Usputne bilješke

U proteklih par mjeseci posjetio sam nekoliko književnih promocija koje su se održale u atriju gradske knjižnice Ivanić-Grad. Tamo negdje krajem ljeta gost je bio Zoran Ferić, koji je govorio o svojim knjigama i književnom radu. Promovirao je najnoviji roman „Na osami blizu mora“ kojeg sam imao priliku ranije čitati. Radi se o seriji povezanih dužih priča koje tematiziraju takozvano galebarenje na jednom našem otoku. Ferić je nadahnuto zainteresiranim čitateljima približio svoj rad govoreći o tome kako sve teže piše kratke forme, odnosno sve mu ode u roman. Na pitanje o društvenom angažmanu pisaca rekao je kako on progovara kroz svoje likove i na taj način komentira društvenu zbilju. Pročitao je jedan kraći pasus iz spomenute knjige ivanićkoj publici koja je upijala svaku rečenicu.

Našao sam se također u knjižnici i kada je u goste došao Davor Rostuhar putnik i putopisac. Naglasak njegovog izlaganja i razgovora s publikom bio je na najnovijem projektu kojeg je započeo ovih dana, a nazvao ga je Polarni san. Naime on planira pješačiti od obale Antartike do južnog pola, što je oko 1300 kilometara ledene pustoši, pedesetak dana i pri tom se osloniti isključivo na snagu i izdržljivost vlastitih mišića. Sve potrepštine će vući za sobom u saonicama koje će na početku težiti oko 160 kg. Trenutno je na samom jugu Čilea gdje obavlja posljednje pripreme. O svemu podrobno piše na svojem blogu kojeg sa zanimanjem pratim. Osim što je prikupljao sredstva u trenutnoj kampanji, promovirao je i knjige koje sam od reda sa čitao. U vrlo dobrom sjećanju mi je ostala „Filozofija putovanja“, opsežna studija o različitim aspektima putovanja.

Nedavno je svoje romane u Ivanić-Gradu promovirao i mladi znanstvenik i pisac Kristijan Novak. Njegove knjige nažalost još nisam imao priliku čitati jer uživaju veliku popularnost među ivanićkom čitateljskom publikom, pa čekam svoj red za posudbu. Posebno zanimljivom mi se čini najnovija „Ciganin ali najljepši“ opsežni roman od nekih četiristo stranica, kojeg je autor u šali nazvao klocna. Novak, između ostalog, kaže da je na njemu radio tri godine, prikupio obilje materijala i na kraju ponudio publici priču sa četiri narativne linije i sa isto toliko glavnih likova čije se sudbine na kraju prepliću. Ostavio je na mene vrlo dobar dojam i jedva čekam uroniti u svijet njegovih likova i upoznati se sa njegovim književnim stvaralaštvom.

Posljednja u nizu promocija, kojima sam prisustvovao dogodila se danas i potaknula me da natipkam ovih par redaka. Gost je bio pjesnik i pisac Ivica Prtenjača. Zapravo on je puno više, bavi se raznim stvarima i teško je u jednoj rečenici nabrojati sve poslove koje je radio i sve njegove današnje angažmane. Pobliže nas je upoznao sa svojim knjigama „Brdo“ i nedavno objavljenom „Tiho rušenje“. Prvu sam prošle godine čitao, a drugu ću čim dođem u priliku. Prtenjača govori vrlo zanimljivo i bilo ga je zadovoljstvo slušati. Više puta je originalnim i zabavnim opaskama nasmijao publiku. S druge strane, plijeni pažnju i kad govori ozbiljno, osobito o stvarima kojima se bavi i kojima je okupiran. Prema njegovim riječima ove dvije knjige mogu se promatrati i kao cjelina, iako su likovi drugi, pa potonja može funkcionirati i kao nastavak prve. Opet, funkcioniraju i kao antipod jedna drugoj jer je prva smještena u eksterijer jednog jadranskog otoka, dok je pozornica u drugoj interijer starog zagrebačkog stana. To su neveliki romani, koji se čitaju lako, gotovu u dahu, kao što su i napisani. Sve skupa zvuči i djeluje vrlo privlačno, pa „Brdo“ preporučujem, a „Tiho rušenje“ tek moram otkriti.