Upoznali su se na proslavi rođendana jednog zajedničkog poznanika. Večer je bila pomalo isprazna dok im se pogledi nisu sreli, da bi nešto kasnije odigrali mali igrokaz slučajnog susreta na balkonu, koji se nastavio dugim ugodnim razgovorom i međusobnim razotkrivanjem koje je produbljivalo obostrani interes. Slavljenik i ostatak društva kao da su prestali postojati u predstavi polagane predaje koji su svjesno igrali. Nastavak je uslijedio drugi dan na maratonskoj kavi za koju se može reći da je bila neformalni početak njihove veze, koja je u prvim tjednima i mjesecima bila vrlo intenzivna i emotivna za oboje. Slobodno vrijeme provodili su zajedno, neprestano izmišljajući gdje bi mogli ići i što bi mogli zajedno raditi. Jedno drugom bili su više nego dovoljni i nasušno potrebni u to vrijeme. Mazni strastveni trenuci bili su manifest zaljubljenosti i kao da su hodajući treperili malo iznad zemlje, pokretani tom snažnom energijom.
Ona je u roku diplomirala i već je neko vrijeme predavala u školi, entuzijastično pokušavajući razigranim i pomalo nezainteresiranim osnovcima približiti bogatstvo i ljepotu materinjeg jezika i književnosti. Od skromne nastavničke plaće živjela je u malom unajmljenom stanu koji je postao njihovo ljubavno gnijezdo. On je bio nešto stariji od nje i može se reći da je s vremenom zaradio epitet vječitog studenta. U nedogled je odgađao polaganje ispita, suočavajući se u zadnje vrijeme s prijetnjom gubitka studentskih prava. Povremeno je davao instrukcije i radio honorarne poslove koji su mu omogućavali kakvu takvu zaradu. U hladnijim mjesecima, kao da je onaj prvi udarni val međusobne opijenosti malo popustio, pa su više koncentracije usmjerili ka obavezama, ali su se i dalje viđali svakodnevno postajući tako nerazdvojni.
Dolaskom ljeta navršilo se otprilike godinu dana njihove veze i zajednički odlazak na more nametao se kao jedan logičan slijed događaja. Preko oglasnika su rezervirali apartman i sporim i sparnim vlakom se zaputili prema Jadranu. Dočekao ih je privremeni stanodavac, srdačni primorac srednjih godina, s kojim su kao u nekom obredu inicijacije, morali popiti čašicu travarice, što je trebalo garantirati da će im boravak u njegovoj kući i mjestu biti ugodan. Nakon opore rakije i kratkog razgovora smjestili su se u improvizirani apartman, u kojem je snalažljivi vlasnik izvan sezone živio, pa su bili okruženi njegovim osobnim stvarima, ali to im nimalo nije smetalo, čak štoviše, zabavljalo ih je. Kao i većina kontinentalaca brzo su se spustili do plaže i pohitali u more, kao da će velika vodena masa već sutra nestati. Ostatak dana proveli su na plaži u jednoj skrivenoj uvali , a večer su posvetili pripremi večere i uživanju u hrani i vinu, prisjetivši se pri tom one noći kad su se upoznali i prvi put razgovarali. I tu kraj mora jedno drugom su bili nabolje društvo i izvor zadovoljstva.
Nakon nekoliko dana dragovoljne izolacije, koja se sastojala od kupanja, sunčanja, i uživanja koje mirno primorsko mjesto omogućava, kao da su se zaželjeli ljudi i žamora, pa su odlučili u predvečerje prošetati po rivi i počastiti se večerom u nekoj konobi. Ona je hodala malo ispred kad su došli do malog trga na kojem je stajao čovjek pedesetih godina kraj štafelaja. U trenu je odlučila sjesti na prazan stolac ispred njega kratko izustivši: Ja bi da me slikate. Čovjek je ostao malo zatečen njenom iznenadnom pojavom, ali se brzo snašao i odmah uzeo boje s namjerom da krene raditi, rekavši: Može naravno. Kada je on, par trenutaka kasnije došao, ostao je stajati kao ukopan, a lice mu je poprimilo čudnu grimasu, kakvu ona nikad prije nije vidjela, kao da je vidio duha s pastelama u rukama. Kada ga je slikar pogledao i on se skamenio ostavši tako stajati neko vrijeme bez riječi. I jedan i drugi imali su gotovo identičan izraz lica. Šutnju je prekinula ona obrativši se njemu: Molim te, to oduvijek želim, neće dugo trajati. Rekao je samo kratko: Ok i počeo nervozno hodati po malenom trgu izbjegavajući prići bliže improviziranom ateljeu. Slikar se pokušao koncentrirati, ali nervozni pokreti sugerirali su da slika neće ispasti dobro. Ona je vidjela da se događa nešto čudno i već joj je bilo žao što je tako ishitreno odlučila ispuniti davnu djetinju želju. Kao da su se njih dvojica poznavali od nekud, ali su o tome odlučili šutjeti. Slutila je da se događa nešto veliko i to joj je počelo stvarati nelagodu, pa je odlučila prekinuti neobičnu situaciju rekavši: Oprostite, predomislila sam se. Ustala je sa stolca i pošla prema njemu, na što je on krenuo ubrzanim korakom u obližnju malu uličicu. Osvrnula se kratko prema slikaru koji je ostao gledati za njima s nekim žalom u očima, ali ne zbog izgubljenog klijenta, nego zbog nečeg puno većeg. Kad ga je sustigla, povukla ga je za ruku i odrješito rekla: Hoćeš li mi, molim te reći što se tamo dogodilo? On joj se duboko zagledao u bademaste oči i nakon kraćeg oklijevanja rezignirano rekao: Taj slikar, to je moj stari.
Nju je tada obuzeo cijeli koloplet misli i osjećaja. Sjetila se u trenu kako je o starom pričao rijetko i nevoljko. Rekao je samo da je prvo privremeno, a zatim i trajno otišao još dok je on išao u osnovnu školu, tražeći pri tom neispunjenu umjetničku slobodu i potvrdu slikarskog talenta u velikim gradovima širom Europe. On je ostao živjeti s mamom u malom socijalističkom stanu u neboderu. Navraćao je povremeno noseći skupe i neobične poklone, ali te posjete nisu bile na obostrano zadovoljstvo. Bile su nekako usiljene, pa su se prorijedile, da bi za vrijeme studija gotovo potpuno prestale. Zadnji put vidio ga je prije dvije godine kada je imao zajedničku izložbu u gradu, ali gotovo da nisu stigli razgovarati tom prilikom. Ona ga je na sred uličice dugo bez riječi grlila, a on se prepustio njenim rukama, tražeći u njima utočište. Ostatak odmora nisu spominjali starog, a trg su kao po nekom prešutnom dogovoru zaobilazili.
Po povratku doma stvari su malo po malo poprimale kolorit ustaljene kontinentalne kolotečine ispunjene obavezama. Ona je i dalje radila u školi sve više pronalazeći smisla i zadovoljstva u poslu, a on se ozbiljnije prihvatio učenja odlučan privesti kraju dugotrajno studiranje i sa diplomom inženjera tražiti stalan i siguran posao. Na jesen su preselili u zajednički stan koji im je bio sigurna luka i mjesto s kojeg se lakše kroz život brodi. U jedno kasnojesenje subotnje jutro netko im je pozvonio kad su se spremali popiti opuštajuću kavu i uživati u slobodnom danu. On je otvorio i na vratima ugledao starog koji je umjesto pozdrava nesigurnim glasom rekao: Donio sam sliku. U rukama je držao uokviren i u prozirnu foliju zamotan njen portret. Kad su ga pozvali unutra i ponudili kavom, predao joj je sliku izrazivši pri tom nadu da će joj se svidjeti. Portret je na najbolji mogući način prikazivao njezinu ljepotu i ženstvenost. Sa oduševljenjem ga je prihvatila i biranim riječima se zahvalila. U umjetničkom i zanatskom smislu slika je bila na visokoj razini, posebno kad se uzme u obzir da je napravljena u neobičnim okolnostima i po sjećanju. Emotivno je u tom trenutku za sve troje značila puno. Početnu nelagodu razbili su pričajući o neutralnim stvarima, da bi kasnije razgovor poprimio jedan ugodan i opuštajući ton. Kad im je rekao da se trajno nastanio u gradu, obećali su ga posjetiti i razgledati novi atelje. Još isti dan postavili su portret na istaknuto mjesto na zidu. Kad su navečer prije spavanja zastali i pogledali prema slici obuzeo ih je ugodan osjećaj zadovoljstva.
Post je objavljen 18.11.2017. u 13:34 sati.