Usputne bilješke

Duga kompozicija zaustavila se, uz glasnu škripu i cvilež, na malom željezničkom kolodvoru. Ušla je u vlak, koji se lijeno pokretao dok je, nesigurno balansirajući na nogama, tražila slobodno mjesto u polupraznim kupeima. Kad je kroz jedva odmaknutu zavjesu od iskrzanog baršuna uočila gotovo prazan kupe, odlučila je ući, uz kurtoazno pitanje. Slobodno? Unutra je sjedila mlada djevojka, duge crne kose, izrazito privlačnih crta lica. Na postavljeno pitanje odgovorila je srdačno: Da, da naravno. Sjela je do prozora preko puta djevojke, na čijem je krilu počivala nevelika knjiga, kimnuvši joj u znak pozdrava. Djevojka je uzvratila pozdrav i usnicama, na kojima se diskretno isticao zagasiti ruž, oblikovala jedva primjetan smiješak.

Iz torbice je izvukla mobitel i bez izrazite potrebe prstima prelazila po glatkoj površini njegovog zaslona, nakrcanog raznobojnim ikonicama. Nakon par minuta spremila je telefon i kroz zamućeno staklo promatrala kaleidoskop krajolika, koji se otimao promicanju. Razmišljala je kako vožnja vlakom čini poimanje prostora i vremena drugačijim. Povremeno kloparanje metalnih kotača davalo je ritam tim nasumičnim mislima. Neujednačeni huk zraka, koji je šibao vagone, sačinjavao je prikladnu melodiju za taj unutarnji monolog. Kad je skrenula pogled na djevojku, pažnju joj je privikla tanka knjiga, mekog uveza, skromne vanjštine. Na otvorenim stranicama nazirali su se kratki reci nejednake dužine, pa je ispravno pretpostavila kako knjižica ne krije u sebi prozni tekst. Srce joj je zakucalo jače, kad je djevojka, kako bi se bolje namjestila u sjedalu, kratko podigla knjigu i tako slučajno pokazala naslovnicu.

Bila je to njena prva i jedina zbirka poezije, podsjetnik na mladost kad su žive poetske slike tražile da ih se pretoči u riječi koje oblikuju stihove. Na nagovor prijatelja, vlasnika male izdavačke kuće, pristala ih je objaviti. Tiskano je jedno izdanje, naklade od svega sto primjeraka, koje su uglavnom čitali njeni poznanici i prijatelji. Kako je ova simpatična djevojka došla do svojega, to je trenutno bilo manje važno. S godinama koje su nastupile gotovo da je zaboravila na taj ukoričeni spomenik mladenačkih čežnji, strasti i sanjarenja.

Osjetila je jaku potrebu odmah joj reći da je ona nekad prije napisala te pjesme i pojasniti joj okolnosti u kojima su nastale. Ali istovremeno joj se ta ideja učinila kao nepotrebno hvalisanje, kojim će pokvariti čaroliju nenadanog susreta. Djevojka je ustala, izašla na uski hodnik i leđima okrenuta, gledala kroz prozor. Knjigu je odložila na sklopivu policu, pričvršćenu ispod prozora kupea. Pogledavala je kroz uski prorez zavjese čas djevojku, čas požutjele korice sa svojim imenom, da bi u trenu odlučila. Posegnula je za starim nalivperom u torbicu, uzela knjigu i na prvoj stranici ispod naslova napisala: Draga djevojko, želim ti puno ostvarenih snova, nadanja i beskonačnih putovanja. Potpisala se i navela datum. Par trenutaka prije nego se zavjesa pomaknula, a klizna vrata zaškripala, spustila je knjigu i ustala. Kad je vlak počeo usporavati, krenula je van i u prolazu uz smiješak ljubazno rekla djevojci: Moja stanica, doviđenja!