U zadnjih dvanaest godina otprilike koristio sam različite alate i platforme na internetu koje po svojoj prirodi i koncepciji možemo nazvati društvenom ili socijalnom mrežom. Započelo je sa shoutboxom radija 101. To je bio prozorčić na naslovnici web stranice radija namijenjen komentarima slušatelja. Iako su njegovi tvorci priželjkivali i sugerirali da se komentira isključivo program radija, mi redoviti slušatelji i posjetitelji stranice počeli smo provoditi vrijeme komentirajući razne teme i spontano se stvorio neki grupni chat. S vremenom smo se upoznali do određene mjere i napravio se određeni vid virtualnih prijateljstava. Neki su se zahvaljujući shoutboxu i uživo upoznali i družili, pa sam tako i ja upoznao nekolicinu u različitim prigodama. Softver tog malog chata bio je programiran tako da korisnicima ovisno o broju komentara dodjeljuje mali grafički znak ispred korisničkog imena. Ti znakovi izgledali su otprilike kao vojnički činovi, pa bi tako onaj ko se tek uključio dobio tek crticu i bio recimo razvodnik, dok bi oni koji su duže u „bitkama“ i sudjeluju više imali cijelu epoletu ispred imena i kolokvijalno su prozivani kapetanima ili generalima. Zanimljivo je bilo promatrati kako je pojedincima taj čin važan i znali su štancati komentare samo kako bi se uspeli u izmišljenom zapovjednom lancu. Priznajem da sam se i sam donekle ulovio u tu zamku i da mi je shoutbox znao biti važniji od radijskog programa kojem je bio samo dodatak. Tu sam po prvi put osvijestio da društvena interakcija na internetu može odvesti u različite nepredvidive rukavce komunikacije i stvoriti neki vid ovisnosti. Cijela prča nije potrajala dugo jer je administratori stranice nisu mogli kontrolirati, pa su je jednostavno ugasili, ali meni je ostala u sjećanju kao simpatičan i zanimljiv eksperiment.
U jednom razdoblju dok sam se intenzivnije bavio fotografijom objavljivao sam na portalu fotozine.org svoje uratke koji su bili produkt fotografiranja iz hobija i suradnje s lokalnim novinama. Fotozine, čini mi se, još uvijek postoji i funkcionira na način da se minijatura objavljene fotografije pojavi na traci naslovnice i pomiče se nakon naredne objave da bi nakon dvadesetak drugih objava nestala i preselila u galerije autora. Ako nekome privuče pažnju klikom na nju otvara punu veličinu i vrši pregled i ima mogućnost komentiranja. Cilj svakoga fotografa bio je pridobiti pažnju i komentare drugih korisnika i posjetitelja, pa čak i negativne, koji su nudili mogućnost polemiziranja. Određenim neuspjehom smatra se kada fotka prođe nezapaženo i to kao da poručuje da ponuđeno ne vrijedi puno. Na fotozineu sam prvi put bio u i autor i korisnik sadržaja i trebalo mi je neko vrijeme dok sam se snašao u tim ulogama. Tu sam se možda i prvi put našao u situaciji kad se interesiraš za sadržaj drugog korisnika samo zato što je on pokazao interes za tvoj. Njegov rad ti možda i nije osobito zanimljiv, ali tražiš kod nešto dobro i pišeš komentar. Uzvraćaš posjetu samo iz pristojnosti. Pristojnost nije loša osobina, ali nije iskrena niti srdačna i to se u takvim komentarima vidjelo i osjetilo. Vremenom sam prestao intenzivnije slikati, pa su se i posjete prorijedile da bi potpuno prestale, ali ostalo je us sjećanju živopisno iskustvo međuodnosa s drugim korisnicima koji traže potvrdu kvalitete svog djelovanja kod sebi sličnih.
Prije nekih sedam godina odlučio sam izraditi profil na twitteru. To je jedna vrlo dinamična i zanimljiva društvena mreža, specifična po tome što je broj znakova koje korisnik može unijeti u jedan post ograničen. U to vrijeme to je bilo 140, kasnije je nešto povećano. To zahtjeva od onoga koji objavljuje jezgrovite kratke i precizne poruke, svojevrstan haiku na internetu. Nije lak zadatak iskazati ono što misliš u samo dvije nevelike rečenice. Postoji mogućnost vezati tvitove, ali to nije često. Moguće je umetati fotke, linkove i video uratke, ali sve skupa funkcionira vrlo brzo i gotovo da se događa u realnom vremenu. Dodatno se ubrzalo omasovljenjem pametnih telefona i dostupnošću interneta, pa su mnogi počeli tvitati sa svih mogućih mjesta na kojima bi se zatekli, od kojih su neka pomalo i bizarna. S obzirom da pisanje tvita ne traži puno vremena moguće ih je objavljivati desetke u jednom danu što pojedinci čine i tako stvaraju svojevrstan reality svojih aktivnosti i načina razmišljanja. Nisam se dugo zadržao na twiteru, možda i zato što mi kratke forme nisu idealan način izražavanja, pa sam nakon par godina ugasio profil, što nije bila mudra odluka jer povremeno poželim navratiti i vidjeti što se događa, čak i objaviti rečenicu dvije.
Dugo vremena nisam želio biti na facebooku unatoč nagovaranju prijatelja i poznanika. Ta društvena mreža činila mi se izlišna i pomalo banalna, pa sam godinama odolijevao. Na kraju sam joj pristupio, ali vrlo stidljivo, bez većeg interesa i intenziteta korištenja. Promjena je nastupila paralelno s povećanim zanimanjem za rekreativni biciklizam, putovanja na biciklu i općenito za takozvane outdoor aktivnosti. Bio sam u potrazi za iskustvima i dojmovima drugih biciklista, putnika, trkača, planinara i svih koji su upražnjavali slične aktivnosti, pu su se njihove objave i profili pojavljivali sve više kako se mreža poznanstava i facebook prijateljstava širila. I sam sam počeo postavlajti slike sa svojih rekreativnih vožnji, putovanja, trčanja ili planinarenja i postao donekle dio te priče. I danas mi je facebook prvenstveno mjesto na kojem nadograđujem hobije i produbljujem interese i zanimanje za iste i vrlo rijetko se uhvatim za nešto izvan toga. U polemike gotovo nikad ne ulazim osobito ako o predmetu rasprave ne znam puno. Postavljam na facebook i link na objave s bloga što zna donijeti ponekog čitatelja, ali većina mojih „pajdaša“ s facebooka nije zainteresirana ili ne nalazi dovoljno vremena za čitanje podužih tekstova na mojem blogu, što im uopće ne zamjeram.
Blog je najnovija interakcija na koju sam se "upecao" i sve više me okupira. Počelo je početkom ove godine i kako vrijeme prolazi sve više me zaokuplja. Krenuo sam s opisima biciklističkih vožnji i mjesta koje pri tom posjećujem (otud i ime bloga), ali s vremenom se i druge teme i interesi nameću, pa im ovisno o inspiraciji raspoloženju dajem prostora. Blog mi nudi mogućnost pisati i objaviti tekstove koji bi inače teže pronašli put do čitatelja. Relativno sam novi u cijeloj priči, pa pomalo učim o nepisanim zakonitostima i pravilima koja su se tokom godina sama od sebe nametnula. Komentari ispod ankete na naslovnici i pojedine objave vezane uz to signal su mi da je zajednica vrlo živa i raznolika. To me možda i potaknulo na pisanje ovog posta. Nisam se uključivao u raspravu jer mi se čini da oni koji su duže prisutni podrobnije poznaju stanje i mogu o tome bolje i preciznije suditi. Opet sam i netko tko producira vlastiti sadržaj, ali i konzumira i komentira one drugih korisnika, i pokušavam se u toj količinski i kvalitativno bogatoj, ali i izazovnoj i intrigantnoj „džungli“ snaći i pozicionirati. Dužinom i količinom teksta možda uplašim i odbijem ponekog čitatelja, ali to je način na koji se izražavam i vjerujem da kao takav ima svoje poklonike. Vjerujem da je forma sporedna, ako je sadržaj zanimljiv. Nisam sklon maratonskim raspravama, pa ću izbjegavati polemike. Pratim sve više i objave na drugim blogovima i aktivnost onih koji stoje iza njih i shodno svojim preferencijama pronalazim zanimljivosti. Nisam pretjerano ambiciozan niti sujetan, pa će mi pisanje i objavljivanje postova biti dovoljno zadovoljstvo, a eventualne dobronamjerne reakcije drugih poticaj za više, zanimljivije i raznolikije.
Post je objavljen 13.11.2017. u 20:49 sati.