Usputne bilješke

Nedavno sam negdje na internetu naišao na podatak da u našoj zemlji postoji sedam riječnih skela, koje službeno prometuju. Ako je taj podatak točan, onda ih se jedan veći dio nalazi u široj okolici mjesta u kojem živim. Prva je Medsave, blizu Zaprešića, zatim Oborovo, pa Dubrovčak Lijevi i Tišina Kaptolska, kod Siska. Još su dvije na Savi nizvodno, negdje na području Županje, čini mi se. Sedma je Križnica, povezuje jedini komadić Hrvatske, koji je na lijevoj obali Drave. Pokraj nje je viseći most, ali je prilično uzak i moguće ga je prijeći samo pješice ili biciklom. Nedavno je to mjesto jedan bloger snimio dronom iz zraka. Objavio je video ovdje na blogu. Iz te perspektive izgleda vrlo zanimljivo. U mojim dugoročnim planovima je vožnja bajkom do tamo, kako bi iz prve ruke stekao dojam.

Nakon skoro mjesec dana, danas sam sjeo na bajk i stisnuo pedale. Falio mi je zvuk koji kotači stvaraju dok prelaze po asfaltnoj podlozi. Dobro, sad se baš i ne čuje, jer je zahladilo, pa moram ispod kacige nositi tanku kapu, ali znate što hoću reći. Krećem iz Ivanića i laganim tempom prelazim prvih desetak kilometara, te stižem u Dubrovčak Lijevi. Iznenađuje me vrlo visoka Sava. Spuštam se do skele, koja je na drugoj strani, ali skelar čim me vidi pokreće svoje plovilo i dolazi po mene na drugu obalu. Ukrcavam se, a on mi sugerira da naslonim bicikl na tačke u kojima su drva za peć, koja se nalazi unutar kabine u kojoj boravi. Dok fotografiram, komentiram kako je vodostaj visok, a on mi veli da je u samo šest sati, od jedan u noći do sedam ujutro porastao za skoro pet metara. Taj podatak me tjera na razmišljanje kako nepredvidive mogu biti prirodne sile, koje po svojoj mjeri oblikuju naš okoliš. Dok prelazite skelom doživljaj same rijeke je prilično upečatljiv. Vrlo ste blizu površine, pa je pogled izravan. Pod nogama možete osjetiti njezinu snagu, osobito kad je vodostaj visok. Brza matica tada stvara glasni huk ispod skele, dok okolo promiču komadi stabala i koječega što je pokupila usput. Prelazim na drugu stranu gdje me dočekuje oko pet kilometara prilično loše ceste s puno rupa i zakrpa. Na tom djelu, žalim što sam prethodno stao na benzinskoj i napumpao gume, ali nakon mjesta Desno Željezno cesta postaje bolja, pa je vožnja ugodnija. Dan je bio vedar s malo razbacanih oblačaka, pa me uglavnom prati sunce dok pedaliram pustim ravnim krajolikom, zastajući samo radi fotografiranja. Brzo dolazim u Desno Trebarjevo, rodno mjesto braće Radić. (neki lokalni šaljivac se referirao na tu činjenicu tako što je flomasterom na ploči na kojoj piše ime mjesta napisao: Hrvatski Betlehem) U Martinskoj Vesi dočekuje me krasan viseći most koji elegantno prekoračuje nabujalu Savu. Zastajem i fotografiram ga, iako u arhivi imam dosta fotki na kojima mi pozira. Osim što je vrlo korisna građevina za lokalno stanovništvo, i vizualno je dojmljiv i plijeni pažnju. Kratko odmaram i prelazim na lijevu obalu, pa po pedali doma.

Dalje vozim poznatom cestom, koju sam zadnjih godina puno puta prošao, i čini mi se da znam svaki zavoj. Sunce je tada već dosta nisko, pa sam prisiljen obući tanku jaknu, koju vozim u torbi na paktregeru. Misli mi nasumično šaraju dok u dobrom ritmu nižem kilometre. Odlučim stati na izlazu iz mjesta Luka Lijeva i baciti pogled na Savu koja na tom mjestu svladava veliki zavoj, pa je pogled gotovo panoramski. Odustajem jer prema meni trče dva psa i mahnito laju. Vozim dalje ignorirajući ih, ali ne odustaju. Veći i glasniji pokušava doći zubima do mog nezaštićenog zgloba, pa sam prisiljen odgrnuti ga nogom, nakon čega ipak odustaju. Osjećam kao mi se tijelom širi val nelagode od tog iznenadnog susreta, pa mi treba neko vrijeme dok povratim mir i opuštenost. Stižem opet u Dubrovčak Lijevi, kratko odmaram već umorne noge, promtrajući skelu na koju se spušta prvi sumrak. Skelar mi mahne s druge obale i nakon što u odzdravim, nastavljam do Ivanića sa upaljenim svjetlima.

Dok prelazim nadvožnjak na samom ulazu u grad ispod projuri kamion iz kojeg se začuje kratko paap. To nije prvi put da me nepoznati vozači kamiona pozdravljaju na tom mjestu i ta sitnica mi obično popravi raspoloženje. Razmišljam kako za volanom vjerojatno sjedi netko tko provodi godine u monotonoj samotnoj vožnji, pa mu i pojava bicikliste u polumraku na nadvožnjaku može biti razlog da malo razbije monotoniju i kratkim zvukom zapara prohladni kasnojesenski zrak.