Usputne bilješke

Kao što ponekad razgovor među ljudima, koji može prerasti u argumentiranu žučnu raspravu, dovede do toga da svi sugovornici ostanu pri svom mišljenju i zadrže se na branicima svojih paradigmi, a ipak imaju osjećaj da su kvalitetno potrošili vrijeme, tako i pisanje može biti samo sebi svrha. Više puta mi se kroz misli provlačila ta ideja i u par navrata pokušao sam to uobličiti u neki smislen tekst, ali bi obično ostao nezavršen ili ga na kraju nikom ne bih dao na čitanje. Poticaj da počnem pisati ovaj je poglavlje u jednoj knjizi, koju trenutno čitam, u kojem autor tvrdi da ako volite pisati, samo trebate početi, a tekst će se na neki način sam oblikovati. Vi ćete biti neka vrsta posrednika između početne ideje i krajnjeg produkta koji može otići u puno smjerova i tijekom samog pisanja gotovo samostalno se razvijati. Tih nekoliko redaka, i činjenica da objavljujem na ovom blogu, koji može biti dobra platforma za prezentaciju ideja, me potaknulo da krenem pisati o pisanju i prepustim se neizvjesnoj struji pisane riječi.

Pojedini pisci tvrde da su pasionirani čitatelji i da im je vlastito pisanje samo pauza između dvaju čitanja i to savjetuju kao recept za uspješno pisanje. Drugi opet kažu da nisu u stanju napisati neku kratku formu, vele sve im ode u roman. Nedavno sam bio na književnoj promociji gdje je jedan naš mladi autor ustvrdio da je pripovijedanje prirođeno svim ljudima, neovisno o stupnju izobrazbe ili poslu kojim se bave i da se samo mijenjaju načini i protagonisti, ali svi imamo potrebu ispričati neku priču. Postavlja se pitanje piše li netko zato što trenutno ima za to potrebu i to je njegova osobna stvar ili stalno na umu ima eventualnog i čitatelja i podilazi mu na neki način, kako bi zadobio njegovu pažnju i naklonost. Mislim da ima i jednog i drugog, treba biti i ostati svoj i pustiti mislima i prstima da se razmašu, ali pri tom ne izgubiti iz vida čitatelja koji će biti kao neko ogledalo, u kojem će autor izvršiti provjeru smislenosti i uvjerljivosti svojih riječi i tvrdnji. Čini mi se da pisanje otvara neslućene mogućnosti izražavanja. Bogatstvo jezika zaista može biti podloga za igru u kojoj sebe kao autora teksta otkrivamo, ali i razotkrivamo, a pišući biramo (ili ne) putove i smjerove u i kojima misli i rečenice mogu krenuti. Kad sam krenuo pisati ovaj tekst nisam imao jasnu predodžbu kako će izgledati, znao sam samo da želim pisati i vidjeti kud me to može odvesti.

Čitanje je, za razliku od recimo gledanja televizije koja samo traži pasivnog promatrača, kreativna aktivnost koja traži određenu koncentraciju i povećani interes. Da bi u mislima stvorili slike od rečenica koje se nižu pred vašim očima morate upregnuti maštu. Osim što obogaćuje rječnik čini da se osjećate produhovljeno, obogaćeno, a to je za većinu ljudi dobar osjećaj. Opet s druge strane, prema informacijama u medijima, vrlo malo ljudi čita knjige, a sve više je onih koji ih pišu. Izdati knjigu, pa makar i o svom trošku, postalo je imperativ pojedincima. Ima slučajeva kada netko zatraži od drugoga da napiše knjigu umjesto njega, pa je izda pod svojim imenom i time pokuša fascinirati par rođaka i poznanika. U klimi u kojoj se sve maje čita svi nešto pišu, što je izgleda paradoks vremena u kojem živimo. Evo i ja ću dati svoj mali obol kako bih bio dio trenda i pri tom riskirati da netko ovo protumači i nazove piskaranjem što nije isto kao pisanje.

Knjige se možda ne čitaju, ali zato svi provodimo dosta vremena gledajući u zaslone raznih elektroničkih uređaja, ponajviše pametnih telefona tipkajući nešto po njima. Količina i vrste sadržaja na tim uređajima koju je razvoj tehnologije omogućio višestruko se povećava iz godine u godinu. Razvijaju se potpuno novi načini komunikacije među ljudima koji su kombinacija slikovnog jezika emotikona, naljepnica i kratica sve u svrhu što brže razmjene poruka. Postoji teorija da je sposobnost ljudskog mozga da se prilagodi brzoj promjeni tih trendova vrlo ograničena i da mu izdvajanje korisnih informacija, njihovo klasificiranje, obrada i eventualno spremanje u ladice trajne memorije iz mora interneta stvara sve veće opterećenje. Sadržaj na internetu uglavnom nema nikakve urednike, cenzore niti lektore, natrpan je i zbrkan, ali s druge strane vrlo koristan i lako dostupan, pa je izazov i umijeće balansirati između koristi i eventualne štete. Ali kao što je izum tiskarskog stroja napravio revoluciju u dostupnosti pisane riječi, tako tehnologija radi revoluciju danas, samo se mijene ne mjere u stoljećima nego u desetljećima ili kraće. U jednom intervjuu čitam izjavu kako prije trideset godina nije bilo puno onih koji pišu jer nisu svi imali pisaću mašinu. Danas manje-više svi imamo tipkovnicu, zaslon računala i tvrdi disk, pa je barem u tehničkom smislu pisanje olakšano i dostupno.

Izgleda da sam se udaljio od početne teme i počeo pisati o čitanju i tehnologiji, a krenuo o pisanju. Dobro, uvijek se mogu opravdati time da kako sam samo dao početni impuls, a tekst se sam oblikovao, Ja sam mu se samo prepustio i malo ga koordinirao, on je vodio glavnu riječ. Uglavnom, bit ću zadovoljan ako netko odvoji svoje vrijeme i pročita ovih par redaka, ili čak i ostavi komentar ispod teksta. U krajnjoj liniji svaki autor traži nekog čitatelja. Ako se to pak ne dogodi, tješit ću se time kako je ovo bilo samo pisanja radi.