Usputne bilješke

Bazen u Ivanić-Gradu. Izgrađen prije tridesetak godina, ali u njemu se nitko nikad nije kupao, osim žaba i drugih vodozemaca koji su nastanili baru koja se s godinama stvorila. Nisam uspio saznati pravi razlog nezavršenosti, možda neka greška prilikom projektiranja ili izvođenja radova, možda neka politička ili financijska zavrzlama. Sad više nije ni važno. Nedaleko od ovog radi se jedan manji u sklopu kompleksa specijalne bolnice Naftalan. Navodno će biti otvoren za građanstvo. Postoji još jedan neveliki u sklopu privatnog sportsko rekreacijskog centra. Uglavnom, Ivanić-Grad nema gradski bazen ili ima, ali nije za kupače.

Prije desetak godina skupina entuzijasta pokrenula je Pool film festival, manifestaciju koja se održavala, kako joj ime kaže, u tom bazenu i oko njega. Trebalo je prvo ispumpati ustajalu vodu i očisti višegodišnje naslage mulja. Priključio sam se skupini volontera koja je to radila. Desetke kanti punih svega i svačega smo izvukli. Našli smo čak i jedan bicikl. Kad je bazen uređen gledali smo zanimljive filmove i uživali u dobrim koncertima nakon njih. Trajalo je to par godina. Festival se još uvijek održava, ali mu je termin prebačen u jesen i obično bude loše vrijeme. Organizatori tad prebace projekcije i koncerte u kino i dvoranu. Zadnjih par godina nisam išao.

Ovo sam danas kliknuo dok sam hodao po nedavno izgrađenoj šetnici, koja prolazi nedaleko od tog našeg poola. Privukli su me ovi grafiti i natpis sa podu. To mi je novo, nastalo vjerojatno u zadnjih godinu-dvije, od kad nisam navraćao.

Laganim korakom gazio je po nogostupu, pažljivo promatrajući automobile parkirane sa strane. Uočio je jednog starog bijelog Mercedesa, gotovo oldtimera, na drugoj strani ceste, prišao mu bliže i kad je vidio da je otključan, potraga je završila. Osvrnuo se naokolo, provjeravajući promatra li ga netko, opreznim pokretom otvorio vrata i sjeo na mjesto vozača. Kratko je bacio pogled na uredan, dobro očuvan interijer vozila. Sagnuo se i uvježbanim pokretom skinuo plastični poklopac ispod volana. Izvukao je dva električna voda, koji su kratko zaiskrili kad ih je spojio. Pouzdani njemački stroj glasno je zabrundao, te nastavio ravnomjerno presti u praznom hodu. Dok je namještao unutarnji retrovizor na kratko se susreo s vlastitim pogledom, između bora oko očiju. Na licu, prošaranom kratkom prosijedom bradom, mu se stvorio jedva primjetan smiješak, dok je gledao kazaljku koja je sugerirala da je rezervoar gotovo pun. Rukama je pažljivo obujmio volan, ubacio u brzinu i uključio se u gusti jutarnji gradski promet.

Vozio je polagano, nenametljivo klizeći u koloni po dugačkoj gradskoj aveniji, dok mu je jutarnje sunce ostajalo iza leđa. Dok je stajao, na križanjima je ispod oka promatrao nervozne vozače, koji su namršteni nestrpljivo iščekivali zeleno svijetlo. Na izlazu iz grada stisnuo je gas i ležerno mijenjao brzine, osluškujući neki unutarnji ritam automobila, kojeg je sve bolje osjećao. Izašao je na slabo prometnu lokalnu cestu koja je presijecala nepreglednu zelenu ravnicu, kao da je netko olovkom potegnuo dugačku crnu liniju. Prepustio se mješavini zvuka, što su ga tvorili kotači gazeći po asfaltnoj podlozi, zrak koji je šuštao uokolo i brujanje motora. Prošao je kroz prostrana polja suncokreta u kojima su veliki žuti cvjetovi žedno upijali jutarnju svjetlost. Nije palio radio, kako bi što izravnije doživio vožnju kojoj se prepustio. Zaustavio se kad je ugledao natpis Gostiona na povećoj kući u jednom selu. Dok je sjedio u hladu male terase i pio bljutavu tekućinu, koju je nezainteresirani konobar pretenciozno prozvao kavom, osluškivao je pucketanje uzrokovano hlađenjem metalnih dijelova. Umirivao ga je taj zvuk, koji je značio da je stroj suvereno svladao pristojnu udaljenost i također mu je potreban predah.

Kad je podnevno sunce odlučilo žariti visoko u zenitu, dospio je u slabo naseljeno, bregovito šumsko područje kroz koje se cesta u više navrata uspinje, spušta, vijuga i provlači čineći mnoštvo zavoja. Dok je bijela lađa, koju je samo posudio za ovu priliku, elegantno nalijegala na njih, odškrinuo je prozor puštajući da svježi gorski zrak ulazi u unutrašnjost i tvori tako ugodno okruženje. Trokraka zvijezda na vrhu poklopca motora služila mu je kao orijentir u tom polumračnom šumskom labirintu punom sjena. Zastao je kratko i protegnuo ukočene noge na proplanku obrubljenom hrastovim stablima, osluškujući vjetrić koji je šuškao među granama. Kad je konačno ostavio taj šumski svijet iza sebe najednom je dospio u krševiti krajolik, pa je uska cesta bila okružena niskim kržljavim raslinjem, koje je među kamenjem tražilo svoje mjesto pod suncem. Odlučio je stati na maloj trošnoj osamljenoj benzinskoj postaji usred tog kamenjara, kad je osjetio da ga želudac podsjeća kako cijeli dan nije ništa jeo. Dok je, sjedeći na klimavoj klupici ispod nakrivljene nadstrešnice, žvakao žilavi sendvič i pio mlako pivo iz limenke, promatrao je velika buljooka prednja svijetla. Činilo mu se da je auto, koji se presijavao na popodnevnom suncu, u tom trenutku nijemi svjedok njegovih traganja i lutanja.

Nastavio je dalje po samotnoj cesti, kroz pusti mjesečev krajolik okružen mnoštvom sitnih stijena, pijeska i suhe trave. Vozeći, promatrao je kroz vjetrobransko staklo je taj živopisni reljef izrezbaren dugotrajnim utjecajem prirodnih sila. Crvena vatrena kugla ispred njega polagano je stremila prema obzoru, bojeći nebo i zemlju u stotinu različitih crvenih nijansi. Kad je izašao iz malog tunela, u širokom podnožju ispred ukazao se svjetlucavi primorski grad razbacan po brežuljcima. Iza se razlijevao veliki morski zaljev površne mirne kao ulje, uokviren otocima u daljini. Zaustavio je auto na jednom vidikovcu, izašao van, pripalio cigaretu i dugo promatrao panoramski prizor, puštajući da se cijelo tijelo nauživa tog umirujućeg krajolika. Sjeo je u auto i krenuo se spuštati prema gradu serpentinama, koje su kao beskrajna zmija vrludale prema gradu. Učinilo mu se da ga hvata umor kad se nad gradom, u koji je ulazio, počeo hvatati prvi sumrak. Kao da je i stroj, koji je suvereno plovio cestom cijeli dan, počeo gubiti dah.

Dovezao se do policijske postaje i parkirao auto ispred. Prije nego je ušao unutra pogledao je kako bijeli iscrpljeni drug sneno počiva, okupan slabim narančastim svjetlom ulične rasvjete. Kad ga je kasnije stariji inspektor pomirljivim, gotovo prijateljskim tonom upitao: „Nije mi jasno, ako si već pobjegao iz zatvora i ukrao auto. Umjesto da se pritajiš negdje, ti se cijeli dan voziš i dođeš praktički nama u zagrljaj.“ Nakon kraćeg razmišljanja, pogledao ga je i odgovorio smireno, gotovo ležerno: „Nedavno mi je doktor rekao da, zbog bolesti koja me nagriza, neću još dugo. Htio sam još jednom osjetiti kako se dugačka cesta odmotava preda mnom i vidjeti more“.

Nedavno sam negdje na internetu naišao na podatak da u našoj zemlji postoji sedam riječnih skela, koje službeno prometuju. Ako je taj podatak točan, onda ih se jedan veći dio nalazi u široj okolici mjesta u kojem živim. Prva je Medsave, blizu Zaprešića, zatim Oborovo, pa Dubrovčak Lijevi i Tišina Kaptolska, kod Siska. Još su dvije na Savi nizvodno, negdje na području Županje, čini mi se. Sedma je Križnica, povezuje jedini komadić Hrvatske, koji je na lijevoj obali Drave. Pokraj nje je viseći most, ali je prilično uzak i moguće ga je prijeći samo pješice ili biciklom. Nedavno je to mjesto jedan bloger snimio dronom iz zraka. Objavio je video ovdje na blogu. Iz te perspektive izgleda vrlo zanimljivo. U mojim dugoročnim planovima je vožnja bajkom do tamo, kako bi iz prve ruke stekao dojam.

Nakon skoro mjesec dana, danas sam sjeo na bajk i stisnuo pedale. Falio mi je zvuk koji kotači stvaraju dok prelaze po asfaltnoj podlozi. Dobro, sad se baš i ne čuje, jer je zahladilo, pa moram ispod kacige nositi tanku kapu, ali znate što hoću reći. Krećem iz Ivanića i laganim tempom prelazim prvih desetak kilometara, te stižem u Dubrovčak Lijevi. Iznenađuje me vrlo visoka Sava. Spuštam se do skele, koja je na drugoj strani, ali skelar čim me vidi pokreće svoje plovilo i dolazi po mene na drugu obalu. Ukrcavam se, a on mi sugerira da naslonim bicikl na tačke u kojima su drva za peć, koja se nalazi unutar kabine u kojoj boravi. Dok fotografiram, komentiram kako je vodostaj visok, a on mi veli da je u samo šest sati, od jedan u noći do sedam ujutro porastao za skoro pet metara. Taj podatak me tjera na razmišljanje kako nepredvidive mogu biti prirodne sile, koje po svojoj mjeri oblikuju naš okoliš. Dok prelazite skelom doživljaj same rijeke je prilično upečatljiv. Vrlo ste blizu površine, pa je pogled izravan. Pod nogama možete osjetiti njezinu snagu, osobito kad je vodostaj visok. Brza matica tada stvara glasni huk ispod skele, dok okolo promiču komadi stabala i koječega što je pokupila usput. Prelazim na drugu stranu gdje me dočekuje oko pet kilometara prilično loše ceste s puno rupa i zakrpa. Na tom djelu, žalim što sam prethodno stao na benzinskoj i napumpao gume, ali nakon mjesta Desno Željezno cesta postaje bolja, pa je vožnja ugodnija. Dan je bio vedar s malo razbacanih oblačaka, pa me uglavnom prati sunce dok pedaliram pustim ravnim krajolikom, zastajući samo radi fotografiranja. Brzo dolazim u Desno Trebarjevo, rodno mjesto braće Radić. (neki lokalni šaljivac se referirao na tu činjenicu tako što je flomasterom na ploči na kojoj piše ime mjesta napisao: Hrvatski Betlehem) U Martinskoj Vesi dočekuje me krasan viseći most koji elegantno prekoračuje nabujalu Savu. Zastajem i fotografiram ga, iako u arhivi imam dosta fotki na kojima mi pozira. Osim što je vrlo korisna građevina za lokalno stanovništvo, i vizualno je dojmljiv i plijeni pažnju. Kratko odmaram i prelazim na lijevu obalu, pa po pedali doma.

Dalje vozim poznatom cestom, koju sam zadnjih godina puno puta prošao, i čini mi se da znam svaki zavoj. Sunce je tada već dosta nisko, pa sam prisiljen obući tanku jaknu, koju vozim u torbi na paktregeru. Misli mi nasumično šaraju dok u dobrom ritmu nižem kilometre. Odlučim stati na izlazu iz mjesta Luka Lijeva i baciti pogled na Savu koja na tom mjestu svladava veliki zavoj, pa je pogled gotovo panoramski. Odustajem jer prema meni trče dva psa i mahnito laju. Vozim dalje ignorirajući ih, ali ne odustaju. Veći i glasniji pokušava doći zubima do mog nezaštićenog zgloba, pa sam prisiljen odgrnuti ga nogom, nakon čega ipak odustaju. Osjećam kao mi se tijelom širi val nelagode od tog iznenadnog susreta, pa mi treba neko vrijeme dok povratim mir i opuštenost. Stižem opet u Dubrovčak Lijevi, kratko odmaram već umorne noge, promtrajući skelu na koju se spušta prvi sumrak. Skelar mi mahne s druge obale i nakon što u odzdravim, nastavljam do Ivanića sa upaljenim svjetlima.

Dok prelazim nadvožnjak na samom ulazu u grad ispod projuri kamion iz kojeg se začuje kratko paap. To nije prvi put da me nepoznati vozači kamiona pozdravljaju na tom mjestu i ta sitnica mi obično popravi raspoloženje. Razmišljam kako za volanom vjerojatno sjedi netko tko provodi godine u monotonoj samotnoj vožnji, pa mu i pojava bicikliste u polumraku na nadvožnjaku može biti razlog da malo razbije monotoniju i kratkim zvukom zapara prohladni kasnojesenski zrak.

Prije par tjedana gradska knjižnica Ivanić-Grad ugostila je Davora Rostuhara, putnika, pisca, fotografa i još mnogo toga. Čitao sam zadnjih godina njegove knjige i pratio putovanja i projekte, pa sam sa zanimanjem otišao u knjižnicu i iskoristio priliku uživo iz prve ruke poslušati priče i iskustva. Više od dva sata govorio je Rostuhar o svojim putovanjima, projektima, knjigama i koječemu. Bez moderatora i drugih gostiju, sam je brojnoj zainteresiranoj publici približio ono čime se bavi i što ga okupira. Naglasak je bio na najnovijem projektu za koji se priprema već dvije godine, a nazvao ga je Polarni san. To je naime prva hrvatska ekspedicija na južni pol u kojoj planira u pedesetak dana pješice prevaliti 1200 kilometara po nepreglednoj ledenoj pustoši krajnjeg juga planeta. Pri tom neće koristiti nikakvu vanjsku energiju, a za sobom će u saonicama, koje će na početku težiti čak 130 kilograma, vući hranu, opremu i sve što mu je potrebno za to, nimalo obično putovanje. Trenutno je na krajnjem jugu južnoameričkog kontinenta gdje obavlja posljednje pripreme. Za dan-dva kreće i o svemu nadahnuto i detaljno piše u Ekspedicijskom dnevniku. Osim što je inovativan, prilično odvažan i dobro organiziran, i pisanje mu nije strano, pa sa zanimanjem čitam taj dnevnik. Vješto opisuje situacije i emocije i prenosi atmosferu i energiju fascinantnih mjesta koja posjećuje, pa čitajući imam dojam, da je putovati i ostvarivati snove lako, samo treba krenuti. Ako sam nekoga zainteresirao, može kliknuti na kek.hr i narednih tjedana pratiti njegovu avanturu i uživati u bjelini antartičkog ljeta u gotovo izravnom prijenosu.

Izašao je iz stana nakon još jedne maratonske rasprave u kojoj su oboje ponovili po tko zna koji put iste suprotstavljene argumente. Kad je zakoračio na stubište učinilo mu se da iznutra čuje tihe jecaje. Na trenutak je pomislio vratiti se unutra i utješiti je, ali odustao je od toga. Odlučio je kako će to učiniti ujutro kad ustukne ljutnja, a nastupi ravnodušnost. Stupio je u hladnu zimsku večer, ali zbog navale adrenalina nije osjećao kako ga oštri zrak štipa za obraze. Hodao je pokušavajući se sjetiti povoda večerašnje svađe. Znao je da to nije važno, i duboko u sebi je osjećao da su kamen spoticanja razlike koje su dugo ignorirali i gurali pod tepih.

Nakon duge šetnje stigao je u klub u kojem je skupa s još dva prijatelja nastupao svaki tjedan. Bio je to mali skladno uređeni podrum u centru grada, koji je nekad davno služio kao zatvor. Svirali su uglavnom blues standarde uz ponešto autorskih stvari za koje je on napisao tekst. U tim autorskim pjesmama vješto su komponirali elemente jazza, šansone, ponekad i sevdaha. Note koje su producirali bile su pune melankolije, ali lišene patetike. Publika im nije bila brojna, ali redoviti gosti i poneki zalutali novi cijenili su originalnost i beskompromisnost takvog muzičkog izričaja.

Iako su već trebali početi s nastupom sjeo je za šank, pripalio cigaretu i tražio od konobara dupli dži-pi, interna šifra za gorki pelin. Promrsio je prijateljima da mu glasnice zahtijevaju visinsku pripremu. Dobro su ga poznavali i bilo im je jasno da večer nije počela dobro, pa ga nisu požurivali. I sami su se odlučili za piće, dok čekaju da im frontmen dostigne radnu temperaturu. Otpuhivali su dimove, okretali čaše i svaki za sebe prebirali po mislima, da bi nakon inzistiranja vlasnika ipak započeli sa svirkom. Krenuli su lagano rutinski, gotovo stidljivo, ali kako je večer odmicala sve više su se unosili i postizali puni zaokruženi sound bez zadrške. Uz par kraćih pauza, satima su ispunjavali zimsku noć sjetnim melodijama i odlučnim rifovima. On je glasom oblikovao muzičke priče, koje su naizgled tužne, ali na slušatelja ostavljaju pozitivan dojam i čine da se osjeća dobro. Malobrojna zamišljena publika duboko je utonula u tu zvučnu oazu i kao da je pri tom zaboravila na vrijeme i vanjski svijet.

Nakon svirke, kad su se svi razišli, ostao je sam sjediti zagledan čašu ispunjenu oporom tekućinom. Konobar mu je na odlasku dobacio da zaključa kad krene. Dočekao je tako jutro u oblaku duhanskog dima, dok mu je alkohol mekšao drvene misli. Kad je svanulo izašao je na van i promatrao kako po još uspavanom gradu pada gusti snijeg. Hodao je po nepreglednoj bjelini, pustivši da mu pahulje padaju po kosi i ramenima. Kad je došao pred zgradu, vidio je svježe tragove u snijegu, kako odmiču od ulaza prema ulici. Znao je u tom trenutku da je otišla, a osjećaj koji ga je pritom obuzeo nije mogao definirati. Ušao je u prazan stan i legao na kauč. Dok mu se otopljeni snijeg slijevao niz lice, pustio je da mu na teške kapke nalegne gusta tišina.

(fikcionalna kratka priča, likovi i situacije su izmišljeni)


Tog jutra probudio se ranije nego inače i osjetio laganu bol u nozi. Kao da mu je tijelo signaliziralo promjenu vremena koja je nastupila naglo. Nakon desetak sunčanih toplih listopadskih dana, odjednom je stigla zima, bez najave, bez poziva. Jutarnji mraz prekrio je polja, dok je gusta magla nalegla na prostranu slavonsku ravnicu. Izvukao se iz postelje i nakon oblačenja i umivanja pristavio kavu, gustu tursku, kako oboje vole. Nju je pustio još spavati, nema žurbe, nikud ne idu danas. Zapravo od kad su u mirovini, rijetko odlaze dalje od kuće. Ona uglavnom obavlja kućanske poslove ili uređuje vrt i cvijetnjak, a on se za toplijeg vremena vrzma po dvoru, ili kucka nešto u maloj radionici, koju je godinama nadopunjavao alatom i drangulijama. S ljudima iz sela su dobrim odnosima, ali ne i srdačnim. Porazgovaraju s nekim tu i tamo, pomognu oko nekog posla, ako treba, ali uglavnom vrijeme provode sami. Iz grada im povremeno dolaze djeca, s unucima koji su im veliki izvor radosti i zadovoljstva. U dane kad su oni tu sve je nekako ljepše radosnije ispunjenije. Nakon što odu još dugo ostane u zraku ta mladost i radost koja im je pogonsko gorivo za samotne dane. Sjedio je i kroz kuhinjski prozor gledao van na ulicu rijetke prolaznike i poneki automobil. Iz zvučnika upaljenog radija dopirao je poznati glas spikera koji je deklamirao jutarnje vijesti. Nije ih slušao, bila je to samo zvučna kulisa koja je nadopunjavala jutro. Kad se ona probudila došla je u kuhinju i pozdravila ga. Šaljivo i pohvalno se referirala na činjenicu de je kava već na stolu i sjela nasuprot njega. Sjedili su tako u tišini i promatrali svaki svoju šalicu. Nakon kratkog neobaveznog razgovora o vremenu i svakodnevnim stvarima, rekao je: Danas ću otići, ima stvari koje nam ne trebaju. Ona se nije složila s tim, rekavši: Nemoj danas, hladno je, dosta si napravio. Na to je on mirnim glasom ustvrdio: Neka, ići ću i nama su drugi pomogli kad je trebalo.

Nakon početnog negodovanja, ipak mu je odlučila pomoći. Iz raznih ormara vadili su staru, dugo nekorištenu, odjeću i pažljivo je slagali u kartonske kutije. Iznenadila ih je količina stvari koje su dugo čuvali, a da za to nije bilo izrazite potrebe. Našlo se tu kaputa, jakni, zimskih vesti i nekoliko pari cipela. Puno toga ostalo je od djece, koja u gradu žive nove živote u kojima im ti odjevni predmeti iz mladosti nisu potrebni. Kutije su odnijeli do auta, starog dobrog Renaulta četvorke, koji ih je dugo vjerno služio, da bi ih potom on pažljivo unutra složio i krenuo prema prihvatnom centru na rubu sela, kroz posljednje ostatke jutarnje magle. Vozio se lagano prema velikoj livadi na kojoj su djelatnici i volonteri Crvenog križa postavili velike šatore i u njih smještali izbjeglice koje su i dalje pristizale. Vozeći se razmišljao je o ljetu koje je prošlo, tijekom kojeg su rijeke ljudi navirale u selo sa svih strana. Zaposjeli su željeznički kolodvor, parkić kod crkve i okolne ulice. Uplašeni i nervozni pješačili su dalje ili tražili prijevoz do drugih zemalja, a da ni sami nisu znali što ih tamo čeka i tko će ih tamo odvesti. Poveo se tada za primjerom drugih mještana i iscrpljenim i gladnim ljudima ispred kapije dijelio vodu, voće, ponekad kruh i sve što se našlo pri ruci. Netko je znao ući u dvor i samo oprati ruke na starom zdencu i umiti se ili sjesti par minuta na klupicu i u hladu velikog oraha odmoriti umorne noge. Pogledi zahvalnosti i osmjesi umornih ljudi potvrđivali su mu da im darovane sitnice puno znače.

Kad je stigao u ograđeni centar, koji se sastojao od mnoštva kontejnera i šatora, dočekao ga metež u kojem su brojni promrzli ljudi stajali u grupicama, hodali okolo, glasno razgovarali međusobno i gestikulirali. Već prvi pogled na njihovu tanku odjeću uvjerio ga je u ispravnost onoga što je činio. Uokolo je bilo razbacano mnoštvo smeća, a iz privremenih nastambi širio se neugodan miris ljudskih tijela koja dugo nisu imala pristup tekućoj vodi. Jedan mu je mladić dobacio nešto, ali ga nije razumio, pa je nastavio dalje. Javio se volonterima Crvenog križa, kratko s njima porazgovarao, pitajući za trenutno stanje u kampu i predao im stvari koje je dovezao. Dok je hodao prema autu približio se starom rasklimanom autobusu čiji je motor radio, a unutrašnjost bila dupkom ispunjena putnicima, od kojih su neki stajali. Podigao je pogled i kroz prozor ugledao ženu pedesetih godina, tamnije puti. Na glavi je imala crnu maramu, koja joj je pokrivala kosu. Vrlo dobro je pamtio lica, a njeno mu se odmah učinilo poznato. U trenu se sjetio. Bila je to djevojka, koja mu je pomogla kada je sredinom osamdesetih pao i ozlijedio nogu. Radio je tada u Iraku na obilježavanju trase budućeg Sadamovog autoputa. Diktator je, nakon posjeta Americi, fasciniran tamošnjim cestama, pokrenuo val cestogradnje u zemlji kojom je upravljao. Za to su mu trebali i strani radnici i inženjeri. Slučajno je naišla, i kad je vidjela što mu se dogodilo otrčala je po pomoć. Vratila se brzo s nekoliko seljana, koji su ga na improviziranim nosilima prvo donijeli do obližnjeg sela, a potom odvezli u grad u bolnicu.

Kad je pogledala iz autobusa u njegovom smjeru, oblikovao je usnicama: Šukran, jedinu riječ Arapskog koju je zapamtio. Ona ga je začuđeno gledala i jedva primjetno se nasmijala, da bi se potom okrenula na drugu stranu. Nije ga prepoznala, ali to nije ni očekivao, nije bilo ni važno. Autobus je potom lagano krenuo cestom, koja se odmotavala po nepreglednoj ravnici. Pratio je pogledom kako se udaljava i pretvara u točkicu na horizontu, iza kojeg je, pomislio je to, čučala bolja budućnost.

Prije otprilike dvije i pol godine, negdje tamo početkom srpnja 2015. Uputio sam se na svoje prvo (za sada jedino) višednevno putovanje biciklom. Odlučio sam krenuti od doma iz Ivanić-Grada, a za cilj sam odbrao Ilok, najistočnije mjesto u Hrvatskoj. Prethodno sam mjesecima na internetu čitao o iskustvima drugih putnika koji su odabrali bicikl kao sredstvo prijevoza, odnosno putovanja. Njihove priče su vrlo različite, ali iz svaka me djelomično inspirirala da se odlučim i sam krenuti. Trebalo je cijelu stvar staviti u neke realne okvire, pomiriti obiteljske i poslovne obaveze, te pribaviti neke stvari i osigurati džeparac potreban za pet dana boravka izvan kuće, odnosno na cesti. Na bicikl sam okačio bisage nakrcane svim i svačim (prethodno kupljene na Jakuševcu) malu torbicu za dokumente i foto-aparat, torbicu s alatom i rezervnim dijelovima i tri boce s vodom. Na sve to je trebalo još privezati šator, što je sve skupa prilično otežalo bicikl, ali bio sam spreman krenuti.

Na samom početku, prvih dvadesetak kilometara vozim poznatom cestom prema Križu, dok mi se u trbuhu stvara pozitivna nervoza, a u mislima se javlja sumnja da sam možda letvicu postavio previsoko, odnosno predaleko, te se nazire strah od neuspjeha. Nakon prelaska mosta na rijeci Česmi u susret mi dolazi pješak s velikim ruksakom na leđima. Kad mu priđem bliže prepoznam azijatske crte lica i uočim okačenu južnokorejsku zastavu. Oduševljeno stanem i pozdravim ga. Uspostavljamo komunikaciju na klimavom engleskom i saznajem da se zove Henjoun (izgovara se Henđun, tako mi je rekao) i da je doputovao avionom iz Seula u Istanbul, odakle je krenuo pješačiti, a cilj mu je doći u Španjolsku. Njegova priča me oduševljava, pa nakon neizostavnog slikanja i razmjene facebook podataka, krećemo dalje svatko svojim putem. (U mjesecima koji su uslijedili pratim ga na facebooku i saznajem da je uspješno priveo kraju svoje putovanje i hodočasničkim putom Camino de Santiago stigao do svetišta na obali Atlanskog oceana) Taj susret mi razbija početnu nervozu, pa osokoljen nastavljam dalje pedalirati prema Popovači. Tu zastajem radi kave i kratkog odmora u kafiću u centru, da bi potom krenuo dalje i oko podneva stigao u Kutinu. U tom gradu radim nešto dužu pauzu koja uključuje šetnju po centru, ćevape, radler i odmor na ležaljki u skrovitom djelu gradskog parka. Nakon dvosatnog odmora, unatoč velikoj vrućini, krećem dalje, prolazim kraj ogromnog postrojenja Petrokemije i dolazim u mjesto Banova Jaruga. Tu odlučujem kratko stati kako bih fotografirao veliko jezero, malo odmorio već umorne noge i sakrio se od sunca koje je nemilosrdno pržilo. Vozim dalje i u kasnim poslijepodnevnim satima stižem u Novsku, cilj prvog dana. Tu pronalazim kuću časnih sestara Kćeri božjeg milosrđa čija je članica i moja mlađa sestra, koja mi je organizirala prenoćište u Novskoj. Njihov sam gost na večeri, tijekom koje izražavaju svoje čuđenje mojom idejom da zacrtani put prođem na biciklu, te me upozoravaju da mi je jako srpanjsko sunce već uzrokovalo crvenilo na licu, rukama i nogama. Nakon večere odlazim svojim domaćinima, ljubaznom bračnom paru umirovljenika. Oni me, iako se prvi put vidimo, primaju u svoju kuću na konak i stavljaju na raspolaganje sobu u kojoj uživam maksimalni komfor, koji uključuje čak i Internet. Javljam se doma, postavljam par slika na facebook i odlazim spavati zadovoljan prvim danom putovanja.

Drugu najdužu dionicu, zbog velike vrućine i žege, odlučujem prijeći u prijepodnevnim satima. Budim se rano u pet i oblačim majicu i hlače dugih rukava, kako bih prevenirao crvenilo. Nakon brzog doručka krećem kroz nizove širokih slavonskih šorova prema Okučanima, gdje samo kratko odmaram. Duže zastajem u centru Nove Gradiške, u kojoj sam u to nedjeljno jutro izgleda jedini budan. Vozim dalje kroz sela koja su u ratu bila okupirana, i dojma sam da su posljedice te okupacije i ratnih zbivanja vidljive još uvijek. Na tom djelu srećem Ujala putnika na biciklu iz Indije, koji je također krenuo iz Istanbula, i planira biciklirati po Europi, a trasa će mu ovisiti o vizama koje uspije isposlovati. (Kasnije ga pratim na facebooku i zaznajem da je došao do Zagreba i vratio se doma, da bi nakon nekog vremena nastavio voziti po Indiji) Kratko razgovaramo o ciljevima i planovima putovanja, slikamo se i naravno pitamo jedan drugoga za facebook. Na kraju mu darujem nekoliko šljiva, koje sam prethodno kupio u jednom selu na štandu, što on oduševljeno prihvaća i pita me koji je hrvatski naziv za to voće. Desetak kilometara, prije Slavonskog broda, kad je umor već dobrano uzimao maha, a sunce dosezalo svoj zenit i limit čujem kako na zadnjem kotaču puca jedna žbica. Zastajem i vidim da je to jedna od onih iza lančanika, koje trpe najveće opterećenje i zato najprije znaju reći kvrc. U bisagama imam set rezervnih, ali da bi se zamijenila potrebno je skinuti lančanik, a alat za to nemam. Potpuno iscrpljen od vrućine i tjelesnog napora vozim lagano, uz stalna osvrtanja prema kotaču koji vijuga izvan centra. Dolazim u slavonski Brod, pronalazim dvorište Hrvatskog auto kluba, gdje planiram postaviti šator, prema prethodnoj telefonskoj najavi. Nakon što se javim ljudima iz HAK-a koji mi pokažu gdje mogu kampirati, u hladu prostirem ležaljku i dugo nepomično ležim pokušavajući vratiti snagu i energiju u mišiće. Nakon jednosatnog odmora, tijekom kojeg sam najmanje tri puta odlučio odustati, sjesti na vlak i vratiti se doma i isto toliko puta se predomislio, posežem za hranom u bisage i halapljivo jedem i pijem. Obilni ručak me smiruje, pa ipak odlučujem utaboriti se i sutra nastaviti dalje. Podižem čador ispod jedne nadstrešnice između starih neupotrebljivih vozila. U zgradi HAK-a uspijem se istuširati, pa svjež i namirisan odlazim razgledati grad u kojem sam se prvi put našao. Obilazim prepoznatljive zidine i centar koji je vrlo blizu Save, gotovo da se može s glavnog trga prići rijeci. Slikam ono što mi se čini zanimljivo, te pronalazim jednu mirnu, skladno uređenu pizzeriju i nagrađujem se ukusnom pizzom i čašom crnog vina. Nakon izlaska vraćam se u privremeno utočište, zavlačim se u bivak (ruski naziv za šator, pročitao u putopisu Mladena Gaćeše, koji je biciklom putovao do Pekinga) i uglavnom spavajući dočekujem jutro i nastavak puta.

Ujutro treći dan pospremam šator, pakiram se i krećem dalje odlučan, ali za siguran nastavak trebalo je prvo riješiti puknutu žbicu. Na preporuku ljudi iz HAK-a nalazim servis za bicikle uz cestu kojom sam krenuo. Tu me dočekuje srdačan i stručan mladić i u petnaestak minuta me za simboličnu naknadu rješava brige, interesirajući se pri tom za moje putovanje. Vozim dalje kroz slavonska sela koja se nadovezuju jedno na drugo, da bi zatim prošao kroz šumu u kojoj me lovi lagana kiša. Navlačim kabanicu i na prvoj benzinskoj stajem. Dok čekam da kiša stane jedem i pijem zalihe iz bisaga kako bih obnovio energiju za nastavak. Dolazim do Strizivojne, odnosno Vrpolja. (Znate onu foru Strizivojna/Vrpolje, 'ko nema krtu napolje) Tu prolazim navodno najdužu ulicu u Hrvatskoj. Nisam mjerio, ali sam gledao kućne brojeve, posljednji je bio 622. Dolazim u Vinkovce, u kojima nisam imao unaprijed dogovoren smještaj niti mjesto za kampiranje. Odlučujem improvizirati, pa opet pronalazim lokalni HAK i pitam dežurnog djelatnika mogu li unutar kruga postaviti šator. Dopušta mi nakon konzultacija sa šefom, pa se opet utaborim u ograđenom prostoru u kojem se osjećam sigurno. (Savjet za takvo kampiranje prethodno sam pronašao na blogu putopistkinje Snežane Radojičić, koja od 2012. putuje biciklom, uglavnom po Aziji i vrlo zanimljivo i poticajno piše o svojim iskustvima) Prije večeri obilazim centar grada, pijem kavu i fotografiram. Na povratku do šatora pronalazim restoran koji poslužuje čobanac, pa nakon tri dana pojedem kuhani obrok, koji me dobrano krijepi i čini da se dobro osjećam. Prije počinka improviziram s higijenom, koristeći boce s vodom koje cijelo vrijem vozim pune za tu namjenu. Uvlačim se u šator i idem spavati, ali me usred noći budi jaka kiša i podsjeća da moja privremena nastamba, koju vozim sa sobom, nije vodonepropusna. To me tjera na još jednu improvizaciju, pa po kiši u mraku vučem sve stvari ispod jedne visoke prikolice u blizini, što mi osigurava donekle suh ostatak noći i koliko-toliko miran san.

Svježe sunčano jutro tjera me na spremanje i nastavak prema Vukovaru, do kojeg dolazim vozeći kroz Nuštar i nekoliko manjih mjesta čijih se imena sjećam još iz vremena kad su bila često spominjana u ratnim novinskim izvješćima. Ulazim u Vukovar, emotivno doživljavam prvi posjet tom gradu heroju, razgledavajući i tražeći poznate toponime koje sam na televiziji prije vidio. Zaustavljam se u centru i pijem kavu upijajući mirnodopski bilo tog grada, koji će u mom osobnom imaginariju uvijek biti puno više. Odlazim pogledati i fotografirati moćni Dunav, koji me zatiče svojom pojavom i snažnim dojmom koji ostavlja. Nakon razgledavanja i odmora, prolazim kraj vodotornja i nastavljam dalje ulazeći u Srijem. S desne strane mi ostaje memorijalni centar, na Ovčari, ali posjet tom mjestu ostavljam za neku drugu priliku. Prolazim kroz nekoliko sela smještenih u malim dolinama, od kojih je najveće Šarengrad, koji se smjestio uz sam Dunav. Tu zastajem i u lokalnom kafiću na terasi osluškujem živahan razgovor mještana. Uživam u njihovom specifičnom lokanom govoru i tu prvi put imam osjećaj da sam daleko od kuće. Preplavi me zadovoljstvo zbog činjenice da sam dospio tu zahvaljujući isključivo energiji koju je u stanju generirati moje vlastito tijelo. Pedaliram još desetak kilometara i dolazim u vikend naselje Velika Lovka na ulazu u Ilok, gdje me dočekuje srdačni vlasnik s kojim sam unaprijed telefonom dogovorio kampiranje i tuš za simboličnu cijenu. Nakon osvježenja i kraćeg odmora idem u sam grad razgledati ga i uživati realizaciji zacrtanog cilja. Na samom ulazu, kad sam zastao kako bi se fotografirao kraj znaka na kojem piše ime mjesta, vidim tamnoputog biciklistu kako vozi po cesti. Mašem mu da stane i pozdravljam ga. To je Lalith pedijatar iz Engleske. Doletio je avionom u Budimpeštu i odlučio voziti bicikl do Beograda. Molim ga da me fotografira kraj natpisa i predlažem da zajedno razgledamo Ilok i podrume po kojima je poznat. Prihvaća prijedlog, pa zajedno vozimo do centra gdje slikamo i razgledavamo. Pronalazimo podrum i kupujemo kartu za obilazak s vodičem koja uključuje i kušanje vina. Obilazimo veliki impresivni podrum i slušamo zanimljive priče iz njegove povijesti. Nakon toga kušamo legendarni Traminac, meni vrlo osobito i fino vino. U skladno uređenom ruralnom ambijentu, dok se iz zvučnika diskretno razlijegao zvuk tamburice, okus mu je bio nezaboravan. Lalith mi govori kako inače ne pije alkohol, ali taj put je na moje uvjeravanje napravio iznimku. Pozdravljam se sa novim poznanikom i spuštam do Dunava, te na terasi istoimenog hotela pijem kavu promatrajući široku zelenkastu vodenu površinu po kojoj klize brodovi i teglenice. Vraćam se u kamp i pripremam, večeru od namirnica kupljenih u dućanu. Kasnije dolaze tenisači na obližnje igralište, pa nakon što završe partiju, pridruže mi se uz pivo i kratko razgovaramo o lokalnim prilikama.

Posljednji dan putovanja napuštam Ilok i vraćam se natrag do Opatovca , skrećem lijevo i vozim preko Lovasa do Tovarnika, mjesta uz samu granicu. (Nekoliko mjeseci nakon mojeg dolaska, tim će područjem proći tisuće izbjeglica iz Sirije i drugih zemalja) Odmaram kratko uz kavu, te kroz Ilaču i druga manja mjesta dolazim opet u Vinkovce. Na željezničkom kolodvoru kupujem kartu za sebe i bicikl, pa dok čekam pronalazim mjesto na kojem poslužuju jeftin obilan gablec i to obilato koristim. Ukrcavam se na vlak u kojem srećem mladu djevojku iz Pariza koja se interesira za moj put i pokazuje nemalo oduševljenje kad joj kažem da sam ga prošao na biciklu. Izlazim iz vlaka u Ivanić-Gradu i zadovoljan i pun dojmova pedaliram do kuće.

U pet dana koliko je trajalo to putovanje, na biciklu sam prošao oko 400 kilometara kroz devedeset različitih naselja. U tih pet dana skupilo se puno intenzivnih iskustava, susreta s raznim ljudima, i pozitivnih dojmova, kao u isto toliko mjeseci doma u svakodnevici ispunjenoj obavezama. Kad putujete biciklom dovoljno ste mobilni prijeći pristojnu udaljenost u jednom danu, od pedeset do sto kilometara, ovisno konfiguraciji terena, fizičkoj spremi, raspoloživom vremenu i drugim faktorima. S druge strane, putovanje je dovoljno sporo da možete intenzivno doživjeti okoliš kroz koji prolazite i kojega ste na neki način dio. Praktički svakome koga sretnete možete reći dobar dan. Bilo bi pretjerano reći da me to iskustvo izmijenilo, ali nakon njega na putovanja gledam drugačije i tražim priliku opet se otisnuti na neko slično.

Čini se da sam se u zadnje vrijeme raspisao, ali već duže ništa o izvornoj temi ovog bloga, biciklističkim vožnjama. Jučer na kavi s prijateljem E. razgovaram i podsjećam ga na jedan zanimljiv zajednički bike izlet od prije dvije godine, kojeg se još živo sjećam. Govorim mu da želim napisati o tome na blogu par redaka, za što mi on daje punu podršku. To mi je bilo važno jer priča koja se nadovezuje na samu vožnju je zapravo njegova.

Obično na takve ture krećemo od doma iz Ivanić-Grada, ali taj put nagurali smo bicikle u njegov karavan i lokalnom cestom uz Savu brzo došli do Siska. Parkiramo auto, vadimo bicikle i vrtimo pedale po vrlo prometnoj magistrali Sisak-Zagreb. Nakon desetak kilometara skrećemo lijevo na lokalnu cestu i kroz mjesto Žažina dolazimo u Letovanić. To je veliko selo uz samu Kupu, nekima možda poznato iz simpatičnog etno napjeva Letovanić, Letovanić selo pokraj Kupe / U njemu su, u njemu su cure k'o jabuke. Tu nas dočekuje Š. poznanik koji je u više navrata prije umirovljenja navraćao kod mene na posao u ulozi trgovačkog putnika i pozivao me da ga posjetim u Letovaniću. Dok sjedimo uz pivo u njegovoj kući, govori nam o velikoj poplavi koja je prethodno zadesila taj kraj i pokazuje prostranu livadu kraj rijeke koja je malo prije našeg dolaska, kao i dobar dio sela, bila pod vodom. Prema njegovim riječima situacija je bila vrlo ozbiljna i mnogim stanovnicima je nabujala voda pričinila štetu na imanjima.

Vozimo dalje u smjeru Pokupskog, prolazimo kroz mjesto Stari Brod nakon čega se cesta, prvo lagano zatim sve strmije, uspinje i pretvara u makadamsku. Nakon povećeg uspona, na kojem smo prisiljeni gurati bicikle, skrećemo na usku sporednu cesticu i dolazimo u gotovo pusto malo mjesto Šišinec. Tu zastajemo kraj obnovljene crkve i spomenika poginulim braniteljima na kojem E. pronalazi jedno poznato ime, prijatelja iz kvarta, koji je poginuo u vojnoj akciji koja se odvila u blizini. Govori mi da je ova posjeta prva nakon ratnih zbivanja, tom mjestu u kojem je kao dragovoljac boravio. Razgledavamo i uređeno, ali napušteno imanje koje je, sudeći po natpisu na ulazu, služilo kao komuna za bivše ovisnike.

Spuštamo se niže u selo gdje naš dočekuje prostrana, mirna zelenkasta Kupa, krajolik vrijedan divljenja i nagrada za napor koji smo uložili. Razgledavamo i fotografiramo, pokušavajući upiti ambijent tog komadića prirode. E zamišljeno dugo promatra vodu koja se lijeno valja i mreška na površini. Dok sjedimo i gledamo u nju priča mi o događajima, koji su se u vrijeme rata odvili na tom mjestu, u kojima je poginuo njegov prijatelj, kada je postrojba čiji su bili pripadnici čamcima prebačena na drugu obalu gdje je zauzela jedno manje područje, ali je uslijed iznenadnog jakog kontranapada bila prisiljena povući se. U tom povlačenju stradali su mnogi kad su izloženi paljbi i granatiranju, panično pokušavali prijeći hladnu rijeku plivajući ili hodajući kroz duboku vodu. Nakon što čujem njegova ratna sjećanja, promatram to spokojno mjesto drugim očima i pitam se kakvu uspomenu na taj događaj čuva.

Napuštamo Šišinec i spuštamo se natrag prema Letovaniću, pa u središtu mjesta u lokalnom kafiću odmaramo i pijemo kavu. Na moj prijedlog, umjesto po bučnoj magistrali, vraćamo se kroz manja mjesta lokalnim puteljcima koji prate Kupu. Taj dio nam je potpuno nepoznat, a uključuje nekoliko neobilježenih križanja, pa smo prisiljeni više puta stati i pitati za pravi smjer. To nam uzima dosta vremena i stvara nervozu kako se dan bliži kraju, pa mi E. govori da možda nije bila dobra ideja improvizirati. Kad smo se konačno iscrpljeni dokopali Siska već se spuštao mrak. Spremamo bicikle u auto, pa vozeći se doma u tišini svaki za sebe rezoniramo dojmove tog sadržajnog dana.

Upoznali su se na proslavi rođendana jednog zajedničkog poznanika. Večer je bila pomalo isprazna dok im se pogledi nisu sreli, da bi nešto kasnije odigrali mali igrokaz slučajnog susreta na balkonu, koji se nastavio dugim ugodnim razgovorom i međusobnim razotkrivanjem koje je produbljivalo obostrani interes. Slavljenik i ostatak društva kao da su prestali postojati u predstavi polagane predaje koji su svjesno igrali. Nastavak je uslijedio drugi dan na maratonskoj kavi za koju se može reći da je bila neformalni početak njihove veze, koja je u prvim tjednima i mjesecima bila vrlo intenzivna i emotivna za oboje. Slobodno vrijeme provodili su zajedno, neprestano izmišljajući gdje bi mogli ići i što bi mogli zajedno raditi. Jedno drugom bili su više nego dovoljni i nasušno potrebni u to vrijeme. Mazni strastveni trenuci bili su manifest zaljubljenosti i kao da su hodajući treperili malo iznad zemlje, pokretani tom snažnom energijom.

Ona je u roku diplomirala i već je neko vrijeme predavala u školi, entuzijastično pokušavajući razigranim i pomalo nezainteresiranim osnovcima približiti bogatstvo i ljepotu materinjeg jezika i književnosti. Od skromne nastavničke plaće živjela je u malom unajmljenom stanu koji je postao njihovo ljubavno gnijezdo. On je bio nešto stariji od nje i može se reći da je s vremenom zaradio epitet vječitog studenta. U nedogled je odgađao polaganje ispita, suočavajući se u zadnje vrijeme s prijetnjom gubitka studentskih prava. Povremeno je davao instrukcije i radio honorarne poslove koji su mu omogućavali kakvu takvu zaradu. U hladnijim mjesecima, kao da je onaj prvi udarni val međusobne opijenosti malo popustio, pa su više koncentracije usmjerili ka obavezama, ali su se i dalje viđali svakodnevno postajući tako nerazdvojni.


Dolaskom ljeta navršilo se otprilike godinu dana njihove veze i zajednički odlazak na more nametao se kao jedan logičan slijed događaja. Preko oglasnika su rezervirali apartman i sporim i sparnim vlakom se zaputili prema Jadranu. Dočekao ih je privremeni stanodavac, srdačni primorac srednjih godina, s kojim su kao u nekom obredu inicijacije, morali popiti čašicu travarice, što je trebalo garantirati da će im boravak u njegovoj kući i mjestu biti ugodan. Nakon opore rakije i kratkog razgovora smjestili su se u improvizirani apartman, u kojem je snalažljivi vlasnik izvan sezone živio, pa su bili okruženi njegovim osobnim stvarima, ali to im nimalo nije smetalo, čak štoviše, zabavljalo ih je. Kao i većina kontinentalaca brzo su se spustili do plaže i pohitali u more, kao da će velika vodena masa već sutra nestati. Ostatak dana proveli su na plaži u jednoj skrivenoj uvali , a večer su posvetili pripremi večere i uživanju u hrani i vinu, prisjetivši se pri tom one noći kad su se upoznali i prvi put razgovarali. I tu kraj mora jedno drugom su bili nabolje društvo i izvor zadovoljstva.

Nakon nekoliko dana dragovoljne izolacije, koja se sastojala od kupanja, sunčanja, i uživanja koje mirno primorsko mjesto omogućava, kao da su se zaželjeli ljudi i žamora, pa su odlučili u predvečerje prošetati po rivi i počastiti se večerom u nekoj konobi. Ona je hodala malo ispred kad su došli do malog trga na kojem je stajao čovjek pedesetih godina kraj štafelaja. U trenu je odlučila sjesti na prazan stolac ispred njega kratko izustivši: Ja bi da me slikate. Čovjek je ostao malo zatečen njenom iznenadnom pojavom, ali se brzo snašao i odmah uzeo boje s namjerom da krene raditi, rekavši: Može naravno. Kada je on, par trenutaka kasnije došao, ostao je stajati kao ukopan, a lice mu je poprimilo čudnu grimasu, kakvu ona nikad prije nije vidjela, kao da je vidio duha s pastelama u rukama. Kada ga je slikar pogledao i on se skamenio ostavši tako stajati neko vrijeme bez riječi. I jedan i drugi imali su gotovo identičan izraz lica. Šutnju je prekinula ona obrativši se njemu: Molim te, to oduvijek želim, neće dugo trajati. Rekao je samo kratko: Ok i počeo nervozno hodati po malenom trgu izbjegavajući prići bliže improviziranom ateljeu. Slikar se pokušao koncentrirati, ali nervozni pokreti sugerirali su da slika neće ispasti dobro. Ona je vidjela da se događa nešto čudno i već joj je bilo žao što je tako ishitreno odlučila ispuniti davnu djetinju želju. Kao da su se njih dvojica poznavali od nekud, ali su o tome odlučili šutjeti. Slutila je da se događa nešto veliko i to joj je počelo stvarati nelagodu, pa je odlučila prekinuti neobičnu situaciju rekavši: Oprostite, predomislila sam se. Ustala je sa stolca i pošla prema njemu, na što je on krenuo ubrzanim korakom u obližnju malu uličicu. Osvrnula se kratko prema slikaru koji je ostao gledati za njima s nekim žalom u očima, ali ne zbog izgubljenog klijenta, nego zbog nečeg puno većeg. Kad ga je sustigla, povukla ga je za ruku i odrješito rekla: Hoćeš li mi, molim te reći što se tamo dogodilo? On joj se duboko zagledao u bademaste oči i nakon kraćeg oklijevanja rezignirano rekao: Taj slikar, to je moj stari.

Nju je tada obuzeo cijeli koloplet misli i osjećaja. Sjetila se u trenu kako je o starom pričao rijetko i nevoljko. Rekao je samo da je prvo privremeno, a zatim i trajno otišao još dok je on išao u osnovnu školu, tražeći pri tom neispunjenu umjetničku slobodu i potvrdu slikarskog talenta u velikim gradovima širom Europe. On je ostao živjeti s mamom u malom socijalističkom stanu u neboderu. Navraćao je povremeno noseći skupe i neobične poklone, ali te posjete nisu bile na obostrano zadovoljstvo. Bile su nekako usiljene, pa su se prorijedile, da bi za vrijeme studija gotovo potpuno prestale. Zadnji put vidio ga je prije dvije godine kada je imao zajedničku izložbu u gradu, ali gotovo da nisu stigli razgovarati tom prilikom. Ona ga je na sred uličice dugo bez riječi grlila, a on se prepustio njenim rukama, tražeći u njima utočište. Ostatak odmora nisu spominjali starog, a trg su kao po nekom prešutnom dogovoru zaobilazili.


Po povratku doma stvari su malo po malo poprimale kolorit ustaljene kontinentalne kolotečine ispunjene obavezama. Ona je i dalje radila u školi sve više pronalazeći smisla i zadovoljstva u poslu, a on se ozbiljnije prihvatio učenja odlučan privesti kraju dugotrajno studiranje i sa diplomom inženjera tražiti stalan i siguran posao. Na jesen su preselili u zajednički stan koji im je bio sigurna luka i mjesto s kojeg se lakše kroz život brodi. U jedno kasnojesenje subotnje jutro netko im je pozvonio kad su se spremali popiti opuštajuću kavu i uživati u slobodnom danu. On je otvorio i na vratima ugledao starog koji je umjesto pozdrava nesigurnim glasom rekao: Donio sam sliku. U rukama je držao uokviren i u prozirnu foliju zamotan njen portret. Kad su ga pozvali unutra i ponudili kavom, predao joj je sliku izrazivši pri tom nadu da će joj se svidjeti. Portret je na najbolji mogući način prikazivao njezinu ljepotu i ženstvenost. Sa oduševljenjem ga je prihvatila i biranim riječima se zahvalila. U umjetničkom i zanatskom smislu slika je bila na visokoj razini, posebno kad se uzme u obzir da je napravljena u neobičnim okolnostima i po sjećanju. Emotivno je u tom trenutku za sve troje značila puno. Početnu nelagodu razbili su pričajući o neutralnim stvarima, da bi kasnije razgovor poprimio jedan ugodan i opuštajući ton. Kad im je rekao da se trajno nastanio u gradu, obećali su ga posjetiti i razgledati novi atelje. Još isti dan postavili su portret na istaknuto mjesto na zidu. Kad su navečer prije spavanja zastali i pogledali prema slici obuzeo ih je ugodan osjećaj zadovoljstva.

Melodija budilice, iz mobitela položenog na noćni ormarić, piskutavo je zaparala jutarnju tišinu i raspršila ostatke sna. Istovremeno je bljesnulo plavičasto svjetlo i obasjalo sobu tjerajući zjenice natrag u sigurno utočište ispod očnih kapaka. Povukla je prstom preko zaslona uređaja i prekinula tu iznenadnu provalu zvuka i svijetla. Polako se izvukla iz kreveta i nesigurnim korakom kroz polumrak stana pošla do kupaonice. Kratko je u ogledalu pogledala pospane oči i rasutu kosu koja je padala preko lica. Nakon desetak minuta bila je spremna za prvu jutarnju kavu, mali ritual zbog kojeg se budila pola sata ranije. Još u pidžami, sjedila je sklupčanih nogu obujmljenih rukama na širokoj klupčici kraj prozora i s visine promatrala grad koji se budi i pokušava izroniti z guste jesenje magle. Pokraj je stajala omiljena šalica ispunjena vrućom tekućinom iznad koje su oblačići pare izvodili plesnu točku i diskretno golicali nosnice.

Kad je izašla iz nebodera zapuhnuo ju je hladni oštri zrak tjerajući je da uvuče glavu u ovratnik kaputa, a ruke gurne dublje u džepove. Na stanici je promatrala narančasto svijetlo ulične rasvjete koje je stršalo u kopreni od magle, kao otok u oceanu. Ušla je u tramvaj, u zagušljivu jutarnju gužvu i probila se kroz pospano mnoštvo do jedinog slobodnog mjesta za sjedenje. Mislima je bila izvan kloparajuće metalne krletke koja se lijeno vukla iznad rijeke. Pokušavala je ne obraćati pažnju na stariju gospođu koja je stajala blizu i povremeno je prostrijelila pogledom punim prijekora. Mislila je kako ima moralno i svako drugo pravo sjediti na tom mjestu, samo ova gospođa to ne može znati. Kroz zamagljeni prozor je promatrala siluete u polumraku ispred gradskih fasada koje su joj izgledale kao postavljene kulise za predstavu u kojoj svi igraju sporedne uloge.

U redakciji dnevnih novina u kojima je radila uvijek ista atmosfera, gotovo da može zatvorenih očiju znati tko gdje pije svoju kavu, što ima na sebi i koje riječi izgovara. Kad dođe na posao čini joj se da već neko vrijeme živi svoj „Groundhog day“, samo što se njoj ciklično ponavljaju isti tjedni. Na uredničkom kolegiju mladi samodopadni visoki kolega iz crne kronike ju opet ispod oka promatra iako mu je diskretno pokušala reći kako je vjerojatnost da s njim izađe jednaka rezultatu računske operacije kad od jedan oduzmeš jedan. Novi nadobudni urednik traži da u eri sveopće digitalizacije inovativnim pristupom pokušaju uvjeriti ljude da su tiskana izdanja i dalje relevantna i da im životi neće imati smisla ako ujutro ne kupe novine na kiosku. Nju opet šalje na polaganje nekog predizbornog kamena temeljca koji će vjerojatno još dugo osamljen ležati u vlažnoj ilovači.

S fotoreporterom, raščupanim apsolventom u zelenoj vojničkoj jakni, koju sudeći po mirisu dugo nije oprao, odlazi rasklimanim službenim autom do livade na kojoj se oko zelenih tačaka ispunjenih rijetkim žitkim betonom skupila svita lokalnih moćnika i političara te nekolicina novinara. Nakon neoriginalnih doskočica i teatralnog betoniranja gradonačelnik, okružen pomoćnicima i takozvanim kontroverznim poduzetnicima u diktafone izgovara mnoštvo nepovezanih pompoznih rečenica i pri tom vješto izbjegava odgovoriti na postavljena pitanja. Na povratku u redakciju uvjerava kolegu da je mogla sebi i njemu prištediti trud te iz arhive izvući neku njegovu izjavu i fotografiju od prije par godina i objaviti je kao današnju, a to bi malo tko zamijetio.

Na pauzi za ručak, koji se sastojao od pizze iz pekare i kave, s kolegicom iz gradske rubrike hiperaktivnom mršavicom, sjedi u čajnoj kuhinji i odsutno klima bez volje za sudjelovanjem u razgovoru. Dok sluša o rati kredita koja ozbiljno opterećuje kućni budžet, o planovima za skijanje ili o psu koji uništava kućni inventar pokušava izbjeći nastavak ovog maratonskog monologa i otići do svojeg stola kako bi kupila malo mira i tišine. Ali ona je prati i nastavlja o čarima bračnog i roditeljskog života, o podloj svekrvi. Ne našavši drugog načina, kako bi se maknula iz te verbalne tirade, ustaje od stola i bez riječi izlazi van na prostranu terasu popločenu mramorom, udahnuti svježeg zraka, da bi odagnala navalu mučnine koja joj se stvorila u želucu. Tu opet čuje svoje misli i duboko diše, što joj vraća unutarnju ravnotežu, potrebnu da ovaj dan izgura do kraja. Vraća se unutra, brzo mehanički piše današnji izvještaj s terena i šalje ga uredniku.

Odlučuje ranije otići te oblači kaput, uzima torbicu i bez pozdrava, napušta labirint od niskih pregrada u kojima su kolege sjedili za stolovima i radili na računalima. Ulazi u dizalo i napušta veliku poslovnu zgradu okovanu blještavim zelenkastim staklom. Stupa na dugačku aleju nadsvođenu kestenima i laganim korakom kreće gaziti po šuškavom lišću, koje joj izmami osmijeh na licu i poželi uzeti ga u ruke i bacati visoko iznad glave. Ipak to ne učini već zastane kod dječjeg igrališta, pa krene promatrati igru i slušati graju mnoštva dječjih glasova. Nastavi dalje tek kad je roditelji s klupice počnu sumnjičavo promatrati. Okolnim putem zaputi se do tramvajske stanice puštajući hladnom sjevercu da joj štipa obraze. Na povratku još svrati u kvartovski dućan te kupi namirnice potrebne za večeru.

Kad je, zadovoljna nakon ukusnog obroka pripremljenog sebi u čast, stala kod prozora promotriti sumrak koji se prikradao gardu, krene napraviti ono oko čega se dugo dvoumila. Danas je odlučila, reći će mu, mora mu reći, iako su njihovi susreti bili povremeni i neobavezni i nikad više od toga. Iako on ima drugi život na drugom kraju grada i u tom životu nije sam, ima pravo znati. Posegne za kućnim telefonom okačenim o zid, utipka njegov broj i prikupi zadnju snagu i koncentraciju, pa mu nakon kratkog pozdrava, smirenim samopouzdanim glasom reče kako će još jednom postati otac.

Gospodin Frane umro je tiho u snu, gotovo neprimjetno, otprilike onako kako je i živio, nikom na teret ili smetnju. Pronašla ga je medicinska sestra u sobi staračkog doma u Splitu, u kojem je proveo posljednjih nekoliko godina života. Upravitelj doma pozvao je njegove sinove, kako bi organizirali pogreb i pobrinuli se za osobne stvari koje je ostavio iza sebe.

Frane se rodio se u razdoblju između dva velika rata u malenom selu u Dalmatinskoj zagori. Djetinjstvo je proveo na skromnom seoskom imanju pomažući u poslovima, na polju ili u vinogradu od najranije dobi. Otac mu je bio vrijedan, ali tvrdoglav čovjek. Bio je prvi i jednini koji je u selu posadio masline. Govorili su mu da je poludio jer tako duboko u zaleđu ne uspijevaju, ali kad su stabla dala prve plodove, i vrlo kvalitetno ulje, čijom prodajom je dobro zarađivao, zašutjeli su. Majka mu je bila tiha seoska žena koja je za života preko ruku prevalila svu silu kućanskih i svih drugih poslova, a djecu je odgajala strpljivo s ljubavlju na čemu su joj ostala neizmjerno zahvalna. Imao je starijeg brata i dvije mlađe sestre, pa je u kući uvijek odzvanjalo od vesele dječje graje. U mjestu je pohađao pučku školu, da bi ga potom roditelji poslali u Split na zanat, kako bi izučio za bravara, i tako sebi osigurao nešto sigurniju i lakšu egzistenciju, nego što je to bila njihova.

U gradu Frane otkriva novi svijet koji ga do određene mjere mijenja i opčinjava, ali ne priječi od jasno zacrtanog cilja, a taj je završiti školu i pronaći sigurno zaposlenje. Vrijedan je i spretan, pa već za vrijeme naukovanja stiče znanja i vještine potrebne za samostalno obavljanje posla. Na samom kraju školovanja zatiče ga rat, pa je prisiljen vratiti se u rodnu kuću, pomagati ocu na imanju i čekati da se turbulentne povijesne okolnosti stabiliziraju. Nakon rata služi dugotrajni vojni rok stražareći na graničnim karaulama u Makedoniji i na Kosovu, čuvajući tako novostvorenu federaciju od izmišljenih i stvarnih neprijatelja. To je prvi i posljednji put da duže izbiva iz zavičaja u kojem je rođen i odrastao. Nakon služenja otadžbini vraća se u Split, oblači modri radnički trliš, kojeg će nositi više od četrdeset godina, i počinje raditi u brodogradilištu. Posao je težak, ali osigurava mu egzistenciju i nudi mogućnost započeti samostalan život u gradu.

Upoznaje Anku, kuharicu u radničkoj menzi, sramežljivu seosku djevojku, koju jedan dan, dok mu je grabila fažol za marendu, odvažno poziva u šetnju rivom. Anka mu nakon kraćeg udvaranja postaje divojka, a nedugo potom i supruga. Od poduzeća na korištenje dobivaju maleni stan u socijalističkoj novogradnji u kojem se rađaju njihova dva sina. Godinama u cik zore ustaju iz postelje i sa stotinama drugih pregaoca grade sretniju budućnost, kako su ih tadašnji rukovodioci i sekretari uvjeravali. Frane predano uči i svladava nove vještine u složenom poslu izrade gigantskih plovila, pa tako nakon desetak godina rada bude postavljen za voditelja jednoj manjoj grupi radnika specijaliziranoj za izradu kormila. Mogao je u godinama koje su uslijedile još više napredovati u hijerarhiji velikog pogona, ali uvjet j bio članstvo u partiji, na što se on nije odlučio. Razlog nije bio ideološko neslaganje, niti nedostatak ambicije, već je radije slobodno vrijeme provodio sa sinovima igrajući balun, ili je s prijateljima otišao na balote, dok su drugi na maratonskim sastancima reciklirali uvijek istu problematiku. Bio je poznat po tome što nikad nije odlazio na bolovanje. Samo u jednoj prilici je izbivao s posla, kad ga je teška dizalica srušila sa improvizirane skele. To prilikom teško je ozlijedio kralježnicu i prijetila mu je opasnost da će ostatak života provesti u kolicima, ali su ga prisebni i stručni neurokirurzi na zagrebačkom Rebru brzo operirali i spasili od nepokretnosti. Nakon oporavka se vratio na posao i nastavio raditi unatoč povremenim neugodnim trncima u lijevoj šaci.

Zajednički život s Ankom izvana gledano nije izgledao kao neka romansa, jer su se u javnosti držali suzdržano jedno prema drugom, što je možda posljedica strogog odgoja ili relativno konzervativne, sredine u kojoj su živjeli. S druge strane u četiri zida bio je to uglavnom festival međusobne pažnje i uvažavanja, protkan romantičnim sitnicama svakodnevnice. Međusobno su dijelili sreću životnih uspjeha, a jedno drugom bili su potpora u trenucima kad su nastupale brige. Sinove su odgajali složno i staloženo, trudeći se osigurati im pristojan život i pomoći im da u školovanju i općenito postignu barem stepenicu više od njih, kao što su to činili i njihovi roditelji.

Frane je bio veliki navijač splitskih Bilih. Odlazio je nedjeljom poslije podne, kao i mnogu njemu slični, na Stari plac gledati utakmice Hajduka u vrijeme kada se igrao pravi radnički nogomet bez fige i miliona u džepu. Za vrijeme i nakon njih s prijateljima i poznanicima je živo debatirao o igri ili uz bevandu slavio pobjede voljenog kluba. Kasnije kad je izgrađen Poljud, pratio je utakmice na televiziji ili radiju, a na tribinama su ga zamijenili njegovi sinovi, na koje je prenio ljubav prema tom sportu i klubu s kojim su se svi skupa poistovjećivali. Nikad se nije interesirao za politička zbivanja. Nije čak niti dnevnik gledao. Govorio je kako ne triba tartit vrime i trošit živce na stvari koje ne moremo minjat. Navečer bi obično čitao knjige koje je posuđivao u gradskoj knjižnici ili je Anki činio društvo uz filmove, koje je ona rado gledala.

Raspad države u kojoj je proveo dobar dio života dočekao je kao mladi umirovljenik, pa je skromnu mirovinu primao u valuti različitoj od one u kojoj je cijeli radni vijek zarađivao plaću. Navikao na fizičku aktivnost, višak vremena i energije uložio je u obnovu stare obiteljske kuće na selu u koju su se on i Anka preseli nakon njezinog umirovljenja. Tu su u toplijim razdobljima godine provodili dane izvan kuće baveći se raznim manualnim poslovima što im je pomoglo da dugo ostanu vitalni i dobrog zdravlja. U poznim životnim godinama, nakon što ga je iznenada zauvijek napustila supruga, na nagovor sinova odlučio je zadnje godine života provesti u domu, kako bi mogao uživati primjerenu i zasluženu skrb. Vrijeme je uglavnom provodio u dugim šetnjama po Marjanu, kartajući briškulu s drugim stanarima ili čitajući u svojoj sobi, gotovo neprimjetan i uvijek nekako po strani.

Kada su njegovi sinovi došli u dom na poziv upravitelja, dočekala ih je prazna postelja i nekoliko poznatih sitnica koje je njihov otac koristio za svog boravka. Frane je bio čovjek koji je za života uspješno završio sve poslove kojih se prihvatio. Pošteno i predano je odradio svoje u škveru, skupa s a suprugom podigao dvoje djece, s okolinom uvijek u tihoj nenametljivoj simbiozi. Iza njega nisu ostali nikakvi dugovi niti neriješeni računi i to je bio na neki način moto njegova življenja. Samo jednu sitnicu nije uspio privesti do kraja. Kraj njegovog uzglavlja ležala je nevelika knjiga. Kad ju je njegov stariji sin uzeo u ruke i otvorio na mjestu na kojem je bila umetnuta mala obiteljska fotografija, ugledao je gotovo praznu strancu i na njoj veliki naslov: SREĆA.

U proteklih par mjeseci posjetio sam nekoliko književnih promocija koje su se održale u atriju gradske knjižnice Ivanić-Grad. Tamo negdje krajem ljeta gost je bio Zoran Ferić, koji je govorio o svojim knjigama i književnom radu. Promovirao je najnoviji roman „Na osami blizu mora“ kojeg sam imao priliku ranije čitati. Radi se o seriji povezanih dužih priča koje tematiziraju takozvano galebarenje na jednom našem otoku. Ferić je nadahnuto zainteresiranim čitateljima približio svoj rad govoreći o tome kako sve teže piše kratke forme, odnosno sve mu ode u roman. Na pitanje o društvenom angažmanu pisaca rekao je kako on progovara kroz svoje likove i na taj način komentira društvenu zbilju. Pročitao je jedan kraći pasus iz spomenute knjige ivanićkoj publici koja je upijala svaku rečenicu.

Našao sam se također u knjižnici i kada je u goste došao Davor Rostuhar putnik i putopisac. Naglasak njegovog izlaganja i razgovora s publikom bio je na najnovijem projektu kojeg je započeo ovih dana, a nazvao ga je Polarni san. Naime on planira pješačiti od obale Antartike do južnog pola, što je oko 1300 kilometara ledene pustoši, pedesetak dana i pri tom se osloniti isključivo na snagu i izdržljivost vlastitih mišića. Sve potrepštine će vući za sobom u saonicama koje će na početku težiti oko 160 kg. Trenutno je na samom jugu Čilea gdje obavlja posljednje pripreme. O svemu podrobno piše na svojem blogu kojeg sa zanimanjem pratim. Osim što je prikupljao sredstva u trenutnoj kampanji, promovirao je i knjige koje sam od reda sa čitao. U vrlo dobrom sjećanju mi je ostala „Filozofija putovanja“, opsežna studija o različitim aspektima putovanja.

Nedavno je svoje romane u Ivanić-Gradu promovirao i mladi znanstvenik i pisac Kristijan Novak. Njegove knjige nažalost još nisam imao priliku čitati jer uživaju veliku popularnost među ivanićkom čitateljskom publikom, pa čekam svoj red za posudbu. Posebno zanimljivom mi se čini najnovija „Ciganin ali najljepši“ opsežni roman od nekih četiristo stranica, kojeg je autor u šali nazvao klocna. Novak, između ostalog, kaže da je na njemu radio tri godine, prikupio obilje materijala i na kraju ponudio publici priču sa četiri narativne linije i sa isto toliko glavnih likova čije se sudbine na kraju prepliću. Ostavio je na mene vrlo dobar dojam i jedva čekam uroniti u svijet njegovih likova i upoznati se sa njegovim književnim stvaralaštvom.

Posljednja u nizu promocija, kojima sam prisustvovao dogodila se danas i potaknula me da natipkam ovih par redaka. Gost je bio pjesnik i pisac Ivica Prtenjača. Zapravo on je puno više, bavi se raznim stvarima i teško je u jednoj rečenici nabrojati sve poslove koje je radio i sve njegove današnje angažmane. Pobliže nas je upoznao sa svojim knjigama „Brdo“ i nedavno objavljenom „Tiho rušenje“. Prvu sam prošle godine čitao, a drugu ću čim dođem u priliku. Prtenjača govori vrlo zanimljivo i bilo ga je zadovoljstvo slušati. Više puta je originalnim i zabavnim opaskama nasmijao publiku. S druge strane, plijeni pažnju i kad govori ozbiljno, osobito o stvarima kojima se bavi i kojima je okupiran. Prema njegovim riječima ove dvije knjige mogu se promatrati i kao cjelina, iako su likovi drugi, pa potonja može funkcionirati i kao nastavak prve. Opet, funkcioniraju i kao antipod jedna drugoj jer je prva smještena u eksterijer jednog jadranskog otoka, dok je pozornica u drugoj interijer starog zagrebačkog stana. To su neveliki romani, koji se čitaju lako, gotovu u dahu, kao što su i napisani. Sve skupa zvuči i djeluje vrlo privlačno, pa „Brdo“ preporučujem, a „Tiho rušenje“ tek moram otkriti.

U zadnjih dvanaest godina otprilike koristio sam različite alate i platforme na internetu koje po svojoj prirodi i koncepciji možemo nazvati društvenom ili socijalnom mrežom. Započelo je sa shoutboxom radija 101. To je bio prozorčić na naslovnici web stranice radija namijenjen komentarima slušatelja. Iako su njegovi tvorci priželjkivali i sugerirali da se komentira isključivo program radija, mi redoviti slušatelji i posjetitelji stranice počeli smo provoditi vrijeme komentirajući razne teme i spontano se stvorio neki grupni chat. S vremenom smo se upoznali do određene mjere i napravio se određeni vid virtualnih prijateljstava. Neki su se zahvaljujući shoutboxu i uživo upoznali i družili, pa sam tako i ja upoznao nekolicinu u različitim prigodama. Softver tog malog chata bio je programiran tako da korisnicima ovisno o broju komentara dodjeljuje mali grafički znak ispred korisničkog imena. Ti znakovi izgledali su otprilike kao vojnički činovi, pa bi tako onaj ko se tek uključio dobio tek crticu i bio recimo razvodnik, dok bi oni koji su duže u „bitkama“ i sudjeluju više imali cijelu epoletu ispred imena i kolokvijalno su prozivani kapetanima ili generalima. Zanimljivo je bilo promatrati kako je pojedincima taj čin važan i znali su štancati komentare samo kako bi se uspeli u izmišljenom zapovjednom lancu. Priznajem da sam se i sam donekle ulovio u tu zamku i da mi je shoutbox znao biti važniji od radijskog programa kojem je bio samo dodatak. Tu sam po prvi put osvijestio da društvena interakcija na internetu može odvesti u različite nepredvidive rukavce komunikacije i stvoriti neki vid ovisnosti. Cijela prča nije potrajala dugo jer je administratori stranice nisu mogli kontrolirati, pa su je jednostavno ugasili, ali meni je ostala u sjećanju kao simpatičan i zanimljiv eksperiment.

U jednom razdoblju dok sam se intenzivnije bavio fotografijom objavljivao sam na portalu fotozine.org svoje uratke koji su bili produkt fotografiranja iz hobija i suradnje s lokalnim novinama. Fotozine, čini mi se, još uvijek postoji i funkcionira na način da se minijatura objavljene fotografije pojavi na traci naslovnice i pomiče se nakon naredne objave da bi nakon dvadesetak drugih objava nestala i preselila u galerije autora. Ako nekome privuče pažnju klikom na nju otvara punu veličinu i vrši pregled i ima mogućnost komentiranja. Cilj svakoga fotografa bio je pridobiti pažnju i komentare drugih korisnika i posjetitelja, pa čak i negativne, koji su nudili mogućnost polemiziranja. Određenim neuspjehom smatra se kada fotka prođe nezapaženo i to kao da poručuje da ponuđeno ne vrijedi puno. Na fotozineu sam prvi put bio u i autor i korisnik sadržaja i trebalo mi je neko vrijeme dok sam se snašao u tim ulogama. Tu sam se možda i prvi put našao u situaciji kad se interesiraš za sadržaj drugog korisnika samo zato što je on pokazao interes za tvoj. Njegov rad ti možda i nije osobito zanimljiv, ali tražiš kod nešto dobro i pišeš komentar. Uzvraćaš posjetu samo iz pristojnosti. Pristojnost nije loša osobina, ali nije iskrena niti srdačna i to se u takvim komentarima vidjelo i osjetilo. Vremenom sam prestao intenzivnije slikati, pa su se i posjete prorijedile da bi potpuno prestale, ali ostalo je us sjećanju živopisno iskustvo međuodnosa s drugim korisnicima koji traže potvrdu kvalitete svog djelovanja kod sebi sličnih.

Prije nekih sedam godina odlučio sam izraditi profil na twitteru. To je jedna vrlo dinamična i zanimljiva društvena mreža, specifična po tome što je broj znakova koje korisnik može unijeti u jedan post ograničen. U to vrijeme to je bilo 140, kasnije je nešto povećano. To zahtjeva od onoga koji objavljuje jezgrovite kratke i precizne poruke, svojevrstan haiku na internetu. Nije lak zadatak iskazati ono što misliš u samo dvije nevelike rečenice. Postoji mogućnost vezati tvitove, ali to nije često. Moguće je umetati fotke, linkove i video uratke, ali sve skupa funkcionira vrlo brzo i gotovo da se događa u realnom vremenu. Dodatno se ubrzalo omasovljenjem pametnih telefona i dostupnošću interneta, pa su mnogi počeli tvitati sa svih mogućih mjesta na kojima bi se zatekli, od kojih su neka pomalo i bizarna. S obzirom da pisanje tvita ne traži puno vremena moguće ih je objavljivati desetke u jednom danu što pojedinci čine i tako stvaraju svojevrstan reality svojih aktivnosti i načina razmišljanja. Nisam se dugo zadržao na twiteru, možda i zato što mi kratke forme nisu idealan način izražavanja, pa sam nakon par godina ugasio profil, što nije bila mudra odluka jer povremeno poželim navratiti i vidjeti što se događa, čak i objaviti rečenicu dvije.

Dugo vremena nisam želio biti na facebooku unatoč nagovaranju prijatelja i poznanika. Ta društvena mreža činila mi se izlišna i pomalo banalna, pa sam godinama odolijevao. Na kraju sam joj pristupio, ali vrlo stidljivo, bez većeg interesa i intenziteta korištenja. Promjena je nastupila paralelno s povećanim zanimanjem za rekreativni biciklizam, putovanja na biciklu i općenito za takozvane outdoor aktivnosti. Bio sam u potrazi za iskustvima i dojmovima drugih biciklista, putnika, trkača, planinara i svih koji su upražnjavali slične aktivnosti, pu su se njihove objave i profili pojavljivali sve više kako se mreža poznanstava i facebook prijateljstava širila. I sam sam počeo postavlajti slike sa svojih rekreativnih vožnji, putovanja, trčanja ili planinarenja i postao donekle dio te priče. I danas mi je facebook prvenstveno mjesto na kojem nadograđujem hobije i produbljujem interese i zanimanje za iste i vrlo rijetko se uhvatim za nešto izvan toga. U polemike gotovo nikad ne ulazim osobito ako o predmetu rasprave ne znam puno. Postavljam na facebook i link na objave s bloga što zna donijeti ponekog čitatelja, ali većina mojih „pajdaša“ s facebooka nije zainteresirana ili ne nalazi dovoljno vremena za čitanje podužih tekstova na mojem blogu, što im uopće ne zamjeram.

Blog je najnovija interakcija na koju sam se "upecao" i sve više me okupira. Počelo je početkom ove godine i kako vrijeme prolazi sve više me zaokuplja. Krenuo sam s opisima biciklističkih vožnji i mjesta koje pri tom posjećujem (otud i ime bloga), ali s vremenom se i druge teme i interesi nameću, pa im ovisno o inspiraciji raspoloženju dajem prostora. Blog mi nudi mogućnost pisati i objaviti tekstove koji bi inače teže pronašli put do čitatelja. Relativno sam novi u cijeloj priči, pa pomalo učim o nepisanim zakonitostima i pravilima koja su se tokom godina sama od sebe nametnula. Komentari ispod ankete na naslovnici i pojedine objave vezane uz to signal su mi da je zajednica vrlo živa i raznolika. To me možda i potaknulo na pisanje ovog posta. Nisam se uključivao u raspravu jer mi se čini da oni koji su duže prisutni podrobnije poznaju stanje i mogu o tome bolje i preciznije suditi. Opet sam i netko tko producira vlastiti sadržaj, ali i konzumira i komentira one drugih korisnika, i pokušavam se u toj količinski i kvalitativno bogatoj, ali i izazovnoj i intrigantnoj „džungli“ snaći i pozicionirati. Dužinom i količinom teksta možda uplašim i odbijem ponekog čitatelja, ali to je način na koji se izražavam i vjerujem da kao takav ima svoje poklonike. Vjerujem da je forma sporedna, ako je sadržaj zanimljiv. Nisam sklon maratonskim raspravama, pa ću izbjegavati polemike. Pratim sve više i objave na drugim blogovima i aktivnost onih koji stoje iza njih i shodno svojim preferencijama pronalazim zanimljivosti. Nisam pretjerano ambiciozan niti sujetan, pa će mi pisanje i objavljivanje postova biti dovoljno zadovoljstvo, a eventualne dobronamjerne reakcije drugih poticaj za više, zanimljivije i raznolikije.

Kao što ponekad razgovor među ljudima, koji može prerasti u argumentiranu žučnu raspravu, dovede do toga da svi sugovornici ostanu pri svom mišljenju i zadrže se na branicima svojih paradigmi, a ipak imaju osjećaj da su kvalitetno potrošili vrijeme, tako i pisanje može biti samo sebi svrha. Više puta mi se kroz misli provlačila ta ideja i u par navrata pokušao sam to uobličiti u neki smislen tekst, ali bi obično ostao nezavršen ili ga na kraju nikom ne bih dao na čitanje. Poticaj da počnem pisati ovaj je poglavlje u jednoj knjizi, koju trenutno čitam, u kojem autor tvrdi da ako volite pisati, samo trebate početi, a tekst će se na neki način sam oblikovati. Vi ćete biti neka vrsta posrednika između početne ideje i krajnjeg produkta koji može otići u puno smjerova i tijekom samog pisanja gotovo samostalno se razvijati. Tih nekoliko redaka, i činjenica da objavljujem na ovom blogu, koji može biti dobra platforma za prezentaciju ideja, me potaknulo da krenem pisati o pisanju i prepustim se neizvjesnoj struji pisane riječi.

Pojedini pisci tvrde da su pasionirani čitatelji i da im je vlastito pisanje samo pauza između dvaju čitanja i to savjetuju kao recept za uspješno pisanje. Drugi opet kažu da nisu u stanju napisati neku kratku formu, vele sve im ode u roman. Nedavno sam bio na književnoj promociji gdje je jedan naš mladi autor ustvrdio da je pripovijedanje prirođeno svim ljudima, neovisno o stupnju izobrazbe ili poslu kojim se bave i da se samo mijenjaju načini i protagonisti, ali svi imamo potrebu ispričati neku priču. Postavlja se pitanje piše li netko zato što trenutno ima za to potrebu i to je njegova osobna stvar ili stalno na umu ima eventualnog i čitatelja i podilazi mu na neki način, kako bi zadobio njegovu pažnju i naklonost. Mislim da ima i jednog i drugog, treba biti i ostati svoj i pustiti mislima i prstima da se razmašu, ali pri tom ne izgubiti iz vida čitatelja koji će biti kao neko ogledalo, u kojem će autor izvršiti provjeru smislenosti i uvjerljivosti svojih riječi i tvrdnji. Čini mi se da pisanje otvara neslućene mogućnosti izražavanja. Bogatstvo jezika zaista može biti podloga za igru u kojoj sebe kao autora teksta otkrivamo, ali i razotkrivamo, a pišući biramo (ili ne) putove i smjerove u i kojima misli i rečenice mogu krenuti. Kad sam krenuo pisati ovaj tekst nisam imao jasnu predodžbu kako će izgledati, znao sam samo da želim pisati i vidjeti kud me to može odvesti.

Čitanje je, za razliku od recimo gledanja televizije koja samo traži pasivnog promatrača, kreativna aktivnost koja traži određenu koncentraciju i povećani interes. Da bi u mislima stvorili slike od rečenica koje se nižu pred vašim očima morate upregnuti maštu. Osim što obogaćuje rječnik čini da se osjećate produhovljeno, obogaćeno, a to je za većinu ljudi dobar osjećaj. Opet s druge strane, prema informacijama u medijima, vrlo malo ljudi čita knjige, a sve više je onih koji ih pišu. Izdati knjigu, pa makar i o svom trošku, postalo je imperativ pojedincima. Ima slučajeva kada netko zatraži od drugoga da napiše knjigu umjesto njega, pa je izda pod svojim imenom i time pokuša fascinirati par rođaka i poznanika. U klimi u kojoj se sve maje čita svi nešto pišu, što je izgleda paradoks vremena u kojem živimo. Evo i ja ću dati svoj mali obol kako bih bio dio trenda i pri tom riskirati da netko ovo protumači i nazove piskaranjem što nije isto kao pisanje.

Knjige se možda ne čitaju, ali zato svi provodimo dosta vremena gledajući u zaslone raznih elektroničkih uređaja, ponajviše pametnih telefona tipkajući nešto po njima. Količina i vrste sadržaja na tim uređajima koju je razvoj tehnologije omogućio višestruko se povećava iz godine u godinu. Razvijaju se potpuno novi načini komunikacije među ljudima koji su kombinacija slikovnog jezika emotikona, naljepnica i kratica sve u svrhu što brže razmjene poruka. Postoji teorija da je sposobnost ljudskog mozga da se prilagodi brzoj promjeni tih trendova vrlo ograničena i da mu izdvajanje korisnih informacija, njihovo klasificiranje, obrada i eventualno spremanje u ladice trajne memorije iz mora interneta stvara sve veće opterećenje. Sadržaj na internetu uglavnom nema nikakve urednike, cenzore niti lektore, natrpan je i zbrkan, ali s druge strane vrlo koristan i lako dostupan, pa je izazov i umijeće balansirati između koristi i eventualne štete. Ali kao što je izum tiskarskog stroja napravio revoluciju u dostupnosti pisane riječi, tako tehnologija radi revoluciju danas, samo se mijene ne mjere u stoljećima nego u desetljećima ili kraće. U jednom intervjuu čitam izjavu kako prije trideset godina nije bilo puno onih koji pišu jer nisu svi imali pisaću mašinu. Danas manje-više svi imamo tipkovnicu, zaslon računala i tvrdi disk, pa je barem u tehničkom smislu pisanje olakšano i dostupno.

Izgleda da sam se udaljio od početne teme i počeo pisati o čitanju i tehnologiji, a krenuo o pisanju. Dobro, uvijek se mogu opravdati time da kako sam samo dao početni impuls, a tekst se sam oblikovao, Ja sam mu se samo prepustio i malo ga koordinirao, on je vodio glavnu riječ. Uglavnom, bit ću zadovoljan ako netko odvoji svoje vrijeme i pročita ovih par redaka, ili čak i ostavi komentar ispod teksta. U krajnjoj liniji svaki autor traži nekog čitatelja. Ako se to pak ne dogodi, tješit ću se time kako je ovo bilo samo pisanja radi.

Prilikom pretraživanja privatne foto arhive na računalu naiđem na jednu mapu nazvanu Moje fotke. U njoj su fotografije nastale u razdoblju kad sam se intenzivnije bavio fotografiranjem od 2006. do 2010. otprilike. Ovdje donosim jedan mali osobni presjek tog vremena, vrlo različit tematski i sadržajno. Neke slike su nastale prilikom suradnje s lokalnim novinama, manji dio je izložen u sklopu jedne zajedničke izložbe, neke sam slao na različite foto-natječaje. Većina je nastala iz potrebe i želje da proučim i isprobam mogućnosti koje taj medij nudi i pokušam se kreativno izraziti.

Oduvijek sam volio dobro i fino jesti. Sve tamo negdje do kraja osnovne škole našao se i pokoji kilogram viška, što mi je ponekad znalo zasmetati, ali primamljivom mirisu i umirujućem okusu hrane uglavnom je bilo teško odoljeti. Kasnije, zahvaljujući aktivnom bavljenju sportom i nešto većoj samodisciplini, naslage masnog tkiva su se istopile, ali ljubav prema hrani je ostala. Kad sam prvi put čuo poslovicu: Jedi da bi živio, pomislio sam: Koja glupost! U hrani se itekako može uživati i ona može dobrano doprinijeti da se osjećamo bolje. Naravno ne treba ići u drugu krajnost pa živjeti samo jela radi i od hrane stvarati kult. Treba težiti nekom zdravom balansu, koji će omogućiti uživanje s mjerom. Uz fino jelo ide naravno i dobra kapljica, kod mene je to primarno vino. Uz neki ukusan obrok ono daje final touch svojom odmjerenom reskošću i kiselošću i zaokružuje priču na efektan način. Važno mjesto zauzimaju i aperitivi, digestivi, deserti i kava koji obično idu u kombinaciji.

U zadnjih nekoliko godina, osim u konzumaciji finih obroka, sve više uživam i u njihovoj pripremi. Dugo vremena su pečena jaja bila jednino što sam znao i mogao pripremiti, da bi potom nastalo neko jednostavnije kuhano jelo kao što je tjestenina s gotovim umakom. Prvi, donekle složeniji, kulinarski pokušaj bio je rižoto. Riža je namirnica kojoj se rado vraćam jer pruža mnoštvo mogućnosti i kombinacija, od raznog mesa, povrća, umaka ili plodova mora. Pokušavam u jela koja povremeno kuham integrirati što više povrća, crveno i zeleno su nekakav light motiv kojim se vodim. Rajčica, paprike, mrkva i nezaobilazni luk prednjače u tome, osobito u sezoni kad tih namirnica ima u vrtu, pa znam da su svježe i u kakvim su uvjetima rasli. Od tog povrća relativno često kombiniram sataraš, fino i kremasto povrtno jelo koje može biti prilog uz meso i ribu ili lagana večera. U nastavku je recept za jedan takav uz dodatak tikvice ili buče, kojeg sam na prijedlog jednog poznanika nazvao Bučoraš.

Na početku u dubljoj većoj tavici na zagrijanom ulju, koje može biti suncokretovo, maslinovo, bučino ili kombinacija dvije vrste, popržiti jednu sitno nasjeckanu veću glavicu crvenog luka, koji opet može biti i ljubičasti ili mladi, ovisno o dostupnosti ili ukusu. Luk odmah na početku začiniti šarenim mljevenim paprom koji tako otpusti svoju izrazitu aromu. Luku pridodati dvije do tri srednje velike mrkve narezane na tanke ploške i začiniti ih češnjakom u granulama. Pripremiti otprilike tri decilitra temeljca, najbolje da je to tekućina od juhe u kojoj se kuhalo meso ili povrće. Temeljac može biti i ista količina vruće vode u kojoj se rastopi jedna povrtna kocka za juhu. Luk i mrkvu pirjati i mješati dok ne postanu mekani, po potrebi dolijevati manju količinu temeljca kako bi bilo dovoljno tekućine. Dodati četiri veće paprike, dvije zelene i dvije crvene, prethodno očišćene i sitno narezane. Ako su paprike sitnije neka ukupna količina očišćenih i narezanih bude oko 500 gr. Začiniti s mješavinom začina koja uključuje kurkumu, korijander i đumbir. Vrlo malo posoliti, osobito ako se koristi temeljac koji u sebi sadržava kocku za juhu. Pirjati na laganoj vatri, povremeno promiješati i dodavati temeljac po potrebi. Nakon petnaestak minuta dodati dvije velike prethodno oguljene i očišćene sitno sjeckane rajčice. Kao zamjena može poslužiti i sjeckana rajčica iz konzerve ili 200 ml pasirane rajčice koja će jelu dati određenu dozu kiselosti, koja se može po potrebi neutralizirati jednom čajnom žličicom šećera. Nakon desetak minuta dodati oguljenu i očišćenu jednu zelenu duguljastu tikvicu/buču narezanu na sitne kockice i uliti ostatak temeljca. Na kraju upotpuniti jednom žlicom ajvara, te kuhati na laganoj vatri uz povremeno miješanje dok se svi sastojci međusobno ne prožmu. Jelo je gotovo je kad je povrće mekano, ali je zadržalo strukturu, kad tekućina ispari i kad nastali umak postigne gustoću, te je dovoljno kremast da ostaje na vilici. Nakon kuhanja pričekati dvadesetak minuta, kako bi prilikom laganog hlađenja sastojci otpustili aromu i tako dali puniji okus. Uz gotov posluženi Bučoraš pijuckati crno vino i prepusti se okusima, mirisima i pozitivnim mislima. Dobar tek!