njemu.

Prije dvadeset godina preselio sam iz Đurđevca u Ivanić-Grad, mjesto mojeg današnjeg življenja. Vrijeme provedeno u Đurđevcu ostalo mi je u lijepom sjećanju. Rado sam u taj mirni podravski gradić navraćao kad su se ukazivale prilike. Najčešće je to bilo krajem godine na, takozvanom reunionu, manifestaciji koju organiziraju ljudi iz spomenutog kluba. To je košarkaško druženje u kojem sudjeluju generacije bivših i sadašnjih igrača, igraju revijalne utakmice i razmjenjuju dojmove i iskustva na domjenku kasnije. Taj mali festival košarke prije par godina poprimio je memorijalni karakter i imenovan po jednom mladom igraču, koji je nesretnim slučajem izgubio život.

Bilo je godina kad sam išao, a bilo je i onih kad sam zbog objektivnih razloga propustio turnir. Prije dvije godine zaputio sam se iz Ivanić-Grada u Đurđevac biciklom. Pedalirao gotovo cijeli dan po zimi i kasno popodne stigao na košarku. Nekom će se možda učiniti da je cjelodnevna vožnja bicikla na par stupnjeva iznad nule nepotrebno forsiranje. Vjerojatno i je do neke mjere, ali pamtim to kao ugodno originalno iskustvo. Dvoumio sam se reprizirati to ove godine, ali na kraju je ipak prevladala opcija auto. Društvo su mi ovaj put činili moji klinci. Stariji je već bio u publici prije par godina, pa je znao otprilike kud ide, dok je mlađi išao prvi put i zbog toga je bio prilično uzbuđen, jer ih često „gnjavim“ svojim pričama o Đurđevcu.

Odmah po dolsku posjetili smo Đurđevačke peske, lokalitet poznat po izrazito pjeskovitom tlu. Moji dečki bili su skeptični kad sam im u šali rekao da idemo u pustinju, ali kad su stupili na sipki pijesak u koji stopala propadaju, skepsa je uzmakla, a zamijenilo ju je oduševljenje i znatiželja. Obišli smo „Hrvastku Saharu“ i uživali u neobičnom i jedinstvenom krajoliku. Naredna postaja bio je stari grad Đurđevac, utvrda poznata iz čuvene Legende o Picokima, koju sam nedavno pokušao prepričati ovdje na blogu, na đurđevačkom kajkavskom. Na utvrdi je postignut dogovor i s moje strane dano je obećanje da u lipnju opet dolazimo u grad Picoka gledati uprizorenje te povijesne legende.

Nakon turističkog obilaska grada na red je došla košarka, glavni razlog posjeta. U revijalnoj utakmici na parket su istrčale ekipe veterana i starijih veterana. Ja sam još uvijek u ovoj prvoj, ali čini se, ne još zadugo. Sama utakmica prošla je u vrlo dobroj sportskoj i prijateljskoj atmosferi, ali uz odmjerenu dozu htijenja i zalaganja u samoj igri. Mlađi veterani, prilično brojniji i u boljoj fizičkoj kondiciji igrali su nešto bolje i konstantno povećavali razliku, pa je ona do pred sam kraj iznosila dvadesetak poena. Ja sam na terenu do tad proveo nekoliko minuta i s linije slobodnih bacanja uspio jedanput pogoditi koš, na oduševljenje mojih ivanićkih navijača. Imao sam priliku na samom kraju spektakularno popraviti statistiku. Šaljivac, koji je upravljao semaforom, poklonio je starijim veteranima dvadesetak koševa, pa je rezultat deset sekundi prije kraja bio izjednačen. Moja ekipa bila je u napadu i jedan visoki igrač krenuo je u prodor prema košu. Kako je bio udvojen, dodao je meni, koji sam ostao nečuvan, na polu-odstojanju bočno od koša. Dignuo sam se i sa zvukom sirene šutirao na koš. Lopta kao da se dvoumila dok je dugo skakutala po obruču, da bi na kraju ipak iz njega izmigoljila i ispala van. Ostalo je tako pomirljivih i prijateljskih 70:70. Da je prošla kroz obruč, završetak bi za mene i moju ekipu bio dojmljiv, ali nisam očajavao zbog promašaja. Kako u sportu, tako i u životu. Nekad prođe, nekad ne. Valja iznova pokušavati i ne predati se.


Đurđevački peski


Đurđevački peski


Đurđevački peski


Picok


Crkva u središtu grada


Stari grad Đurđevac


Stari grad Đurđevac detalj


Zimski zalazak iznad Đurđevca


Početak revijalne utakmice

Sudionici memorijalnog turnira

U nastavku je mali, osobni, čitateljski, književni rezime godine na izmaku. Ideja se rodila danas kad mi je simpatična mlada knjižničarka, prilikom plaćanja godišnje članarine, uručila pin koji omogućuje uvid u arhivu posuđenih knjiga. Neki naslovi nisu uvršteni zbog unaprijed zadanog kalendarskog koncepta, dok su neki izostavljeni jer su opširnije pojedinačno obrađeni u prethodnim postovima.


1. Početak godine omogućio je književnu plovidbu Savom i Dunavom u režiji Bekima Sejranovića. „Tvoj sin Huckleberry Finn“ roman je o obitelji, prijateljstvu, putovanju, traganjima, egzilu i brojnim drugim univerzalnim ljudskim temama. Najveću naklonost i divljenje Sejranović u toj knjizi iskazuje rijeci, ploveći i pišući o njoj. Pridobio me svojim iskrenim i neproračunatim osobnim pričama u kojima se maksimalno otvara i ne štedi. Dok tako plovi mutnim vodama s prijateljima u brodici kojoj je nadjenuo ime „Savska Buba“, prikuplja intenzivne doživljaje, upoznaje ljude, zaljubljuje se i od života krade onoliko koliko je u stanju podnijeti. Nakon njegove knjige na Savu, kojoj se svojim vožnjama i sam rado vraćam, gledam ponešto drugačijim očima. Pomogao mi je u njoj otkriti dodatnu privlačnost i ljepotu.

2. Najkraći mjesec donio je neveliku knjižicu mlade njemačke znanstvenice Giulie Enders, simpatičnog naziva „Crijeva sa šarmom.“ U njoj Enders ispisuje znanje o našem probavnom sustavu. Iznosi mnoštvo zanimljivih i fascinantnih podataka o pomalo zapostavljenom, ali važnom djelu našeg tijela. Uz simpatične ilustracije pojašnjava tako između ostalog kako je, po broju i opsegu živčanih završetaka i neuronskih veza, u crijevima sadržan još jedan cijeli mozak, metrima rasprostranjen. Čitatelja vodi u začudni svijet uglavnom dobrih i korisnih bakterija nastanjenih u crijevima, koje se broje u milijardama. Svojim stručnim, ali prosječnom čitatelju prilagođenim, opisivanjem naše probave postigla je da taj koloplet smješten u utrobi ponešto bolje shvaćam i barem se malo divim tom raznolikom i fino uređenom i podešenom svijetu u nama.

3. Da je kraj zime i rano proljeće ne misli proslavljeni legendarni šahist Gari Kasparov u knjizi „Zima dolazi“ u kojoj opisuje prilike u postsovjetskoj Rusiji. Kasparov opširno i potanko prezentira ruski i globalni „politički šah.“ Opisuje tako kaotične devedesete godine i Jeljcinovu eru u kojoj su ostatci sovjetskog imperija postali pozornica za korumpirane političare i sve moćnije oligarhe. Kontrapod tom kaosu, godine su Putinove Rusije u kojima zemlja vraća političku i financijsku stabilnost i važan geopolitički status i moć. Nusprodukt je ogromna devalvacija ljudskih i demokratskih sloboda u režiji državnih struktura, kojima upravlja samo jedan vrlo moćan čovjek, čije ime autor gotovo opsesivno ponavlja i koje ga, prema njegovim riječima, i u američkom egzilu kojem je zbog toga pribjegao, neprestano proganja.

4. Zeleni mjesec na bijelim stranicama donosi plavetnilo u knjizi Zorana Ferića „Na osami blizu mora.“ Priča je to o galebarenju, specifičnom umijeću i sposobnosti primorskih mladića da u ljetnim mjesecima gotovo svakodnevno zavode turistkinje i spavaju s njima. Djevojke koje pri tom bivaju zavedene svjesno pristaju na tu igru i unaprijed, osim sunčanja i kupanja, od odmora na moru traže i očekuju više. Ferić ne glorificira niti banalizira taj fenomen. Umjesto toga ispisuje ljudske priče koje otkrivaju psihološku, sociološku i intimnu pozadinu svakog lika iz knjige. Približava ih tako čitatelju, koji onda bolje razumije tu brojne avanture, koje nisu uvijek samo to. Reperkusije koje proizađu iz tih ljetnih večeri, različite su i na protagoniste djeluju jednako tako. Dijapazon posljedica kreće se od teških psiholoških drama do romantičnih, sretnih doživotnih završetaka.

5. Duži dani i više sunca omogućili su „čitateljski uspon“ na Himalaju. Naš proslavljeni alpinist, snimatelj i još puno toga Stipe Božić u svojoj knjizi „K2 Trijumf i tragedija“ priča uzbudljivu priču o slovenskoj ekspediciji, kojoj se priključio pri usponu na K2, vrlo opasan i zahtjevan vrh, viši od 8000 metara. Božić predano i stručno prenosi veliko iskustvo i strast za penjanjem, kojemu mnogi alpinisti teško odolijevaju. Najviša planina svijeta veliki je izazov, nudi neslućene vidike, ali i krije brojne opasnosti. Dokaz tome je i činjenica, da je jedan član ekspedicije, unatoč silnom trudu ostalih, zauvijek ostao na njoj. Božić mu ovom knjigom na neki način odaje počast, a čitatelju nudi uzbudljivu i dojmljivu reportažu s krova svijeta.

6. Početak ljeta u znaku je „Pokoravanja“ francuskog pisca MIchaela Huellbecqa. Pomalo kontroverzni Huellbecq u ovoj knjizi ostaje vjeran sebi i propituje i diskretno provocira, ponajprije francusku, ali i europsku javnost, progovarajući o temi, koja postaje sve više aktualna. Knjiga je njegova fiktivna projekcija francuskog društva u 2020. Godini. Na izborima pobjeđuje stranka „Islamsko bratstvo.“ Zajedno sa socijalistima formira vladu i daje premijera. Između ostalih pripada joj i resor obrazovanja, koji se tiče glavnog lika, sveučilišnog profesora. On je pripadnik pomalo ksenofobne manjine koja na strance ne gleda blagonaklono. Nova vlast na mala vrata nudi beneficije svima koji pređu na islam, što čak i čangrizavog starog profesora dovodi u iskušenje. Autor se poigrava tabu temama francuskog društva, koje sudeći po sadržaju vijesti koje gledamo, postaju sve aktualnije.

7. Vrući dani vremenski su okvir za jednu posebnu knjigu. Autor je mladi bosansko-hercegovački pisac Damir Ovčina, a naslov neobičan, ali logičan „Kad sam bio hodža.“ To je priča o ratnom Sarajevu, odnosno Grbavici, djelu grada pod okupacijom srpskih snaga i JNA. Glavni lik se igrom slučaja zatekne na tom krvavom poprištu i član je radnog voda, čiji je posao sahranjivanje mrtvih civila. Nakon što nekoliko puta, po sjećanju, izmoli muslimansku molitvu prilikom sahrane nesretnih ljudi, dobije nadimak Hodža, ali on mu u svijetu neprestane životne opasnosti, donese samo dodatne probleme. Ovčina paralelno s opisom teške ratne zbilje plete i priču o ljudskoj dobroti i ljubavi dvoje mladih ljudi. Specifičnim stilom, s puno kratkih rečenica, često bez glagola, donosi osobni dnevnik opsade, koji nije lagano štivo, ali je vrijedno svjedočanstvo i upečatljivo književno iskustvo.

8. Ostatak ljeta pozornica je za vrsno pisano glazbeno iskustvo sadržano u knjizi „Pogled na jazz.“ Autor tog muzičkog putovanja moj je dobar prijatelj Dinko Husadžić Sansky. On u maniri odličnog poznavatelja jazza i strastvenog uživatelja tog zvuka „sklada“ opsežan osobni pregled svjetske i hrvatske jazz scene. Zaneseno i predano analizira svjetski poznate izvođače, kao i predstavnike tog žanra, koji snimaju i nastupaju u našoj zemlji. U knjizi je osvrt i na mnoštvo koncerata u kojima je imao priliku uživati. Dinko piše vrlo dobro, osobito kad tematizira glazbu u kojoj neizmjerno uživa, i koja dobrano opisuje njegov svestrani, kreativni i zaigrani umjetnički karakter.

9. Ulazak u posljednji godišnji čitateljski kvartal omogućio je splitski novinar, filmski kritičar i pisac Jurica Pavičić, svojom knjigom „Žena s drugog kata.“ To je miks krimića i nekovrsne psihološke drame u čijem je središtu mlada žena koja od obične djevojke, kćeri, prijateljice, jedne od nas, postaje ubojica, tako što svekrvi s kojom živi u hranu stavlja otrov i tako je šalje u smrt. Okolnosti u kojima nastaje ta odluka Pavičić potanko opisuje, kao i posljedice koje uslijede nakon nje. Autor između ostalog oblikuje priču i kroz opise hrane, koju glavna protagonistica priprema, prvo u kući, potom u zatvoru i na kraju u ljetnom restoranu na malom otoku. Iako je za planirano ubojstvo teško naći olakotne okolnosti, način pripovjedanja i potenciranje onih dobrih pozitivnih vrijednosti, koje svako posjeduje, navede čitatelja da ipak s tom djevojkom na neki način suosjeća i da donekle razumije motive njenog zločina.

10. Mjesec u kojem krajolik poprima zagasite zlatne nijanse, ponudio je iskustvo hodanja, odnosno hodočašća, pretočenog u knjigu „Camino de Santiago“ splitskog poduzetnika Ivana Kapetanovića. U bogato ilustriranoj i lijepo napisanoj knjizi Kapetanović vodi čitatelja od rodne Lećevice u Dalmaciji do Santiaga de Compostele u Španjolskoj i katedrale svetog Jakova, cilja hodočašća. Tijekom osamdeset dana ispunjenih golemim tjelesnim naporom, ali i bogatim nadahnjujućim krajolicma, autor proživljava iznimno duhovno i religiozno iskustvo. Prenosi ga čitatelju odmjereno i koncizno, pa knjiga mami čitatelja da i sam krene na neko slično putovanje i tako stvori svoju vlastitu priču.

11. Skori dolazak zime koreografija je za epistolarni roman „Otpusno pismo“ dvoje autora, Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Glavna junakinja pokušava okupiti kolege iz razreda povodom tridesete godišnjice mature, nadajući se kako će pri tom nakon dugo vremena sresti mladenačku ljubav. Između dvaju protagonista odvija se prepiska koja počinje kao romantična ljubavna priča, ali kako radnja odmiče pretvara se u tjeskoban psihološki triler pun obrata. Autorski dvojac daje snažan osobni pečat ovoj priči i fantastično psihološki karakterizira likove. Kompletna naracija odvija se kroz čitanje elektroničke pošte koju likovi razmjenjuju. Takav koncept svrstava knjigu u red originalnih i hvale vrijednih književnih uradaka.

12. Kraj godine ponudio je književno putovanje u daleki Japan kroz zanimljive retke poznatog romanopisca Harukija Murakamija u knjizi „Bezbojni Tsukuru Tazaki i njegove godine hodočašća.“ Opsežna je to saga o petoro prijatelja, koji su u mladosti nerazdvojni, ali ih splet okolnosti i veliki nesporazum razdvoji dugo vremena. Glavni lik pokušava nakon šesnaest godina spojiti niti pokidanih veza prijateljstava, slažući pri tom i fragmente svojeg složenog osobnog identiteta. Kroz knjigu se propliće motiv japanskih željeznica, odnosno kolodvora, koje Tazaki projektira. To romanu daje dodatnu uvjerljivost i posebnost. Murakami je etablirani romanopisac i brojnoj svjetskoj čitateljskoj publici približava zemlju izlazećeg sunca i njezine stanovnike kroz svoje knjige na vrlo dojmljiv način.

Prije par dana bio sam u kinu, pogledati dugometražni Pixarov crtić „Coco i velika tajna“. Bio je to jedan od poklona mojem mlađem klicu za rođendan, i pokazao se kao pun pogodak. Nije prvi put da idem u kino s njim gledati crtić, ali ovaj me se prilično dojmio, pa ću pokušati napisati jedan mali osvrt na taj animirani uradak.

Radnja je smještena u Meksiko, a glavna uloga je dječak Miguel koji želi postati glazbenik. Glazba je u njegovoj brojnoj obitelji tabu tema i praktički je zabranjena, jer je jadan predak napustio obitelj radi nje. Nakon tog događaja praprabaka, supruga tog glazbenika, skrbi se o obitelji tako što izrađuje obuću. To postaje obiteljski posao i svi članovi, u nekoliko generacija bave se njime. Dječak silno želi postati glazbenik i skrivajući se svira na tavanu na staroj gitari koju je tamo našao. Pri tom na starom televizoru gleda i sluša svog idola, velikog i slavnog Ernesta de la Cruza, koji je rođen u tom gradiću. Kad pokuša sudjelovati na natjecanju talenata za Dan mrtvih, obitelj otkrije njegovu nakanu i baka mu u afektu uništi gitaru. On rezigniran i ljut odlazi odlučan slijediti svoj san, pa čak i pod cijenu prekida veze s obitelji. Kako mu ne dostaje glazbalo, odluči ga posuditi iz mauzoleja spomenutog slavnog idola, koji se nalazi u središtu gradskog groblja. Tu biva povučen u svijet mrtvih u kojem tek počinju prave zgode i avanture. Tamo sreće preminule članove svoje obitelji, koji jednom godišnje na Dan mrtvih prelaze u svijet živih i posjećuju ih, ali uvjet je da ih se živi potomci sjećaju i da na obrednom oltaru izlože njihovu sliku. Dječak u svijetu mrtvih upoznaje još jednog zanimljivog lika Hectora, koji mu pomaže pronaći idola, za kojeg dječak pogrešno misli da je njegov prapradjed. Hector se pokaže kao vrlo važan lik, kao i živa prabaka Coco koju polako napušta sjećanje. U brojnim interakcijama među jednako brojnim likovima na relaciji svijet živih – svijet mrtvih izdogađa se još puno toga, ali nema smisla prepričavati i nizati dalje. Ne bi htio nekome pokvariti užitak gledanja, ako će kao ja biti društvo nekom zainteresiranom i oduševljenom klincu.

Tvorci ovog djela prikazali su zagrobni život na jedan vrlo privlačan i zanimljiv način. Ispunili su ga bogatim jarkim bojama i ugodnom glazbom. Most između dvaju svjetova po kojem likovi prelaze satkan je od milijuna crvenkastih cvjetnih latica, koje se osipaju u bezdan. Naselja, ulice i kuće u kojima obitavaju bogatstvo su boja i šarenila, koje plijeni pažnju. Sve obiluje mnoštvom simpatičnih detalja, kao što su odjeća, šminka ili način hoda. Umrli preci stilizirani su kosturi, ali prikazani vrlo simpatično, pa djeca, čini mi se, sa simpatijom reagiraju na njih i daleko od toga da im stvaraju nelagodu. Svaki od njih posjeduje izrazitu osobnost, dobre i loše osobine, a osobito su uvjerljivi glavni likovi. Svijet mrtvih u ovom je crtiću prikazan kao veselo mjesto dobrano povezano i međuovisno sa svijetom živih.

Dva su osnovna upečatljiva light motiva prisutna u ovom filmu namijenjenom prvenstveno klinčadiji, ali i odrasli kao što rekoh mogu uživati, ako se prepuste. Jedan od njih je glazba, osobito naslovna tema, Ti pamti me. To je sjetna balada koja sadrži krasne stihove koji čini mi se mekšaju svako srce, a nekima izmami i poneku suzu. Mislim da neću pretjerati, ako kažem da i gitare pjevaju u ovom crtiću i užitak ih je slušati. Drugi element je važnost zdravih i kvalitetnih međuljudskih odnosa, osobito onih obiteljskih. Djecu (a i odrasle) ovaj crtić diskretno podsjeća koliko je važno da u te odnose ulažemo, izgrađujemo ih i sebe bezrezervno i iskreno dajemo. Poruka ovog zanimljivog djela mogla bi biti, darujte ljudima oko sebe ljubav, pažnju i podršku, dugoročno će vam se isplatiti u svakom svijetu.

Odllućio sam da ču odnove godine kompletno promjenit koncepciju bloga. Možda čak otvorim skroz novi, s novim imenom. Samo moram zapisat lozinku, jerbo sporo pamtim, a brzo zaboravljam. Pošto nisam postigo primarni cilj i posto Top bloger, mjenjam taktiku. Dobro, bilo me premjestilo na kul, al brate ja tražijo da me vrate na taze, tamo ko u bermudskom trouglu. Moje mudroslovije moraju duže bit vidljive i dostupne blogerskom narodu. Nema nafake od pisane rjeći vake. (mogu ja i u rimi, ako treba) Jebiga ja se trudim danima peglam rećenice, pazim na svaki zarez, na parvopis, gramatku, sintaksu, stil, a reakcija mlaka, nikaka. Samo par onih strpljivih i pristojnih, al kume moj malo je, slaba vajda otoga.

Prvo ću nazvat jednog jarana da mi dizajnira blog. To mora bit nešto ekstra, što niko nema. Jarke boje, ilustracije, ludi fontovi, da padneš na dupe, muzika obavezno. Kad otvoriš da misliš kako si Severini ugoste došo. Ja sve mislim sadržaj je važan, pusti formu. Ma kakvi bolan! ambalaža prodaje proizvod. Kapitalizam je to surovi, jaro moj, ništa bez dobre reklame. Neću se više baktat s glupostima ko što su biciklo, knjige, prićice, muzika. Ma jok! Okrećem se pravim stvarima, vicovi, zajebancija, tračevi, estrada, politika. To raja voli. I poeziju ču poćet pisat. Što ne bi, znam ja pisat pjesme. Slikaću i stavljat paparaco slike poznatih, a ne ove izšume, koga to zanima.

Skonto sam da previše vremena trošim na smišljanje tema, na mozganje. E vala nećeš više. Otsad će mi glavni alat bit kopi-pejst. Snimim malo situaciju na portalima i drugim blogovima, kopiram, malo prepakujem, ubacim par opčih fraza, malo floskula, pa ćete vidit kako dugoprugaš (još nisam smislijo novo ime) dere jarca. Stvaljat ču najmanje dva posta dnevno. Ako me krene, sklepat ču još jedan blog i još jedan, kolko treba. Šta, nije zabranjeno! Ne mislim se opterečivat pravopisom, kome to treba. Nego bubaj što više, to bolje, i vika dreka, ko na pijaci.

Zado sam sam sebi cilj i plan i moram ga se držat. Lansirat sebe u top i ispalit se u blogersku orbitu i pobrat pare, naravno, sponzori, reklame, honorari i to kako ide. Damije se nekako povezat s ovima iz uredništva, da mi stavljaju blog na istaknuta mjesta, malo na vjesti, malo na blog dana. Nebi škodio ni da osvanem ko blog hefte. Platiću ako treba, samo da mi se poslje vrati uloženo, jebaji ga, da ne ulupam pare uništa. Tamo negdje do kraja juna sljedeće godine mi je rok. Ako mi ne uspije, batalit ću sve i od na bauštelu. I od vas zavisi kako će završit, nemojte se pravit ludi, nego brate, protegnit prste i kometirat svi redom hajmo, i to pošteno smisleno dugačko. Ha ja!

Nedavno je umro jedan moj poznanik, zapravo prijatelj iz jedne životne faze. Otišao je rano, prerano, u petom desetljeću života. Znao sam da je teško bolestan, ali vijest o njegovom odlasku ipak me zatekla i pogodila. Iz diskrecijskog respekta prema njegovoj obitelji, ne navodim ovdje njegovo ime, ali za to nema niti izrazite potrebe.

Rodio se i odrastao u Bosni, ali dobar dio svog kratkog života proveo je u Zagrebu, gdje je zasnovao obitelj. Nastup prema drugim ljudima bio mu je tih, nenametljiv uz blagi prijemčivi smiješak. Radni vijek proveo je kao vodoinstalater. Postavio je kilometre cijevi po zagrebačkim zgradama i možda netko tko će ovo pročitati svakodnevno koristi te instalacije.

Uz navedeno, pamtit ću ga po odnosu koji je imao sa Zagrebom, svojim gradom. Prigrlio je taj grad bez proračunatosti i rezerve. Iako nije u njemu odrastao, ponašao se onako kako nepisane samorazumljive regule nalažu, ljudski i građanski. U Zagrebu je dočekao i svoj smiraj, prerano.

Posebna ljubav bio mu je i ostao sport, nogomet, a osobito Dinamo. Navijao je za taj klub od dječačke dobi, ali dolaskom u Zagreb došao je u priliku kanalizirati to iz prve ruke. Redovito je godinama, pratio domaće utakmice, obično na istoku, na radničkoj tribini gdje se osjećao najbolje. U nekoliko navrata našao sam se tamo u njegovom društvu i svjedočio toj, za njega samorazumljivoj potrebi bodrenja svog kluba. Gledanje nogometa nije za njega nikad bila poza, nego nešto neminovno, kao odlazak na posao. Zgrada u kojoj je živio nalazi se vrlo blizu maksimirskog stadiona, a crkvica u kojoj se vjenčao sa suprugom, preko puta. Kao da je na taj način živo s tim klubom, svakodnevno. Kad su Modri gubili stiskao je zube i mrštio se, uz poneku suvislu primjedbu, a pobjede je slavio širokim osmjehom i odobravajućim kimanjem. Navijao je za taj klub tiho nenametljivo, onako kako je živio, ali predano i strastveno. Dinamo je njegovim odlaskom izgubio velikog navijača, a mi koji smo ga poznavali, velikog čovjeka.

Duga kompozicija zaustavila se, uz glasnu škripu i cvilež, na malom željezničkom kolodvoru. Ušla je u vlak, koji se lijeno pokretao dok je, nesigurno balansirajući na nogama, tražila slobodno mjesto u polupraznim kupeima. Kad je kroz jedva odmaknutu zavjesu od iskrzanog baršuna uočila gotovo prazan kupe, odlučila je ući, uz kurtoazno pitanje. Slobodno? Unutra je sjedila mlada djevojka, duge crne kose, izrazito privlačnih crta lica. Na postavljeno pitanje odgovorila je srdačno: Da, da naravno. Sjela je do prozora preko puta djevojke, na čijem je krilu počivala nevelika knjiga, kimnuvši joj u znak pozdrava. Djevojka je uzvratila pozdrav i usnicama, na kojima se diskretno isticao zagasiti ruž, oblikovala jedva primjetan smiješak.

Iz torbice je izvukla mobitel i bez izrazite potrebe prstima prelazila po glatkoj površini njegovog zaslona, nakrcanog raznobojnim ikonicama. Nakon par minuta spremila je telefon i kroz zamućeno staklo promatrala kaleidoskop krajolika, koji se otimao promicanju. Razmišljala je kako vožnja vlakom čini poimanje prostora i vremena drugačijim. Povremeno kloparanje metalnih kotača davalo je ritam tim nasumičnim mislima. Neujednačeni huk zraka, koji je šibao vagone, sačinjavao je prikladnu melodiju za taj unutarnji monolog. Kad je skrenula pogled na djevojku, pažnju joj je privikla tanka knjiga, mekog uveza, skromne vanjštine. Na otvorenim stranicama nazirali su se kratki reci nejednake dužine, pa je ispravno pretpostavila kako knjižica ne krije u sebi prozni tekst. Srce joj je zakucalo jače, kad je djevojka, kako bi se bolje namjestila u sjedalu, kratko podigla knjigu i tako slučajno pokazala naslovnicu.

Bila je to njena prva i jedina zbirka poezije, podsjetnik na mladost kad su žive poetske slike tražile da ih se pretoči u riječi koje oblikuju stihove. Na nagovor prijatelja, vlasnika male izdavačke kuće, pristala ih je objaviti. Tiskano je jedno izdanje, naklade od svega sto primjeraka, koje su uglavnom čitali njeni poznanici i prijatelji. Kako je ova simpatična djevojka došla do svojega, to je trenutno bilo manje važno. S godinama koje su nastupile gotovo da je zaboravila na taj ukoričeni spomenik mladenačkih čežnji, strasti i sanjarenja.

Osjetila je jaku potrebu odmah joj reći da je ona nekad prije napisala te pjesme i pojasniti joj okolnosti u kojima su nastale. Ali istovremeno joj se ta ideja učinila kao nepotrebno hvalisanje, kojim će pokvariti čaroliju nenadanog susreta. Djevojka je ustala, izašla na uski hodnik i leđima okrenuta, gledala kroz prozor. Knjigu je odložila na sklopivu policu, pričvršćenu ispod prozora kupea. Pogledavala je kroz uski prorez zavjese čas djevojku, čas požutjele korice sa svojim imenom, da bi u trenu odlučila. Posegnula je za starim nalivperom u torbicu, uzela knjigu i na prvoj stranici ispod naslova napisala: Draga djevojko, želim ti puno ostvarenih snova, nadanja i beskonačnih putovanja. Potpisala se i navela datum. Par trenutaka prije nego se zavjesa pomaknula, a klizna vrata zaškripala, spustila je knjigu i ustala. Kad je vlak počeo usporavati, krenula je van i u prolazu uz smiješak ljubazno rekla djevojci: Moja stanica, doviđenja!

Današnja vožnja biciklom prošla je uglavnom u znaku vode, puno vode. Nakon kiša u proteklim danima vodostaj Save je dobrano porastao. Kako nabujala rijeka ne bi zaprijetila naseljima, kroz ustavu kod mjesta Prevlaka otpušta se u veliki odteretni kanal poprilična količina vode, koja se onda razlije po šumi Žutici i Lonjskom polju, mijenjajući dobrano izgled krajolika. Podsjeti me to na afričke naplavne ravnice, koje možemo vidjeti u dokumentarcima. Vrijeme je poslužilo, pa sam pedalirao kroz Žuticu i pokraj Save i pomalo fotografirao.


Dio puta pod vodom


Šuma pod vodom


Visoki u hrastovi u vodenom ogledalu


Jedna od brojnih naftnih bušotina u okolici Ivanić-Grada


Sava kod mjesta Dubrovčak Lijevi


Sava kod mjesta Dubrovčak Lijevi


Plovila na Savi i ribički pribor

Knjige iz Gradske knjižnice najčešće posuđujem bez nekog prethodnog plana. Pregledam obično novije naslove i izaberem neki koji mi se na prvu učini zanimljiv, često od autora za koje prethodno nisam niti čuo. Tako je bilo i ovaj put s „Knjigom o moru“ norveškog pisca, novinara i fotografa Mortena A. Stroksnesa. Dovoljan je bio pogled na naslov i kratki citat iz same knjige napisan otraga, da odlučim „zaploviti“ po tim zanimljivim recima.

Knjiga o moru ili umijeće lova na ogromnog morskog psa iz gumenog čamca na otvorenom moru tijekom četiriju godišnjih doba, kako joj je puni naslov, spada u književnu reportažu, ne-fikciju, iako to nije izrijekom navedeno, u kojoj autor u prvom licu potanko opisuje lov na grenlanđanku, vrstu morskog psa, koji živi u dubinama sjevernih mora, najveći je morski pas mesožder i može poživjeti i do 500 godina. Glavni lik je vjerojatno sam pisac, koji u nekoliko navrata u društvu prijatelja kreće u zanimljive morske avanture, kojima je krajnji cilj ulov spomenutog morskog psa. Uz primarni tok naracije, Stroksnes često zalazi u opsežne rukavce i čitatelja, gotovo da zasipa, obiljem zanimljivih informacija o životu na moru i u podmorju, kojim je fasciniran. Prema njegovim riječima, golemi živi svijet dubokih mora nam je u dobroj mjeri nepoznat i time intrigantan i zanimljiv. Tekst je pun bilješki u kojima dodatno pojašnjava neke činjenice i fenomene ili navodi izvor iz kojeg ih citira.

U prvom ljetnom pokušaju, s prijateljem Hugom koji živi na sjeveru Norveške, umjetnikom čiji su preci bili ribari, pa tako i on sam ima bogato iskustvo ribarenja, isplovljava na mirno more koje ih odmah počasti neočekivanim susretom sa ulješurom, vrstom kita, koji djelom izroni na površinu. Malim gumenim čamcem uspijevaju mu prići blizu i iz prve ruke zapanjeni svjedočiti veličanstvenosti te životinje. Gotovo znanstvenim pristupom autor nas upoznaje s mnoštvom, meni novih podataka, kao što su: da je to najveći mesožder koji je ikada postojao na zemlji, da može težiti do deset tona, zaroniti do dubine od tri tisuće metara, proizvoditi škljocavi zvuk jačine do čak 230 decibela i još puno toga zanimljivog. U tih nekoliko toplih ljetnih dana bez vjetra, pokušavaju vabiti grenlanđanku mamcima od polu-raspadnutog mesa škotskog goveda, koje širi užasan smrad i tjera na povraćanje, ali je navodno za tu namjenu idelano. U jednom trenutku najlonski flak dug 350 metara se napinje. Uzbuđeno ga vuku da bi na kraju razočarani izvukli samo oglodanu udicu. To ih uvjerava da su na dobrom putu, ali je moćni predator iz dubine ovaj put bio spretniji, pa im je preostalo naoružati se strpljenjem i vrebati ga nekom drugom prilikom.

U drugom jesenskom pokušaju glavni junak, koji u knjizi nema ime, opet putuje na sjever kod prijatelja Huga. On živi na malenom otoku na jednom imanju, koje je zapravo bivši kombinat za preradu ribe. Tu sve obiluje predmetima koji svjedoče o bogatoj tradiciji ribarenja u tom kraju. Dok čekaju nekoliko dana stišavanje oluje i povoljno vrijeme za plovidbu, obilaze to mjesto koje obiljem detalja priča priču o vremenu kad je kroz njega prolazilo na tone ribe i o ljudima, upornim vrijednim pregaocima tog vrlog svijeta. Autor pri tom često vrlo vješto, gotovo neprimjetno, u glavnu priču komponira začudnu količinu znanja i zanimljivosti, pa je u stanju u jednom pasusu prijeći put od mikroskopskog atoma do golemog prostranstva svemira, u kojem se čak i nepregledna mora čine kao kap u moru. Naizgled običnu šetnju po nevremenu pretvara u uzbudljivo misaono putovanje, pretpostavljajući da su molekule u kapljicama vode, koje mu trenutno vjetar nosi u lice, u više navrata bivale na raznim mjestima širom zemaljske kugle, kroz nekoliko milijardi godina, koliko postoje. Kad se vrijeme smiri isplovljavaju, pokušavajući taj put loviti s mamcima od kitova sala. Strpljivo čekaju danima, ali ih iz mora uglavnom izvlače netaknute. U tom čekanju razgovaraju ili razmišljaju o mnogim zanimljivim fenomenima, uglavnom vezanim uz more i ribarenje. Autor tako koristi i najmanju sitnicu kao povod, kako bi ispleo zanimljivu priču iz tog svijeta riba, fjordova, brodova, ribara i dojmljivo okupira maštu čitatelja.

Krajem ožujka na redu je proljetni ribolov, za početak na bakalar s drugim, četiri metra dugačkim brodom. To plovilo mjesecima je ležalo na suhom i punilo se kišom koja se kasnije pretvorila u led. Unatoč tom balastu, velikoj hladnoći i valovima isplovljavaju i love velike primjerke, od dvadeset i više kilograma, kojima pune mali brod i spuštaju mu ionako nisko težište i time ga čine nesigurnim za plovidbu. Na povratku se iznenada smrači počne padati gust snijeg što rezultira slabom vidljivošću i valovima koji prijete, pa se nađu u situaciji koja nije nimalo bezazlena. Dok plove kroz polumrak, pokušavajući uhvatiti neki orijentir, Strřksnes stvara dodatnu napetost pričama o havarijama i nesrećama na moru. Ispisuje pri tom jednu jednostavnu, ali vrlo znakovitu rečenicu: „Ne brine me toliko hoćemo li udariti u kopno, koliko me brine da unj nećemo udariti.“ Po povratku obrađuju i pripremaju bakalar za sušenje. Taj dio teksta obiluje mnoštvom podataka o toj ribljoj vrsti, izgledu, veličini, migracijama, načinu lova i još puno toga. Čini mi se da sam o bakalaru iz samo jednog poglavlja ove knjige doznao više, nego ikad prije iz svih dostupnih mi izvora. Ostao sam iznenađen i pomalo fasciniran ogromnom količinom ulova kojeg Norvežani uglavnom suše i izvoze praktički po cijelom svijetu. Snježna mećava koja se spusti spriječi taj put lov na morskog psa, pa velika oštra udica, duga dvadeset centimetara, ostane suha do neke nove prilike.

Nova prilika je početkom ljeta kad glavni junak opet putuje na sjever i s Hugom se sprema na još jedan, završni lov. U podužem uvodu pisac nas upoznaje s nekim znanstvenim saznanjima o vrsti koju pokušavaju uloviti. Izražava svoju zabrinutost dokazima o raznim zagađenjima kojima su mora izložena. Spominje tako ogromne količine otpadnih tvari koje se talože na morsko dno ili ulaze u vodu i tako djeluju na sve organizme koji u njemu žive, te tone plastike koja pluta na površini nošena strujama. Navodi tako frapantan podatak da su u tihom oceanu struje stvorile jedan ogromni „otok“ od plastičnog otpada veličine kao pola Teksasa. Tijekom višednevnog čekanja, prožetog nervozom zbog kvara na motoru, odnos između dva prijatelja postaje napet, zbog čega gotovo izostane dugo iščekivani lov. Ipak na kraju isplovljavaju i vabe velikog morskog psa udicom na kojoj je kitovo meso, dok u more bacaju trulu bakalarovu jetru, čiji miris treba privući najvećeg mesoždera među morskim psima. Nakon nekog vremena dugački flak se napne i nešto snažno iz dubine počne vući malu brodicu.. Ovdje zastajem s opisom kako ne bi nekom, tko će eventualno posegnuti za knjigom, otkrio kraj priče i pokvario uživanje u čitanju.

„Knjiga o moru“ zanimljiv je i hvale vrijedan miks raznih žanrova i spisateljskih tehnika, kojima autor čitatelja drži budnim i zainteresiranim. Može se čitati kao pustolovni roman o prijateljstvu, o iskonskoj potrebi lova i uzbuđenjima koja on sa sobom donosi. Scenografija te priče bogati je kolaž opisa krajolika norveškog sjevera, kao što je bogato more jedinstvenih fjordova obrubljeno strmom obalom, idilična ribarska naselja ili usamljeni svjetionici koji paraju noćno nebo. Dok plovite kroz zanimljive retke vaše „čitateljske vrše“ pune se mnoštvom informacija, pa može funkcionirati i kao šarolika enciklopedija ili atlas koji zavodljivo mami na nove horizonte. Može se gledati i kao živopisni dokumentarac u kojem mašta oblikuje prizore, a narator je vaš unutarnji čitateljski glas. Priče iz podnožja tih „okomitih Alpa koje strše iz mora“ brojne su i potiču maštu. Osobito je iskustvo kad vas Stroksnes svojim rečenicama „povuče“ ispod uzburkane vodene površine u slabo istraženi svijet morskih dubina. Što dublje u njega zaranjate sunčevo svijetlo je sve slabije, pa čulo vida ima sve manju uporabnu vrijednost. U tom svijetu vladaju stvorenja koja se oslanjaju na druga taktilna čula i u stanju su osjetiti i najmanju promjenu u okolišu. Uvjeren sam da je moje razumijevanje i poimanje tog nepreglednog prostranstva, nakon čitanja, barem za „duljinu vesla“ bolje. Ovo je u pravom smislu riječi knjiga o moru.

Pink Floyd su za mene više od benda, oni su institucija rocka, odnosno takozvanog space rocka, kojem su svojim progresivnim eksperimentiranjem utrli put i učinili ga poznatim. Bogati opus ovog benda proteže se od kasnih šezdesetih i prvog albuma The Piper at the Gates of dawn, kojeg je osmislio legendarni frontmen i osnivač Syd Barrett, pa sve do današnjih dana u kojima David Gilmour i Roger Waters još snimaju i nastupaju.

Mogu se točno prisjetiti dana kad sam se zainteresirao za njihovu glazbu. Na MTV-ju sam poslušao High Hopes, pomalo mističnu, eklektičnu pjesmu dubokog zaokruženog zvuka. Pažnju mi je privukao i spot, raskošni vizual pun neobičnih prizora, kao što su plutajuće gitare, natprirodno veliki kotači i baloni ili ogromni vioreći plaštevi. Bilo je to sredinom devedesetih, kad internet nije bio raširena pojava kao danas, kad je moguće u par klikova doći do informacija i do glazbe koja stanuje na gigantskim serverima sveprisutnog youtubea. Trebalo se malo pomučiti i potražiti neke druge nosače i tegljače zvuka, kako ih naziva Goran Tribuson u jednoj svojoj knjizi. Saznao sam da jedan poznanik posjeduje originalni album The Division Bell na cd-u, u sklopu kojeg je i spomenuta stvar. U to vrijeme nisam posjedovao cd-player, pa sam kupio kvalitetnu praznu audio kazetu na koju mi je prijatelj snimio cijeli album s posuđenog cd-a. Dok smo snimali slušali smo, da bi me on nakon nekog vremena pitao, jesu li sve stvari tako spore. Odgovorio sam da ne znam, jer sam prethodno čuo samo jednu, ali da se nadam da jesu. Kasnijim višestrukim preslušavanjem upio sam svaki akord tog zrelog, dotjeranog, meditativnog zvuka.

Nešto kasnije upoznao sam jednog zanimljivog osebujnog DJ-a s bogatom kućnom fonotekom, koja je uključivala i puno toga od Pink Floyda na pločama. Kako nisam imao ni gramofon, zamolio sam ga da mi snimi na kazetu kompilaciju stvari po svom izboru. On se, u maniri strastvenog zaljubljenika u muziku, prihvatio posla. Isporučio mi je izvrstan uradak kojeg nisam mogao prestati slušati. Čulo se čak i pucketanje s ploče, što je zvuku davalo na autentičnosti i nosilo patinu godina kad je rock bio puno više od same muzike. Kompilacija je obuhvaćala poznate stvari uglavnom sa albuma iz sedamdsetih, kao što su The Dark Side oft he Moon, Wish You Were Here i The Wall. Slušanjem te kompilacije stekao sam nešto širi uvid u bogati i raznovrsni muzički izričaj iz najplodnije i najkreativnije faze djelovanja benda.

Krajem devedesetih konačno sam došao do prvog cd-playera. Bilo je to vrijeme sveopćeg prženja CD-a, ali sam unatoč tome, kad su Floydi bili u pitanju, inzistirao na originalima. U Preradovićevoj ulici, u Zagrebu, slučajno sam otkrio jedan mali cd shop imena Dobar zvuk. Prodavali su uglavnom second hand izdanja u dobrom stanju, pa sam u više navrata za relativno male novce kupovao ono na što bih naišao. Tako sam recimo za samo pedeset kuna nabavio dvostruki The Wall, bez ogrebotine praktički. Neke sam kupio i nove, a neke dobio na poklon, pa sam početkom dvijetisućitih prikupio manje-više sve studijske albume benda na cd-u. U to vrijeme otkriće su mi bili raniji uradci nešto drugačijeg zvuka, kao što su Ummagumma, Atom Heart Mother, Medle, i Obscured By Clouds. Na njima se engleski kreativci poigravaju raznim tehnikama i inovacijama, i stvaraju osobit zvuk, posebno ako uzmemo u obzir da je nastao u pred-digitalno vrijeme. Pažnju plijene i dva najranija albuma A Socerful of Secrets i spomenuti The Piper. Prvi nosi snažan pečat pokojnog Syda Barretta i dobar je primjer takozvanog psihodeličnog rocka, koji je u tom vremenu doživio vrhunac popularnosti.

Kad je prije par godina u zagrebačkoj Areni gostovao Roger Waters, morao sam otići i iz prve ruke svjedočiti tom glazbeno-vizualnom „graditeljskom pothvatu“ pod nazivom The Wall. Nikad prije ni poslije nisam vidio niti čuo nešto slično. Waters strastveno i energično prezentira svoj ponajbolji kreativni uradak, kao da nastupa prvi put. Oko njega se izmjenjuje začudna bogata koreografija koja uključuje avione koji dolijeću na pozornicu, ogromne napuhane lutke ili fingiranje pucanja po publici. Glavni motiv je dugački visoki zid koji doslovno raste na sceni kako svirka odmiče. Kad je zid gotov nekoliko stvari bend izvede skriven iza njega, da bi se u završnom krešendu sve srušilo i rasulo pred noge očarane publike. Poznato mi je da i David Gilmour još uvijek snima solo albume i nastupa. Nadam se na ću biti u prilici i njega čuti uživo, nastup u pulskoj Areni sam nažalost propustio.

U posljednjih nekoliko godina Floyde slušam uglavnom s youtubea i to live snimke, kojih ima izvrsnih. Cd-i koje sam prikupio zauzimaju počasno mjesto na posebnoj polici, s koje ih povremeno uzmem i zavrtim u playeru, dok obično u rukama držim pažljivo i stručno dizajnirane grafičke dodatke pune zanimljivih fotografija ili drugih kvalitetnih likovnih rješenja. Kraj njih je i jedna posebna knjiga o bendu, s mnoštvom zanimljivih informacija, koja je bila zgoditak u jednoj nagradnoj igri u eteru radija Sto jedan, na koju sam se javio. Mislim da neću pretjerati i zaći u patetiku, kad kažem da mi se zvuk ovog benda zavukao pod kožu. Kad slučajno na radiju čujem neku stvar, učini mi se da sam začuo nešto blisko svoje. Kao što rekoh na početku, oni su za mene puno puno više od rock benda.

Prije otprilike tri godine jedna poznanica postavila je na facebooku youtube poveznicu kraj koje je pisalo Mostar sevdah reununion live in Warsaw. Prethodno sam čuo za taj sastav, ali nisam obraćao pažnju, a o sevdahu kao muzičkom izričaju znao sam vrlo malo. Za tu poznanicu znam da ima prilično dobar „sluh i nerv“ za različite žanrove i izvođače i čest je posjetitelj raznih koncerata, pa sam odlučio vidjeti o čemu se radi. Kliknuo sam i poslušao „Kraj pendžera Jusuf stari“. Pažnju mi je na prvu privuklo trajanje pjesme, jedanaest i pol minuta, u kojima se može čuti jedna lagana, pjevna, nostalgična priča u stihu o starcu koji se s određenim žalom prisjeća mladosti dok „kraj pendžera kafu srče i čibuk žari.“ Prožeta je nenametljivim melankoličnim, pomalo orijentalnim zvucima. U središnjem djelu pjevanje i primarna melodija ustupaju mjesto solo dionicama na raznim instrumentima, u kojima izvođači pokazuju zavidnu razinu muziciranja. Dionica na klaviru posebno je dojmljiva. Aranžman pjesme daleko je od pojma narodnjak, a sa onim što se može svrstati pod turbofolk, nema ništa zajedničko. Na sceni su čak tri akustične gitare, klavir, violina, bas-gitara i bubnjevi. Zainteresirao sam se i poslušao na youtubeu još stvari, uglavnom s tog koncerta jer je snimka i izvedba prilično dobra. To je bilo svojevrsno otkriće Mostar sevdah reuniona i sevdaha, slušanju kojeg sam se nakon toga u više navrata vraćao.

Jedan prijatelj kasnije mi je skrenuo pažnju da na internetu potražim i poslušam još neke izvođače sličnih muzičkih pretenzija. Otkrio sam tako da postoji cijela scena uglavnom mlađih muzičara koji izvode sevdah i pri tom koketiraju s drugim pravcima, najčešće jazzom. Poslušao sam tako vrlo zanimljiv koncert benda Sarajevo jazz gerila, koji sevdah i jazz stavljaju u istu ravan i kombiniraju ih vrlo efektno i dojmljivo. Otkriće je bio i vrlo dobar live u sklopu Sarajevo sevdah festa, u kojem talentiranu, mladu pjevačicu Mariju Šestić prati bend DrAmmar Project. Frontmen tog sastava je perkusionist u bubnjar Amar Češljar zavidnog talenta i sposobnosti, pa svirka osim odličnih epizoda na gitari, harmonici i klarinetu ima snažnu i raznovrsnu ritmičnu pozadinu.

Posebno poglavlje u priči o novijem sevdahu zaslužuje mladi sarajevski muzičar Damir Imamović. On posjeduje urođeni talent i sposobnost vrlo specifičnog pjevanja, gotovo nazalnog. Osim što u originalnim zanimljivim aranžmanima izvodi sevdah, on ga skoro pa znanstvenim metodama i predanom strašću proučava. Otkriva tako razne nepoznate zaboravljene pjesme po prašnim arhivima ili u starim fonotekama. Neke su, zahvaljujući njemu, po prvi put uglazbljene i izvedene. Jedna od tih je „Dva se draga“ priča izrazite simbolike, o ljubavnom paru kojeg okolina priječi u ostvarivanju veze. Spas i zajedništvo pronalaze na onom svijetu. Sahranjuju ih jedno kraj drugog, da bi iznad njega izrastao bor, a iznad nje ruža penjačica, koja se ovija oko bora. Takav pionirski pristup plijeni pažnju i svrstava Imamovića u red posebnih darovitih pojedinaca. Imao sam priliku uživo poslušati njegov trio Sevdah takht u zagrebačkoj Tvornici kulture prije dvije godine. Čini mi se da nikad prije nisam čuo neobičnije i kreativnije minijature koje pršte od fuzioniranja i oblikuju jedan vrlo specifičan i poseban sound. Između stvari publika može uživati u vrlo originalnim i zabavnim opaskama o sevdahu i koječemu, koje atmosferu dodatno upotpunjuju.

Ova priča o sevdahu ne bi bila potpuna bez još jednog imena koje je se odlikuje posebnim vokalnim umijećem. To je Amira Medunjanin, vrsna sarajevska pjevačica koja također plijeni pažnju svojim izvedbama. Njeno nadahnuto pjevanje kao da je iz neke druge dimenzije i gotovo ga je nemoguće oponašati. Nastupala je s mnogim pratećim izvođačima i u raznim aranžmanima približila zainteresiranoj publici bogati opus tradicionalnih bosanskih pjesama, odjevenih u novo ruho. U proljeće ove godine gostovala je u Ivanić-Gradu, pa sam odlučio iz prve ruke svjedočiti tom posebnom pjevačkom performansu. Ispunila je i nadmašila moja očekivanja, a otkriće mi je bilo izvrsno muziciranje iz njene pratnje. Zagrebački gitarist Ante Gelo ponudio je više nego dostojnu glazbenu kulisu, usuđujem se reći, ovoj divi sevdaha, koja i pojavom plijeni pažnju. I ona posjeduje zavidnu spretnost animiranja publike, pa vrckavim dosjetkama između stvari zabavlja oduševljene posjetitelje.

Vjerojatno sam u ovom kratkom prikazu propustio spomenuti još neke poznate predstavnike ovog muzičkog pravca, kojeg nadareni kreativci uspješno kombiniraju s drugim formama. Ovo je neki moj osobni izbor, temeljen na preporukama i „otkrićima“ s interneta i dvama spomenutim koncertima. Da pokušam rezimirati, sevdah dvadeset prvog stoljeća, kako ga naziva Damir Imamović, mi je otkriće i kao da slušajući ga tražim neki smiraj i mogućnost ugodnog sanjarenja i evociranja dozirane sjete. To je bosanski blues ili fado, naizgled tužna glazba, ali osjećaš se dobro dok slušaš. Tematizira ljubav, romantiku, nostalgiju i još puno toga, a prožet je muziciranjem koje djeluje umirujuće, budi pozitivne emocije i teži uzvišenom.

Ste morti čuli za legendu o Picokima? Morti jeste, morti neste, ja bum vam je tak i tak spripovedal. O čem se tu dela? Dela se o tome da su negda z davna, pred skoro šesto let staroga grada Đurđevca šteli Turci prevzeti. Povel ih je Ulama beg, tak se zval. Kad su ljudi vidli da ne bu dobro, zaprli su se med zidine, z namerom obrane. Turci su v polju poleg grada šatore zdignuli i napada planerali. Sprobali su par put znenađenja složiti, al su brzo vidli da su na trdoga oreja naišli. Su naposletku zmislili da buju pustili da prejde neko vreme, kak bi branitelej sfalilo zalih vode, rane i sega, pa buju se sami predali. Prelazili su deni i tedni, a strplenje Turkov je bilo se tenše. Sprobali su pak napada složiti, al neje išlo.

Vnutra med branitelej i drugem živlem je bilo se žmekše. Sfalilo je sega, i jela i pijače skup z municijom. Ostal je još sam jeden picok. Nešće je predložil da ga se skuva i deci razdeli. Med tem, tu se našla jena pametneša bakica i rekla kak picoka treba v top deti i spaliti na Turke, pa morti buju mislili kak nutra ne fali ničesa, čim se z picokom nahitavlju i spradvlju ih. Tak su i napravili i picok je preletel livadu i pred noge Ulama bega opal. On je tad navodno rekel. „Ja ovdje dane gubim, a oni mene orozom gađaju. Da Bog da vam djecu Picokima zvali!" Tak nekak. V glavnom spušil je foru, kak vele današnja deca. Podigel je vojsku i prešel dalje, a Đurđevac nigdar neje v Turske ruke opal. Tak su Picoki dobili svojega imena, kojega s ponosom nosiju i po njem su poznati

V spomen na tej junački posel, sako leto negde krajem lipnja meseca dela se Picokijada. Na tom mestu, kraj staroga grada, složi se lepa predstava nazvana Legenda o Picokima. V njoj se oživi ta povesna epizoda i mudro delo. Jen pot sem ju gledel, pred dvaest let. Već sem zaboravil, bi moral pak do Đurđevca otiti i podsetiti se. Ak bute v prilici, pogleđte i vi svakak. Najte pozabiti pri tem obići još jednu posebnost, Đurđavačke peske. To vam je po prav pustinja, no kak Sahara, samo puno puno menša.

Tko o čemu, ja o šumi, ali ovaj put ne iz prve ruke i bez fotografija. Pročitah naime neveliku knjigu Damira Karakaša „Sjećanje šume“. Nije prvi put da se susrećem s njegovim književnim radom i čini mi se da je ovim uratkom dostigao spisateljsku zrelost i prepoznatljivi stil digao višu razinu. U knjizi tematizira odrastanje u malom zabačenom selu u Lici. Njegovi književni likovi su članovi obitelji, prijatelji i drugi stanovnici tog mikrosvijeta u kojem je na cijeni fizička snaga, spretnost i izdržljivost. Kržljav i boležljiv dječak ponekad je samo smetnja kod obavljanja teških manualnih poslova kojima je ispunjena nimalo laka egzistencija njegove obitelji. Na prvu događaji i okolnosti koji prate to odrastanje djeluju pomalo okrutno, ali lakoća pripovijedanja čini ih prirodnim i kod čitatelja stvara neku vrstu blagonaklonosti, osobito prema glavnom liku. Karakašev stil pisanja je štur, kratkih jasnih rečenica bez dugačkih opisa, bez dociranja i objašnjavanja. likovi su živopisni i uvjerljivi, osobito kad „progovore“ prepoznatljivim lokalnim govorom.

Kroz knjigu se u više navrata provlači motiv šume koja je za dječaka pomalo mistično mjesto, i uglavnom joj pristupa sa strahopoštovanjem. Unatoč tome on ju posjećuje i istražuje u raznim prilikama, bilo da se radi o čuvanju stoke, dječjoj igri ili odlasku u lov sa ocem. Autor vrlo dobro oslikava ambijent šume i stvara atmosferu, koja u konačnici na čitatelja djeluje umirujuće. Rečenice poput, „Magla je gusta, pomiješana s mrakom, ali kako idemo prema šumi sve se više razrjeđuje, zelena boja šume sasvim vidljivo prelazi s lista na list“ djeluju kao neki prozni akvarel nanesen ovlaš, usputno. Lakoća pripovijedanja koju spomenuti prozaik posjeduje, ogleda se recimo u jednostavnoj rečenici: „Autobus drnda i vuče za sobom sunce.“ Takve minijature pružaju dojam da je pisanje, a posljedično tome i čitanje, igra čiji je poligon nepregledno prostranstvo mašte.

Važno ulogu u Karakaševim autobiografskim knjigama, a osobito u ovoj, zauzima lik njegova oca. Opisuje ga kao osobu teške naravi i specifičnog karaktera. To je čovjek čvrste krupne tjelesne građe neprestano zauzet raznim fizičkim poslovima oko kuće ili u polju. Ne pokazuje strpljenje niti naklonost prema drugima. Kao da je u svakodnevnoj borbi s oskudicom izgubio sposobnost biti pažljiv ili je nije ni posjedovao. Na samom početku autor opisuje jednu zanimljivu, pomalo nadrealnu zgodu u kojoj glavnu ulogu igra otac, koji odlučuje srušiti staru drvenu kuću u kojoj je obitelj do tad živjela. Oko nje veže masivne konopce i upreže volove, koje vičući tjera da svom silinom vuku i prevrnu kuću. Nakon što na taj način, uz pomoć životinja, staru trošnu građevinu jednostavno prevrne i iščupa iz temelja, pogleda na trag koji je ostao iza nje u zemlji i ustvrdi: „Nis ni znal koliko je bila gnjila“. Sličnim pomalo neobičnim epizodama i prostodušnim izjavama aktera knjiga obiluje.

Svi smo mi manje-više sebični i uglavnom stvari promatramo kroz prizmu u kojoj se zrcali naše ja. Ta sklonost očituje se i kad smo u ulozi uživatelja nečijeg djela, koje ima umjetničke pretenzije. Tako je meni specifičan odnos autora i njegovog oca zanimljiv, između ostalog, i zato ponekad vučem paralelu sa sobom i vlastitim ocem. I on je dugo radio razne fizičke poslove i tako našoj obitelji osiguravao egzistenciju. Sad zadovoljstvo pronalazi uređujući okućnicu i vrt i tako ostaje u pkretu. Pri tom ima, za njega važan osjećaj, da radi nešto korisno. Neke moje aktivnosti, kao što su fotografiranje, bloganje ili vožnja biciklom, smatra običnim gubljenjem vremena. S druge strane, lik oca iz knjige dovoljno je slojevit i dobro prikazan da u njemu nekad prepoznam sebe. Kad imam malo razumijevanja ili strpljenja za ono što okupira i pokreće moje klince, činim se sam sebi težak i zatvoren. Nakon čitanja, dok ovo pišem, razmišljam, kako obiteljske i druge međuodnose teško možemo jednostavno definirati i smjestiti u kalupe. Možda to nije ni potrebno. Ostaje nam truditi se i iznova ih nadograđivati, kako bi bili kvalitetniji.

Tiho nenametljivo kroz retke ove knjige provlači se i samozatajna i nenametljiva majka. Osoba koja miri ukućane i strpljivo odgaja djecu, imajući pri tom puno senzibiliteta za njihove strahove, snove i nadanja. Možda se donekle uklapa klišej prisutan u književnosti, kad je takav lik u pitanju, ali to joj ne oduzima na snazi i dojmu koji na čitatelja ostavlja. Zabrinuta je za krhko zdravlje dječaka, pa danonoćno bdije nad njim u strahu da za njegovo „falično“ srce. Upečatljiva je scena kad se pješice vraćaju u selo nakon posjete liječniku. Kad dospiju na dio puta koji prolazi kroz šumu, sa obližnjih brežuljka začuje se zavijanje vukova. Majka mu tada samo jače stisne ruku, pa nastave dalje ubrzanim korakom.

Osim šume još je jadan snažan motiv prisutan u imaginariju dječaka koji odrasta u tom izrazito ruralnom ambijentu. Selom se pronese glas da je na obroncima koji ga okružuju nekoga napao medvjed. Lik te životinje, koju zapravo nitko nije ni vidio, naseli se u njegovu maštu sklonu preuveličavanju. Sanjari kako se bori protiv zvijeri koja sije strah među stanovnicima sela. Vidi sebe kao heroja koji seljane oslobađa tereta i straha, kojeg slave svi. Medvjed ga posjećuje u snovima i stalno podsjeća da je tu negdje, kao da vreba. U završnom poglavlju čitatelj svjedoči svojevrsnom finalu te fascinacije, kad dječak uzima očevu pušku, puni je i kreće u konačni obračun, odlučan pronaći zvijer i suočiti se s njom. Na samom kraju Karakaš ispisuje nekoliko efektnih slikovitih rečenica, nakon kojih čitatelj spokojan može zatvoriti knjigu: „Hodam, gazim čas po mahovini, čas po debelim slojevima staroga lišća: grančice mi pod nogama krckaju kao koščice u stopalima. Oko mene noge divovskih stabala: jedva se probijam. Kako ulazim dublje, šuma je sve gušća, mračnija. Nikad kraja; nikad kraja ovoj gustoj šumi.“

Danas sam malo prošetao po centru Samobora, lagano gotovo turistički. Naravno tu je i nezaobilazna kremšnita. Ova mala foto-reportaža upriličena je specijalno za blog Zlatne žbice.



Brza zapjenjena modro-zelena Sava, skela Medsave


Gradski park


Glavni gradski trg


Glavni gradski trg


S jednog od brojnih mostova


Malo orijentalnog štiha


Originalna, fina, kremasta, lagana i ukusna


Oblačno i hladno

Soksi je radio na odvozu smeća. Možda bi bilo korektnije reći prikupljanju otpada, ali on na takve formulacije nije pristajao. Volio je stvari nazvati pravim imenom. Nije bio od velikih riječi. Ako je govorio onda je to bilo kratko odrješito, nekad ironično. Ništa nije radio u rukavicama, osim istresao sadržaj teških kanti u utrobu kamiona. U to vrijeme nismo razvrstavali otpad, samo smo ono što nam nije trebalo bacali u smeće. Za ostalo se pobrinuo Soksi i njegovi kolege. Dok su drugi spavali on je dočekivao zoru na cesti, uz brundanje teškog kamiona, koji je tiskao i mljeo naše viškove.

S poslom je obično završio oko podneva, pa bi se prošetao do Male kavane, kafića u centru. Tad bi obično sjeo za šank i iz boce pio svoje pivo. Često ne bi stao na prvom. Promuklim bi glasom izgovorio tu i tamo kakvu primjedbu ili mišljenje. Ne sjećam se da sam ikad vidio da pije kavu ili čita novine. Gotovo svi su ga poznavali. Rodio se ovdje i proveo u ovom gradu cijeli život. Često bi ga stalni gosti znali počastiti, ali nikad nije tražio. Nakon par rundi nestao bi do novog jutra, pa opet iznova.

Izgledao je kao suborac Richardsa i Jaggera, visok, mršav, špičastog lica, duge prosjede kose. Gazio je u starim gojzericama, a nosio blijede traperice i zelenu vojničku jaknu. Živio je u maloj kućici s roditeljima. Jednom prilikom sam ga posjetio s prijateljem, kojem je obećao posuditi neke stare stripove. Kad smo ušli u njegovu sobu, kao da smo zaplovili malim vremeplovom. Na zidovima su stajali plakati za davno održane koncerte. Mnoštvo ploča i knjiga na policama. Središnje mjesto zauzimao je veliki stari gramofon i ručno izrađeni zvučnici.

Nije poživio dugo. Samo se srušio jedan dan, tako su rekli. Otišao sam mu na sahranu, nije nas bilo puno. Stajali smo na hladnoći, gledajući u skromni lijes, dok su njegovi prijatelji na puhačkim instrumentima svirali melodiju nekog rock klasika. Zaboravio sam kojeg. Nakon sahrane spontano smo se zaputili u Malu kavanu i svi naručili pivo, ono koje je on običavao piti. Podigli smo boce i nazdravili. Za Soksija!

Još malo šume, ovaj put Marča blizu Kloštar Ivanića. Posvetio sam joj jedan tekstualni post u svibnju. Sad objavljujem neke arhivske slike nastale u zadnjih par godina, prilikom bicikliranja ili pješačenja po puteljcima koji prolaze kroz tu šumu. Tehnički gledano slike nisu baš top, jer sam lijenčina, pa ne uzmem aparat, nego slikam mobitelom, ali mislim da i takve donekle dočaravaju ambijent tog komadića prirode.

Hodao je gradom svakodnevno obilazeći svoje punktove. Obično bi pri tom na ramenu nosio iskrzanu putnu torbu, dok je ispred skakutao veliki kuštravi pas. On mu je činio društvo zadnjih godina, koje nisu bile lagane. Skromna, pomalo zapuštena vanjština sugerirala je da se radi o starcu, ali bio je zapravo tek u ranim pedesetim. Za razliku od većine drugih, koji tešku egzistenciju održavaju tragajući za sadržajem kontejnera, on je donekle zadržao dostojanstvo. Nije skretao pogled, kad bi sreo nekog poznatog, već bi pozdravio i srdačno upitao za zdravlje. Nikad nije zatražio novac od nekoga, čak i za najtežih dana, kad je u skromnoj kućici bilo ledeno. Nije ispružio ruku ni kad ga je želudac podsjećao da taj dan još ništa nije jeo.

Sve do prije nekoliko godina živio je, barem naizgled, jednim prosječnim građanskim životom. Kći ga je prestala posjećivati, kad je u velikim zelenim kutijama, počeo tražiti ono što su drugi odbacili. Sramila se zbog toga, iako je živjela daleko. Pogled na oca u tenisicama, koje je netko prije nosio i rano odbacio ili u iznošenoj jakni kričave boje, bio joj je pretežak . U nemoći da mu pomogne izabrala je ljutiti se zbog toga. U toj ljutnji kao da se trudila zaboraviti na nekadašnjeg njega, pažljivog oca, skromnog prometnika lokalne željezničke postaje, koji ponosno i samouvjereno ispraća vlakove.

Supruga ga je napustila ranije. Dugo mu je pokušavala dokazati da je ono što radi ovisnost, te da je predaleko otišao. Slijepo je odbijao njenu pomoć, sve više tonući u svoje listiće i kombinacije. Svakodnevno je studiozno proučavao bilten kladionice, tražeći parove i koeficijente koji će mu donijeti laku zaradu. Što mu je više izmicala, propadao je sve dublje u ambis financijskih i emotivnih teškoća. Strast j prerasla u opsesiju, pa je stradao obiteljski život i posao. Tek kad je osvijestio činjenicu da su ga skoro svi napustili, prestao je odlaziti u kladionicu.

Krivnju za neuspjeh prebacio je na samo jednu osobu, koju čak nije ni poznavao. Vidio ju je samo na televiziji. U vrijeme najveće ovisnosti posložio je skoro savršenu kombinaciju mnoštva sportskih parova. Za mali ulog trebao je dobiti cijelo bogatstvo, vratiti sve uloženo, riješiti se dugova, povratiti normalan život. Pogodio ih je sve, osim jednoga. Taj par bio je zicer, vrlo mali koeficijent, praktički unaprijed dobiven. Uvrstio ga je samo da malo podeblja dobit, ali je tenisačica, koja je bila izraziti favorit, zbog ozljede predala meč.

O šumi Žutici već sam pisao ovdje na blogu. Bio je to moj prvi post u siječnju ove godine. Time sam probio blogerski led. Zanimljivo i sama objava je tematizirala led i zaleđenost. Danas sam unatoč hladnom vremenu sjeo na bajk i napravio jedan krug kroz tu šumu. Prilično je mirno, zima samo što nije stigla. Nisam se dugo zadržao, možda sve skupa dva sata. Sreo sam par šetača, koji su nedjeljno popodne odlučili provesti na zraku, dok su njihovi razigrani psi skakutali uokolo, sretni zbog širine koja im je na raspolaganju. Nisam baš puno fotkao jer je bilo oblačno i ruke su mi se smrzavale čim bi duže skinuo rukavice. Malo sam gledao fotke po starim albumima, pa uz par današnjih objavljujem i neke arhivske iz prijašnjih posjeta Žutici.


3.12.2017.

3.12.2017.

3.12.2017.

2015.

2009.

2009.

2012.

2016.

2016.

2016.

2016.

2016.

2016.

Umoran i iscrpljen, nakon maratonskog, ispunjenog dana ušao je u stan u kojem su supruga i sinčić već spavali. Otvorio je vrata dječje sobe, prišao krevetiću i lagano prešao rukom po dječakovom čelu. Legao je u krevet, spustivši ruku na bedro supruge, koja se jedva primjetno promeškoljila, kad je kroz san osjetila njegov dodir. Prije nego je usnuo, između budnog stanja i sna, začuo je čudne šumove u glavi. Kao lepet krila neke velike ptice, koja iznenada doleti odnekud, zaleprša nekoliko puta i nestane. To ga je malo razbudilo, ali nije pridavao veću pažnju. Ponovilo se još nekoliko puta, ali umor je na kraju prevladao, pa je ipak usnuo. Učinilo mu se da je i u snu čuo taj pomalo uznemirujući zvuk, ali nije mogao biti siguran. Možda je sanjao.

Ujutro, dok se autom vozio na posao ponovno je čuo taj šapat, kao da stanuje u njegovoj glavi. Osim toga, zamijetio je nešto još čudnije, kad bi fokusirao pogled na nešto, slika tog predmeta bi mu se udvostručila. Sve u što je gledao vidio bi dvostruko. Nakon što bi zatvorio oči ili skrenuo pogled, vratio bi se u normalu, ali kad bi fokus opet usmjerio na nešto cijeli prizor bi se razdvojio i dvije slike su se preklapale jedna preko druge. Uhvatila ga je panika. Stao je na autobusnu stanicu pokraj ceste, izašao iz auta i pokušavao udišući svježi zrak, povratiti mirnoću. Pitao se: „Što mi se događa, gubim li razum i doticaj s realnošću“? Nakon par minuta na zraku, vratio se u auto i uz povećanu pažnju dovezao do posla. Pokušao se koncentrirati na posao, ali nije išlo. Šumovi su bili sve učestaliji i glasniji, a dvostruke slike bi se pojavile nakon nekoliko sekundi gledanja u istom smjeru. Rekao je kolegi da mu nije dobro i pokušao mu objasniti što vidi čuje i osjeća. Kolega je prvo mislio da se šali, ali kad je uvidio ozbiljnost situacije, predložio mu je da ode doma i pokuša se odmoriti. Tražio je od šefa slobodno zato što se ne osjeća dobro, ne ulazeći u detalje. Na jedvite jade, probio se kroz gusti gradski promet, pokušavajući objasniti i predočiti sebi novu realnost svijeta koji ga okružuje.

Odmarao se neko vrijeme, nakratko čak i zaspao, ali željeni povratak u normalno stanje stalno je uzmicao. Nije više bio u sposoban nositi se sam s novonastalom situacijom. Nazvao je suprugu i pokušao joj ispričati što mu se događa. I ona je prvo pomislila da se šali, ali dobro ga je poznavala i na njegovu molbu reagirala je promptno, te vrlo brzo došla doma. Odlučili su potražiti pomoć obiteljskog liječnika. Kad mu je telefonom predočio manifestacije slika i zvukova, liječnik mu rekao da teško može ovako na prvu reći o čemu se radi, da takvi simptomi mogu biti prolazni i bezazleni, ali da mogu ukazivati i na nešto ozbiljno i opasno po zdravlje, te mu savjetovao odlazak u najbližu stanicu hitne pomoći. Dok ga je zabrinuta supruga vozila labirintom gradskih ulica pokušavao se šaliti na svoj račun, pa mu je smiješak koji je izmamio na njenom licu ulio prijeko potrebno samopouzdanje. Nakon dugotrajnog čekanja u novouređenoj Hitnoj pomoći velike gradske bolnice, čuo je svoje ime na razglasu. Uputio se do ambulante koja je izgledom podsjećala na one koje je gledao u američkim serijama i filmovima. Ljubazna mlada doktorica slušala je isprekidani zabrinuti monolog u kojem je pokušao objasniti što ga je snašlo. Nakon kraćeg kimanja glavom i unošenja podataka u računalo rekla mu je: „Gledajte, ovdje na hitnoj možemo vam napraviti CT, kako bi isključili tumore i krvarenja u mozgu. S obzirom na vaše godine i opće stanje, mogućnost za takovo što je izrazito mala, a za popunu dijagnozu, morat ćete se naručiti na MR i tako vjerojatno saznati pravi uzrok vaših tegoba.“ Nije do kraja razumio te nove mu termine i relacije, ali odlučio je postupiti po proceduri koju je predložila. Sestra ga je otpratila u drugu sobu, polegla na ležaj unutar neobičnog velikog prstena i uputila da tijekom snimanja ostane potpuno miran. Potrajalo je nekoliko minuta u kojima je neobična naprava, zujala, lupkala i piskutala, dok je kružno skenirala organ, koji je određivao njegovo djelovanje i osobnost. Kad je snimanje završeno ponovno se našao ispred mlade naočite doktorice. Skrušeno je priznala da nije bila dobar prognozer. Nalaz je pokazivao da u vrlo osjetljivom području njegovog mozga postoji malo krvarenje, koje vjerojatno uzrokuje simptome koje opisuje. To je uključivalo trenutnu hospitalizaciju i daljnje hitne postupke. Vratio se u čekaonicu i pažljivim glasom, pazeći da je ne uzruja, prepričao supruzi nove okolnosti, te ju zamolio da mu ode doma po pidžamu.

Do dugo u noć prevrtao se po neudobnom bolničkom krevetu. Osluškivao disanje drugih bolesnika, mahom starijih ljudi, koji su nemirno spavali. Pokušavao je trezveno razmišljati, ali razvoj događaja bio je toliko neuobičajen i nepredvidiv, da ga je jedva mogao misaono pojmiti. S tim kolopletom nemirnih razmišljanja dočekao je jutro, kad je tek kratko uspio usnuti. Željno je iščekivao vizitu koja se sastojala od nekoliko liječnika. Kad ih je dežurni uputio u njegovo stanje, složili su se da hitno treba MR. Kratko su mu pojasnili da će to otkriti uzrok krvarenja i sugerirati daljnje korake. Htio je još nešto pitati, ali brzo su nestali međusobno razgovarajući. Posjetila ga je supruga. Kad je osmotrila interijer sobe, uvidjela dob i ozbiljnost stanja ostalih bolesnika, od kojih su se neki praktički borili za život, vidno se zabrinula. Tješio ju je da njegovo stanje nije tako teško, da ga niša ne boli, samo eto malo čudno vidi i čuje, ali to će se brzo riješiti. Dugo su razgovarali i složili se da klincu ne govore puno, samo da je tata bolestan i mora kratko ostati u bolnici.

Oko podneva je po njega došao tehničar i kroz dugačke bolničke hodnike dopratio ga do odjela radiologije u podrumu zgrade. Opet se našao u prstenu koji zuji, škripi i lupka, samo što je ovaj puno duži i više podsjeća na mali tunel. U gornjem djelu gledao je u tanku plavu crtu koja se protezala po dužini skučene cijevi u kojoj je ležao. On je vidio dvije, koje su na početku bile spojene, a prema kraju se razdvajale i tako činile dugačko slovo V. Taj vrlo uski prostor i neobična mješavina zvukova, od kojih nije čuo ni sveprisutne šumove u glavi, stvorili su mu tjeskobu i nemir, pa mu je laknulo jad je dugotrajno snimanje završilo. Vratio se u bolničku sobu u kojoj je konačno uspio pronaći malo spokoja. Dugo je vrtio razne misli i pitao se kako je moguće da on gotovo mladić najednom završi u ovoj sobi. Nikad prije nije bio ozbiljnije bolestan. Vid i sluh uvijek su ga služili savršeno. Aktivno se bavio sportom, održavao dobru kondiciju i općenito se osjećao dobro. Liječnika gotovo da i nije posjećivao, teško da se može sjetiti kad ga je zadnji put trebao. Odjednom se nađe u društvu teških bolesnika, usred velikog bolničkog kompleksa u ulozi pacijenta sa čudnim simptomima kojima se još ne nazire uzrok, a kamoli rješenje. Dočekao je tako smiraj dana i večer uvjeravajući se da neki izlaz mora postojati.

Novo jutro donijelo je nove vijesti. Posjetio ga je stariji liječnik neurolog i rekao da MR pokazuje postojanje manje tvorbe na krvnim žilama u djelu mozga koji se naziva medula. Krvarenje koje je već prouzročila nije napravilo veliku štetu, ali ako se dogodi veće, posljedice mogu biti fatalne, jer taj dio kontrolira primarne funkcije kao što su disanje ili rad srca. Izlaz je operativni zahvat, ali vrlo rizičan jer je zahvaćeno područje jako osjetljivo i najmanja trauma može dovesti do prekida vitalnih funkcija. Bit će operiran već sutra, ali uz pismenu suglasnost da razumije i prihvaća spomenuti rizik. Nakon što je liječnik otišao trebalo mu je neko vrijeme, kako bi pojmio i rastumačio sebi značenje njegovih riječi. Činilo mu se da s obzirom na dostupne informacije nije sposoban donijeti tako važnu odluku. Nazvao je suprugu i prenio joj najosnovnije. Znala je da ga u tom trenutku treba utješiti ili savjetovati, ali iz telefona je začuo samo tihi prigušeni plač.

Nakon što je stavio svoj potpis na list papira, kojim liječnici na neki način traže alibi, isti dan premješten je na neurokirurški odjel. Donekle ga je umirilo saznanje da će njegovu operaciju voditi najiskusniji neurokirurg u državi, a asistirati će mu cijeli tim kolega. Pokušao je u kratkom razgovoru s njim saznati detalje operacije, te u kakav se rizik upušta, ali iskusni liječnik nije htio puno prognozirati. Rekao je samo da je puno opasnije, ako malena kuglica koja mu stvara probleme ostane u njegovoj glavi, te da sam zahvat neće osjetiti jer će biti u stanju vrlo duboke anestezije. Htio je prije operacije vidjeti sina. Supruga je nakon početnog negodovanja ipak pristala dovesti ga. U tiho predvečerje sreli su se na bolničkom hodniku. Kad mu je nasmijani dječarac dotrčao u zagrljaj i čvrsto ga stisnuo, osjetio je kako mu se oči pune suzama, a pomiješane emocije stvaraju snažnu energiju koja striji cijelim tijelom.

Noć prije bio je spokojan. Donio je odluku i nije više vagao i propitivao sebe. Na ono što je nosio sutrašnji dan više nije mogao utjecati, prepustio se i čekao. Ujutro su mu već u sobi dali prvi anestetik od kojeg mu se počelo spavati. Kroz maglu je vidio kako ga na pokretnom krevetu voze dizalom i kroz labirint hodnika, pa preko zatvorenog mosta koji spaja bolničke odjele i operacijske dvorane. Ispod sitnih oblaka, simpatičnog naziva Božje ovčice, provirivalo je sramežljivo sunce i kroz prozore mosta kratko mu bljesnulo u umorne oči, da bi ih potom sklopio i utonuo u duboki san bez snova.

Kad je nakon dva mjeseca došao na kontrolu, neurokirurg koji ga je operirao, gledao je u zaslon računala i zadovoljno kimao glavom. Rekao je da su nalazi više nego dobri i da se nakon uspješnog oporavka može vratiti uobičajenim aktivnostima. Kad je već krenuo prema izlazu, liječnik mu se obratio i pridodao: „Sjećate se kad ste prije dva mjeseca zabrinuti došli k meni s puno pitanja? Vidite, ni ja tada nisam znao odgovore na njih, ali sada je sve puno jasnije.“ Zastao je kratko, kao da se dvoumi, pa nastavio: „Vi ste mladi gospodine došli vrlo blizu ruba, ali hvala Bogu, niste ga prešli. On, čini mi se, za vas ima drugi plan, pa ste ostali s ove strane. Idite doma supruzi i djetetu i iskoristite darovano.“

Nisu natkriveni, kao oni u okrugu Madison. Ne znam čuvaju li uspomenu na neku Francescu i Roberta. Možda me inspiriraju da napišem neku sličnu priču, tko zna. Ima ih čak osam na relativno kratkom potezu, možda nekih tri kilometra. Preko tri centralna prolazim autom, biciklom ili pješice svakodnevno, po ostalima povremeno. Spajaju dvije obale rječice Lonje koja vijuga kroz naš mali grad.


Uski pješački na ulazu u naselje Jalševec. To su zapravo naftne cijevi iznad kojih je uski plato s ogradom. Kod njega počinje ili završava, ovisno kako se gleda, novouređena šetnica.



Ispred specijalne bolnice Naftalan. Ove godine obnovljen, obučen u drvo. Dio je šetnice koja ide po nasipu kraj Lonje, djelom po jednoj, pa po drugoj obali.



Nedavno uređeni u Omladinskoj ulici. Projektant kaže da ovi izlomljeni stupovi predstavljaju naftne klackalice, po kojima je kraj prepoznatljiv. Ne znam koliko je uspio s tom simbolikom. Najbliži je možda romantičnoj predodžbi gore spomenutih. Spontano su na sajlama, koje prolaze kroz stupove, počeli nicati lokoti zaljubljenih parova. Nije nova ni originalna pojava, ali je simpatična.



Najbliži centru, u Ulici Kralja Tomislava. U neposrednoj blizini je gradska vijećnica, crkva i park. Predviđen za obnovu ove godine. Dobit će novu ogradu sa staklenim panelima i stupovima između. Trenutno se uređuje dio šetnice koji izlazi pokraj njega.



Savska ulica, najduža u gradu, također friško uređen. Dobio je bijelu rupičastu ogradu koja bi trebala simbolizirati posavsku tradicijsku nošnju. Kraj njega će završavati ili počinjati, predviđena šetnica, kad bude izgrađena do kraja.



Obilaznica, po njemu se odvija isključivo automobilski promet. Iako ima stazu i ogradu pokraj kolosijeka, nema je ni prije ni poslije, pa nikad na njemu nisam vidio pješaka.



Još jedan mali pješački. Zapravo više pokrov za cijevi koje prolaze ispod. Vrlo rijetko u uporabi.



U naselju Šarampov donji. Slabo prometan, prelaze ga uglavnom rijetki šetači i biciklisti i stanovnici naselja, kojih je sve manje. Uočavam na imanjima puno natpisa: Za prodaju.