Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zlatne-zbice

Marketing

Coco i velika tajna

Prije par dana bio sam u kinu, pogledati dugometražni Pixarov crtić „Coco i velika tajna“. Bio je to jedan od poklona mojem mlađem klicu za rođendan, i pokazao se kao pun pogodak. Nije prvi put da idem u kino s njim gledati crtić, ali ovaj me se prilično dojmio, pa ću pokušati napisati jedan mali osvrt na taj animirani uradak.

Radnja je smještena u Meksiko, a glavna uloga je dječak Miguel koji želi postati glazbenik. Glazba je u njegovoj brojnoj obitelji tabu tema i praktički je zabranjena, jer je jadan predak napustio obitelj radi nje. Nakon tog događaja praprabaka, supruga tog glazbenika, skrbi se o obitelji tako što izrađuje obuću. To postaje obiteljski posao i svi članovi, u nekoliko generacija bave se njime. Dječak silno želi postati glazbenik i skrivajući se svira na tavanu na staroj gitari koju je tamo našao. Pri tom na starom televizoru gleda i sluša svog idola, velikog i slavnog Ernesta de la Cruza, koji je rođen u tom gradiću. Kad pokuša sudjelovati na natjecanju talenata za Dan mrtvih, obitelj otkrije njegovu nakanu i baka mu u afektu uništi gitaru. On rezigniran i ljut odlazi odlučan slijediti svoj san, pa čak i pod cijenu prekida veze s obitelji. Kako mu ne dostaje glazbalo, odluči ga posuditi iz mauzoleja spomenutog slavnog idola, koji se nalazi u središtu gradskog groblja. Tu biva povučen u svijet mrtvih u kojem tek počinju prave zgode i avanture. Tamo sreće preminule članove svoje obitelji, koji jednom godišnje na Dan mrtvih prelaze u svijet živih i posjećuju ih, ali uvjet je da ih se živi potomci sjećaju i da na obrednom oltaru izlože njihovu sliku. Dječak u svijetu mrtvih upoznaje još jednog zanimljivog lika Hectora, koji mu pomaže pronaći idola, za kojeg dječak pogrešno misli da je njegov prapradjed. Hector se pokaže kao vrlo važan lik, kao i živa prabaka Coco koju polako napušta sjećanje. U brojnim interakcijama među jednako brojnim likovima na relaciji svijet živih – svijet mrtvih izdogađa se još puno toga, ali nema smisla prepričavati i nizati dalje. Ne bi htio nekome pokvariti užitak gledanja, ako će kao ja biti društvo nekom zainteresiranom i oduševljenom klincu.

Tvorci ovog djela prikazali su zagrobni život na jedan vrlo privlačan i zanimljiv način. Ispunili su ga bogatim jarkim bojama i ugodnom glazbom. Most između dvaju svjetova po kojem likovi prelaze satkan je od milijuna crvenkastih cvjetnih latica, koje se osipaju u bezdan. Naselja, ulice i kuće u kojima obitavaju bogatstvo su boja i šarenila, koje plijeni pažnju. Sve obiluje mnoštvom simpatičnih detalja, kao što su odjeća, šminka ili način hoda. Umrli preci stilizirani su kosturi, ali prikazani vrlo simpatično, pa djeca, čini mi se, sa simpatijom reagiraju na njih i daleko od toga da im stvaraju nelagodu. Svaki od njih posjeduje izrazitu osobnost, dobre i loše osobine, a osobito su uvjerljivi glavni likovi. Svijet mrtvih u ovom je crtiću prikazan kao veselo mjesto dobrano povezano i međuovisno sa svijetom živih.

Dva su osnovna upečatljiva light motiva prisutna u ovom filmu namijenjenom prvenstveno klinčadiji, ali i odrasli kao što rekoh mogu uživati, ako se prepuste. Jedan od njih je glazba, osobito naslovna tema, Ti pamti me. To je sjetna balada koja sadrži krasne stihove koji čini mi se mekšaju svako srce, a nekima izmami i poneku suzu. Mislim da neću pretjerati, ako kažem da i gitare pjevaju u ovom crtiću i užitak ih je slušati. Drugi element je važnost zdravih i kvalitetnih međuljudskih odnosa, osobito onih obiteljskih. Djecu (a i odrasle) ovaj crtić diskretno podsjeća koliko je važno da u te odnose ulažemo, izgrađujemo ih i sebe bezrezervno i iskreno dajemo. Poruka ovog zanimljivog djela mogla bi biti, darujte ljudima oko sebe ljubav, pažnju i podršku, dugoročno će vam se isplatiti u svakom svijetu.


Post je objavljen 21.12.2017. u 23:16 sati.