Usputne bilješke

Gospodin Frane umro je tiho u snu, gotovo neprimjetno, otprilike onako kako je i živio, nikom na teret ili smetnju. Pronašla ga je medicinska sestra u sobi staračkog doma u Splitu, u kojem je proveo posljednjih nekoliko godina života. Upravitelj doma pozvao je njegove sinove, kako bi organizirali pogreb i pobrinuli se za osobne stvari koje je ostavio iza sebe.

Frane se rodio se u razdoblju između dva velika rata u malenom selu u Dalmatinskoj zagori. Djetinjstvo je proveo na skromnom seoskom imanju pomažući u poslovima, na polju ili u vinogradu od najranije dobi. Otac mu je bio vrijedan, ali tvrdoglav čovjek. Bio je prvi i jednini koji je u selu posadio masline. Govorili su mu da je poludio jer tako duboko u zaleđu ne uspijevaju, ali kad su stabla dala prve plodove, i vrlo kvalitetno ulje, čijom prodajom je dobro zarađivao, zašutjeli su. Majka mu je bila tiha seoska žena koja je za života preko ruku prevalila svu silu kućanskih i svih drugih poslova, a djecu je odgajala strpljivo s ljubavlju na čemu su joj ostala neizmjerno zahvalna. Imao je starijeg brata i dvije mlađe sestre, pa je u kući uvijek odzvanjalo od vesele dječje graje. U mjestu je pohađao pučku školu, da bi ga potom roditelji poslali u Split na zanat, kako bi izučio za bravara, i tako sebi osigurao nešto sigurniju i lakšu egzistenciju, nego što je to bila njihova.

U gradu Frane otkriva novi svijet koji ga do određene mjere mijenja i opčinjava, ali ne priječi od jasno zacrtanog cilja, a taj je završiti školu i pronaći sigurno zaposlenje. Vrijedan je i spretan, pa već za vrijeme naukovanja stiče znanja i vještine potrebne za samostalno obavljanje posla. Na samom kraju školovanja zatiče ga rat, pa je prisiljen vratiti se u rodnu kuću, pomagati ocu na imanju i čekati da se turbulentne povijesne okolnosti stabiliziraju. Nakon rata služi dugotrajni vojni rok stražareći na graničnim karaulama u Makedoniji i na Kosovu, čuvajući tako novostvorenu federaciju od izmišljenih i stvarnih neprijatelja. To je prvi i posljednji put da duže izbiva iz zavičaja u kojem je rođen i odrastao. Nakon služenja otadžbini vraća se u Split, oblači modri radnički trliš, kojeg će nositi više od četrdeset godina, i počinje raditi u brodogradilištu. Posao je težak, ali osigurava mu egzistenciju i nudi mogućnost započeti samostalan život u gradu.

Upoznaje Anku, kuharicu u radničkoj menzi, sramežljivu seosku djevojku, koju jedan dan, dok mu je grabila fažol za marendu, odvažno poziva u šetnju rivom. Anka mu nakon kraćeg udvaranja postaje divojka, a nedugo potom i supruga. Od poduzeća na korištenje dobivaju maleni stan u socijalističkoj novogradnji u kojem se rađaju njihova dva sina. Godinama u cik zore ustaju iz postelje i sa stotinama drugih pregaoca grade sretniju budućnost, kako su ih tadašnji rukovodioci i sekretari uvjeravali. Frane predano uči i svladava nove vještine u složenom poslu izrade gigantskih plovila, pa tako nakon desetak godina rada bude postavljen za voditelja jednoj manjoj grupi radnika specijaliziranoj za izradu kormila. Mogao je u godinama koje su uslijedile još više napredovati u hijerarhiji velikog pogona, ali uvjet j bio članstvo u partiji, na što se on nije odlučio. Razlog nije bio ideološko neslaganje, niti nedostatak ambicije, već je radije slobodno vrijeme provodio sa sinovima igrajući balun, ili je s prijateljima otišao na balote, dok su drugi na maratonskim sastancima reciklirali uvijek istu problematiku. Bio je poznat po tome što nikad nije odlazio na bolovanje. Samo u jednoj prilici je izbivao s posla, kad ga je teška dizalica srušila sa improvizirane skele. To prilikom teško je ozlijedio kralježnicu i prijetila mu je opasnost da će ostatak života provesti u kolicima, ali su ga prisebni i stručni neurokirurzi na zagrebačkom Rebru brzo operirali i spasili od nepokretnosti. Nakon oporavka se vratio na posao i nastavio raditi unatoč povremenim neugodnim trncima u lijevoj šaci.

Zajednički život s Ankom izvana gledano nije izgledao kao neka romansa, jer su se u javnosti držali suzdržano jedno prema drugom, što je možda posljedica strogog odgoja ili relativno konzervativne, sredine u kojoj su živjeli. S druge strane u četiri zida bio je to uglavnom festival međusobne pažnje i uvažavanja, protkan romantičnim sitnicama svakodnevnice. Međusobno su dijelili sreću životnih uspjeha, a jedno drugom bili su potpora u trenucima kad su nastupale brige. Sinove su odgajali složno i staloženo, trudeći se osigurati im pristojan život i pomoći im da u školovanju i općenito postignu barem stepenicu više od njih, kao što su to činili i njihovi roditelji.

Frane je bio veliki navijač splitskih Bilih. Odlazio je nedjeljom poslije podne, kao i mnogu njemu slični, na Stari plac gledati utakmice Hajduka u vrijeme kada se igrao pravi radnički nogomet bez fige i miliona u džepu. Za vrijeme i nakon njih s prijateljima i poznanicima je živo debatirao o igri ili uz bevandu slavio pobjede voljenog kluba. Kasnije kad je izgrađen Poljud, pratio je utakmice na televiziji ili radiju, a na tribinama su ga zamijenili njegovi sinovi, na koje je prenio ljubav prema tom sportu i klubu s kojim su se svi skupa poistovjećivali. Nikad se nije interesirao za politička zbivanja. Nije čak niti dnevnik gledao. Govorio je kako ne triba tartit vrime i trošit živce na stvari koje ne moremo minjat. Navečer bi obično čitao knjige koje je posuđivao u gradskoj knjižnici ili je Anki činio društvo uz filmove, koje je ona rado gledala.

Raspad države u kojoj je proveo dobar dio života dočekao je kao mladi umirovljenik, pa je skromnu mirovinu primao u valuti različitoj od one u kojoj je cijeli radni vijek zarađivao plaću. Navikao na fizičku aktivnost, višak vremena i energije uložio je u obnovu stare obiteljske kuće na selu u koju su se on i Anka preseli nakon njezinog umirovljenja. Tu su u toplijim razdobljima godine provodili dane izvan kuće baveći se raznim manualnim poslovima što im je pomoglo da dugo ostanu vitalni i dobrog zdravlja. U poznim životnim godinama, nakon što ga je iznenada zauvijek napustila supruga, na nagovor sinova odlučio je zadnje godine života provesti u domu, kako bi mogao uživati primjerenu i zasluženu skrb. Vrijeme je uglavnom provodio u dugim šetnjama po Marjanu, kartajući briškulu s drugim stanarima ili čitajući u svojoj sobi, gotovo neprimjetan i uvijek nekako po strani.

Kada su njegovi sinovi došli u dom na poziv upravitelja, dočekala ih je prazna postelja i nekoliko poznatih sitnica koje je njihov otac koristio za svog boravka. Frane je bio čovjek koji je za života uspješno završio sve poslove kojih se prihvatio. Pošteno i predano je odradio svoje u škveru, skupa s a suprugom podigao dvoje djece, s okolinom uvijek u tihoj nenametljivoj simbiozi. Iza njega nisu ostali nikakvi dugovi niti neriješeni računi i to je bio na neki način moto njegova življenja. Samo jednu sitnicu nije uspio privesti do kraja. Kraj njegovog uzglavlja ležala je nevelika knjiga. Kad ju je njegov stariji sin uzeo u ruke i otvorio na mjestu na kojem je bila umetnuta mala obiteljska fotografija, ugledao je gotovo praznu strancu i na njoj veliki naslov: SREĆA.