Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zlatne-zbice

Marketing

Pink Floyd

Pink Floyd su za mene više od benda, oni su institucija rocka, odnosno takozvanog space rocka, kojem su svojim progresivnim eksperimentiranjem utrli put i učinili ga poznatim. Bogati opus ovog benda proteže se od kasnih šezdesetih i prvog albuma The Piper at the Gates of dawn, kojeg je osmislio legendarni frontmen i osnivač Syd Barrett, pa sve do današnjih dana u kojima David Gilmour i Roger Waters još snimaju i nastupaju.

Mogu se točno prisjetiti dana kad sam se zainteresirao za njihovu glazbu. Na MTV-ju sam poslušao High Hopes, pomalo mističnu, eklektičnu pjesmu dubokog zaokruženog zvuka. Pažnju mi je privukao i spot, raskošni vizual pun neobičnih prizora, kao što su plutajuće gitare, natprirodno veliki kotači i baloni ili ogromni vioreći plaštevi. Bilo je to sredinom devedesetih, kad internet nije bio raširena pojava kao danas, kad je moguće u par klikova doći do informacija i do glazbe koja stanuje na gigantskim serverima sveprisutnog youtubea. Trebalo se malo pomučiti i potražiti neke druge nosače i tegljače zvuka, kako ih naziva Goran Tribuson u jednoj svojoj knjizi. Saznao sam da jedan poznanik posjeduje originalni album The Division Bell na cd-u, u sklopu kojeg je i spomenuta stvar. U to vrijeme nisam posjedovao cd-player, pa sam kupio kvalitetnu praznu audio kazetu na koju mi je prijatelj snimio cijeli album s posuđenog cd-a. Dok smo snimali slušali smo, da bi me on nakon nekog vremena pitao, jesu li sve stvari tako spore. Odgovorio sam da ne znam, jer sam prethodno čuo samo jednu, ali da se nadam da jesu. Kasnijim višestrukim preslušavanjem upio sam svaki akord tog zrelog, dotjeranog, meditativnog zvuka.

Nešto kasnije upoznao sam jednog zanimljivog osebujnog DJ-a s bogatom kućnom fonotekom, koja je uključivala i puno toga od Pink Floyda na pločama. Kako nisam imao ni gramofon, zamolio sam ga da mi snimi na kazetu kompilaciju stvari po svom izboru. On se, u maniri strastvenog zaljubljenika u muziku, prihvatio posla. Isporučio mi je izvrstan uradak kojeg nisam mogao prestati slušati. Čulo se čak i pucketanje s ploče, što je zvuku davalo na autentičnosti i nosilo patinu godina kad je rock bio puno više od same muzike. Kompilacija je obuhvaćala poznate stvari uglavnom sa albuma iz sedamdsetih, kao što su The Dark Side oft he Moon, Wish You Were Here i The Wall. Slušanjem te kompilacije stekao sam nešto širi uvid u bogati i raznovrsni muzički izričaj iz najplodnije i najkreativnije faze djelovanja benda.

Krajem devedesetih konačno sam došao do prvog cd-playera. Bilo je to vrijeme sveopćeg prženja CD-a, ali sam unatoč tome, kad su Floydi bili u pitanju, inzistirao na originalima. U Preradovićevoj ulici, u Zagrebu, slučajno sam otkrio jedan mali cd shop imena Dobar zvuk. Prodavali su uglavnom second hand izdanja u dobrom stanju, pa sam u više navrata za relativno male novce kupovao ono na što bih naišao. Tako sam recimo za samo pedeset kuna nabavio dvostruki The Wall, bez ogrebotine praktički. Neke sam kupio i nove, a neke dobio na poklon, pa sam početkom dvijetisućitih prikupio manje-više sve studijske albume benda na cd-u. U to vrijeme otkriće su mi bili raniji uradci nešto drugačijeg zvuka, kao što su Ummagumma, Atom Heart Mother, Medle, i Obscured By Clouds. Na njima se engleski kreativci poigravaju raznim tehnikama i inovacijama, i stvaraju osobit zvuk, posebno ako uzmemo u obzir da je nastao u pred-digitalno vrijeme. Pažnju plijene i dva najranija albuma A Socerful of Secrets i spomenuti The Piper. Prvi nosi snažan pečat pokojnog Syda Barretta i dobar je primjer takozvanog psihodeličnog rocka, koji je u tom vremenu doživio vrhunac popularnosti.

Kad je prije par godina u zagrebačkoj Areni gostovao Roger Waters, morao sam otići i iz prve ruke svjedočiti tom glazbeno-vizualnom „graditeljskom pothvatu“ pod nazivom The Wall. Nikad prije ni poslije nisam vidio niti čuo nešto slično. Waters strastveno i energično prezentira svoj ponajbolji kreativni uradak, kao da nastupa prvi put. Oko njega se izmjenjuje začudna bogata koreografija koja uključuje avione koji dolijeću na pozornicu, ogromne napuhane lutke ili fingiranje pucanja po publici. Glavni motiv je dugački visoki zid koji doslovno raste na sceni kako svirka odmiče. Kad je zid gotov nekoliko stvari bend izvede skriven iza njega, da bi se u završnom krešendu sve srušilo i rasulo pred noge očarane publike. Poznato mi je da i David Gilmour još uvijek snima solo albume i nastupa. Nadam se na ću biti u prilici i njega čuti uživo, nastup u pulskoj Areni sam nažalost propustio.

U posljednjih nekoliko godina Floyde slušam uglavnom s youtubea i to live snimke, kojih ima izvrsnih. Cd-i koje sam prikupio zauzimaju počasno mjesto na posebnoj polici, s koje ih povremeno uzmem i zavrtim u playeru, dok obično u rukama držim pažljivo i stručno dizajnirane grafičke dodatke pune zanimljivih fotografija ili drugih kvalitetnih likovnih rješenja. Kraj njih je i jedna posebna knjiga o bendu, s mnoštvom zanimljivih informacija, koja je bila zgoditak u jednoj nagradnoj igri u eteru radija Sto jedan, na koju sam se javio. Mislim da neću pretjerati i zaći u patetiku, kad kažem da mi se zvuk ovog benda zavukao pod kožu. Kad slučajno na radiju čujem neku stvar, učini mi se da sam začuo nešto blisko svoje. Kao što rekoh na početku, oni su za mene puno puno više od rock benda.





Post je objavljen 13.12.2017. u 18:08 sati.