Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zlatne-zbice

Marketing

Košarka u Đurđevcu

Početkom devedesetih godina, spletom raznih ili bolje reći ratnih okolnosti, moja obitelj nastanila se u malom podravskom gradiću Đurđevcu. To je trebalo biti privremeno, dok se „dolje ne smiri,“ kako su govorili odrasli tih dana. Ovo pod navodnicima je blaži naziv za krvoproliće koje se tih godina događalo u mjestu mojeg rođenja i mnogima oko njega. To privremeno potrajalo je punih pet godina u kojima sam započeo i priveo kraju srednjoškolsko obrazovanje. Paralelno uz školu, trenirao sam i igrao košarku u KK Mladost Đurđevac. To mi je omogućilo, osim aktivnog bavljenja sportom, upoznati mnoge mlade ljude, od kojih su mi neki do danas ostali prijatelji. Pomoglo mi je u prijeko potrebnoj socijalizaciji i boljem razumijevanju ljudi, grada i načina življenja u njemu.

Prije dvadeset godina preselio sam iz Đurđevca u Ivanić-Grad, mjesto mojeg današnjeg življenja. Vrijeme provedeno u Đurđevcu ostalo mi je u lijepom sjećanju. Rado sam u taj mirni podravski gradić navraćao kad su se ukazivale prilike. Najčešće je to bilo krajem godine na, takozvanom reunionu, manifestaciji koju organiziraju ljudi iz spomenutog kluba. To je košarkaško druženje u kojem sudjeluju generacije bivših i sadašnjih igrača, igraju revijalne utakmice i razmjenjuju dojmove i iskustva na domjenku kasnije. Taj mali festival košarke prije par godina poprimio je memorijalni karakter i imenovan po jednom mladom igraču, koji je nesretnim slučajem izgubio život.

Bilo je godina kad sam išao, a bilo je i onih kad sam zbog objektivnih razloga propustio turnir. Prije dvije godine zaputio sam se iz Ivanić-Grada u Đurđevac biciklom. Pedalirao gotovo cijeli dan po zimi i kasno popodne stigao na košarku. Nekom će se možda učiniti da je cjelodnevna vožnja bicikla na par stupnjeva iznad nule nepotrebno forsiranje. Vjerojatno i je do neke mjere, ali pamtim to kao ugodno originalno iskustvo. Dvoumio sam se reprizirati to ove godine, ali na kraju je ipak prevladala opcija auto. Društvo su mi ovaj put činili moji klinci. Stariji je već bio u publici prije par godina, pa je znao otprilike kud ide, dok je mlađi išao prvi put i zbog toga je bio prilično uzbuđen, jer ih često „gnjavim“ svojim pričama o Đurđevcu.

Odmah po dolsku posjetili smo Đurđevačke peske, lokalitet poznat po izrazito pjeskovitom tlu. Moji dečki bili su skeptični kad sam im u šali rekao da idemo u pustinju, ali kad su stupili na sipki pijesak u koji stopala propadaju, skepsa je uzmakla, a zamijenilo ju je oduševljenje i znatiželja. Obišli smo „Hrvastku Saharu“ i uživali u neobičnom i jedinstvenom krajoliku. Naredna postaja bio je stari grad Đurđevac, utvrda poznata iz čuvene Legende o Picokima, koju sam nedavno pokušao prepričati ovdje na blogu, na đurđevačkom kajkavskom. Na utvrdi je postignut dogovor i s moje strane dano je obećanje da u lipnju opet dolazimo u grad Picoka gledati uprizorenje te povijesne legende.

Nakon turističkog obilaska grada na red je došla košarka, glavni razlog posjeta. U revijalnoj utakmici na parket su istrčale ekipe veterana i starijih veterana. Ja sam još uvijek u ovoj prvoj, ali čini se, ne još zadugo. Sama utakmica prošla je u vrlo dobroj sportskoj i prijateljskoj atmosferi, ali uz odmjerenu dozu htijenja i zalaganja u samoj igri. Mlađi veterani, prilično brojniji i u boljoj fizičkoj kondiciji igrali su nešto bolje i konstantno povećavali razliku, pa je ona do pred sam kraj iznosila dvadesetak poena. Ja sam na terenu do tad proveo nekoliko minuta i s linije slobodnih bacanja uspio jedanput pogoditi koš, na oduševljenje mojih ivanićkih navijača. Imao sam priliku na samom kraju spektakularno popraviti statistiku. Šaljivac, koji je upravljao semaforom, poklonio je starijim veteranima dvadesetak koševa, pa je rezultat deset sekundi prije kraja bio izjednačen. Moja ekipa bila je u napadu i jedan visoki igrač krenuo je u prodor prema košu. Kako je bio udvojen, dodao je meni, koji sam ostao nečuvan, na polu-odstojanju bočno od koša. Dignuo sam se i sa zvukom sirene šutirao na koš. Lopta kao da se dvoumila dok je dugo skakutala po obruču, da bi na kraju ipak iz njega izmigoljila i ispala van. Ostalo je tako pomirljivih i prijateljskih 70:70. Da je prošla kroz obruč, završetak bi za mene i moju ekipu bio dojmljiv, ali nisam očajavao zbog promašaja. Kako u sportu, tako i u životu. Nekad prođe, nekad ne. Valja iznova pokušavati i ne predati se.


Đurđevački peski


Đurđevački peski


Đurđevački peski


Picok


Crkva u središtu grada


Stari grad Đurđevac


Stari grad Đurđevac detalj


Zimski zalazak iznad Đurđevca


Početak revijalne utakmice

Sudionici memorijalnog turnira







Post je objavljen 24.12.2017. u 08:24 sati.