Usputne bilješke

(fikcionalna kratka priča, likovi i situacije su izmišljeni)


Tog jutra probudio se ranije nego inače i osjetio laganu bol u nozi. Kao da mu je tijelo signaliziralo promjenu vremena koja je nastupila naglo. Nakon desetak sunčanih toplih listopadskih dana, odjednom je stigla zima, bez najave, bez poziva. Jutarnji mraz prekrio je polja, dok je gusta magla nalegla na prostranu slavonsku ravnicu. Izvukao se iz postelje i nakon oblačenja i umivanja pristavio kavu, gustu tursku, kako oboje vole. Nju je pustio još spavati, nema žurbe, nikud ne idu danas. Zapravo od kad su u mirovini, rijetko odlaze dalje od kuće. Ona uglavnom obavlja kućanske poslove ili uređuje vrt i cvijetnjak, a on se za toplijeg vremena vrzma po dvoru, ili kucka nešto u maloj radionici, koju je godinama nadopunjavao alatom i drangulijama. S ljudima iz sela su dobrim odnosima, ali ne i srdačnim. Porazgovaraju s nekim tu i tamo, pomognu oko nekog posla, ako treba, ali uglavnom vrijeme provode sami. Iz grada im povremeno dolaze djeca, s unucima koji su im veliki izvor radosti i zadovoljstva. U dane kad su oni tu sve je nekako ljepše radosnije ispunjenije. Nakon što odu još dugo ostane u zraku ta mladost i radost koja im je pogonsko gorivo za samotne dane. Sjedio je i kroz kuhinjski prozor gledao van na ulicu rijetke prolaznike i poneki automobil. Iz zvučnika upaljenog radija dopirao je poznati glas spikera koji je deklamirao jutarnje vijesti. Nije ih slušao, bila je to samo zvučna kulisa koja je nadopunjavala jutro. Kad se ona probudila došla je u kuhinju i pozdravila ga. Šaljivo i pohvalno se referirala na činjenicu de je kava već na stolu i sjela nasuprot njega. Sjedili su tako u tišini i promatrali svaki svoju šalicu. Nakon kratkog neobaveznog razgovora o vremenu i svakodnevnim stvarima, rekao je: Danas ću otići, ima stvari koje nam ne trebaju. Ona se nije složila s tim, rekavši: Nemoj danas, hladno je, dosta si napravio. Na to je on mirnim glasom ustvrdio: Neka, ići ću i nama su drugi pomogli kad je trebalo.

Nakon početnog negodovanja, ipak mu je odlučila pomoći. Iz raznih ormara vadili su staru, dugo nekorištenu, odjeću i pažljivo je slagali u kartonske kutije. Iznenadila ih je količina stvari koje su dugo čuvali, a da za to nije bilo izrazite potrebe. Našlo se tu kaputa, jakni, zimskih vesti i nekoliko pari cipela. Puno toga ostalo je od djece, koja u gradu žive nove živote u kojima im ti odjevni predmeti iz mladosti nisu potrebni. Kutije su odnijeli do auta, starog dobrog Renaulta četvorke, koji ih je dugo vjerno služio, da bi ih potom on pažljivo unutra složio i krenuo prema prihvatnom centru na rubu sela, kroz posljednje ostatke jutarnje magle. Vozio se lagano prema velikoj livadi na kojoj su djelatnici i volonteri Crvenog križa postavili velike šatore i u njih smještali izbjeglice koje su i dalje pristizale. Vozeći se razmišljao je o ljetu koje je prošlo, tijekom kojeg su rijeke ljudi navirale u selo sa svih strana. Zaposjeli su željeznički kolodvor, parkić kod crkve i okolne ulice. Uplašeni i nervozni pješačili su dalje ili tražili prijevoz do drugih zemalja, a da ni sami nisu znali što ih tamo čeka i tko će ih tamo odvesti. Poveo se tada za primjerom drugih mještana i iscrpljenim i gladnim ljudima ispred kapije dijelio vodu, voće, ponekad kruh i sve što se našlo pri ruci. Netko je znao ući u dvor i samo oprati ruke na starom zdencu i umiti se ili sjesti par minuta na klupicu i u hladu velikog oraha odmoriti umorne noge. Pogledi zahvalnosti i osmjesi umornih ljudi potvrđivali su mu da im darovane sitnice puno znače.

Kad je stigao u ograđeni centar, koji se sastojao od mnoštva kontejnera i šatora, dočekao ga metež u kojem su brojni promrzli ljudi stajali u grupicama, hodali okolo, glasno razgovarali međusobno i gestikulirali. Već prvi pogled na njihovu tanku odjeću uvjerio ga je u ispravnost onoga što je činio. Uokolo je bilo razbacano mnoštvo smeća, a iz privremenih nastambi širio se neugodan miris ljudskih tijela koja dugo nisu imala pristup tekućoj vodi. Jedan mu je mladić dobacio nešto, ali ga nije razumio, pa je nastavio dalje. Javio se volonterima Crvenog križa, kratko s njima porazgovarao, pitajući za trenutno stanje u kampu i predao im stvari koje je dovezao. Dok je hodao prema autu približio se starom rasklimanom autobusu čiji je motor radio, a unutrašnjost bila dupkom ispunjena putnicima, od kojih su neki stajali. Podigao je pogled i kroz prozor ugledao ženu pedesetih godina, tamnije puti. Na glavi je imala crnu maramu, koja joj je pokrivala kosu. Vrlo dobro je pamtio lica, a njeno mu se odmah učinilo poznato. U trenu se sjetio. Bila je to djevojka, koja mu je pomogla kada je sredinom osamdesetih pao i ozlijedio nogu. Radio je tada u Iraku na obilježavanju trase budućeg Sadamovog autoputa. Diktator je, nakon posjeta Americi, fasciniran tamošnjim cestama, pokrenuo val cestogradnje u zemlji kojom je upravljao. Za to su mu trebali i strani radnici i inženjeri. Slučajno je naišla, i kad je vidjela što mu se dogodilo otrčala je po pomoć. Vratila se brzo s nekoliko seljana, koji su ga na improviziranim nosilima prvo donijeli do obližnjeg sela, a potom odvezli u grad u bolnicu.

Kad je pogledala iz autobusa u njegovom smjeru, oblikovao je usnicama: Šukran, jedinu riječ Arapskog koju je zapamtio. Ona ga je začuđeno gledala i jedva primjetno se nasmijala, da bi se potom okrenula na drugu stranu. Nije ga prepoznala, ali to nije ni očekivao, nije bilo ni važno. Autobus je potom lagano krenuo cestom, koja se odmotavala po nepreglednoj ravnici. Pratio je pogledom kako se udaljava i pretvara u točkicu na horizontu, iza kojeg je, pomislio je to, čučala bolja budućnost.