Usputne bilješke

Melodija budilice, iz mobitela položenog na noćni ormarić, piskutavo je zaparala jutarnju tišinu i raspršila ostatke sna. Istovremeno je bljesnulo plavičasto svjetlo i obasjalo sobu tjerajući zjenice natrag u sigurno utočište ispod očnih kapaka. Povukla je prstom preko zaslona uređaja i prekinula tu iznenadnu provalu zvuka i svijetla. Polako se izvukla iz kreveta i nesigurnim korakom kroz polumrak stana pošla do kupaonice. Kratko je u ogledalu pogledala pospane oči i rasutu kosu koja je padala preko lica. Nakon desetak minuta bila je spremna za prvu jutarnju kavu, mali ritual zbog kojeg se budila pola sata ranije. Još u pidžami, sjedila je sklupčanih nogu obujmljenih rukama na širokoj klupčici kraj prozora i s visine promatrala grad koji se budi i pokušava izroniti z guste jesenje magle. Pokraj je stajala omiljena šalica ispunjena vrućom tekućinom iznad koje su oblačići pare izvodili plesnu točku i diskretno golicali nosnice.

Kad je izašla iz nebodera zapuhnuo ju je hladni oštri zrak tjerajući je da uvuče glavu u ovratnik kaputa, a ruke gurne dublje u džepove. Na stanici je promatrala narančasto svijetlo ulične rasvjete koje je stršalo u kopreni od magle, kao otok u oceanu. Ušla je u tramvaj, u zagušljivu jutarnju gužvu i probila se kroz pospano mnoštvo do jedinog slobodnog mjesta za sjedenje. Mislima je bila izvan kloparajuće metalne krletke koja se lijeno vukla iznad rijeke. Pokušavala je ne obraćati pažnju na stariju gospođu koja je stajala blizu i povremeno je prostrijelila pogledom punim prijekora. Mislila je kako ima moralno i svako drugo pravo sjediti na tom mjestu, samo ova gospođa to ne može znati. Kroz zamagljeni prozor je promatrala siluete u polumraku ispred gradskih fasada koje su joj izgledale kao postavljene kulise za predstavu u kojoj svi igraju sporedne uloge.

U redakciji dnevnih novina u kojima je radila uvijek ista atmosfera, gotovo da može zatvorenih očiju znati tko gdje pije svoju kavu, što ima na sebi i koje riječi izgovara. Kad dođe na posao čini joj se da već neko vrijeme živi svoj „Groundhog day“, samo što se njoj ciklično ponavljaju isti tjedni. Na uredničkom kolegiju mladi samodopadni visoki kolega iz crne kronike ju opet ispod oka promatra iako mu je diskretno pokušala reći kako je vjerojatnost da s njim izađe jednaka rezultatu računske operacije kad od jedan oduzmeš jedan. Novi nadobudni urednik traži da u eri sveopće digitalizacije inovativnim pristupom pokušaju uvjeriti ljude da su tiskana izdanja i dalje relevantna i da im životi neće imati smisla ako ujutro ne kupe novine na kiosku. Nju opet šalje na polaganje nekog predizbornog kamena temeljca koji će vjerojatno još dugo osamljen ležati u vlažnoj ilovači.

S fotoreporterom, raščupanim apsolventom u zelenoj vojničkoj jakni, koju sudeći po mirisu dugo nije oprao, odlazi rasklimanim službenim autom do livade na kojoj se oko zelenih tačaka ispunjenih rijetkim žitkim betonom skupila svita lokalnih moćnika i političara te nekolicina novinara. Nakon neoriginalnih doskočica i teatralnog betoniranja gradonačelnik, okružen pomoćnicima i takozvanim kontroverznim poduzetnicima u diktafone izgovara mnoštvo nepovezanih pompoznih rečenica i pri tom vješto izbjegava odgovoriti na postavljena pitanja. Na povratku u redakciju uvjerava kolegu da je mogla sebi i njemu prištediti trud te iz arhive izvući neku njegovu izjavu i fotografiju od prije par godina i objaviti je kao današnju, a to bi malo tko zamijetio.

Na pauzi za ručak, koji se sastojao od pizze iz pekare i kave, s kolegicom iz gradske rubrike hiperaktivnom mršavicom, sjedi u čajnoj kuhinji i odsutno klima bez volje za sudjelovanjem u razgovoru. Dok sluša o rati kredita koja ozbiljno opterećuje kućni budžet, o planovima za skijanje ili o psu koji uništava kućni inventar pokušava izbjeći nastavak ovog maratonskog monologa i otići do svojeg stola kako bi kupila malo mira i tišine. Ali ona je prati i nastavlja o čarima bračnog i roditeljskog života, o podloj svekrvi. Ne našavši drugog načina, kako bi se maknula iz te verbalne tirade, ustaje od stola i bez riječi izlazi van na prostranu terasu popločenu mramorom, udahnuti svježeg zraka, da bi odagnala navalu mučnine koja joj se stvorila u želucu. Tu opet čuje svoje misli i duboko diše, što joj vraća unutarnju ravnotežu, potrebnu da ovaj dan izgura do kraja. Vraća se unutra, brzo mehanički piše današnji izvještaj s terena i šalje ga uredniku.

Odlučuje ranije otići te oblači kaput, uzima torbicu i bez pozdrava, napušta labirint od niskih pregrada u kojima su kolege sjedili za stolovima i radili na računalima. Ulazi u dizalo i napušta veliku poslovnu zgradu okovanu blještavim zelenkastim staklom. Stupa na dugačku aleju nadsvođenu kestenima i laganim korakom kreće gaziti po šuškavom lišću, koje joj izmami osmijeh na licu i poželi uzeti ga u ruke i bacati visoko iznad glave. Ipak to ne učini već zastane kod dječjeg igrališta, pa krene promatrati igru i slušati graju mnoštva dječjih glasova. Nastavi dalje tek kad je roditelji s klupice počnu sumnjičavo promatrati. Okolnim putem zaputi se do tramvajske stanice puštajući hladnom sjevercu da joj štipa obraze. Na povratku još svrati u kvartovski dućan te kupi namirnice potrebne za večeru.

Kad je, zadovoljna nakon ukusnog obroka pripremljenog sebi u čast, stala kod prozora promotriti sumrak koji se prikradao gardu, krene napraviti ono oko čega se dugo dvoumila. Danas je odlučila, reći će mu, mora mu reći, iako su njihovi susreti bili povremeni i neobavezni i nikad više od toga. Iako on ima drugi život na drugom kraju grada i u tom životu nije sam, ima pravo znati. Posegne za kućnim telefonom okačenim o zid, utipka njegov broj i prikupi zadnju snagu i koncentraciju, pa mu nakon kratkog pozdrava, smirenim samopouzdanim glasom reče kako će još jednom postati otac.